ZAGREB, 1. svibnja 2017. (Hina) – Uloga književnosti u suvremenom svijetu nije ispravljanje nepravdi, već, bacajući novo svjetlo na neugodne istine, kontinuirano utjecati na postupne promjene percepcija, smatra istaknuti britanski književnik DBC Pierre, dobitnik uglednih nagrada Man Booker i Whitbread, gost ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče koji se u svojem 16. izdanju održava u Zagrebu i Rijeci od 28. svibnja do 2. lipnja.
“Ne mislim da je uloga književnosti mijenjati percepcije ili ispravljati nepravde – to je posao politike ili crkve. Ali vjerujem da, promatrajući svijet novim očima, književnost može u konačnici utjecati na promjenu stavova”, rekao je DBC Pierre u razgovoru za Hinu.
Ono što književnost svakako mora činiti jest “ukazivati na one istine koje nije moguće izraziti kroz druge medije”: “Stvarne, prave istine, u onolikoj mjeri koliko je to moguće utvrditi. To je općenito zadaća umjetnosti, koračati neugodnim predjelima i bacati novo svjetlo, ili barem nastojati”, pojasnio je.
DBC Pierre, punog (umjetničkog) imena Dirty But Clean Pierre, rođen je u Australiji 1961. kao Peter Finlay. Svjetsku je slavu stekao romanom prvijencem “Vernon Bog Little” (2003.), žestokom i mračnom satirom suvremenog društva za koju je dobio Bookerovu nagradu, kao prvi koji je jedno od najznačajnijih svjetskih književnih priznanja dobio za debitanski roman, te nagradu Whitbread, kao prvi koji je dobio obje nagrade za isti roman.
Knjiga je 2003. dobila i nagradu Bollinger Wodehouse Everyman te Nagradu James Joyce. Prevedena je na 43 jezika, među ostalim 2004. i na hrvatski (u prijevodu Drage Štajduhara i izdanju Marjan tiska).
Pišem jer sam preneražen i zaluđen
Danas slavan pisac, DBC Pierre bio je vizualni umjetnik – dizajner fotograf i slikar – kojega su “siromaštvo i bijes zbog općeg nedostatka motivacije u svijetu nagnali da se prihvati pisanja”. Kritika njegovu prozu opisuje kao duhovitu, jednostavnu, nepretencioznu, šarmantnu i lucidnu. DBC Pierre za sebe kaže da je kompulzivan pisac koji se ne može othrvati temama suvremenosti.
“Kad bih trebao izdvojiti koje su to pokretačke sile koje me tjeraju da pišem, rekao bih da su to zapanjenost i zaluđenost. Ponekad me doista zapanji to koliko je život čudan – toliko nelogičan i okrutan, i prekrasan i apsurdan, a istodobno sam dovoljno zaluđen da o tome onda pokušam napisati knjigu. Kažem zaluđen, jer kad ste već napisali 50-ak stranica počnete uviđati koliko je bila glupa ideja uopće početi. Ali do tad ste već duboko unutra i naprosto morate pronaći načina da nastavite dalje, ili ćete biti neprihvatljivo poraženi”, kazao je pisac, koji se “naprosto ne može othrvati pisanju o problemima današnjice”.
“Zanimljivo, bez obzira o čemu odlučim pisati, na kraju uvijek završim s temama problema u svijetu koji nas okružuje. Kunem se, da odlučim napisati ljubavnu priču o maloj maci, nakon deset stranica maca bi tužila YouTube zbog kršenja rodnih prava ili nečeg sličnog”, dodao je.
‘Prljav’, ali ne sasvim
Roman “Vernon Bog Little” donio mu je svjetsku slavu, no kad je nagrada Booker svrnula pogled svijeta na do tada potpunog literarnog outsidera, tamo ih je čekao čovjek s prošlošću drogiranja, zaduživanja… Otuda i književni pseudonim “Dirty But Clean” (prljav ali čist).
“Nadimak Dirty Pierre (prljavi Pierre) dali su mi, po liku iz crtića iz 1970.-tih, moji bliski prijatelji prilikom jedne igre pokera. Bilo je to vrijeme kad sam se nalazio na najnižoj točki svojeg života. Kasnije sam se branio kako nije moguće da sam baš posve ‘prljav’ pa su pristali ubaciti ono ‘čist’, kao neku vrstu paradoksa. Od toga trenutka svi su me zvali ili Pierre ili DBC i kad sam počeo pisati to mi se ime prirodno nametnulo”, pojasnio je DBC.
Nagrada Man Booker bila je za njega, neočekivana prekretnica koja je zauvijek promijenila tijek njegova života.
“Nagrada je doista bila iznenađenje. Ta je knjiga imala snažnu energiju dok sam je pisao, i podjednako snažnu nakon što je objavljena, ali čitavo iskustvo bilo je neočekivano – kao da mi je sva energija nekako iskliznula iz ruku, a meni je pripala uloga promatrača. Mislim da je to zauvijek izmijenilo moj osobni životni krajobraz. Bilo je to kao da sam ponovno rođen, iskorak iz mraka za mene kao pisca. Ali također je unijelo dosta buke u moj svijet, što nije dobro za pisanje”, kazao je, napomenuvši kako mu je trebalo deset godina da se oporavi i “vrati na mjesto odakle može pisati “.
Kraj potrage za civilizacijom
Ideju za roman dao mu je prilog koji je vidio na televiziji, koji je prikazivao uhićenje tinejdžera nakon školskog masakra. Zapitao se, koliko to dijete može biti smatrano odgovornim za to što je uništilo i svoj i mnoge tuđe živote u svijetu obilježenom ‘pregrijavanjem’ pod pritiskom kulture kojom dominiraju masovni mediji.
“Taj mladić nije bio iz siromašne obitelji, nije živio u ratnoj zoni, nije bio zlostavljano dijete. Bio je to običan dečko iz srednje klase koji se osjećao frustrirano. Shvatio sam da to nikako nije izolirani incident, već početak novog doba u kojemu nam više ni do čega nije stalo, u kojemu će nam apsurdnosti i brutalnosti postajati sve normalnijima kako postajemo sve ‘neprisutniji’, zatvoreni u svojim delikatnim malim vlastitim svjetovima”, pojasnio je pisac.
Taj je trenutak vidio kao “kraj naše potrage za civilizacijom”: “Shvatio sam da je linija između realnog i nerealnog postala zamagljena. Kako si u tom trenutku nisam mogao priuštiti dodatne boli, odlučio sam se za pisanje”, kazao je.
Glavni junak petnaestogodišnji je Vernon Gregory Little, osumnjičen kao suučesnik u masovnom ubojstvu u svojoj školi, koje je počinio njegov najbolji prijatelj, pokojni Isus Navarro. Svojem je glavnom liku dao glas naivnog dječaka želeći naglasiti “naivnost američke kulture koja ne razlikuje ideal američkog načina života od stvarnosti”, no otkad je roman napisan 2003. do danas društvo, kako kaže, ne da nije sazrelo – već je dodatno “potonulo”.
“Mislim da je tu riječ o specifičnosti engleskog govornog područja: sve na engleskom jeziku otišlo je do vraga. Dodatno smo potonuli u bezdan gluposti i branimo taj bezdan brutalnije nego ikad”, ocijenio je.
Ni ime stvarnoga počinitelja, Isusa, nije slučajno odabrano.
“U prvoj skici rukopisa, čitava je priča zamišljena kao simbolična slika raspeća – dječak-ubojica ispašta za grijehe svih nas. To mi se kasnije učinilo ipak malo preteškim pa sam čitavu stvar ublažio, sve osim imena grada ‘Martirio’ (od ‘martyr’, engl. mučenik) i imena Isusa. Mislim da to daje povijesnu dubinu rukopisu, na način kao što kosti dinosaurusa obogaćuju tlo”, rekao je DBC Pierre.
Život sve više izgleda kao loš film
Unatoč mračnom zatvorskom ozračju u kojem se odvija radnja, riječ je o nesvakidašnje duhovitom romanu. Parodirajući društvene stereotipe sa stajališta neshvaćenog pubertetlije, s jedne strane, i poigravajući se, s druge strane, uličnim govorom i kolokvijalizmima, koji u ustima buntovnog tinejdžera-pripovjedača postaju elementi posvemašnje jezične vragolije, autor je stvorio iznimno komičnu prozu o trijumfu nepravde i apsurda.
“Moj je književni stil kombinacija odsustva propisnog spisateljskog obrazovanja i toga kako ja općenito vidim svijet. Kao dijete i mladić, bio sam podjednako ciničan i osjetljiv prema apsurdnome, iste su me stvari zanimale. Nisam imao neki konkretni uzor, ali sigurno su na mene utjecale knjige koje sam čitao”, kazao je pisac.
Zato je svojem prvom romanu dao formu lošeg televizijskog filma, jer “moderni život sve više podsjeća na loše vođeni film”.
Grubi, karikaturalni humor tipičan za taj roman postao je glavno obilježje DBC Pierreove “trilogije komedija”: njegovi kasniji romani, “Ludmilla’s Broken English” (2006.) i “Lights Out in Wonderland” (2010.) plove sličnim vodama, uzimajući probleme današnjice (trgovina ljudima i luksuzni konzumerizam) kao početnu točku za duhovito vatreno kritiziranje vrijednosti modernog zapadnog društva.
“O zapadnoj se kulturi nema što puno reći. Ili vam je sve jasno ili nije. Mislim da mogu iskreno reći kako pripadam prvoj istinski ‘jednokratnoj’ kulturi u povijesti – onoj koja bi, kad je ne bi bilo, ovaj planet učinila bogatijim. Riječ je o vrlo nesigurnom mjestu, promatram to još od 60-ih godina prošloga stoljeća i, iskreno, ne vjerujem da se još puno toga može učiniti prije nego konačno potonemo u jezeru dijetne Coca-Cole ili padnemo s krova neke banke dok radimo ‘selfie'”, rekao je pisac.
Napisao je još knjige “Breakfast with the Borgias” (2014.), modernu horor novelu, i neobičan priručnik za pisce “Release the Bats” (2016.), te zbirke kratkih priča “Suddenly Doctor Cox” (2009.) i “Petit Mal” (2013.), “slikovnicu za odrasle”. DBC Pierre kaže da sebe u prvome redu smatra romanopiscem koji se bavi pitanjima današnjice, onoga što se događa u svijetu oko nas.
“Volio bih pisati o Parizu u 1920.-ima, ili o srednjovjekovnoj Španjolskoj. Ali ono što se događa sad, u ovome trenutku, toliko je nevjerojatno da se ne mogu othrvati pisanju o sadašnjosti. Rekao bih da sam ja suvremeni pisac crnih komedija”, kazao je.
Pisac višestrukih identiteta
Rođen u Južnoj Australiji, DBC Pierre je još kao dječak odselio u Meksiko, gdje je i odrastao. Danas živi na relaciji Velika Britanija – Irska i ni sam ne zna kako sebe definirati.
“Čak sam i ja zbunjen. Ovako stoje stvari: trenutno imam samo britansko državljanstvo a, iako sam rođen u Australiji, ta mi je zemlja uskratila državljanstvo pa mi treba viza da odem do mjesta gdje sam rođen. Meksiko je moja duhovna domovina, u kojoj sam odrastao jer je moj otac bio znanstvenik i diplomat koji je tamo radio za UN. Irska je odlična zemlja, Velika Britanija je zemlja odakle potječe moja krv. Ali toliko je drugih mjesta koja volim – ja naprosto volim svijet. Obožavam. Dijelom me na pisanje nagoni upravo to što mi je bolno gledati kako potrošnja polagano uništava svaki njegov kutak”, kazao je pisac, koji trenutno radi na novom “velikom” romanu, koji izlazi 2018., a u kojemu se ponovno bavi pitanjima suvremenosti.
“Doista uživam u toj knjizi i nadam se da svjetske nuklearne sile neće napraviti nikakvu glupost prije nego je dovršim”, kazao je.
FEKP – ‘savršena oluja’ umova
DBC Pierre nije nepoznat hrvatskoj publici: na FEKP-u je već gostovao 2007. Bilo je to, kako je kazao, nezaboravno iskustvo.
“Iako me hrvatska gostoljubivost revno pokušala obeznaniti vinom i rakijom, nikada neću zaboraviti taj posjet. Festival okuplja ‘savršenu oluju’ obrazovanih, inteligentnih, nezavisnih umova, u prekrasnom povijesnom okruženju. Svemu tome valja pridodati odličnu čitateljsku publiku sastavljenu od zainteresiranih, politički osviještenih, ‘uključenih’ ljudi, gladnog, otvorenog intelekta”, rekao je.
Festival “poznat diljem književnoga svijeta po svojoj nevjerojatnoj snazi, kao jedan od onih rijetkih tjedana o kojima pisci međusobno razgovaraju”, FEKP je jedan od najstarijih europskih festivala posvećenih isključivo kratkoj književnoj formi.
Priliku za susret s piscem “poznatim podjednako po mladalačkim skandalima koliko po svojim knjigama” domaća će čitateljska publika dobiti koncem svibnja, kada će se DBC Pierre pridružiti ešalonu istaknutih književnih glasova koji će svoje stvaralaštvo predstaviti na 16. FEKP-u, ove godine svojim programom i temama posvećenom portretu Europe danas.
Piše: Gea Vlahović
(Hina)
