Viktor Hilbert Dez junački je šetao po vrlo maloj, osunčanoj livadi, gdje su opasnosti vrebale iza svake tratinčice.
Obala Amerikanske razlijevala se horizontom kao odsjaj lica u kuhinjskoj žlici. Viktor Hilbert Dez uhvatio je sama sebe u razmišljanju ne bi li mogao ostati ovdje i nikada se više ne vratiti u Bizarluksku, gdje je ionako često bio tužan, a kad nije bio tužan, razmišljao je o svim onim sretnim ljudima koji imaju prave roditelje, što ga je učinilo još tužnijim.
Bio je on visok, kršan i žgoljav momak, više žgoljav i visok nego kršan, ali svi u službi govorili su kako će se to brzo popraviti. Roditelji su ga napustili kad mu je bilo 12 godina, a k sebi ga je prihvatila bivša susjeda Radovanka, inače profesorica u rezidenciji na Institutu za Isprašivanje Mozgova, koja nije mogla imati djece. Tamo je živio do svoje dvadesete, kada se pridružio Profesionalnim Gubiteljima Vremena, odakle je po službenom zaduženju upućen u daleku zemlju Amerikansku da spasi svijet i svoju rodnu grudu – Republiku Bizarluksku.
Viktor nikada nije bio jedan od onih dječaka koji sanjaju o spašavanju svijeta, a kamoli Bizarlukske, koja je prema svim mjerilima civilizirane zajednice bila poput suicidalnog dupina, kojeg zaštitar zoološkog vrta neprestano spašava od nasukavanja, a on se ponovno sljedeći dan nasuče. Sve što je Viktor želio bila je mala mirna kuća oko koje može posaditi ciklu, koju je jako volio, te gdje može u miru ostarjeti.
Njegova nova karijera (koju mu je sredio Ujak Nikša, inače bliski prijatelj Ministra Bucibucića) imala je sasvim obećavajuću budućnost, za razliku od prošle u kojoj se primarno bavio pisanjem knjiga. Jer Profesionalni su Gubitelji Vremena vozili skupe aute i svi su ih poštovali, ili ako nisu, onda su ih barem izbjegavali, što je Viktoru jako pasalo jer je imao strašnu fobiju od ljudi.
Također, promijenivši karijeru, Viktor se više nije morao zabrinjavati oko sudskih poziva, tužbi, te fizičkih i psihičkih napada na svoju osobu izazvanih time što je pisanje, a osobito pisanje knjiga, u Republici Bizarlukskoj bilo Ustavom zabranjeno. Kao i računanje, čitanje ili bilo kakva aktivnost koja je stvarala Vrijeme. Jer republika se nalazila u krizi. Vremena je bilo sve više i više. Vrijeme, koje se pojavljivalo u obliku spužvastih pahuljica, zatrpalo je ulice.
Tako je osnovano Ministarstvo Vremenogubljenja, koje je otkrilo kako je sve to nagomilano vrijeme zapravo nusprodukt rada, pa su svi njegovi oblici brzo zabranjeni. Uvedena je služba Profesionalnih Gubitelja Vremena kako bi se osiguralo da nitko u državi ne izvršava rad izvan propisane kvote rada po stanovniku. No ljudi su i dalje morali jesti, kuhati, prati se, ići na zahod, pokrivati se dekom kada idu spavati i otkrivati kada se probude… Sve je to stvaralo novo Vrijeme kojeg se nakupilo toliko da su i najviši tornjevi Bizarlukskih dvoraca već ležali pod debelim slojem plavog kronološkog stiropora.
Osnovan je krizni stožer svih najviših vladinih dužnosnika, koji su veoma polako i iz kreveta, da ne poremete kronološku ravnotežu stvari, punih 5 ljeta gospodnjih dogovarali o planu za spas Bizarlukske.
Naposljetku, plan je rođen – jednom je znanstveniku u zemlji bilo dopušteno da radi. Osobito se pazilo da ne bude previše radišan, već tek dovoljno da osmisli uređaj koji će skupiti sav višak Vremena kako bi ga se moglo otpremiti u daleku zemlju Amerikansku, koju nitko nikad nije vidio, ali o kojoj su legende govorile da je toliko velika da u njoj nikada nema viška vremena.Trebalo je samo pronaći junaka koji je u pravom omjeru lijen i radišan, blesav i pametan, pa da njegov odlazak ne poremeti ionako krhku ravnotežu Vremena u republici.
Taj netko neupitno je bio Viktor Hilbert Dez. Svima je to bilo jasno čim se prijavio u službu.
Prvi mjesec na novom poslu, Viktor je pozvan u veliku dvoranu gdje mu je Ministar Bucibucić osobno iz kreveta predao nekakvu čudnu mašinu s prozirnom kockom u sredini. Bila je podosta velika i činila se teškom.
– Unutra se nalazi sve Vrijeme koje smo skupili. Negdje 70% svog vremena u državi. – rekao je Bucibucić. – Šaljemo te na put, odnijeti ćeš naše vrijeme u Amerikansku.
Viktor je stajao zatečen. Čitao je o Amerikanskoj u ilegalnim knjigama, ali nikada nije mislio da zaista postoji.
– Amerikansku, Ministre?
– Jest sinko. Kaže Nikša da si pravi za taj posao. A ionako, nemaš ti tu puno glasa. Nitko drugi neće ići, pa moraš ti.
– Ali zašto ja…?
– Pa najmlađi si u službi naravno!
– Ali…
– Ajde muči mali. Ovo je velika čast! – odvratio je Bucibucić te se okrenuo i brzo po službenoj dužnosti zaspao.
Jedina stvar koju je Viktor volio manje od pričanja sa strancima, bila su putovanja. Bio je izrazito agorafobičan. No nije htio proturječiti Bucbuciću (nije niti mogao jer je ovaj već glasno hrkao), pa je to poslijepodne vrlo polako spakirao nekoliko ozbiljnih odjela s prugastim cvjetićima i onu posebnu mašinu, te se zaputio na brod koji će ga odvesti u Amerikansku. Iako je mislio da će biti gore, Viktor je u 12 dana putovanja imao samo 47 napadaja panike te je samo 13 puta skoro umro.
Ujak Nikša sredio je da ga u luci dočeka rođak Miško sa svojim oklopnim autobusom, koji se u Amerikansku preselio po službenoj dužnosti prije dvadeset godina. Viktor je zapanjeno zurio u velike blistave gradove koji su letjeli ispred malenih prozora s rešetkama u Miškovom autobusu. Viktor se ponovno pitao da li je napokon pronašao čošak svijeta u kojem je lijepo, tamo gdje žive svi oni sretni ljudi iz njegove glave koji sa svojim prijateljima ili obiteljima odlaze na beskrajne čajanke i večere uz cvijeće, tamo gdje se svi vole i nema boli.
– Miško, kako je živjeti u Amerikanskoj?
– Oh, dobro, dobro.
– Da?
– Moraš biti law abiding citizen, no sve je dobro.
Viktor nije bio upoznat s tim terminom pa je zapao u misaonu tišinu. Zaključio je kako to vjerojatno znači raditi u službi Gubitelja Vremena, jer bilo je to jedino što je poznavao.
– Viktor, dear?
– Da?
– A kako je biti law abiding citizen u Bizarlukskoj? –
– Pa…u redu je. Ponekad moram krasti tablete i druge stvari za Ministarstvo, što mi je malo neugodno, ali inače je sasvim u redu.
– Ahhh. I see. Not so different onda. Nego, bio bi red da nešto prizalogajimo. – rekao je Miško parkirajući uz rub ceste. – Moja je kuća blizu, tamo ćemo jesti.
Viktor je izašao iz autobusa čvrsto stežući svoj dugački ozbiljni kaput sa cvjetićima. Ovo mu se nije sviđalo. Cesta je bila prazna i pusta, a Viktor nije volio prazne ceste. Svugdje uokolo raslo je visoko drveće i polako se spuštao mrak.
– Miško, ovdje nema ničega.
– Kako nema, pa tamo je moja kuća! – pokazao je Miško prema maloj kući među drvećem. Bila je to uredna jednokatnica s mnogo otvora iz kojih su brujali ventilatori. – Odi, unutra je toplije.
Jedino što je Viktor mrzio više od pričanja sa strancima i putovanja, bile su kuće s ventilatorima. Imao je očajnu fobiju od zujanja, čak su ga i pčele nervirale.
– Mislim da ću ja ipak ostati ovdje, ne sviđa mi se tamo. Mislim da ću…odvesti se negdje u hotel. Budem, ovaj, budem te posjetio sutra. Vidio sam tu blizu, da ima neka, zalogajnica. – rekao je nesigurno Viktor okrećući se natrag prema zavoju ceste na kojem je vidio obiteljsku zalogajnicu.
Miško je nekoliko trenutaka gledao u Viktora, pa u kuću, pa u Viktora, a potom je iz jakne izvadio pištolj.
– A Nikša je rekao da nisi baš bistar…ima da si bistriji nego što on misli. Al’ bit’ će koristi od tebe. Nitko ne gleda puno gdje je retardirani mali, znaš?.
– Miško…?
– Sve tvoje Vrijeme! – nasmijao se Miško oduševljeno. – To vrijedi jako puno ovdje! Tvoj otac je bio dužan meni i Nikši naveliko, ali je pobjegao, znaš? Nismo našli njega, ali uspjeli smo naći tebe. Jao kako se Nikša veselio! Ajde sad, u kuću.
– Neću.
– Nećeš?
Miško je uperio pištolj u Viktora.
– Ali ovo je Amerikanska! – zavapio je Viktor, komadići njegova glasa kao očajne kockice među ledenim vjetrom. Rođak Miško ponovno se počeo smijati.
– Nije ovo nikakva Amerikanska sinko, nema ti Amerikanske, to je bajka. Bajka za malu djecu I budale, što si ti. Još smo uvijek u Bizarlukskoj, zar nisi primijetio? Bome si spor… –
Viktor je zjapio u čudu. Nikada se prije nije osjećao toliko sam, niti toliko zbunjen.
– Oprosti sinko, ništa osobno, ali Kontrola će me oderati ako ne nabavim dosta Vremena, znaš. Zato trebam tvoje Vrijeme. Hodaj, hajde, u kuću. – zapovjedio je Nikša trznuvši pištoljem. Sporim koracima pod budim okom šuplje metalne cijevi, Viktor je ušao u kuću. Nitko u Bizarlukskoj nije primjetio da ga više nema.
Par dana kasnije u vijestima je išla reportaža o nestanku duševno zaostalog mladića od dvadeset godina koji je pobjegao ili je bio namamljen iz ustanove za psihijatrijsku medicinu. Stvar je prodavala novine. Prema neslužbenim informacijama, policija je sumnjala na ring preprodaje ljudskih organa privatnim liječničkim ordinacijama u Njemačkoj, Švicarskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Stvar je još uvijek prodavala novine. Sedam je osoba nestalo iz sporne ustanove prošle godine.
Viktorova posljednja misao bila je o sretnim ljudima koji nisu on. Njegov ozbiljni kaput sa neonskim prugama i cvjetićima bačen je u koš za smeće, odakle se našao na gradskom smetlištu. Onim sretnim ljudima iz svoje glave kojima nije pripadao, a koji odlaze na čajanke i večere sa cvijećem. Njegov je kaput zaboravljen trulio. I jedna misao o cikli. I kući oko koje je rasla. Sve dok i kaput nije bio smljeven zajedno sa drugim smećem koje se prešalo u velike plahte za izvoz u tvornicu u Bugarskoj, gdje se prerađivlo u kompost.
Stvar je prestala prodavati novine.
Sve je ubrzo zaboravljeno, i Bizarlukska se poput otpuštene stare elastike ponovno vratila u svoj mir pod tromom težinom prošlosti izgubljenog vremena.
Teuta Gatolin
