“Razum i osjećaji” naziv je teme 22. izdanja Festivala europske kratke priče (FEKP), a izabrana je kao rezultat katastrofa u Europi – podjele u svijetu promijenile su način na koji osjećamo, a razumno postupanje nije jednoznačno, poručili su književnici povodom zatvaranja zadarskoga dijela Festivala u subotu.
Moderator razgovora Ivan Jozić kazao je da je za odabir teme presudio rat u Europi, inflacija, potres i druge katastrofe. “Mi tu kao pisci osjećamo i i služimo kao filter i storytelleri društva”.
Kreativni direktor Festivala, moderator i književnik Roman Simić je kazao da se mijenja poimanje razumnoga postupanja. “Je li razumno cijepiti se ili ne? Taj tip podjela i pritisaka napravio nam je nešto s emocijama i načinom na koji osjećamo, ljudi su netrpeljivi”, ustvrdio je.
Razum i osjećaji neraskidive su kategorije, smatra književnik Edo Popović. “Razum i osjećaji su jedno. Možete voljeti ono što razumijete, i razumjeti ono što volite”, kaže.
Dodao je da ne može voljeti apstraktne pojmove, poput domovine, nego samo konkretne. “Stoga ne volim ni Hrvatsku, ni domovinu, ni naciju, ali volim ljude, mačke, stabla, planine. Nekad sam mogao reći da to volim, ali sada više ne mogu”, poručio je.
Književnica Marina Vujčić kazala je da je “velika glasnogovornica osjećaja”. “Prvu polovicu života odradila sam vodeći se razumom, tako sam odgojena, ali cijelo vrijeme je u meni živio otpor, imala sam unutarnji glas koji je govorio suprotno, ali nisam imala hrabrosti na temelju intuicije donositi odluke”, kazala je, dodavši da je počela pisati i živjeti ispunjenim životom tek kad je “odlučila bezuvjetno povjerovati osjećaju ili intuiciji”.
“Mislila sam da pisanje nema puno smisla niti se od toga može živjeti”, rekla je Vujčić.
Osobno iskustvo kao izvor inspiracije
Talijanska autorica Giulia Caminito svoju je posljednju knjigu “Jezerska voda nikad nije slatka” napisala na temelju vlastitoga života – njeno vlastito iskustvo odražava se u glavnome liku, tinejdžerki Gaiji, a protagonistkinja, majka, snažan lik, također je temeljena na stvarnoj priči o Rimljanki koju je Giulia intervjuirala.
Odrasla je u kući s mnogo knjiga – roditelji su joj knjižničari, a majka i piše priče za djecu. “Knjige su mi bitan dio života, imala sam veliku sreću što se u mome domu poticalo pisanje i čitanje”, rekla je i dodala da je pisati počela u gimnazijskim danima, kada je pisala o vampirima i zaljubljivanju na školskim stepenicama, za koje, kako kaže, “sreća da nikad nisu objavljene”.
Popović je također istaknuo da inspiraciju crpi iz neposrednoga okruženja. “Kad pišem, nastojim najprije sebi objasniti svijet koji me okružuje, ali ne mogu računati na to da će to drugi ljudi shvatiti”, rekao je.
Sándor Jászberényi, mađarski pisac i ratni reporter, kazao je da se u ratom zahvaćena područja vraća jer mu takvo izvještavanje “polazi za rukom”. “Znam kako raditi, imam svoju mrežu i to što radim je moj posao. Vraćam se ekstremima, ne samo ratovima u klasičnome smislu, već i padovima civilizacija, u kojima nema posljedica za dobre niti loše poteze. Ja samo imam sreće što sam živ”, objasnio je, poručivši da su ta područja “mjesta na kojima se osjeća živo, koliko god to sebično zvučalo”.
Razgovore s književnicima moderirali su Patricija Horvat, Ana Bukvić, Ivan Jozić i Roman Simić.
(Izvor: Hina)
