Iza nas su dva zagrebačka dana 22. izdanja Festivala europske kratke priče, a program i gosti sele u Zadar.
Ovogodišnji Festival europske kratke priče otvoren je u srijedu, u Vintage Industrial Baru, razgovorom sa suvremenom njemačkom književnicom Shidom Bazyar.
Spisateljica i aktivistica Mima Simić je s autoricom razgovarala o njenom politički aktualnim romanom Nas tri (Drei Kameradinnen), koji govori o borbi protiv ksenofobije s kojom se suočavaju tri prijateljice usred recentnog jačanja krajnje desnice u Njemačkoj.
Roman prati nerazdvojne prijateljice Hani, Kasih i Sayi koje su odrasle u relativnom siromaštvu u stambenom naselju za migrante koje je niknulo na rubu malog njemačkog grada.
“Prijateljice su tri žene u ranim tridesetima. U romanu postoje flešbekovi iz tinejdžerskog doba pa doznajemo pozadinu njihovog odrastanja u rubnom području. Saya je najglasnija, najburnija, jako je smeta pomak njemačkoga društva u desno i napadi na migrante o kojima se ne provode istrage”, rekla je Shida Bazyar.
“Nasuprot njoj”, nastavila je, “postoji Hani, koja ne smatra Sayine postupke pogrešnima, ali bira drugu, manje borbenu strategiju jer smatra da je dovoljno biti manjina, a ne želi biti dijelom plačuće manjine”. “Kasih, naratorica, razumije obje, ali je bijesna i u tom modu piše dok sjedi za stolom”, pojasnila je autorica.
Mima Simić dodala je da naratorica “proziva čitatelja, obraća se bijelom, muškom čitatelju što podebljava njen autoritet i poziciju iz koje nekoga proziva”.
Bazyar je kazala da joj je bilo bitno stvoriti uvjerljiv književni lik koji što manje optužuje čitatelje.
U Njemačkoj se to tome do sada nije govorilo
“Kazih nije inače takva, bijesna, ali piše s bijesom. U pisanju sam htjela istaknuti savezništvo žena i pronaći mjesto mikroagresijama. Bilo bi mi prepasivno da je samo naricala, za što je bio potreban ‘sugovornik’. Ona je sama za pisaćim stolom, ali pravi se da piše suprotni narativ onome što je u novimana objavljeno o nepravedno optuženoj Sayi”.
Bazyar je rekla da je to tako jer za razgovor o seksizmu i rasizmu još ne postoji pravi jezik i da je riječ o temama kojima se njemačko društvo počelo ozbiljnije baviti tek u novije vrijeme.
“Njih tri prolaze iskustva za koja još ne postoji pravi jezik jer sve prolaze iskustva seksizma i rasizma, a razgovor o tome tek je u povojima. Prije se o tome nije govorilo, navodno za dobrobit “nacije”. Zato naratorica još nema alat kojim može pisati o tome”, istaknula je.
Dodala je da je zbog toga htjela da “naratorica ima moć – koja je veća u pisanju. Ono što ne može izreći u društvu, može u književnosti”.
“Želim da moj roman bude smetnja”, rekla je Bazyar. “A to postižem tako što čitatelju ukazujem na diskriminaciju bez ljubaznosti i uljepšavanja istine”.
“Autori takav narativ na kraju često ublaže da ispadne da se svi volimo. Ne želim da se svi na kraju romana osjećaju dobro”, objasnila je “smetanje”.
Shida Bazyar njemačka je autorica rođena 1988. u Hermeskeilu. Studirala je književnost i pisanje i uz spisateljski se rad dugo vremena bavila pedagoškim radom s mladima.
Njezin debitantski roman “Nachts ist es leise in Teheran” (U Teheranu je noću tiho) iz 2016. osvojio je Nagradu blogera za književnost te nagrade Ulla Hahn i Uwe Johnson, a roman je preveden na nekoliko jezika.
U tom trenutku dio njemačke kritike “zamijenio” ju je za migrantsku autoricu unatoč činjenici što je rođena i obrazovana u Njemačkoj. Romanom Nas tri i ta je pomutnja pala u drugi i Shida Bazyar je danas jednako omiljena kod publike i kritike, kao jedan od najautentičnijih glasova suvremene njemačke književnosti.
Drugog dana Festivala – tri programa
Program u četvrtak počeo je u Knjžari Fraktura razgovorom s mađarskim autorom Sándorom Jászberényijem. O njegovoj knjizi Zapadnjačke priče, ali i njegovim iskustvima ratnog reportera, razgovarali su novinar i publicist Jerko Bakotin te prevoditeljica Patricija Horvat.
U jednom intervjuu Sándor kaže da život nema nekog posebnog smisla, ali ga književnost ima. Zato je svoje pisanje razdvojio na ratne reportaže i književnost.
“Tragedije su uglavnom banalne i to je najveće zlo. Agnostik misli da živimo u kaosu i književnost može bolje prikazati taj kaos nego novinarska forma. Za agnostika vjera je književnost. Bojim se da ne mogu ništa promijeniti svojim novinskim tekstovima, ali književnošću možda mogu utjecati na nekoga. I doista mislim da život nema smisla, ali ga književnost ima i želim da čitatelji u mojim pričama nađu taj smisao.
Što smo stariji, to tromije doživljavamo slike i informacije, u ovoj dobi dobili smo već puno slika i ne reagiramo na njih, ma kako užasne bile, a meni književnost pomaže da izvučem čitatelja iz tromosti, uzdrmam ga. Za razliku od informacija, koje se izmjenjuju velikom brzinom, knjiga je spora stvar, tu mogu izreći svoje mišljenje.
Ne pišem beletristiku jer nastojim napisati tekst koji je iznad stvarnosti, nije mi cilj pisati o stvarnosti, ali čitatelj osjeća da je to dio moje stvarnosti i više ga potresa ono što nije napisano, nego što naslućuje”, rekao je Jászberényi.
Unatoč strahotama koje se vjerojatno ne mogu zaboraviti, i Jerko i Sándor i dalje se bave tim poslom. Koja je motivacija iza toga; navuče li se čovjek na taj adrenalin?
“U jednom momentu čovjek poželi odustati, kao u Hrvatskoj, gdje se ništa ne mijenja što god mi napisali, ali novinarstvo mi je uvijek bilo sredstvo zadovoljenja osobne znatiželje. Od djetinjstva želio sam doznati što više o svijetu i zato sam se počeo baviti novinarstvom.
Oduvijek sam smatrao da je prirodno solidarizirati se s diskriminiranima; i novinari, premda nisu političari, bave se politikom a ja težim, naročito u ovo doba regresije, braniti vrijednosti francuske revolucije: sloboda, jednakost i bratstvo. Možda postoje i lakši načini da se čovjek brani od besmisla, ali to je moj način”, govori Jerko Bakotin.
“Uporno se vraćam u rat da nahranim crnilo u svojoj duši. Ima u tome nečeg mističnog, srednjovjekovnog, kao da vodim zapisnik o svim tim strahotama, to je dio mojeg identiteta”, kaže Jászberényi. “Ali bih i o čovjeku ispred mene volio doznati što je više moguće. A čovjeka se najbolje vidi u ekstremnim uvjetima, tada se vide i njegove veličanstvene i mračne strane. Trenuci u kojima se zbiva povijest i čovjek stoji između života i smrti vrlo su mi važni, želim svjedočiti i imati ulogu kroničara u tom mraku.
Dugo sam mislio, ali svijet se nažalost privikao na njih i traži ih, gladan ih je”.
‘Ja sam kroničar uništenja’
“To je spiritualna stvar. Dugo sam vjerovao da ako pokažemo strahote svijeta, svijet će postati bolji jer ne želi više strahota. Ali svijet se priviknuo na to, na strahote, i traži više i više”, kaže.
“Ja sam kroničar uništenja, to je dio mojeg identiteta, gledam kako kapitalizam jede samoga sebe i vjerujem da će biti samo sve gore. Ne mislim da će se srušiti cijela europska kultura, ali bit će sve gore. U vremenu koje mi preostaje i dalje ću to pratiti premda vidim da ne mogu pomoći ljudima koje sam snimao, oni će svejedno umrijeti. I kao što se sada događa u svim ratovima, pa i sada u Ukrajini, najbolja će generacija izginuti ili biti uništena, patiti od PTSP-a, bez obzira na to hoće li Ukrajinci pobijediti u ratu ili ne.
Noam Chomsky u jednom mi je razgovoru rekao da smo uronjeni u vlastita mišljenja i u medijima tražimo njihovu potvrdu, uronjeni smo u svoje mjehuriće i o stvarnosti imamo sve manje pojma, a za to je kriva politika, koja se sve više uvlači u novinarstvo.
Podsjetio je na pristojno kinesko “prokletstvo”: Živi u zanimljivim vremenima.
“Moja sudbina kao pisca je pozitivna, ali je kao novinara izuzetno negativna… jer su ovo zanimljiva vremena”, kaže.
U pričama je često ciničan prema Zapadnjacima, npr. u priči u kojoj jedan lik – ratni dopisnik – komentira da će se fotografija s ratišta bolje prodati ako je na njoj mrtav psić.
“Na BBC-u smo vidjeli britanskog vojnika koji je otvorio utočište za pse i žuti tisak je pisao o jadnim psima, što će biti s njima ako dođu talibani, i UK im je poslao avion da odveze tih 120 psića. Jedan čovjek je htio da povezu njegovu 6-godišnju kćer umjesto jednog psa, ali nije mu odobreno jer je naredba glasila da treba spasiti pse. Jer to će mediji bolje prodati. To je daleko od humanizma, ali je postalo mainstream – jedan urednik je uspio uvjeriti naciju da treba spasiti 120 pasa, a samim tim su osudili 300 ljudi na smrt. Danas će na društvenim mrežama svatko prodati svoju majku za dva lajka”, kaže Sándor.
Čitajući njegove bliskoistočne priče, čini nam se da smo mi Europljani povlašteni, u puno boljem položaju od tamošnjih stanovnika; no njegove mađarske priče, osim što u njima ipak nema rata, govore o ljudima na rubu egzistencije, osobito u istočnoj Europi. Za njih s Istoka mi smo Zapad, civilizacija. Ali u Europi mi smo Istok.
“Ja sam istočni Europljanin, a u Hrvatskoj se osjećam kao kod kuće. Vi ste sad ušli u Schengen, ali vidjet ćete da to i nije baš tako super. Možda ću reći grubo, ali ono što po*ebe Mađare, po*ebat će i Hrvate, mi smo gospodarske kolonije. To se kreće u suprotnom smjeru od jednakosti i bratstva.
Mi smo za svoje identitete platili krvlju, nas u ovoj regiji povezuju mnogo jače veze od naših odnosa s Bruxellesom ili Amsterdamom. Imamo regionalni interes, želimo zadržati svoje nacionalne države, imamo problema s migrantima, mijenja se sastav stanovništva, a nema garancije da se uslijed krize granice neće zatvoriti.
Ne pišem o srednjoj klasi, ona me ne zanima, zanimaju me upravo oni na rubu egzistencije, jadni i siromašni, koji nisu zanimljivi ni političarima ni kapitalistima ni medijima. Političarima i medijima zanimljivi su samo konzumenti, a ne oni koji nemaju novca, kao što je već utvrdio Marx”, zaključio je Jászberényi.
Razočarana generacija
U progamu od 19.30, Tatjana Peruško je u Knjižari Fraktura razgovarala s talijanskom autoricom Giulijom Caminito o njenom trećem romanu, L’acqua del lago non è mai dolce, koji je pod naslovom Jezerska voda nikad nije slatka u prijevodu Alje Gudžević objavila Fraktura.
Nagrađen 2021. roman je postao bestseler u Italiji i preveden je na više od dvadeset jezika. Riječ je o dirljivom, ljutitom, naglavce izvrnutom bildungsromanu, čija se fascinantna protagonistica nosi sa siromaštvom i klasnim barijerama. Radikalno nepomirljiva, Giulia Caminito elegantnim stilom i preciznim jezikom progovara o razočaranju u snove čitave jedne generacije.
Roman razotkriva laž u koju svi vjerujemo: da uz dobro obrazovanje svi možemo postati netko i nešto. No, velike političke i građanske bitke više ne postoje, a jedino je važno izboriti se za svoje mjesto pod suncem.
Večernje čitanje: Jászberényi, Jozić, Škare i Mesa
Program u Vintage Industiral Baru počeo je razgovorom Gee Vlahović i Sándora Jászberényija, koji je potom pročitao svoju priču Strvninarka.
U opuštenom modu pouornicu su preuzeli Ivan Jozić i Andrija Škare. Naizmjence su si postavili po tri pitanja na koja su naizmjence – obojica odgovarali. Gromoglasni smijeh ionako je zaštitni znak FEKP-a.
Večer je zaključila sjajna španjolska autorica Sara Mesa s kojom su razgovarali Gordana Matić i Roman Simić.
Ono što se ističe Sarinim u romanima i kratkim pričama je “umijeće prešućivanja”. “Kratka priča živi od onog što nije napisano, od onog što nije rečeno”, rekao je Simić. “Za razliku od romana koji nam želi reći sve. Kod Sare sam primijetio da je umijeće prešućenog; ono što će nas boljeti, što će nas strašiti, što će nas uznemiravati maestraalno prenijela iz kratke priče u svoje romane”.
Sara je kaže da joj je teško govoriti o književnosti i načinu na koji piše. “U Španjolskoj postoji izreka koja kaže da kratkoća odgovara pristojnosti; sugovornike se ne smije smatrati glupima jer se od njih očekuje da razumiju tišine i ono što je neizrečeno. Uvijek nastojim ne izreći sve. To je jednostavno moj način pisanja. Ne imenujem stvari, a to stvara neku vrstu napetosti. To kod mene vrijedi i za kratku priču i za roman. Nema razlike”, kaže Mesa.
“Tajne su u srži svih odnosa. Bez njih veze s našim bližnjima ne mogu funkcionirati. Odnosno, želimo ih kontrolirati i prakticirati neki autoritet. Potreba za tajnom je apsolutno nužna u mojim djelima”, kaže Mesa. “Moji likovi imaju tajne zbog straha da ne budu odbačeni i žele se skrivati samo da bi se zaštitili”.
Sara često priča iz perspektive djetata ili adolescenta jer joj omogućava određeni stupanj fleksibilnosti i omogućava joj odbacivanje odrasle misli jer smo naučili reagirati na određeni način. “Djeca obično obrću što je naučeno i ta me perspektiva privlači”, kaže.
Njezinim nastupon završen je prvi dio zagrebačkog programa ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče. Iduća dva dana FEKP gostuje u Zadru, gdje će u Gradskom kazalištu lutaka u petak i subotu biti održana po dva čitanja. Završni program održava se u nedjelju, u Malom pogonu Tvornice kulture.
Zatvaranje je u Zagrebu.
