Za brata su govorili: Taj će uspjeti! Takvi se uvijek snađu u životu!
Obe sestre su se udale, ja sam najbolji učenik u istoriji škole, a brat sa svojih dva metra i ponekom sijedom još uvijek se snalazi. No, uprkos njegovim posljednjim izumima koji su na našu porodicu bacili ljagu koja se dugo neće sprati, često se tješim da smo i druge genijalne ideje nekako s vremenom brisali i zaboravljali.
Tog proljeća 1995. godine ja sam đak prvog razreda u gradu na sjeveru Bosne u koji smo preselili sa još stotinu porodica bježeći od rata. I ovdje ljudi odlaze na ratište, ali bar se ne puca, govorio je otac. Brat sa svojih sedamnaest godina ne radi ništa, obično izađe ujutro i vrati se kad svi već spavamo. Ja ga ipak čujem jer smo u istoj sobi. Znajući da mi nikada neće otkriti gdje se sa ekipom vukao cijeli dan, nisam ni pokušavao da ga ispitujem. Jedne noći osjetio sam udarac po glavi. Otvorio sam oči i vidio brata kako ozbiljno, sa neobjašnjivom mirnoćom stoji i posmatra me.
– Znaš li ti šta je ovo – pitao me vrteći kačket.
– Kačket… – promucao sam bunovan.
– Ne, ne budalo, ovo što piše na njemu…
Pogledao sam štampana bijela slova i promucao: Amerika…
Sjeo je u fotelju naspram kreveta i podsjetivši me na našeg učitelja počeo da govori:
– Mi bismo… Mi bismo se stotinu puta mogli okrenuti u Americi… Šta stotinu… Hiljadu puta! Znaš li ti koliki je to kontinent?
Ja sam u školi stigao samo do množenja, a Ameriku sam znao naći na polomljenom globusu koji sam držao u sobi. Onda me je iznenada upitao:
– Je li, koliko je tvojih iz razreda odselilo u inostranstvo?
Počeo sam da mu nabrajam… Maja u Njemačku, Amira u Austriju, Ado u Njemačku…
– Ne, ne, u Ameriku! U Ameriku ko je otišao?
– Pa… – pokušavao sam da se saberem. Svaki dan nam je neko od drugova i drugarica saopštavao da su roditelji dobili papire i da sada idu ’’tamo gdje je uvijek sunčano.’’
– Slušaj – skoro je skočio iz fotelje – ujutro da mi napišeš na papir sve koji su otišli u Ameriku. I iz tvog razreda, i iz drugih koga znaš. Je l’ jasno?!
Sutradan sam mu dao spisak od pedeset i pet đaka koji su tokom prvog razreda odletjeli ’’tamo gdje je uvijek sunčano’’. Uzeo je papir i otišao žurno, bez riječi. Sljedećih desetak dana posmatrao sam ga kako u šupu unosi pakete, kutije svih veličina, vreće pune odjeće, i pregršt pisama koje je slagao u vitrinu u sobi i zaprijetio mi – Ne otvaraj ni slučajno!
Jedan dan sam odlučio da ga pratim. Skrivajući se iza ograda čuo sam kako svim onim babama i djedovima čiji su najbliži (sa spiska) odselili u Ameriku laže da smo i mi dobili papire i da ćemo i njihova pisma, novac, i pakete već sutra ponijeti za Sjedinjene države!
Otac je tražeći sifon za kuhinju našao pakete i odrao ga od batina. Čuo sam oca kako cijelo veče hoda po dvorištu, pali cigaru za cigarom i ponavlja:
– Inspektor…inspektor u opštini…a sin kriminalac….
Dok smo mjesec dana sjedili u sobi (masnice su sporo nestajale), mislio sam kako je sa preduzetničkim podvizima moga brata završeno. I bilo je, ali samo nakratko. Hormoni koji su bujali kod, sada dvadesetogodišnjeg momka i ekipe s kojom je provodio dane, doveli su do otvaranja prvog kluba u naselju. U prizemlju fliper, bilijar, visoki stolovi i prigušena svjetla, a na spratu jedna uska vrata iznad kojih je pisalo: Night club ’’America’’. Prisustvovao sam kad su dovodili ciganke iz obližnje mahale, oblačili ih u skupe haljine, a brat je satima pokušavao da ih nauči:
– Ne, Begzada…slušaj… Aj em from Milvoki. Hajde ponovi. Aj em…
A Begzada je samo žmirkala i povremeno se toliko zacenila od smijeha da smo svi u prostoriji ostajali zbunjeni.
Jednom, neki debeli trgovac farmerkama, kada ju je u ljubavnom zanosu upitao: Where are you from?, a Begzada odgovorila – Tu, sa Livada, polomio joj je sve prednje zube i prijavio policiji naš prvi i posljednji Najt klab. Te večeri, uz škrtu svjetlost sijalice na verandi, gledao sam kroz prozor kako u dvorištu otac sikće na brata, skoro dvometraša:
– Sagni se! Sagni se!!
a zatim mu lupa šamare da sve odzvanja.
I pored svega, rodbina i gosti koji nam dolaze u kuću mene tek upitaju kako je u školi, a onda se prisjećaju uz fotografije dana kada se rodio brat, pijanki i slavlja, i obavezno, tapšući ga i srdačno gurkajući, dodaju: Biće od tebe nešto momčino, biće!
Sjedimo tako u sobi, brat sada sa dva mjeseca kazne zbog ciganki iz Amerike. Mene sve više interesuju tajne biologije i hemije, naoružao sam se knjigama, pokušavam da prodrem u čestice, a on ležeći na podu drži neki stari časopis i s vremena na vrijeme oduševljeno dobaci:
– Golden Gejt! Simbol San Franciska… Dugačak 2737 metara… Čovječe! To je kao od nas do pijace.
ili
– Ketering… Budućnost ugostiteljstva…
Sa bratovim proučavanjem Amerike prolazile su godine i mi smo sve više ovaj gradić u koji smo prešli sa jednom torbom smatrali svojim, a rat brisali iz pamćenja kao ružan san. Ljudi se više ne žale ni na šta, dvorišta su puna, dječija graja na svakom koraku. Biologija mi više nije interesantna, radije bih da proučavam avionske motore, i to na mlazni pogon. Otac rijetko priča sa bilo kim, posebno sa bratom. Dođe s posla, ručak se hladi, majka se nervira, a on pali jednu za drugom.
– Kakvi su to banditi! Meso pokvareno, i to od prošle godine…! Pa hajd njima, oni neće znat’! E inspekcijo, dokle si… – urlao je juče satima o nekom pokvarenom svinjećem mesu.
Brat povremeno izađe iz sobe, svake godine sve viši i sve stariji, i čim vidi oca, vrati se sa svojim američkim časopisima. Ni riječ ne prozbore.
A u kući do nas, stari Milo obavještava danima, na sva zvona trubi da mu, evo, poslije trinaest godina dolazi sin iz Amerike. Raduje se čovjek. Svake godine je spominjao kako će umrijeti a sina vidjeti neće, a eto sada želja će mu se ispuniti. Milo od nas posuđuje kosilicu, pomažu svi da se srede dvorište i kuća, doći će sigurno stotinak ljudi da vidi sina. Ja namještam neku tendu kad čujem kako brat iza šupe prilazi ocu i samouvjereno započinje:
– Stari, ja ću Mili da obezbijedim sve za goste.
– Šta ćeš ti…
– Ja ću Mili da obezbijedim sve za goste. Klupe, šator, poslugu, hranu. To se u Americi zove ketering. Ti samo kažeš koliko čega hoćeš i to je to. Oni sve i skuvaju.
Otac se ukipio, onda prislonio na zid neku motku što je držao u ruci i bez ikakvog komentara, kao nijem otišao u kuću.
Brat je dobio finu svotu od Mile i pripreme su počele. Gledao sam kako nekoliko kuća dalje, u dvorištu taksiste Zeke koji je imao ožiljak od noža preko cijelog lica, prave drvene klupe, farbaju ih i lakiraju, razvlače šatorska krila. Meni je drago što dolazi Milin sin, pa ćemo iz prve ruke saznati još puno toga o Americi.
U subotu je počelo okupljanje. Kada smo ušli u Milino dvorište, majci je igrao neki zadovoljan smiješak što iza cijele ove ukusno spremljene šatre stoji njen najstariji sin, a otac je još uvijek nepovjerljivo promatrao svaki detalj. U jednom ćošku smjestio se i orkestar, muzičari koje je brat dovukao iz kafane. Krenulo je po pivu, rakiji, Milin sin je stigao kroz pola sata sa aerodroma, suze, smijeh, pa opet red suza, muzike… I našeg starog nešto pritislo, pa skoro zaplakao. Ljuštri po čašicu svaki minut. U neko doba donijeli su i supu, sarmu, praseće pečenje, kolače. Otac je tražio pogledom brata i vidio sam kako mu je očima dobacio da izađu ispred. Privukao sam se i prisluškivao.
– I šta kažeš? Ketering…?
– Ketering, ketering… – odgovarao je brat, malo uplašeno.
– Nisam vjerovao da će ovo ispast’ ovako…ovako… Dobro!… Nisam vjerovao…
Na bratovljevom licu tada sam vidio nešto što se ne može opisati. Kao da mu je stotinu sijenki spalo iznad glave, kao da je sav teret svijeta sišao s njegovih leđa. Zagrlili su se i odšetali dalje, a otac ga je tapšao po ramenu kao da govori ono dobro poznato: Biće od tebe nešto! Biće!
Slavlje se proteglo duboko u noć. Nismo stigli da pitamo Milinog sina kako je u Americi. Došli smo kući u tri ujutro, jedva hodajući, otac opijen rakijom, majka i ja umorom. Dok mu je svlačila cipele i košulju na krevetu, čuo sam oca kako baulja: Ketering jeee…budućnost… Amerike! Svi smo bili zadovoljni što je brat konačno uspio u životu. Legao sam sa velikim osmijehom, i zbog brata, i zbog toga što je sutra nedelja pa ću moći da se naspavam.
U sedam sati ujutro probudila nas je policija. Otac je izašao u gaćama ne shvatajući o čemu se radi. Rekli su nam da se polovina gostiju javila u bolnicu zbog trovanja mesom. Ispostavilo se da je brat nabavio meso preko Zekinog prijatelja, upravo ono pokvareno meso zbog kojeg je otac dobijao napade bijesa nakon posla. Ovog puta brat je prošao bez šamara i mlavljenja, jer ga je policija odmah strpala u maricu. Majka i ja nismo se otrovali, ali je otac kroz koji dan završio u hitnoj zbog nekog podmuklog bola u stomaku.
Prošlo je trideset dana i brat ima još 11 mjeseci da odleži. Otac kaže, da se on pita, ne bi ga ni pustio napolje. Ja idem prvi put u posjetu i razmišljam kako sada izgleda, jesu li ga ošišali, je li smršao, da li se sa nekim potukao?
Dok sjeda za sto preko puta mene, grlo mi se steglo. Čekam da on prvi progovori. Posmatram mu lice, izmoreno je. Kao da ovih trideset dana oka nije sklopio. Čini mi se da će svakog trenutka pasti na mene i zaplakati, otvoriti dušu i zaridati. A on, primijetivši da je policajac odmakao, nage se i šapatom mi procijedi:
– Čuj… Pričao mi je ovdje jedan… U Americi, napišeš sve šta ’oćeš iz prodavnice, i javiš im, a oni ti za dva sata donesu kući i naplate koliko je bilo proizvoda… Da mi se raspitaš to dok izađem… Je l’ ti jasno!?
Onda se ispravio, vratio u naslonjač, i ozbiljno dodao:
– Čak i mlijeko donose na prag.
Aljoša Ljubojević
