Sve žene u obitelji moje majke imale su crnu kosu koja je odbijala sijediti i čeličnu volju kojoj se malo tko usuđivao suprotstaviti. Tako, kada me teta Mica nazvala i zamolila da je poslije posla otpratim na MUP kako bi izradila putovnicu, jer “u Italiju se odavno putuje samo s osobnom pa je istekla”, samo sam uzdahnula i rekla: “Naravno, to zna biti zamorno i nema smisla da ideš sama.”
Zamolila sam Hrvoja da pokupi malu u vrtiću, obožavao je nećakinju i rado provodio vrijeme s njom, ali nije propustio priliku da me bocne: “Mogla si joj naći poštenog oca ili bar očuha, a ne mene davit… I reci toj ludoj babi da se skulira, di će sama u Ameriku, u njenim godinama…”
“Ti joj reci, ako imaš muda!” rekla sam “Uostalom, zašto misliš da bi mene poslušala? I tetku sam isto rekla jučer preko Skypea!”
“Kako se on drži?” pitao je.
“Čini se više nego ok, kaže da je takva operacija za njihove kirurge rutinska i da ima dobro osiguranje… Mislim da ga više uzrujava to što teta inzistira da ga dođe vidjeti.” “Siguran sam u to” smijao se Hrvoje.
Tetak je u Americi živio već skoro pedeset godina, nije dolazio, nije nas zvao u posjetu. Susjedi su govorili da tamo sigurno ima drugu ženu, obitelj, ali teta Mica je bila uvjerena da su to gluposti i uporno se smatrala njegovom suprugom. Govorila je da je pobjegao iz političkih razloga i da se ne može vratiti zbog komunista.
Bio je vrhunski tesar i napravio je veliko i prekrasno raspelo za jednu seosku crkvicu na samom rubu grada. Detaljno, realistično Kristovo nago tijelo, napetih mišića, lice u agoniji i tkanina oko struka koja izgleda kao da leprša na vjetru. Možda, malo previše realistično. Starije mještanke su klečale satima u ekstazi pred oltarom, činilo im se da se Isus miče, podiže glavu, da će ih pogledati…
Ljudi su počeli dolaziti iz obližnjih mjesta vidjeti to vjersko čudo, čak su i Talijani dolazili, u hrpama. Teta Mica je govorila da su tetka komunisti htjeli uhapsiti pa je pobjegao, naglo i preko noći i kada bismo joj probali objasniti da je u državi došlo do promjene režima još prije dvadeset i pet godina, samo bi rekla “To vi, djeca samo mislite. Ja znam.” I prekinula svaku diskusiju.
U Kaliforniji se tetak udružio s nekim Jacekom, Jaroslawom koji je bio tapetar i pokrenuo radionicu za izradu replika kolonijalnog namještaja. Pokazalo se da je vješt poduzetnik i teta Mica je svih ovih godina živjela na visokoj nozi, a pomalo i nas razmazivala kupujući nam igračke, traperice i tenisice s dolarima sa svog tršćanskog bankovnog računa. Teta je pisala redovno, detaljno i dugo, a tetak uredno odgovarao, pisao o svim čudesima kojima se bavi i prilagao fotografije, s Jacekom u lovu, u Disneylandu, Grand Canyonu, na Floridi…
Jednom, kada smo već bili odrasli, Hrvoje je teti rekao “Da, teta, partneri su! Kao Dolce&Gabana!”
“Ne budi blesav!” rekla je ona “Tetak ti je tesar, a ne krojač!”
I nije bilo smisla dalje o tome raspravljati. Otkako je Internet prividno smanjio planetu na veličinu teniske loptice, redovno sam se mailala, chatala, a sada i skypeala s tetkom. Činio se sasvim simpa lik i on i taj njegov Poljak. Sad me molio da urazumim tetu, ali što sam mogla? Ona je obukla svoj tamnoplavi kostimić, stavila malu nisku perli, Chanelove sunčane naočale i uputila se stepenicama kroz park, prema zgradi MUPa. Njena crna kosa je bila podignuta u glatku pundžu i sjajila se na suncu, a ja sam je poslušno slijedila kao da imam deset godina. U maloj fotografskoj radnji pored kanala dale smo izraditi četiri fotografije za dokumente i popile kavu na terasi ispod procvalih kestenova. Zahtjev je predan, čeka se oko mjesec dana.
“Taman” rekla je šalterskoj službenici “operacija mog supruga trebala bi biti krajem lipnja!” Na izlasku iz zgrade MUPa zastala sam da se javim na mobitel i izgubila je na tren iz vida. Potražim je pogledom i ugledam kako daje novčanicu od sto kuna nekom starom prosjaku obučenom u poderanu majicu sa znakom Supermana.
“Što radiš?” podviknem, prosjak pobjegne, a ona me pogleda snuždeno: “Smilio mi se. Jadničak. Živi u nekom svom svijetu potpuno odvojen od stvarnosti…” Zagrlila sam je i pozvala taksi da nas odveze doma. Uzbrdo.
Hrvoje i mala su još bili u parku kada sam stigla kući, on je škicao mlade mame po klupicama, a ona se igrala s nekim tamnoputim dečkom iz susjedstva.
“Samo da znaš, u Zagreb, po vizu je ti vodiš!” rekla sam mu.
“Možeš mislit!”, rekao je on i pokazao na tamnoputog dječaka, “Zamisli, malog su nazvali Manolo! Po šuzama!” cerekao se.
“Ej bi si di…” pjevala je moja kći.
“Idemo u Ameriku?” pitao je Manolo.
“Može!” rekla je ona i otrčala u drvenu kućicu na toboganu.
Maja Marchig-Đurđić
