Dok su joj tijelo spuštali u zemlju, Kristina je napuštala zemlju. Granice između ovog i onog svijeta već neko vrijeme nije bilo, i vlak je kraj napuštene stražarske postaje projurio ne smanjujući brzinu. Sjedila je uz prozor. Noć je padala, već je gotovo dotaknula tlo. Uskoro, neba je posve nestalo. Kroz zamagljeno staklo vagona vidjela je samo svjetla koja su žmirkala u daljini – a onda joj je nešto prozujalo kroz glavu.
“Mrtva si!” rekao je dječak i otpuhnuo dim iz cijevi pištolja.
“Karlo!” dotrčala je starija žena. “Ispričavam se, gospođo.”
Kristina se nategnuto nasmiješila. Znala je da bi sada trebala reći nešto kao ma nema veze, ne smeta mi, kako se zoveš, koliko godina imaš, ali nije se mogla natjerati. U ušima su joj bile slušalice, savršen alibi, u slušalicama nije bilo ničega.
“Još jednom”, žena je povukla dječaka za uho. “Još jednom i vidjet ćeš svoga boga, ne šalim se!” Zgrabila je maloga za nadlakticu i odvukla ga sa sobom.
Kristina se okrenula prema prozoru i zatvorila oči. Kada je točno umrla, nije znala. Jednoga dana živjela je svoj život, a već drugoga pred vratima su joj stajala dvojica namrštenih policijskih službenika. Zamolili su je da pođe s njima. Kad su u mrtvačnici podigli plahtu, ostala je zatečena. Truplo pred njom bilo je puno modrica, promrzlina, ubodnih rana; slomljeni udovi izvijali su se pod nemogućim kutovima, koža je izgledala kao da će na dodir prsnuti i ogoliti kosti, ali to je, bez ikakve sumnje, bila ona. Tijelo su pronašli toga jutra, prekriveno lišćem i snijegom, u šumi pokraj autoceste. Stajalo je tamo već barem dva tjedna.
“I, kakav je osjećaj?” pitao je stariji policajac, inspektor. “Biti mrtav.”
“Kakav je osjećaj?” Kristina je zavukla ruku u tijelo, u grudni koš, pokušavajući napipati nešto toplo, nešto hladno, ljepljivo, bilo što. Ali ničega nije bilo; srce nije mogla pronaći. “Ne znam”, rekla je, “ne vidim razliku”.
Čim se vratila doma, legla je spavati. Pred večer ju je probudio telefon. S druge strane, majka je grcala u suzama.
“Kako si mi to mogla učiniti? Zar ja na vijestima moram saznati? Gdje sam pogriješila? Ako sam te jednu stvar učila, onda je to ne sjedaj u auto sa strancima. Ali da, u čiji ćeš i sjesti kad nemaš svoj? Nemaš ti ništa svoje. Ali dobro, neću sad, o mrtvima sve najbolje. Ali reći ću ti samo, ja sam u tvojim godinama imala i auto i stan i vikendicu. I još sam našla vremena podići dijete.”
Kristina je prekinula vezu. Telefon nije prestajao zvoniti sve do pola noći, ali više se nije javljala. Zamišljala je kako operater ponavlja “Osoba nije dostupna”; pokojnoj Kristini to bi sigurno bilo jako smiješno. Ali sada joj više ništa nije bilo smiješno, sada je ležala u hladnjači i prije toga u šumi, pod snijegom, i prije toga tko zna gdje. Jedne od onih večeri kad se vraćala s posla i propustila zadnji autobus, tada se dogodilo: ušla je u krivi auto. Samo, bilo ih je previše, takvih večeri i takvih auta, i sve kad bi i mogla zavući ruku u mozak i iskopati odgovor, to više nisu bila njena sjećanja. I bilo je, uostalom, prekasno.
Sutradan u vrtiću, ravnateljica joj je saopćila kako joj pod ovim uvjetima, nažalost, neće moći produžiti ugovor. Djeca traže toplinu i sigurno okruženje, a ne duhove, sablasti, traume za cijeli život.
“Ali već sam tjednima mrtva”, rekla je Kristina, “pa nitko to nije ni primijetio!”
“E, upravo u tome je i problem”, rekla je ravnateljica. “Vi biste toj djeci trebali biti nekakav autoritet, a ona vas niti ne doživljavaju.”
Duhovi su bili posvuda. Bilo ih je toliko da joj se činilo kako u gradu ima više mrtvih nego živih. Glavinjali su ulicama ispuštajući sablasne vapaje, tromo i besciljno, no nitko se na njih nije obazirao. Znaju li oni uopće da su mrtvi? Kristina nije imala namjeru tako protratiti svoju smrt.
Ipak, upitala se što bi bilo kad bi još neko vrijeme ostala ovdje i nastavila kao da se ništa nije dogodilo, korak po korak, dan za danom, pa gdje god je to dovede. I prije nego što se stigla upitati zašto se to upitala, već je listala ponude za posao. Uzalud; posla za duhove nije bilo. Jedino što je pronašla bio je oglas “uglednog državotvorca i diplomata” koji je tražio duha za pisanje “političke autohagiografije, samo vrsni stilisti dolaze u obzir”. Okrenula je broj, ništa je nije koštalo. Javila se automatska sekretarica: Vaš poziv je na čekanju, trenutno ste… dvadeset… treći… na redu. Da li zbog toga što ju je to obeshrabrilo ili zbog himne u midi-verziji koja se vrtjela u iritantnom loopu, nije joj trebalo dugo da prekine poziv.
Na oglas u supermarketu naletjela je slučajno. Na ulazu je stajao natpis TRAŽI SE DJELATNIK (M/Ž) ZA POSAO U SKLADIŠTU i prije nego su se klizna vrata otvorila i progutala ga, upitala se je li tu stajao sve vrijeme ili je to jedna od onih stvari vidljivih samo duhovima.
Prišla je trgovkinji koja je u hladnjak slagala dijetni jogurt. “Oprostite, s kime mogu razgovarati u vezi posla?”
“Šef nije ovdje, probajte poslijepodne”, odgovorila je ova. Zatim se okrenula i pomalo zatečeno zatreptala: “Ti si mrtva, je li?”
“Otkud znate?”
“Vidi se, zlato, vjeruj mi.”
Kristina je instinktivno pogledala u staklo frižidera s pićima.
“Šalim se”, nasmiješila se trgovkinja. “Bilo je na vijestima, ne?”
“Ma pustite, zbunjena sam, osjećam se tako… ne znam kako bih to opisala.”
“Znam. I meni je tako bilo u početku.”
“A poslije?” upitala je Kristina. “Poslije postane drugačije ili…?”
“Postane onako kako si napraviš. A ti si još stigneš svašta napraviti, imaš sreće što si umrla mlada. Bježi u pakao čim prije!”
Nekada, ispričala je trgovkinja, mrtvi su odlazili u raj ili pakao, gdje ih je već dopalo, mrtvovati onako kako su živjeli. Stvar je funkcionirala stoljećima, ali onda je došla velika kriza i proračun se morao drastično srezati. Prva je ideja bila zatvoriti pakao, no naposlijetku je zaključeno da to ipak ne bi bilo isplativo. Pakao je već imao dobro uhodanu infrastrukturu, sustav na zdravim nogama; raj, s druge strane, sa svim svojim zaštićenim biljnim vrstama, čistom izvorskom vodom i niskim razinama UV zračenja, naprosto je bio preskup za održavanje. Nije bilo druge nego raseliti ga. Otkako su stanovnici raja emigrirali u pakao, u raju su se razmnožile divlje zvijeri, biljke mesožderke, zakon jačega stupio je na snagu i nitko tko je ikada bio čovjek, rekla je, ne bi tamo mogao izdržati dulje od pet minuta da ga ne samelju i pretvore u hranu.
“Slušaj me, dušo, nemaš što razmišljati. Nema dana da ne zažalim što nisam umrla ranije. Tko će sad o meni pričati na vijestima?”
“Ne znam”, rekla je Kristina, “cijeli taj odlazak i sve iz početka… Ne znam.”
“Ha, čuj”, trgovkinja je slegla ramenima, “a ti lijepo ostani ovdje i nemaš problema, vječno si na početku, do samog kraja.”
Na dan sprovoda, Kristina je ispeglala haljinu u kojoj će je sahraniti. Po haljinu je došao pogrebnikov šegrt, i čim je zatvorila vrata za njim, s vrha ormara skinula je glomazni, teški kofer i počela se pakirati.
Da joj je netko samo dan prije smrti rekao kako će moći vidjeti vlastiti sprovod, ne bi to htjela propustiti ni za što. No što živi uopće znaju o smrti? I što je to, uostalom, propuštala? Ljude koje je vidjela jednom, dvaput u životu kako stoje u redu za zagrljaj, poljubac, sućut koju sama nikako nije mogla osjećati? Strance koji su joj već danima kružili oko zgrade i vrebali susjede pokušavajući izvući bilo kakav, i najbanalniji detalj iz života leša s autoceste? Svećenika kako prosipa mudrosti o onostranom, samouvjereno kao da tamo svake godine ljetuje?
Kofer je bio pretrpan. Uspjela ga je zatvoriti tek kad je cijelom težinom legla na njega. Zatim je uložila i zadnji napor: podigla ga je i bacila kroz prozor. Dolje, ispred zgrade, stranci su izmiljeli iz gmrlja. Stresli su lišće sa sebe i potrčali prema koferu. Kad je koju minutu kasnije prošla pokraj njih, nisu je ni primijetili.
Dok su joj tijelo spuštali u zemlju, Kristina je već napuštala zemlju. Vagon je bio ispunjen do zadnjeg mjesta. Mrtvi su drijemali, pravili se da slušaju muziku, čitaju, jedu sendviče koji su smrdjeli kao da su i sami umrli. Bog si baš i nije dao truda, pomislila je; kad mi je već oduzeo srce, mogao mi je uzeti i želudac, glad, izbrisati mirise. Kroz zamagljeno staklo vagona gledala je svjetla koja su žmirkala u daljini. Pitala se je li to pakao, je li to nečiji tuđi pakao, koliko paklova uopće ima, a onda su svjetla, jedno po jedno, pregorjela.
Snijeg je padao. Stajala je na cesti pokraj autobusne stanice, s ispruženim palcem. Cupkala je u mjestu, ledila se. Nije dugo čekala. Auto je izbacio žmigavac i skrenuo na ugibalište. Vrata su se otvorila. Ušla je i zavezala pojas. Kuda, pitao je vozač. Doma, rekla je. Na radiju je svirala himna. Iznad radija, u pretincu, drška noža virila je iz jelenje kože. Izašli su na autocestu. Ne idemo doma, je li, rekla je. Oprosti, rekao je vozač, oprosti mi, molim te. Bio sam loš otac. Da sam znao da će ovako završiti… A onda je zašutio, okrenuo se prema njoj i razjapio usta. Progutao ju je cijelu; samo je skliznula kroz njegove zube, pocrnjele i trule, ravno u mrak. Trenutak kasnije, opet je stajala na cesti. Auto se zaustavio i sve je krenulo isponova. Snijeg, auto, himna, nož, zubi, mrak, snijeg, auto, himna, nož, zubi, mrak, snijeg, auto, stotinu, tisuću, deset tisuća puta, unedogled.
“Gospođo”, probudio ju je dodir na ramenu. “Gospođo, stigli smo.”
Čim je izašla iz vlaka, u nosnice joj se uvukao slatkast miris prženih badema. Nije očekivala da će pakao tako mirisati. Nije mislila ni da će izgledati tako obično. Mrtvi tramvaji razvozili su mrtve putnike, mrtve majke gurale su kolica s mrtvom djecom, mrtvi golubovi kljucali su po kantama za smeće. Bradati starac ju je, mrtav pijan, povukao za rukav, tražeći novac, što li, na jeziku mrtvih. Zavrtjelo joj se u glavi.
Sjela je na prvu klupu, usred gomile, i zažmirila. Ispod kapaka, snijeg je i dalje padao. Otvorila je oči. Zatvorila je oči. Otvorila je oči, duboko udahnula i ustala. I krenula, polako, korak po korak, gdje god je to dovelo.
