fbpx

Ervin Mujabašić: Nimbus

Prolog

Davit A. Topolian se probudio ispod stoljetne maraske u bolničkom parku, naslonjen leđima i potiljkom na stablo. Nije znao niti se sjećao kako je dospio ovdje. Znao je kako se zove. Uhvatio se za ovo sjećanje bez ikakve namjere da ga ikada više ispusti, koliko god mu vremena preostalo na ovom svijetu. Ponovio je svoje ime, iznova i opet, sve dok lekseme nisu postale besmislene.

Davit Topolian je umirao. Slutio je ovo već dugo. Znao je da nešto nije u redu, da ga njegovo vlastito tijelo nastoji izbaciti van, kao sumnjivog podstanara koji duguje kiriju za proteklih šest mjeseci. Znao je da će ovaj dan jednom doći. Samo, uvijek je mislio da će to biti onaj dan poslije. Osjetio je bol u grudima. Bol od tisuću igala. Pritisak uzavrele krvi je gušio njegove misli. Poželio je ući u dućan za kućne potrepštine, kupiti sjekiru i zariti je sebi kroz lubanju. Pritisnuo je dlanove preko šiljastih ušiju i zario prste u kosu. Ključanje u njegovom mozgu preselilo se u dijafragmu, u organe, u stopala. Trenutak poslije, bol je stao. Bilo je kao da je upravo uronio svoje tijelo u toplu kupku Faradayevog kaveza. Otvorio je oči i pogledao u platinasto nebo, u monstrumski nimbus koji je puzio preko vidljive atmosfere. Nimbus je bio prazan. Bog je ostao bez riječi. Više nije imao bilo šta za reći Davitu Aureliusu. Niti jednu pogrdu ili laudu. Čak ni psovku. Ništa. Ljudi rijetko gledaju prema gore, pomislio je Davit i ustao.

1.

Davit vilenjak je napokon riješio kupiti sebi šešir. Nije mogao razumjeti zašto su muškarci u jednom neobjašnjivom trenutku porazne suglasnosti prestali nositi šešire. Oduvijek je želio posjedovati naviku stavljanja šešira na glavu prije izlaska iz kuće, i pozdravljati žene koje mu dolaze u susret blagim naklonom glave i doticanjem vrha oboda na šeširu. Svejedno, stajao je ispred prodavaonice šešira čitave dvije minute prije nego što se usudio ući unutra. Na staklenim vratima pisalo je crnim slovima Gudelj & sinovi. Unutrašnjost je mirisala na prerađenu kožu, laštilo i prošlost. Šešir koji je želio – crnu fedoru od jareće kože, sa kratkim crnim perom i crnom svilenom trakom – čekao je upravo njega, Davita Topoliana, na trećoj polici iza patuljastog prodavača koji nije progovorio niti jednu riječ nakon Davitovog ulaska. Samo je kimnuo glavom u njegovom pravcu. Iz desnog ugla na prodavačevim usnama provirivala je nit nalik tankom stupu dima. Nit je završavala u azbestnom oblaku iznad njegove glave. U oblaku su bile kurzivne riječi obojene u akvarelnu boju krvi. Dobar dan želim – pisalo je slovima kakve koriste scenaristi. Davit je pokazao prstom na crni šešir. Čovječuljak se popeo na kratku drvenu skalinu, pažljivo uzeo šešir sa vrhovima prstiju i stavio ga Davitu na glavu. Cijela stvar je ličila na tihu krunidbu kralja. Savršeno, veličina 8½ – pomislio je kratko i zadovoljno čovječuljak. Dah mu je mirisao na suhe klinčiće i skupu škiju. Davit je pogledao u svoj odraz u ogledalu. Na trenutak nije mogao prepoznati čovjeka koji je bio onamo. Čovjek u ogledalu, čovjek sa šeširom na glavi, nije bio smrtno bolestan. Naprotiv. U trenutku kad je Davit zaustio pitati za cijenu, čovječuljak je uzeo olovku zadjenutu iza desnog uha i napisao broj na komadu papira. Okrenuo je papir prema Davitu. Davit je pogledao, izbrojao novac i platio. Ispod staklenog stola ugledao je ladice sa manžetama, ugraviranim tabakerama, novčićima sa dvije glave, muštiklama i metalnim štipaljkama za novac. Pokazao je prstom. I čovječuljak je napisao broj.

Pjena na njegovoj kavi bila je u obliku ptice. Miris duplog espressa ga je nagnao da zaklopi oči i sjeti se koliko je ugodno biti sretan. Na stolu, pored njegovog šešira, bio je zemljani sud ispunjen orasima i suhim marelicama. Danas će misliti samo o onome što je dobro, pomislio je. Otvorio je oči. Zgodan šešir – vidio je riječi u oblaku iznad žene u suprotnom uglu kavane. Sjedila je sama, pored prozora. Ispijala je veliku šolju kave s mlijekom. Dvije minute ranije u njenom oblaku je pročitao misli o filmu koji je pogledala sinoć. Sanjala ga je. 8½. Davit je pogledao u svoj šešir. Shvatio je ovo kao znak. Udahnuo je duboko, isprsio se i prišao njenom stolu.

Dopada li ti se? – odlučio je isprobati svoju sreću jer više nije mario. Jer više nije imao bilo šta izgubiti. Odlučio je iskovati vlastitu sreću, od najtvrđeg čelika. Ili najneuhvatljivije vode.

Molim?

Moj šešir. Dopada li ti se?

Da, zapravo. Sviđa mi se boja. I pero.

Mogu li? – Davit je pokazao na praznu stolicu za njenim stolom. Žena je oklijevala nekoliko trenutaka, iako je njena pomišljena odluka već bila ispisana crvenim slovima u oblaku iznad glave, i pozvala ga dugim prstima. Tek je tad primijetio zapaljenu cigaretu uglavljenu među ovim prstima.

Davit. Sa ‘t’ – rekao je Topolian.

Karla – rekla je žena sa cigaretom. Sa ‘K’.

Drago mi je, Karla.

Također, Davite sa ‘t’.

Pružio je šaku prema njoj. Njegovi prsti su dotakli njene. Stisnuo je njenu šaku ni previše snažno ni previše nježno. Želio je ostaviti dobar utisak. Razmijenili su imena, potom dodire. Ovako ljudi postaju prijatelji. Ljubavnici.

Stavi ga na glavu.

Šešir?

Nego šta. Ne razumijem zašto su muškarci prestali nositi šešire.

Dijelim osjećaje – Davit je izgovorio stavljajući šešir pažljivo na glavu.

Tako je već bolje. Zašto si mi prišao Davite?

Mogu otići, ako želiš.

Nisam to rekla. Pa?

Želio sam razgovarati s nekim, valjda.

Zar ne želimo svi. I kad dobijemo priliku, šutimo. Mislim, otvaramo usta, ali nemamo bilo šta za reći.

To je zato što se ljudi boje istine.

Ne seri, Davite sa ‘t’ – pisalo je u oblaku. Ljudi nemaju pojma šta je istina – rekla je. Davit se nasmiješio

Šta je smiješno?

Sjetio sam se sna koji sam imao sinoć.

Pričaj mi.

Bio sam u svojoj srednjoj školi – Davit je progovorio nakon jednog trenutka oklijevanja.

Na sebi sam imao haljinu od krep papira, kakve nose balerine. Profesorica matematike mi je prišla i rekla mi da imam nešto na čelu. Oblizala je palac na način na koji to rade majke i obrisala crnu tintu sa mog lica. I onda sam se počeo smijati. Ne mogu se sjetiti zašto. U snu je sve bilo savršeno smisleno. Sanjao sam i tu djevojku koju sam volio, koju sam mislio da sam volio, koju sam uvijek tražio na hodnicima gimnazije. Nisam se mogao sjetiti njenog imena i htio sam da umrem. I onda sam se probudio. I onda je bila svjetlost.

Snovi su najbolji način umiranja. Svaki put kad sanjamo, umremo – rekla je Karla.

Kako misliš?

Svaki put kad se probudimo rodimo se ponovo. I svaki put kad se probudimo jedan dio nas umre. Ostane iza, nedoseživ, u snovima. Ljudi ne shvaćaju da im svemir svako jutro pruži novu šansu. Svako jutro ustanemo i odbacimo taj dar, kao da smo bolji od toga. Kao da znamo bolje.

Ne vjerujem u takve stvari.

Kakve stvari?

Kontrapunkt kozmosa i bića, i sve što ide s tim. Mislim da smo prepušteni sami sebi.

Nevjerniče.

Oboje su poručili hladno točeno pivo. Pili su u tišini i gledali jedno u drugo, kroz prozor, u ljude koji su prolazili. Krigle s pivom su bile zamagljene. Karla je vrhom kažiprsta kružila po oblim ivicama svoje čaše. Ispijali su pića istovremeno. Davit je prestao gledati u njen oblak. Pokušavao je pogoditi njene misli gledajući izravno u njene oči. Lokal je proždrla Kasabianova Man of Simple Pleasures. Sunce je bilo nisko na obzorju. Njihova lica su bila obojena gustom žutom svjetlošću. Davit se osjećao dobro. Više nego dobro. Zaklopio je oči. Zaboravio je sve što je bilo potrebno zaboraviti.

Ustani, idemo – Davit se digao sa stolice i pružio Karli ruku.

Šta?

Ustani vrlo smireno i prati me. Izlazimo van.

Ali, račun?

Ali račun, šta?

Karla je ustala. Disala je brzo i teško. Drhtavom rukom je ugasila cigaretu u pepeljari. Namjeravali su počiniti zločin. Zločin bez žrtve, ali zločin svejedno. I samo tako, uzeo je njenu ruku u svoju i pobjegao s njom iz taverne bez da je platio njihova savršena piva i savršene kave. Bio je živ kao nikada ranije u svom životu. Na uglu trga ugledali su mladića koji je svirao gitaru. Davit je iz džepa hlača izvadio metalnu štipaljku sa novcem, izvadio dvije novčanice i spustio ih u prazan kofer gitare. Hvala, brate – pisalo je u oblaku iznad mladićeve glave.

3.

Ležali su u njegovom krevetu okrenuti jedno drugome. Priviknuti na tamu.

Ispričaj mi nešto što znaš samo ti, i niko više – zamolila je Karla.

Mislim da umirem.

To zna i tvoj liječnik. Reci mi nešto što znaš samo ti.

Mogu pročitati tvoje misli.

Misliš, kao knjigu?

Upravo kao knjigu.

O čemu sad mislim?

Da lažem.

Inteligentna pretpostavka. O čemu mislim sad?

Želiš me poljubiti. Želiš me izbaviti.

Tako mi je žao.

Nije potrebno da me žališ. Znaš me nepunih sat vremena.

Kakav je osjećaj kad znaš?

Kao da sam izišao van iz kaznionice nakon četrdeset godina provedenih unutra za nešto što nisam učinio. I odmah poslije, osjećaj gladi.

Gladi?

Da učinim nešto loše.

Nisi ljut?

Nemaš pojma.

Od čega umireš?

Vidiš li moje uši? Moje vilenjačko lice?

Vidim.

Ono što imam zovu Williamsov sindrom. Imam bijele mrlje u irisima, mogu odsvirati na klaviru bilo što, i imam srce koje odbija obavljati ono što bi trebalo.

 A što ako je smrt samo san? Ako nema zida između ovo dvoje? Jesi li sretan, upravo sad? – čuo je njene riječi.

Jesam – rekao je istinu Davit. A ti?

Karla je zaustila odgovoriti mu.

A onda je bio mrak.

_____
Ervin Mujabašić, slikar i pisac, rođen je u Tuzli (Bosna i Hercegovina) 28. svibnja 1979.

Godine 2006. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli, na Odsjeku za bosanski jezik i književnost. 2014. objavljena je njegova prva knjiga priča Apokrifi Simona Jakova, nagrađena na natječaju Fondacije za izdavaštvo Sarajevo.

Dva puta, 2014. i 2017., bio je laureat natječaja za najbolju kratku priču na Književnim susretima Zija Dizdarević. Na natječaju Zaklade Fra Grgo Martić za 2017. godinu, njegova knjiga priča Kamen proglašena je najboljim proznim djelom. Knjiga Kamen tek treba pronaći svog izdavača.

Smrt u sedam poglavlja je njegova druga objavljena kolekcija priča, također nagrađena na natječaju Fondacije za izdavaštvo Sarajevo za 2018.

Piše i slika u Živinicama, gdje i radi kao portretist, profesor bosanskog jezika i književnosti, i prevodilac.