Zadnji mjesec naše srednjoškolske bitke je u tijeku. Malo je reći bitka, ovo se pretvorilo u rat i to križarski. Nisam siguran je li napornije bilo beznadno mučenje i izbacivanje duše četiri prošle godine ili sada ovo blesavo češkanje međunožja iz sata u sat čekajući da konačno prođe posljednjih tjedan dana. Budno spavanje, igranje biljara na mobitelu i gledanje debila kako se preseravaju postalo je svakodnevica. Imam osjećaj kao da smo kameleoni s National Geographica koji sedamsto pedeset i četiri sata stoje u jednom položaju ne bi li onim brzim jezikom upecali veliku, dlakavu, zelenu muhu. Tako mi pecamo glupe, gotovo pijane i autistične fore u zadnje vrijeme. To nam je plafon, top, vrh naše produktivnosti. Učionice i hodnici su postali groblja živih leševa koji ispuhuju glupost cijelom površinom svoje kože. Kad bih barem mogao biti doma s nekim bitnim. Da gledamo Chuck Norrisa kao ljetos u onoj kul seriji gdje on u Texasu puca u zle dečke. To je bila uživancija. Ona bi razvezala punđu. Otvorio bih regal u kojem ponosno stoji London Dry, Chivas i prepečenica “2003. Fojnica”. Čovječe, pa ona ne pije… Cola i kava imaju kofeina. Napravio bih joj Cedevitu. Od toga se neće tresti.
_____
Moje ime je Filip. Došao sam na svijet 24. 09. 2000. U riječkom KBC-u, a isto tako umalo i otišao sa njega zbog neopreznih doktora i komplikacija koje su uslijedile radi njihove nepažnje. Ipak, priča se u obitelji da je nono riješio cijelu situaciju.
Otkako znam za sebe život provodim na Turniću, “najopasnijem” riječkom kvartu, zajedno sa majkom, ocem i mlađom sestrom Petrom te kasnije malim, bijelim bišonom po imenu Casper. Obitelj dobra, da bolja ne može biti. Nakon dosta lošeg osnovnoškolskog perioda, kojeg se baš ne volim prisjećati, upisujem Prvu riječku hrvatsku gimnaziju u potrazi i težnji za novim znanjem, vještinama i naravno boljim prijateljstvima. Nisam baš znao što da radim od sebe s obzirom da sam bio odlikaš, a za takve nema puno opcija poslije osnovne ako su neodlučni.
Prošle su četiri godine mukotrpnog rada. Ispostavilo se da je gimnazija bila poprilično dobar odabir. Osim što me definitivno opremila za buduće školovanje, a i svijet rada, proširila mi je vidike i pružila puno sporednih zanimacija. Najzanimljiviji projekti uvijek su bili oni umjetnički kao npr. sudjelovanje u izradi tekstova visoko cijenjenog školskog lista, Kulta, kao i pohađanje izbornih predmeta. Dodatni hrvatski jezik bio je ključ za pronalazak mog novog hobija, pisanja. Tu sam s ostalim razrednim kolegama sudjelovao u raznim projektima, ponajprije prošlogodišnjem FEKP-u gdje smo intervjuirali poznatu spisateljicu Rachidu Lamrabet. Takvi događaji će mi zasigurno ostati u pamćenju i kasnije jer takve stvari uistinu pobuđuju stvaralaštvo i angažman kod pojedinca.
Mogu reći da mi je zadnja godina srednjoškolskog obrazovanja najbolje prošla. Osim toga što sam nakon toliko vremena pronašao prijatelje kakve želim, koji me prihvaćaju kakav jesam, razlučio sam i razradio plan za daljnje školovanje. Tu su punio pomogli profesori, ti isti prijatelji i drugi. Iako, mislim da mi pisanje neće biti glavna stvar u životu drago mi je da sam stekao neke određene temelje u tom području. Posebno sam zadovoljan jer nam je ove godine nekoliko puta na nastavu dodatnog hrvatskog jezika došao i riječki pisac Enver Krivac koji je dodatno začinio moju želju za pisanjem, a isto tako potaknuo me dobrim povratnim informacijama o mome radu.
I to je manje-više to. Sada slijede pripreme za nastavak obrazovanja. Još malo pa put pod noge i pravac Zagreb, gdje ću ako se sve posloži, upisati ERF i jednog dana, kako to sad želim, postati logoped ili možda u nekom drugom slučaju novinar.
