Izgubljen u budućnosti
Jutro je, oko 7 sati. Jedva se natjeram ustati, dogegam se do kupaonice i slavodobitno pogledam u ogledalo. Moje je jutarnje raspoloženje, ako ga je uopće bilo, sasvim sigurno nestalo nakon što sam u ogledalu vidio spodobu koju ni vlastita majka ne bi prepoznala.
Volja za životom, kao i u svakog pubertetlije, još se više smanjila nakon što sam se, organiziravši svoje misli, sjetio da je danas prvi dan nastave. Ali ne bilo kakav, zapravo neponovljiv. Naime, danas se treba održati prvi dan nastave kako je Europska unija povezana u jednu “državu”. Škola na daljinu ponovno je uvedena nakon što je naš dragi prijatelj koronavirus odlučio kako nije prouzročio dovoljno velik kaos, no ni to mu nije bilo dovoljno budući da se trend ispijanja dezinfekcijskog sredstva proširio izvan SAD-a, “zemlje slobode”. Unatoč svemu tome, smatram da je pandemija poslužila kao spretna i sretna izlika europskim nastavnicima kako ne bi morali obuzdavati nezrelo i bezobrazno krdo adolescenata. Vrijedi napomenuti da sam i ja ponosan član te, u najmanju ruku šarolike družine. Na svu sreću (ili nesreću) nastava će se održavati na engleskom jeziku, čijih nekoliko riječi znam procijediti u hitnim slučajevima. Nisam uspio naći zanimaciju u gledanju holograma nekog meni sasvim nepoznatog profesora matematike pa sam odlučio nakratko zadrijemati. Jedna od najgorih odluka u životu. Probudio me hologram britanskog tenka iz Prvog svjetskog rata tijekom sata povijesti, na koji sam reagirao nečovječnim vrištanjem, zbog čega sam dobio poziv u heavy metal bend. Svako zlo za neko dobro, zar ne? Sa sigurnošću mogu reći da je gore navedeno iskustvo ostavilo razmjerno traumatične posljedice, stoga planiram snimiti film kao Audie Murphy.
Preživjevši pakleno realističan sat povijesti, odlučio sam kako bi bilo vrijeme nešto pojesti, no i to je, naravno, morala biti avantura za sebe. Naime, kako slabo izlazimo van zbog virusa, većina zgrada u Zagrebu zarasla je u takvu šumu da bi se i stari Rimljani okretali u grobu prisjećajući se Teutoburške šume, stoga su nam hranu morali donositi dronovi, jednako nesposobni kao i Rimljani prije dva tisućljeća boreći se protiv nekolicine ratobornih Mowglija. Nepisano je pravilo da ukoliko dostava kasni više od dva sata, dron se vjerojatno zabio u stablo. Prošla su već četiri sata, stoga je izvjesno da sam danas ostao bez večere.
Budući da sam gladan, bolje je da šutim.
________
Dino Fazlić. Rođen sam 28.7.2006. u Zagrebu, gdje još uvijek živim. Završio sam sedmi razred osnovne škole i peti razred osnovne glazbene škole. Sviram klavir, solo, a i nastupam u bendu glazbene škole. Istovremeno, treniram judo u ZJŠ. U slobodno vrijeme volim slušati glazbu (čitaj: heavy metal), izlaziti s društvom i igrati igrice. Volim čitati kriminalističke romane, a i ponekad napisati kratku priču.
