I tako stojite, zbunjeni, pred kabinama za presvlačenje, on ima po jedne pantalone u objema rukama i naizmjenično ih podiže i spušta.
Ti: Odluči. Izgledaš kao strašilo koje se pokreće. Možda, kao strašilo na baterije u najboljem slučaju.
On te prekida i opominje strogim pogledom. Na trenutak je uvrijeđen. Opet djelujete zbunjeno i preplašeno, osvrćete se, narod povremeno cirkuliše i na trenutke vas opkoljavaju kao popularno ostrvo, dok se ne zagube u ostalim kabinama. Kabinu broj 5 držite zauzetom iako raspravu vodite pred njom. Djevojke napuštaju kabine i dok prolaze pored vas, hodajući prema izlazu, upute vam par nezainteresovanih pogleda.
Ti: Tata, ipak uzmi plave.
On: Siguran si?
Ti: Kremaste su ti široke u struku, i šire se u nogavicama. Znam da si se nekad primao na zvonarice, ali danas je to izvanredno sranje.
On: Onda plave?
Ti: Onda plave.
Jedna od djevojaka se vraća u kabinu i dok mrmljajući psuje, ponegdje se razumije i poneka riječ. Tako da i ti i on imate jasnu sliku da je nešto zaboravila u kabini, i da se neće zadržati više od nekoliko sekundi.
On: Volio bih da se oblačim kao ti, sine.
Ti: To nije moguće.
Djevojka vam upućuje još jedan pogled, i izlazi. Udarci potpetica odzvanjaju još nekoliko trenutaka dok ih euforična muzika iz tržnog centra u potpunosti ne preplavi.
Ti: Ostavio sam godine na sajtovima firmiranih brendova…
On: Ti imaš sedamnaest.
Ti: To su ozbiljne godine, tata. Primam se na to. Mnogo iskrenije nego što se vaša idiotska generacija primala na hipi sranja…
On se osvrće još nekoliko puta, iz čiste predostrožnosti, iako je siguran da ste ostali sami nakon odlaska nadrkane djevojke.
On: Ulazi.
Ulazite u kabinu. Pantalone ne kačite na mjestu gdje bi trebale da se kače. Prebacujete ih preko vrata, ne bi li kupcima dodatno skrenuli pažnju o zauzetosti u kabini broj 5. Više niste ni zbunjeni ni preplašeni. Njegove oči trepere u niskoj vatri, i odsjaj obasjava veću polovinu tvog mladog i muževnog lica. Ti si hladnokrvan, i reklo bi se da se povremeno i dosađuješ. On trapavo otkopčava pantalone i izvlači ga napolje. Pokušava da te poljubi, ali mu ne dozvoljavaš. Zauzvrat, dopuštaš da ti pomiriše kosu, i djelimično vrat. Grubo priljubljuje nosinu tvom razdeljku odakle plovi cijelom površinom glave. Udiše raznorazne mirise izvjetrenih šampona za dječake i zbrčkanih prženih jela iz restorana u tržnim centrima, McDonald‘, Fish & Bar, Big Pizza, Foody… njuši i tiho osuđuje svu nepravdu konzumentskog vremena koje pritežeomču njegovom dječaku, i on te sada obavija snažnije, pritiska glavu uz sebe i silovito je njuši. Traži duboko zatureni miris djetinjstva, moli se i za najsićušniji trag tvog spasenja, i dok ga isčekuje, krv mu naglo jurca iz nosa. Ti se povlačiš, blago se streseš. Sitnim pokretom glave ga upitaš je li dobro. Nije mu dobro, ali klimne kao da jeste, rukavom čisti krv i nježno te polaže na koljena. Bez dvoumljenja se spuštaš i posmatraš mu oči dok pribljuješ nos uz oštri, nategnuti kurac. Otvaraš i zatvaraš usta praznjikavo kao riba. On cvili i moli da mu ga zgužvaš i pokušaš da strpaš u usta što veću količinu mesa. S velikom nježnošću ga primičeš usnama i izgovaraš u vrtlozima nerazumljive grupe riječi. Onda ga jednom oblizuješ jezikom da bi ga lakše ugurao do kraja, što i činiš. Ne potpomažeš se rukama, uvijek si smatrao da je to tehnika bespomoćnika. Prstima pokušavaš da mu umiriš tijelo, jer će svršiti brže ukoliko se koncetriše samo na pušenje. Molećivo traži da skineš pantalone, ali ti ne želiš da ga čuješ, treseš glavom lijevo – desno, udaraš se po jeziku, opet ga zavlačiš do kraja. Dugački kurac ti iritira grlo, i suviše suza se nagomilava na trepavicama. Dozvoljvaš im da se sliju, i obuzima te jeza dok osjećaš hladnoću sklopljenih kapaka. Preplavljuje te monstruozni strah izazvan odsječnim mislima o sedamnaestogodišnjaku koji u kabini tržnog centra dudla kurac ostaralom, porodičnom manijaku, koji ga uzgred naziva sinom. Slike ne tako ranog djetinjstva ti jurcaju pred očima. I tada si znao da popušiš starijim dječacima za sitnu lovu. Ali nisi plakao. Kurčevi su bili manji, te nisu izazivali povraćanje i prividno gušenje. Više su ličili na jeftine igračke koje uz nešto dobijete na trafikama uoči novogodišnjih praznika. S ozbiljnim godinama pristigli su i ozbiljni kurčevi. Usporavaš pokrete, ali radiš na brzini jezika. On se trudi da ne ispusti glas. Ipak ga ispušta. Naginje se preko tebe i zavlači ti ruku u pantalone. Plače nad tvojim šupkom, u očaju nudi i doplatu. Ne želi da svrši na ovaj način, u prvoj etapi. Isprekidano govori o tvom netaknutom braon cvjetiću dok pokušava da ti ugura prst, ali ti se vješto migoljiš. Želi da te probije, osjeća se dužnim da te spasi, da te dovede čistog pred Boga koji će ti nadograditi manje istrošena krila. Njegov kurac izranja iz tvojih usta i skakuće glupo kao delfin. Plovi radosno iznad tamnih pločica koje ti razdrljuju koljena. Vraćaš ga u grkljan. Ozbiljna dosada presvlači ti lice s kojeg se pljuvačka rasteže do nogavica. Grlo ti je urnisano i ne proizvodi ništa više od uvjerljivog krkljanja. Istinski želiš da svrši. Potpomažeš se prstima koje zabijaš u nešto njegovo. Opire se i stenje, rukama se pridržava za tvoju glavu dok mu nadolazeće uzbuđenje gužva kožu ispod očiju i nosa. Dva puta ga nazivaš ga mastifom. Očito je da mu se trenutni nadimak dopada jer su mu grimase ekspresivnije. Spektakl nježnih dodira odigrava se na tvom tjemenu, dok ti se usta pune gorkim želatinom. On se bezosjećajno i silovito prazni. On se bezosjećajno i silovito prazni. On se bezosjećajno i silovito prazni. Izmičeš glavu da bi sperma ostala u ustima, zbog straha od gutanja. On ga izvlači i samouvjereno zagrađuje svoju stranu. Na tvom licu gađenje osjetno narasta te puštaš da sprema iscuri po krajevima pločica. Posmatra te bezizražajno, pomalo i uvrijeđen, dok zakopčava pantalone i pravi sitne polukružne pokrete glavom. Broji novac i ostavlja ga na niskoj stolici. Izlazi bez riječi. Sasvim elastično, bez pomoći ruku ustaješ i zauzimaš poziciju – prav kao koplje. Guraš poveći broj orandž žvaka u usta i uz veliki napor ih pretvaraš u mekanu masu. Opet izgledaš kao riba. Napuštaš kabinu broj 5 i umorno ploviš tamnim hodnikom, dok u odrazu posmatraš presijavanje svjetlucave krljušti pod prigušenim svjetlom neonki. Zamagljeni putokaz na vrhovima bočnih zidova primiče te raskošnom centru. Putuješ kao osvijeteljni trgovački artikal. Hodnik nestaje dok ulaziš u raznobojni svijet skupocjenih modnih brendova. Već hodaš bezbrižnije i tišina koncentrisanih konzumenata uliva ti sigurnost. Svi se nalaze na pravom putu i ne koriste višak pogleda u skeniranju odgovarajućeg komada garderobe. Primičeš se odjeljku za obuću. Sa visokih polica obasjava te neumjereni snop boja cipela Nicolasa Kirkwooda. Podižeš par zlatnih primjeraka i širiš osmijeh onoliko koliko ti površina orandž mase u ustima dozvoljava. Primičeš ih licu i pokušavaš da naslutiš bar neki miris. U odsjaju na samom vrhu cipela nazireš oči. Posmatraš dva spljoštena smijuljka koja narednim treptajem promijene oblik. Tiho izgovaraš, da ćeš ih ubrzo posjedovati. Da, nastavićeš sa neumoljivim kurvanjem, lizanjem čmarova i gutanjem sperme. Možda te neko i zadrži. Neko bogat. Veoma bogat. Tada bi mogao imati pun ormar Kirkwooodovih bisera. Samo bi ćutao i gledao u zlato. Kao sada. A možda i ne bi. Dok pokušavaš da pobijediš nedoumice i sazreneš pred raskošnim redovima omiljenog brenda, jezik se bori sa narandžastom masom. Udubljuje je i formira unutrašnji polukrug koji duvaš i naduvavaš. Pred licem ti se pojavljuje orandž balon koji sporo narasta do sredine očiju. Ne znaš što da radiš dalje. Stojiš ukočeno kao debil sa dvije lobanje. Guma na tanjim mjestima popušta i balon se skuplja. Kroz jedva vidljivu pukotinu osjeća se strujanje novog vazduha, osmjehuješ se, cipele vraćaš u red, osmatraš prostoriju i ideš prema drugom štandu dok za sobom ostavljaš miris fabričke narandže.
