Kratka priča – što je ona zapravo i što vas privlači ovoj formi? S čime biste usporedili kratku priču?
Napisao sam samo tri kratke priče i sve tri po narudžbi, a dvije su objavljene, tako da ne znam koliko imam prava govoriti bilo što o ovoj zahtjevnoj formi. Ako me, dakle, uopće nešto i privlači pisanju priča, onda je to upravo njihova duljina: izazovno mi je, ma koliko teško bilo, na malo prostora zadovoljiti minimum kriterija koji, recimo tako, neki tekst čine kratkom pričom. Dobre kratke priče se, mislim, ne mogu porediti s nekom drugom formom, već samo između sebe, kao i njihovi pisci. No, ako već moram reći: one su u književnosti ono što je, na neki neki način, fotografija u vremenu – otisak stvarnosti ili nečega što se čini dovoljno stvarnim.
Kamo vas je kratka priča najdalje odvela? Što vidite kao svoje najveće postignuće?
Meni je uspjeh to što sam ih uopće napisao, a prilike koje sam dobivao koristio sam da se vratim autorima koje smatram genijalnim, poput pokojnog Darija Džamonje. Ili da otkrijem knjige koje bi mi, sasvim sigurno, promakle: recimo zbirku Vi ovdje niste stranac Adama Hazleta; ili da me, eto, Tanja Mravak može, a bez ironije, nazvati i kolegom. Pisanje kratkih priča je, uz sve ostalo, i dobar trening za ekonomičnost teksta. Zanimljivo je kada se nešto što vuče autora da se raspiše, mora reći određenim, ograničenim brojem riječi.
Na koje karakteristike usmjeravate pozornost dok pišete? Kakvi likovi žive u vašim pričama?
Svi smo mi, na neki način, službenici načina života koji nisu nikada do kraja, a često niti malo, posljedice naših izbora. Smatram kako su ljudi zbog toga, jer drugačije ne ide, dvolični, samo što to ne mora biti uvijek loše. Zapravo, da bi se preživjele i da bi funkcionirale različite stvarnosti – obiteljske, socijalne, profesionalne… – ljudi moraju, da tako kažem, imati izdanje za svaku od njih. Trudim se pisati o tome i takvima: o ljudima koji nisu sigurni u vlastite živote ili otkrivaju koliko, u suštini, nisu njihovi, već žive tuđe projekcije.
U svojim romanima polazili ste od nekih stvarnih događaja i dokumenata koji su pak vašem uredniku izgledali previše neuvjerljivo. Kako općenito promatrate odnos fikcije i fakcije u književnosti? Ako je stvarnost nevjerojatnija od mašte, što nam to govori o svijetu, a što o književnosti?
Da, prva dva romana su temeljena na istinitim događajima, ali je u prvom niz takvih koji su se u jednom trenutku, prvo u stvarnosti, pa u mom tekstu, preklopili, dok je u drugom fokus na samo jednom. Treći je fikcija u kojoj lažni novinski tekstovi služe priči, odnosno meni, dok je četvrti, koji uskoro izlazi, lišen i stvarnih događaja i lažirane stvarnosti. Naravno, ukoliko je to uopće moguće. Abdulah Sidran je rekao kako je postao pisac onda kada je sve što mu se događa u životu počeo doživljavati kao materijal za književnost. Ja se trudim da sve što se događa meni, oko mene i drugima, koristim na isti način. Uostalom, književnost i nije puno više od upotrebe fragmenata stvarnosti zarad stvaranja nove cjeline po mjeri i potrebama onoga o čemu se piše.
Pokretanjem Festivala alternative i ljevice u Šibeniku prošle godine oživjeli ste lijevu misao u Dalmaciji. Uskoro će i drugo izdanje, što pripremate i hoćete li opet imati književni program? Što i tko nam u ovo vrijeme fali?
E svašta… Predavanja, okrugle stolove, koncerte, izložbe, instalacije… I književne večeri. Pokušavamo pokrenuti izdavačku djelatnost u sklopu FALIŠ-a i prvo što ćemo objaviti bit će knjiga blogera Kristijana Mirića. Također, za sada sigurni gosti su Andrej Nikolaidis i Selvedin Avdić, o čijem će pisanju biti riječi, a još uvijek tražimo najbolji način da na novi način predstavimo Voju Šindolića i sve ono, čega puno ima, što se o njemu i njegovom radu još ne zna dovoljno. Inače, ne znam tko fali, ali FALI(Š) nam ideologije: živimo u vremenu užasno sličnih ideologija, u kojem se mnogo čemu pristupa religijski, bez propitivanja, ali s konstatiranjem da nije dobro. Kao da vjerujemo u neko, mentalno poremećeno božanstvo, ali nam to što znamo povijest bolesti ne smeta da ga obožavamo.
Razgovarala Katarina Brajdić
