Gospodin Blackwell, profesor povijesti sveučilišta u Tennesseeju, trpao je hranu s prepunog tanjura u usta dok je njegov maleni unuk trčao oko stola sa indijanskom perjanicom na glavi i povremeno stao kako bi ispalio strijelu iz svog plastičnog luka. Jedna od ispaljenih strijela pogodila je hrpu pire krumpira na tanjuru gospodina Blackwella. Spustio je vilicu, izvukao strijelu iz krumpira, polizao ju i odložio na rub stola kao da se ništa neobično nije dogodilo te nastavio sa prejedanjem.
Nanuq, mladi ratnik, sjedio je na petama. Ispred njega teško je disao veliki bizon. Bio je smrtno ranjen. Ratnici plemena Inun-ina stajali su u krugu oko mladog ratnika sa pognutim glavama u znak poštovanja. Nanuq je digao kremeni nož prema nebu. Svjetlo je obasjalo oštricu i učinilo ju providnom.
“Hvala ti duše velikog bizona što nam daješ svoj dar. Tvoja žrtva nahraniti će mnoga usta. Hvala ti duše velikog bizona što nam daješ svoj dar. Tvoja koža pružit će zaklon mnogo dana, a tvoje kosti bit će naše oružje. Hvala ti duše velikog bizona što nam daješ svoj dar. Tvoj dar neće biti zaboravljen.” Nanuq je spustio ruku i pustio da krv iscuri iz posjekline koju je napravio na vratu životinje. Ubio je svoga prvoga bizona. Sada je bio ratnik.
Ispred gospodina Blackwella slika je bila ista kao i svake godine. Dugačak stol pun hrane i ljudi oko njega. Bilo ih je dvanaest. Gospođa Blackwell sjedila je na suprotnom kraju stola, pokraj nje s jedne je strane sjedio njen brat Mark, a s druge njegova žena Susan. Pokraj Marka bili su susjedi gospodina Blackwella, obitelj Ortega koja se nedavno doselila iz Meksika. Gospodin i gospođa Ortega imali su sina jedinca koji nije znao engleski pa je pokunjeno sjedio na mjestu i gledao u svoj tanjur. Nasuprot njih bila je obitelj Freddyja Blackwella juniora i Holly Gray iz New Yorka sa jednim praznim mjestom jer je maleni Tommy glumio Indijanca.
“Tata, učini nešto! Adam je tek stigao, mislit će da smo divljaci”, rekla je Megan, kćer gospodina Blackwella i uputila pogled pun isprika svom dečku iz Benina koji je sjedio s druge strane gospodina Blackwella.
“Najbolja roba! Dođite! Kupite! Svježe iz Afrike, uzgojeni za rad na visokim temperaturama! Dođite! Kupite!” vikao je čovjek s druge strane prozora dok je pozivao ljude da uđu. Masa ljudi koji su se izmjenjivali podigla je temperaturu pa je zrak bio gust i težak. Na kraju sobe uz zid je sjedila kolona došljaka u pamučnim haljinama čekajući da ih pozovu. Nisu razumjeli ništa što je čovjek u šeširu i sa štapom u ruci govorio, ali znali su da za njih neće biti dobro. Ljudi koji su ulazili razgledavali su lica poredana uz zid.
“Trebam 20 snažnih da obrađuju moju plantažu”, povikao je kupac i podigao ruku. Čovjek sa štapom došao je do njega. „Odmah gospodine. Mislim da će ovi ovdje biti zadovoljavajući.“ rekao je dok je pokazivao na okovane. „Ali među njima ima i žene i djece. Meni trebaju radnici koji mogu podnijeti posao.“ pobunio se kupac. „Ne brinite gospodine, dobra je ovo roba. Uostalom, žene želite kako bi besplatno povećali imetak, a djeca su dobra za precizne stvari. Jednako su otporni kao muškarci. Ako Vam se ne svide, dajem vam pravo da ih vratite u roku od mjesec dana. Pod uvjetom da nisu oštećeni, naravno.”
“Prestanite se svađati! Zar ne možemo ručati u miru?“ Susan je pokušala smiriti svađu koja je izmicala kontroli. Gospodin Blackwell se nasmijao i zagrabio još jednu žlicu pire krumpira. “Saberi se Susan, ako ne mogu prihvatiti moga sina u mojoj kući, mogu se vratiti od kuda su došli”, opalila je gospođa Blackwell.
Margaret je sjedila u visokoj travi. Topli ljetni zrak isušio je suze koje su se cijelo jutro slijevale niz njezine obraze. U rukama je držala zgužvani komad papira. Pismo koje je poštar toga jutra donio. Pismo koje je stiglo preko oceana, iz jednog posve drugog svijeta. Pismo čovjeka kojega je voljela. Pismo čovjeka kojega više nikada neće vidjeti. „Moje srce tuguje zbog rastanka, ali morao sam otići za vlastito dobro. Za mene u Novome svijetu više nema ničega. Kada bi barem mogla prihvatiti našega Kralja kao vladara i vratiti se u Englesku sa mnom.“ pisalo je u pismu tintom sada napola otopljenom suzama. „Da se barem nismo podijelili.“ Margaret je rekla zrikavcu u travi iako je još jučer sa obitelji slavila pobjedu.
„Kako to možete reći gospođo Blackwell? Vaš je sin napao mene!“ povikala je gospođa Ortega. „Ja nisam napao nikoga! Ova krava nas sve pokušava ubiti sa svojim začinima!“ zaderao se Freddy. „Moja žena nije krava. Ako ti hrana nije po ukusu nitko ti neće zamjeriti ako ju ne pojedeš. Nema potrebe za vrijeđanjem.“ gospodin Ortega je govorio kao da objašnjava djetetu što je Freddyja još više razbjesnilo. „Izlazite van iz ove kuće ili ću vas izbaciti kroz zatvoreni prozor ljenčine imigrantske. Da mi nije vas smradova imao bih tri puta veću plaču! Gonite se natrag u rupu iz koje ste izgmizali!“ Freddy je izbacivao riječi kroz zube poput otrova.
Rodger je slušao stenjanje čovjeka u krevetu pokraj svoga. Neprijateljska paljba raznijela mu je dva prsta s desne ruke, a bolničari još nisu stigli pravilno se pobrinuti za njega, bilo je težih slučajeva. Rodger je bio jedan od njih. Više nije osjećao bol, a u zadnjih sat vremena čak i krikovi ranjenih činili su mu se kao da dopiru kroz gustu maglu. Znao je da umire, bolničari su odustali i samo su čekali kada će osloboditi krevet. Iz rane na njegovom trbuhu zavoje je namakao gusti žuti gnoj. Iznad njega letjele su muhe i bio je siguran da je rana zaudarala. Zadnjim snagama dohvatio je džepni sat sa stolca pokraj svoga kreveta u stisnuo ga. Rodger je bio špijun Konfederacije, tajno oružje u bitci koja je krenula nizbrdo. U satu, skrivena iza zaštitnog mehanizma, bila je poruka koja će zajamčiti pobjedu nad državama Unije. Rodger nije razumio poruku koju je prenosio, ali znao je koliko je bitno da je dostavi. Kada je prije dva dana krenuo izvršiti misiju nije računao na zasjedu svojih vlastitih ljudi. Trebao je nestati u šumi. Trebao se izdvojiti od grupe i skinuti uniformu kako bi mogao pojuriti do svojih nadređenih s porukom. Trebao je. Grupa vojnika Konfederacije upala je u zasjedu vojnika Unije. Rodger je bio među njima. Neprepoznat u bojama protivnika vojnici Konfederacije odnijeli su ga u svoj logor. Sada umire na krivoj strani. Rodgerova obitelj nije bila mekog srca, znao je da će ga se odreći kada se ne vrati. Nitko neće znati da nije izdajica. Neće niti pomisliti da se radi o nesreći. Rodger je udahnuo kratki udah i pustio zrak da posljednji put napusti njegova pluća. Sat je iskliznuo iz njegove ruke i pao u hrpu starih zavoja spremnih za spaljivanje.
“Freddy! Ispričaj se.” Mark je ustao i strogo pogledao nećaka. “O zašuti ti propalice! Javi mi se kad nam se skineš s grbače i nađeš posao.”
Freddy junior povikao je besramno i izmarširao iz sobe s gospođom Blackwell za petama. Obitelj Ortega krenula je prema vratima. Susan ih je ispratila s isprikama. Mark je sjeo natrag na mjesto. Bio je crven u licu zbog srama.
John je sjedio u mraku. Drvene daske ispod njegove tanke deke vibrirale su od poskakivanja po tračnicama. Zadrhtao je od hladnoće i pokušao se bolje zamotati u podrapanu jaknu koju je nosio. Majka mu je napravila tu jaknu od jedne istrošene plahte koju je obojila korom hrasta jer nije imala novaca za platno. Njegove cipele imale su rupe i bilo mu je hladno za stopala. Vlak je naglo ušao u zavoj i John je pao na bok. Uspravio se i protrljao rame koščatim prstima. Skvrčio je noge i naslonio bradu na koljena. Još malo i doći će u grad, još malo i pronaći će nešto za jesti, napuniti trbuh sa nečime što nije suha korica kruha koju bogate udovice izbace kroz prozor kako bi nahranile ptice. Kako je Johnu nedostajala majčina kuhinja. Čak su se i rijetke juhe koje je kuhala prije nego je otišao sada činile kao prave gozbe. John ipak nije žalio zbog svoje odluke. Bio je muškarac u kući, najstarije dijete. Otac je bezuspješno pokušavao pronaći posao, a juhe su iz dana u dan postajale sve vodenije. Kada je otišao nije išao trbuhom za kruhom. Vidio je dječake i djevojčice u vagonima, znao je da njihov život nije lak. Otišao je iz ljubavi prema svojoj sestrici i malenom braci koji još nije naučio niti hodati. Svojim odlaskom povećao je njihove šanse.
“Kada dođem u grad više te se neću bojati.” prošaptao je John u mrak makar je znao da to nije istina.
Gospodin Blackwell izvalio se u stolcu i obrisao mast s debelih obraza. Pojeo je svu hranu sa tanjura. Susjedi su otišli, Megan, Mark i Susan izgledali su kao da žele propasti u zemlju, Holly i Adam ukočeno su sjedili na mjestima nesigurni smiju li se pomaknuti, maleni Tommy je još uvijek bezbrižno trčao oko stola, a iz kuhinje se čulo razbijanje i povremeni povici gospođe Blackwell „Freddy, molim te stani!“. Gospodin Blackwell polako je ustao.
“Još jedan savršen Dan Nezavisnosti u kući Blackwellovih”. izjavio je gospodin Blackwell dok je izlazio iz blagovaone.
Ivana Ida Radanović
