21. Festival europske kratke priče i Agencija za mobilnost i programe EU povodom Europske godine mladih organizirali su Natječaj za kratku priču za mlade. Natječaj je bio otvoren od 22. travnja do 22. svibnja za mlade osobe od 18 do 30 godina. Žiri u sastavu Stjepan Balent, Antonela Marušić, Ivana Peruško, Ivan Tomašić i Korana Serdarević (predsjednica žirija) izabrao je 10 finalistkinja i finalista, a priče su čitali pod pseudonimom. U nastavku abecednim redom donosimo 11 priča koje su ušle u finale:
1. Atelje
Autorica: Josipa Điri
6. lipnja.
Ulazak kroz stambenu zgradu. Trudim se da me stanari ne čuju kad dolazim, ipak uzalud. Osjetim njihove očne jabučice kako me prate kroz špijunku. Ježim se od pomisli na razgovor sa strancima.
Novi atelje tijesna je i prašnjava tavanska soba.
Visina prostora primorala me da štafelaj pozicioniram na sredinu.
Svjetlost zadovoljavajuća.
7. lipnja.
Cijeli dan provela u ateljeu. Očistila sam prašinu i oprala krovni prozor.
Umorna od čišćenja zaspala na madracu koji sam našla ispod kutija.
Svjetlost prijepodne je izvanredna.
10. lipnja.
Radovi dobro napreduju. Prostor mi daje novi zamah koji sam tražila.
Pripreme za novu izložbu pune me optimizmom.
30. lipnja.
Završila četiri slike. Atelje me prožima do sada nepoznatom energijom. Boje su intenzivnije nego ikad, uspjela riješiti i tri do sada nepremostiva problema.
Raširila sam ruke u prostoru, osjećam kao da ima više prostora nego inače.
11. srpnja
Ako nastavim ovim tempom izložba će biti spremna dva mjeseca unaprijed to jest u studenome. Pokazalo se da prostor uopće nije tako malen. Bilo je potrebno naviknuti se, smatram.
25. kolovoza
Atelje je veći nego što je ikad bio.
Čini mi se da se u njemu može prikazati cijela izložba.
9. rujna.
Prestala sam razmišljati o izložbi s obzirom da mi je preostalo vremena. Neophodno je razmisliti o svemu još jednom.
Štafelaj sam premjestila južnije danas.
15. listopada.
Prokišnjavanje na tri mjesta. Pribavila posude za skupljanje kišnice.
Radove sam premjestila na sigurno i uživala u šetnji ateljeom, diveći se prostranosti i nijansama zlatnog sata.
5. studenoga.
Strop ateljea jako je visok, zbog čega je u prostoriji hladno ali ugodno. Moram donijeti deku.
- studenoga.
Moje slike nalikuju na poštanske marke u ovako impozantnom ateljeu.
Većinu dana gledala sam dovršene radove.
Razmišljala sam kako je moje tijelo maleno u prostoru dok sam gledala u oblake koji su se počeli formirati na stropu.
- prosinca.
Atelje i dalje neprekidno raste. Visinu više ne mogu odrediti a prostor je zasigurno veći od nogometnog igrališta.
30. prosinca.
Htjela slikati danas. Kistovi su teški a platno beskrajno bijelo.
Prenoćila u ateljeu.
10. siječnja.
Već tjednima ne mogu dohvatiti kistove jer su suviše visoko. Jedan koji mi je pao dok sam slikala ne mogu koristiti obzirom da je velik poput metle.
Atelje je tako velik da mi trebaju dani da ga prehodam.
15 siječnja.
Danas je trebala biti izložba. Nisam uspjela izaći iz ateljea jer je kvaka nekoliko metara iznad mene.
Veljača, nepoznati datum.
Slike zarasle u korov.
Breze su narasle visoke. Pokrivene su snijegom. Trava počela nicati iz dasaka.
S radošću čekam proljeće.
2. Be here now
Autorica: Mirta Maslać
Danas krećem u život tutta forza, tako se to nekako kaže kad si all in. Trik je u tome da iz kreveta skočiš prije nego što znaš da to radiš, da shvatiš da stojiš kad već pereš zube. Da kažeš krećem kad si već odavno krenula. Kako da se inače dignem?
Vidim male zjenice iznad umivaonika, to mi je novo otkad ne uzimam antidepresive. Odsad ću biti prisutna (osim kad napuštam krevet), u svakom trenutku znati što radim i ne misliti na katastrofe, obećajem sebi kao što sam obećala na terapiji, ali već raščlanjujem na morfeme: pri je prefiks, sut je nešto kao biti, n za pridjev, a kao nominativ jednine ženskog roda… Kurac, a ne ženski rod, i zjenice mi se u strahu malo povećaju, dobro, samo gramatički… i bez kurca, i vrate se u točkicu.
Rekli smo prisutna, da, to označava pauzu od razmišljanja o smrti, suradnju s vlastitim osjetilima, cjelodnevno predavanje životu i živim bićima koja me okružuju. Luk ću, primjerice, odsad morati sjeckati fokusirano na svaki zamah nožem i suze koje upadaju u savršeno oblikovane kockice za prženje. Mačke ću morati dragati tako da dlaku paperjasto osjećam pod dlanom i zadivljeno gledam u njihova topla tijela. U sadašnjosti, to je ključno, bez da zamišljam ukočen rep i spuštene brkove kad ih budemo pokapali. Jer to su sad brci, gledam ih upravo na crnom mačku, a odbačene redovito spašavam pred strašnom bukom usisivača i spremam u prozirnu kutijicu u kojoj ih već dostaje za fini brk devetnaestostoljetnog pisca, barem lijevi. Kome ću ga staviti? Tebi koja preda mnom spavaš gola, prekrivena samo rijetkim kvadratićima sunca i komadićem plahte preko bedara; nećeš ni znati zašto ti miriše UHU-ljepilo otkad si se probudila, ako se ikad probudiš… Odlično sam tu. Mačak mi je odavno šmugnuo iz vidokruga i vrši svoje zakapanje u pijesku dok ja po tisućiti put pokapam živu tebe. A ova su se četiri komadića trake u međuvremenu sama izrezala, i škare su već odavno spremljene nazad u ladicu.
Idemo ispočetka: Mindfulness, čin prvi, prizor treći, punom parom naprijed. Povlačim kožu prema pazuhu i lijepim po dvije trake preko svake grudi, boje su kože, nečije. Ne, dogovorili smo se da ćemo ih zvati prsima, i uz njih dodavati pridjev junački. Izgradnjom novog tijela započinjem dan svakog jutra, slijedi me po dvadeset kvadrata, 73 questions with me, Vogue, dok poziram pred ogledalom. Ruke visoko u zrak, pokaži rebra, ne gledaj u bokove, zavrti fleksibilno dlanovima, laktovima, prstima, i nasmiješi se kriveći glavu zavodnički. Ne, iz ove perspektive nema ni zjenica ni bradavica, samo junačka prsa i prugaste bokserice s dječjeg odjela, imamo dječaka! otprilike, i nazvat ćemo ovu izvedbu roda Grudi: Moj obračun s njima. Ne znam gdje tete na blagajni vide gospođu, ali znam gdje je stari peder na Duilovu vidio momčića, i znam gdje je moj gumb za strah: i u Konzumu dok s nelagodom češkam kratku kosu na tjemenu i na zapišanoj plaži, samo u muškim kupaćim gaćama na palme… Dok privatno u javnosti vježbam rod, oboje me žele zvati svojim imenom, a ono nije moje… Dobra rečenica.
Rekli smo budi u trenutku, kako si sad već spremna posao, zadnje se sjećam da smo nešto lijepili, a gdje si bila dok se zakopčavala košulja (bar pet gumbića), zavrtali se rukavi (tri puta svaki), vezale tenisice (jedna mašna, druga mašna, preklopi i tako dalje) i doručkovalo? Neka, i bolje da si doručkovala bez svog znanja, biti svjestan pahuljica koje prolaze kroz grlo i mlijeka koje ih progoni preko ruba usne šupljine jest ravno gutanju žileta, recept za samoubojstvo: od previše samosvijesti tijelo gubi autonomiju i zbunjuje se pred jednostavnim zadacima, primjerice, ovaj hod što ga upravo izvodim preko zebre teži je no što ga pamtim iz vremena kad o njemu nisam mislila, kompleksnost koordinacije udova odjednom se povećala, kako je tek bilo prije homo erectusa kad je trebalo hodati na sve četiri? Još si uvijek nasred ceste i ne možeš se maknuti jer si zaboravila kako to ide (jel prvo lijevom i pod je baš nekako čudan?), a trebalo bi požuriti za tramvajem i, osim toga, sad je već crveno…
…budi tu, jebem ti mater, auti turiraju i zalijeću se prijeteći, ne treba ti sad srce udarati kao psima pred petardama, samo slijedi prometna pravila i iznad svega ignoriraj buku auta i aviona koji su kilometrima iznad tebe (kako kad mi padaju na glavu?), to što rade zove se let, možeš spustiti ruke s ušiju, vatrogasna sirena nije za tvoj stan (s petnaestog je kata izlaz samo kroz prozor), budi tu, molim te, ali budi tu stvarno, bar u javnom wc-u, hajde, dok polijevaš lice s velikim zjenicama iznad umivaonika, budi tu jer ćeš, zaboga, umrijeti slučajno! Tu da budem? Dok po okretištu hodaju živi mrtvaci sa psima koje će pokapati ukočenih repova i spuštenih brkova, dok se ona budi u plamenu pod kvadratićima sunca i umjesto ljepila osjeća miris spaljene dlake, dok nam u sobu upada avion, pahuljice se u dušniku slažu ko lego kockice, a na homo erectusa na zebri tutta forza nalijeće – – – Gospođo, jeste gotova s wc-om?
Ne mogu a da ne primijetim da u ovom danu opet nije bilo nikoga osim mene.
3. IRIS
Autorica: Marija Krešić
“Lepa si bila. Tog se sjećam.”
Bila je poruka koja ju je probudila u subotu, u tri sata u noći. Zaspala je odmah i probudila se kasnije tog jutra sa otvorenim razgovorom. Nije prepoznala nepoznati broj, ali je prepoznala čovjeka na slici. Dugo ga je gledala, i iako je imao sunčane naočale, mogla je točno zamisliti lice ispod njih.
Njen ga je mozak spremio poput fotografije. Stoji u hodniku svog stana od 30 kvadrata, obučen u bijelu potkošulju i crnu trenirku, sa nožem u ruci, dok glasno nabraja rap pjesmu na talijanskom jeziku. Kosa mu je tamna i ima grub izraz lica, brazdu između obrva, širok, boksački nos i debele usne, uvijek namještene kao da će pljunut svaki čas. Sav je spreman da uneredi nečiji život, ali ga oči odaju. Kao da je sve na njemu odraslo u tridesetogodišnjaka, osim njih. Njima je možda trinaest godina, i pitaju je hoće li se vratiti brzo.
Prije samo dvije godine nakon dvodnevnog dopisivanja na aplikaciji za upoznavanje, rekao joj je “Tvoja slabost je nestrpljivost”. Ona se složila i rekla mu da zna koja je njegova. “Koja?” pitao je. “Tvoja slabost je da mi se nećeš svidjet, a moraš im se svima svidjet”. Ispod je dodala broj svog mobitela, i ubrzo nakon toga spavala je u njegovom krevetu svaki vikend.
Dugo je gledala u ekran, razmišljajući o tome što bi mu trebala odgovoriti. Vrlo se kratko borila s činjenicom da mu možda ne bi trebala uopće odgovoriti, da bi trebala izaći iz aplikacije, zaključati mobitel i nastaviti dalje sa životom. Nije čak niti pomislila na osobu kakva je bila u trenutku kad je bez žaljenja izašla iz njegovog stana posljednji put. Sve što je ostalo bile su oči trinaestogodišnjaka i ugodni, duboki glas koji joj je pri prvom zagrljaju na vratima stana zavibrirao u uho “Joj mala, kako će se ovo dogoditi.” Nestrpljivost je i dalje bila njezina slabost, ali je znala da njegova motivacija još uvijek leži u tome da pridobije svu njezinu pažnju. Odlučila je biti oprezna.
“Kaj se događa?” Napisala mu je.
Tek nakon nekoliko sati joj je odgovorio da se ne sjeća, ali da mu izgleda kao da joj je dao kompliment i počeli su pričati. Pitao ju je o njoj, i vrlo kratko pričao o sebi. Rekao je kako je bio puno gluplji i luđi tada kada su se nalazili, kako se puno više drogirao i imao manje novaca i govorio puno više gluposti kojih se sada i ne sjeća. Ali osim toga njezina je pitanja o sebi ignorirao.
“Jesi manje živčan?” Pokušala je još jedanput.
“Opet mi o meni.”
“Neke se stvari nikad ne mijenjaju.”
“Like you being goofy?”
“Like me being goofy.”
U počecima dopisivanja ona je bila ta koja je postavljala pitanja i analizirala svaki odgovor, on je uglavnom davao nesigurne odgovore ili samo zbijao šale kako bi prikrio svoju nemogućnost da uzvrati iskrenom porukom. Jednom prilikom ga je pitala da li mu smeta što postavlja toliko čudnih pitanja, odgovorio joj je da mu se sviđa takva luckasta, da bi mogla biti show u krevetu, a onda se nastavio jadati pričajući o ocu koji je počinio samoubojstvo, svojoj ludoj majci i polubratu alkoholičaru.
“Sad sam se sjetio šta sam ti htio sinoć poslati.”
Pričekala je, napeto gledajući u ekran. Kada su prvi put pokrenuli temu veza, rekao je da mu nije bilo loše u vezama u kojima je bio, ali da nije osoba za to, da kad izađe van previše razmišlja o drugim ženama i kakav bi osjećaj bio dotaknuti ih sve. Par minuta poslije poslao joj je sliku snijega sa svoga prozora na njezin nagovor, iako joj je rekao da je zalegao i da ga dragi Bog neće dići. Njoj je to bilo dovoljno da ne razmišlja o svim drugim ženama koje bi on želio dirati.
Mobitel je zavibrirao. “Da si se odlično kresala. To sam ti htio poslat. Valjda sam bio prepijan za takvo pjesništvo.” I samo tako, bilo je kao da vrijeme nije prošlo između ta dva razdoblja. Opet je vrlo lako mogao biti onaj isti čovjek koji je na prvom spoju ušao u nju iako mu je rekla da to ne čini, lagala mu da ima menstruaciju i primila ga čvrsto za ramena tako da si kasnije može reći da je pokušala. Ali svidjelo joj se tad i sviđalo joj se sad.
“Po tome želim da me pamte, da sam bila lijepa i da sam se dobro kresala. Hvala.” Napisala je jer nije htjela da prestane, no ipak je dodala, čisto radi opreza. “Prestara sam da bi se uzbudila oko takvih komplimenata.”
“Ti shvaćaš kontradikciju ovih poruka?”
“Jedna je sarkastična. Izbaci uljeza.”
“Prestara si…” Mogla je čuti njegov posprdni glas.
“Jesam. Ja sam ozbiljna, odgovorna i najbitnije, zauzeta žena. Ja šijem subotom.”
“I ja. Neko haljinice. Neko sašije sebe.”
“Kaj ti to govori?”
“Da svim silama hoćeš biti ozbiljna i odgovorna.”
“Pa kaj? Fake it ’till you make it.”
“Pa i nije ti loša ta. Vizualiziraš ono što želiš biti, zračiš i privlačiš. Cilj nije istrčati maraton, cilj je postati trkač.” Zastala je u šoku.
“Ma sad me jebeš.”
“Ne. Ozbiljan sam.”
“To nisi ti. Kol’ko ono godina imaš?”
“Rođen sam kad se ova država počela stvarati. Kad su prvi meci počeli Plitvicama letit.”
“Vidi se.”
“Vraća mi se sad. Znala si ti i prije dobro podjebat.”
“Otkud ovo prisjećanje? Kakve si to droge jeo?”
“Ništa to, samo alkohol. Možda sam imao neku reminiscenciju. Kao Proust, neki de ja vu ili neki miris me možda trigerirao. ‘Ko će znat?”
Nije odgovorila, zaključala je mobitel. Oduvijek je bilo teško pratiti njegove promjene. Vikao bi nasred sobe “Vas žene treba samo jebat! To vam je jedina svrha.” i onda bi se usred noći budio i rukama ju tražio po krevetu mumljajući kako mu je lijepo. Ošamario ju je svom snagom tijekom seksa jer mu je jednom prilikom rekla da joj se sviđa grubo, kasnije ju je u polusnu zamolio da si ne nađe nekog idiota koji će je mlatiti. Na samom početku rekao je kako se nada da nije neka luđakinja koju će morat izbacit iz stana, a onda se na prvom spoju pijan i našmrkan popeo na krevet i držao govore o velikosrpskoj agresiji.
Bila je publika njegovim predstavama, samu je sebe izbacila iz prve postave, kao da ona nije ta koju treba samo jebat, kao da nije nju udario, kao da ne sluša po petnaesti put o NDH. Napravila je od sebe rekvizit i prepustila se divljenju njegovoj sposobnosti da bude svaka boja spektra u svakom trenutku. No s vremenom oči počnu boljet od toga, a i predstave dosade, postanu samo iritantni tantrumi djeteta koji se boji da će ga svijet vidjet i da im se neće svidjet to što vide.
Otključala je mobitel i otvorila njegovu poruku.
“Proust, jel’? Kaj si počeo lektire čitat u tridesetima?”
“Ha, treba počet otpočetka.”
“Istina.”
“Kad smo već kod početaka, šta kažeš da ovo ovdje prijeđe u neki prostor gdje te mogu vidjet?”
Bio je to isti čovjek koji ju je pitao bi li mu sjela u krilo kad se napokon vide na prvom spoju, “Zašto” pitala ga je, “Da se malo pohvatamo, da vidimo ‘ko je jači”. “Pustila bi ti da budeš jači”. Svidio mu se njen odgovor jer joj je odmah obećao bolognese. Taj prvi put nije kuhao ništa, ali je kuhao posljednji. Taman su došli doma nakon izleta na Sljemenu, gdje je on cijelim putem prema gore agresivno koračao 20 metara ispred nje, pa je grlio i ljubio na samome vrhu uz sendviče, pivu i smijeh i uzvike kako se osjeća kao pravi par. Kasnije je kod kuće stavio pregaču, i pripremao večeru, udijelivši joj poljubac svako toliko, uvjeravajući je da u životu nije probala nešto ovako fino. Nikad nije probala taj bolognese, otišla je i nije se vratila iako je obećala da bude i pogled u njegovim trinaestogodišnjim očima tamo u hodniku dok ju je pozdravljao s nožem u ruci govorio je kako on to već sluti.
“Mislim da to ne bi bilo pametno.” Naposljetku je napisala.
“Zato što si sad pametna, odrasla i odgovorna žena?” Nije ni pričekao da mu odgovori. “Misliš da bi me dosta cura smatralo privlačnim?”
“Mislim da bi. Imaš jako lijepo lice i široku građu, na to ti cure padaju. Što se tiče drugih stvari, ne znam… Bio si ringišpil. Uvijek mi se činilo da bi rekao ili napravio tri stvari odjednom i onda bi ja morala pogađati koje od toga si stvarno ti. Znaš?”
“Da, shvaćam.”
“Rekao bi jednu stvar i onda mi zafitiljio još tri, čisto onako za svaki slučaj. Sve je to ok, ali uglavnom to ljudima onda proleti iznad glave i onda je samo šteta.” Mogla je zamisliti da se nasmijao na ovu poruku, uvijek bi se smijao kad bi s njim podijelila svoje viđenje njega. Bio je izuzetno nježan u tim trenucima, poput psa kojem govoriš zašto je danas dobar dečko.
“Misliš da je tebi proletila iznad glave?”
“Ne, haha. Baš suprotno, mislim da mi se previše toga zabilo u glavu.”
“Se sjećaš kad sam te pitao jesi ikad sjebala nekog lika?” Bilo je to jedne kasne večeri, kad su ležali u krevetu, ona je pričala o svojoj majci, a on o svom ocu. Došli je do zaključka da zbog njih, oboje žive u začaranom krugu, on na sve načine pokušava zadržati vječnu pažnju svijeta oko sebe stvarajući lika nad kojim se svi zgražaju, ali ne odmiču poglede, a ona uvijek stoji pri dnu, sa ručnicima i prvom pomoći, prati predstavu i brine se da svaki njen element prođe bez problema i da se svi dobro zabave. Kada mu je to rekla nasmijao se zaigrano i rekao kako je to čini savršenom za njega. Ona mu je odvratila tužno da ju to čini savršenom za bilo koga. Tada ju je upitao je li ikad sjebala nekoga.
“Da, sjećam se.” Odgovorila mu je.
“Rekla si da si sjebala svakog.”
“I ti si mene onda pitao jesu oni sjebali mene.”
“Jesam.”
“Jel’ se sjećaš kaj sam ja tebi odgovorila?”
“Sjećam se.” Ostala je gledati u ekran čekajući.
“Al’ stvarno si se dobro kresala.”
Izašla je iz aplikacije, zaključala mobitel i ustala iz kreveta.
4. Kolonija
Autor: Adi Tufek
Nitko od ukućana nije znao odakle su se mravi pojavili. Malotko bi više sa sigurnošću i znao reći kad su njihove neumorne kolone započele marš iz jedne prostorije u drugu, duž beskrajnih hodnika čije su tapete svjedočile o negdašnjim boljim prilikama. Mora da tomu ima više od godine. Navikla na njihovu prisutnost, kao što se čovjek navikne na studen pločica zimi ili prašnjavi komad pokućstva u kutu sobe, obitelj je mrave prihvatila kao dio postojanja kuće. Ritam utabanih putova činio je svakodnevicu šestero stanara koji su vješto zaobilazili već zauzete rute. Njihovo kretanje postalo je nalik dječjoj igri, igri u kojoj su nevoljko ali ustrajno sudjelovali. Pravila nije bilo mnogo – valjalo je samo uz što manje žrtava stići do željenog krila kuće. Poput drvenog svjetionika, ona je obasjavala šumu koja se prostirala iza nje i svakim danom sve tiše šutjela o neobičnu suživotu.
Valja kazati da je bilo više zajedničkih pothvata da se nepozvani posjetitelji otpreme. Od nasilnih i oštrih, strateških i dugoročnih, pa sve do pokušaja kojima se barem nastojalo da se mravi presele u zakulisne predjele njihovih života. Bez uspjeha. Služavka je od seoske travarke donijela svežanj zelenih listova koje je trebalo prokuhati i tekućinom označiti svaki prag. Roditelji su, unatoč početnoj sumnjičavosti, temeljito obišli kuću od tavana do podruma i zastali pred svakim okvirom vrata kao pred nijemim neprijateljem. Margariti je opojni miris koji se širio iz limenog lonca dražio nosnice. Osjećala ga još tjednima potom i zastajkivala dok se kretala kroz kuću kako ne bi nagazila na crvene linije koje su iscrtavale nove granice. Iz njihove pravocrtnosti Margarita je crpila vlastiti spokoj.
Kada su tek krenuli nailaziti na mrave, ona je činila što su činili ostali: promatrala, preskakivala, zaobilazila, čekala. Slijedila je upute. Majka je uporno ponavljala neka se ponaša kao dosad, pazi na držanje i ton. Nema razloga ni za paniku ni za raskalašenost, na situaciju se treba naviknuti. Dvanaestogodišnjakinja je smiono rastakala rečenice odraslih, pa iz njih usvajala neposredne savjete i naputke, kako su ju učili. Podržala je čak i bratov naivni prijedlog da po dvorištu poredaju hrpice hrane koja privlači mrave te ih tako preusmjere. Znala je da to neće zaustaviti mnoštvo koje je zauzimalo sve veće površine. Budući da je njezina soba bila osobito omiljeno okupljalište mrava, jedini preostali trenutci privatnosti bili su oni u kupaonici.
Baka je obilazila puste prostorije. Njezina je odsutnost rasla svakim tjednom i uzmicala pred zabrinutim pitanjima obitelji. Zorom se spuštala iz svoje tavanske sobe i obavijena istrošenim suknom neumorno slijedila putanje koje bi si unaprijed zacrtala. Poput djeteta, ostvarivala je ciljeve nejasne ostatku ukućana. Poslijepodneva kad su se prvi put pojavili mravi prije ručka je na blagovaonski stol odložila ciglu umotanu u celofan. Zamolila je majku da razveže vrpcu, pa zahtijevala da se cigla razdijeli okupljenima. Prihvativši igru, ukućani su uzeli svoj dio i zahvalili na neočekivanom daru. Baka je izišla u vrt, a ostali su odložili razlomljene dijelove materijala na pod i nastavili s juhom.
Često bi vukla metlu pa raščišćavala dio po dio poda, no mravi bi prekrili ulaz sobe prije nego bi ona stigla do njezina kraja. Katkad bi se pak naginjala prema tlu, koliko su joj godine dopuštale, i približavala oči kolonama u pokretu. Kao da na njihovim leđima može promatrati obris vlastita lica, nepomično bi ih pratila u pohodu na susjednu prostoriju. Zatim bi se naglo uspravljala i kretala dalje. U ritmu sporog koraka, čas zabrinuto čas s olakšanjem, mumljala je iz dana u dan isti izraz. Kasne, kasne, kasne. Njezine su riječi upornim ponavljanjem prodrle u zidove kuće, a potom i u snove njezinih stanara.
Tjedni su uzmicali i vjetar je sve silovitije udarao o zagasito okićene grane. S dolaskom jeseni svi su nadničari napustili selo. Jedino marljive tamne točke, koje su sićušnim plugovima orale drveni pod kuće, nisu marile za oluje što su tutnjale krajem. Dnevni boravak postao je gotovo neprohodan. Još je samo Margarita, zahvaljujući svojim tanašnim stopalima i tomu što je hodala na prstima, mogla otići po ključ ili šal koji je ležao u ladicama zabačene komode. Svaku očevu zamolbu da ode po određeni predmet prihvaćala je kao važnu zadaću. U tim rijetkim prilikama hrabrili bi njezinu odvažnost, inače središnji prijepor za obiteljskim objedom, i pozivali ju da odloži knjige kako bi im pomogla. Djevojka je svoju novu ulogu prigrlila u nadi da će roditelji i prema njezinim noćnim izbivanjima ubuduće biti blaži. Kako su Margaritini odlasci u mravima zauzete dijelove kuće postali toliko učestali, sve su dokumente i potrepšine iz opreza premjestili u regal u predvorju. Njihov se dom sveo na svega četiri prostorije, a samo se još na bakinu tavanu moglo donekle slobodno kretati.
Očevo je strpljenje usahnulo tek kad je brat proširio vijest po mjestu. Glasine su se ubrzo uvezale u oštre objede, a otac je sve udarce svojem ugledu pripisivao sinu koji nije znao držati jezik za zubima. Trgovac koji je prije nekoliko godina doselio u kraj i otkupio najotmjeniju trokatnicu ionako je bio na vrhu jezika mnogih, korio je sina. Posjetitelji lokalnih krčmi više nisu morali iznalaziti krinke za zavist, nepovjerljivost i znatiželju, ispraznost svakodnevice, vlastitu samoću, sve ono iz čega su izrastale njihova govorkanja; trgovčeva je obitelj sada bila početak i konac svake seoske polemike.
Kad je Margarita jedne večeri otišla na počinak, otac je okupio ostatak obitelji za kuhinjskim stolom i obznanio svoju odluku. Ona nije nikog odviše uzbudila, makar je bilo pitanja o tehničkim pojedinostima njezina provođenja, a bakine opaske nagoviještale su da nije razumjela izrečeno. Služavka je imala slobodan dan, o tom ne treba brinuti, uvjeravao je očev hrapavi glas. Ukućani su se potom u tišini razišli. Dok su kasnije razgrtali poplune, znali su da će te noći usnuti ranije no prethodnih mjeseci.
Sve je obavljeno precizno i bezbolno, kao što su se usuglasili. Četiri rastopljene tablete u jutarnjem čaju, nagli osjećaj slabosti, udar topline koja zapljuskuje čitav organizam i zadnji udah. Liječnik je dva sata zatim, nakon pregleda djevojčina nepomičnog tijela koje je otac premjestio na trijem, uzrokom smrti proglasio zatajenje srca. Rijetko u tako mladih osoba, smirenom je stručnošću utvrdio liječnik navlačeći bijele rukavice. Još je nekoliko časova promatrao Margaritine bakrene kovrče koje su zakrivale blijeda ramena, pa se pozdravio s obitelji. Otac je preplatio njegov brz dolazak iz grada, uz objašnjenje da će se pogreb organizirati u krugu obitelji. Majka se nasmiješila i, ponavljajući očeve riječi, zahvalila na usluzi.
Nakon ukopa raščistili su prostorije u koje se još moglo zakoračiti i najbitnije rasporedili u nekoliko glomaznih kovčega. Dvije noći kasnije sve je bilo spremno. Starica je kaskala za obitelji koja se okupila pred drvenom kućom, a kad se i ona spustila, služavka je zaključala posljednja vrata. Okretaj ključa u njoj je potaknuo bujicu neizvjesnosti – gdje će u poodmakloj dobi naći novu službu – ali nju je smjesta poništio osjećaj slobode, oslobađanja od kuće-mravinjaka i niza navada što su u njoj vladale. A i gospodin joj je bio uručio pozamašan iznos za njezinu odanost. Dok je koračala prema ukućanima koji su je promatrali s druge strane ograde, na njezinu se licu mrvila rahla svjetlost. Uljudno su se rukovali, razmijenili su još pokoju riječ i nitko ih u selu više nije vidio.
Mještani su po njihovu odlasku kuću odlučili spaliti. Iako se tek nagađalo u kome se prvotno rodila ta zamisao, čitavo se selo okupilo oko zdanja u plamenu. Svjetina je uzvicima pozdravljala urušavanje svakog novog dijela drvene građevine dok su iskre poput nemirnih krijesnica ispunjavale nebo, a halapljivi se plamen uzdizao sve više. Kad je od kuće sutradan ostalo samo zgarište što zaudara, mnogi su zastajali pred pogledom koji se otvarao i čudili se blizini šume.
5. Kraj nečeg
Autor: Pavle Aleksić
Jutros – probudi me kraj prozora, obuva se, gleda napolje: “Hladno je napolju”, kaže pre nego što ode.
Pre nego što ode naloži vatru, ostavi drva pored peći, kaže da ne izlazimo puno i da će se brzo vratiti. “Nemoj ništa da mu pričaš”, kaže. Čujem je niz stazu i čujem škripu kapije. Ležim u krevetu i kad ode – tišina u kući. Očuh spava u njihovoj sobi; brat spava u njegovoj.
Kraj nečega je promena nečega.
Vrata njihove sobe su zatvorena. Očuh spava. Prvo počne glasno da hrče noću. Onda ga bole leđa. Onda se zakašlje. Tako počinje i tako potraje par nedelja i na početku, pitam se kako će se ikada stvari vratiti na staro. I očuh na posao. Nedeljama već ne radi. Majka svakog jutra odlazi na posao u gradu a opet kaže vraća se brzo. Sve je više na poslu i što više radi to me više zapitkuje o školi. Posle nekog vremena pita me da ostanem kod kuće samo jedan dan, da budem sa njima. Polako me pušta da ne odlazim u školu, samo da sam tu. To je tvoj brat, govori.
Pitam se koliko će dugo sve ovo da traje; onda se umivam kao da se umivam od toga; onda sedim u kuhinji i pijem kafu koju do skoro nisam pio, i perem sudove od prethodne noći kad je majka bila isuviše umorna da opere za sobom. Onda sedim i obeležavam u knjigama sve lekcije u kojima zaostajem. Majka nekada pita je l’ pratim, ali majka ima druge stvari na umu.
Čekam da čujem brata u njegovoj sobi. Kad brat napravi zvuk, ja počnem da pravim doručak.
Očuh već nedeljama jede u krevetu. Brat mu odnese tanjir u sobu pa mi jedemo, pa kad se vrati vrati se sa punim tanjirom. Nije gladan kaže. Kaže spava još uvek.
Sipa mu crveni sok i sok izgleda kao da je satima iskašljavan u flašu. Pratim ga u sobu gde očuh leži uzdignut na jastucima koje ne smemo da diramo. Noge su mu pokrivene, televizor je upaljen. Utišan je.
U poslednje vreme kada ga vidim, pitam ga je li dobro; brat ga pita je l’ mu bolje. Pita ga što neće da jede a ja stojim na vratima – “Pa uđi”, kaže brat. Pita šta mi je.
Držimo vrata otvorena dok igramo igrice u sobi. Otvorena su i očuhova vrata i očuh, vidim ga niz hodnik, ustaje tako sporo iz kreveta, pridiže se i odlazi do kupatila, korak po korak kao da mesečari, u kupatilu ne zatvara vrata za sobom, odvrće slavinu, teče voda i dok još uvek teče očuh se pojavljuje na našem dovratku, prilazi i stoji u gaćama, gleda nas kao da gleda po nama, i preko nas dalje kroz prozor i napolje: “Šta je bilo ćale?” Stoji polu go, sav dalek, a onda se okrene i korak po korak nazad u sobu.
Brat sleže ramenima. I dalje teče voda u kupatilu. Gledam očuha čiji delovi izviruju iza vrata, pokušava da uđe u svoje pantalone kao van sebe, brat ustaje da zavrne slavinu i kad se vrati – “Idi vidi šta mu je.”
Prilazi mu ali ne vidim očuha iza vrata – “Šta je ćale, što ne pričaš?” Gledam niz hodnik, stavlja mu ruke na obraze i očuhova glava izviruje i nestaje, klati se ispred vrata a onda vidim još uvek drži pantalone u ruci, ne zna šta bi sa njima. Brat ga pridržava: “Dođi ‘vamo!”, doziva.
Dolazim i zastajem: “Pridrži ga, nešto nije dobro.” Očuh ima neko drugo lice, izobličeno i oči kao zaglavljene u glavi i ne gleda nikuda, ne trepće, i glava mu pada – kreću mu bale iz usta.
“Šta je bilo?”, prilazim, držim ga za ramena, brat dolazi sa peškirom, briše mu lice. Uzimam mu trenerku iz ruku: “Aj sedi, nemoj da stojiš.”
Spuštam ga na ivicu kreveta. “Zovi mamu. U stvari budi tu, ja ću je zvati.”
Stavimo ga da na krevet i svaki pokret mu je stran – negde je unutra u slobodnom padu; stavlja ruku na grudi, ruka mu padne sa strane, ja mu držim ruku na potiljku i stiskam mu neživu šaku: “Ajde ćale, polako” Oči mu lutaju preko, pokušava da ustane i ne ustaje u isto vreme – u sred svega, dok mu držim ruku, govorim sebi ovo – preživećeš bez obzira na sve. Ti ćeš preživeti, kao da se zemlja otvara ispod njega, da me uzme – “Donesi vodu!”
Nemamo nikoga. Zvao sam mamu, babu i dedu, sve sam zvao – nema nikoga. Onda sam zvao hitnu pomoć. Poslao sam brata napolje, da ih čeka, “Idi na ulicu da znaju gde smo.”
Kad izađe ostanem sam sa očuhom u nekoj ubrzanoj tišini. Pričam, njemu govorim nije ovo još to, da ne brine, da se ne plaši; sebi gotovo je, izgubili smo, nek’ se samo završi; očuh leži kao prva riba na suvom. Stiskam mu prste ali sve više mislim ne oseća ruku. Ne prepoznajem njegovo telo više, istopljeno u krevet – očuhovo lice, lice budućnosti:
“Ne brini ništa, evo su dolaze.”
Brat ulazi u kuću: “Kako je? Šta kažu, kad će?”
Kažem: “Idi. Čekaj na ulici.”
Kako je ležao na ćebetu tako smo ga uvili u ćebe – kao burito. Došli su i izneli smo ga preko travnjaka do kola hitne pomoći, stajali smo i gledali kako ga odvoze sve dok nisu skrenuli na magistralu a ja sam još držao to ćebe u rukama. “Možda je trebalo i mi da pođemo.”
Brat se okrenuo i rekao: “Ajde da jedemo nešto.” Već je krenuo nazad u kuću. Stajao sam na ulici sa ćebetom, brat je odlazio u kuću ali se zaustavio i rekao je: “Ne mogu sad da jedem.”
“Ješćemo posle.”
Sedimo na trotoaru i osećam da se približavamo i približavamo se kraju. Odvojenost, komad leda od kontinenta, i da ne poznajem sebe u dubokoj vodi. Sve je ništa i neopipljivo je i dovoljno je gusto da nemožeš gurnuti sebe unutra.
“Šta mu bi…”, misli naglas. Kažem naglas jer sedimo u sebi neko vreme i ne govorimo.
Mislim o majci i o pozivima i kako smo ostali sami na kraju. I o onome što mi je rekla.
“Da znaš da je ovo ozbiljnije nego što verovatno misliš. Nije on dobro… Bolestan je on. Loše je već neko vreme.”
“Pa dobro, znam, bolestan, pa šta, lečiće ga i ozdraviće.”
“Nemam pojma… ne znam… Neće Mare. Ne verujem. Teško da će biti dobro… On puši ceo život. Uništio je pluća skroz. Neće njega tek tako izlečiti.”
“Pa pazićemo ga onda. Nek’ leži tamo u sobi od sad, ja ću da radim, ti ćeš da radiš, vodićemo ga na neke terapije, operisaće se ako treba, mi ćemo pomagati više oko kuće, šta znam, za par meseci, nek’ je i par godina, koliko god da je…”
Prazna kuća izvan grada, vrata kuće otvorena, hladi se, ulazi hladnoća, sedimo na trotoaru i kažem: “Ajmo, zima je. Aj unutra.” – ali ne ustaje i ne ide nikuda i ne idem ni ja.
“Sedi”, kaže, “Šta ti je…”
Gleda dalje od mene niz ulicu, stavlja ruku preko strane lica.
Uskoro ćemo ustati i naložiti vatru. Postaviće sto i podgrećaje ručak. Držaćemo telefon na stolu i čekati i ješćemo u tišini.
Čekaćemo majku, i veče, da se vrati kući. Nazvaće hrabrošću ono što se dogodilo.
6. Pneumonija
Autor: Pavle Aleksić
Zvala me je u subotu veče, bio sam na poslu i bila je gužva, video sam jedan za drugim propuštene pozive, a onda kada je gužva prošla i kad smo stali na noge, kad smo počeli da čistimo i da zatvaramo restoran, otišao sam iza u sada praznu halu, ugašena svetla, stolovi na gomili, neko je pokupio sve balone sa slavlja i probušio ih i razbacao ostatke po podu – stajao sam kraj prozora i kamionet je išao i čistio je sneg sa parkinga. Zvao sam je i zvonilo je neko vreme a kada se javila rekla je:
“Pile nemoj da brineš, u bolnici sam ja. Sad sam dobro, nije mi ništa. Ništa nije bilo, okilavila sam, upala pluća jebi ga. Slošilo mi se kući. Nisam mogla ni da dišem. Šta da radim… Ovako su makar odradili sve testove, sve je dobro sada, pustiće me ujutru kući.”
Kamionet se spuštao niz ulicu i grupa dece prelazila je preko parkinga i bacali su petarde i dim dizao se visoko do uličnih svetiljki; sneg se presijavao i svetlucao pod svetlom svetiljki i svetlo se spuštalo kroz prozore u praznu halu i spuštalo se na mene i na mene samog – i deca su me videla kako stojim kraj prozora i prolazila su sa izobličenim izrazima na licima.
“Dobro sam bre šta ti je, sad ću i da spavam. Dođi sutra samo po mene, da ne plaćamo sad i to. Jebi ga, šta da radim”, ponovila je. Rekla je to jer je znala da nema osiguranje i da će nas ovo slomiti. Usred smo zime i zima je, svud je oko nas.
“Jesi sigurno dobro?”
Na putu kući mislio sam kako je sada prazna i kako neće biti tamo večeras i kako stići što pre ne menja ništa – a opet žurio sam da stignem kući što pre.
Pozvao sam je još jednom pre spavanja, pitao sam je da dođem a ona je zvučala kao da već spava i kao da u snu priča sa mnom. Želeo sam da ostane na telefonu što duže, i da priča. I da se odmori i da spava – i pustio sam je da spava.
Ujutru, kad sam otišao po nju, govori isto i ponaša se isto; izgleda iscrpljeno ali bila je iscrpljena i pre, od pneumonije i temperature i ne izgleda gore nego onda – ali dali su joj bolničku odoru i stavili su joj narukvicu oko ruke sa njenim imenom i sa njenim brojem, i kad je vidim u tome pomislim – padamo – i to je prvo što mi padne na pamet kad je vidim, da padamo, da je tek počelo i da nemam za šta da se uhvatim u tom trenutku. Ali onda progovori, i govori isto, i nema ničeg drugog u njenim pokretima osim nje.
Onda razgovaramo sa doktorkom. Potpisujemo šta nam daju da potpišemo. Traže adrese i lične karte i brojeve računa i pitaju oko socijalne pomoći i oko plaćanja.
Slomiće nas. Ostaćemo slomljeni dugo dugo vremena.
Kada već prođe nekoliko nedelja, kažem joj da izađe, da prošeta: “Stani na noge malo. Udahni svež vazduh.”
“Što ti ne šetaš, i ti si u kući po ceo dan.”
Moja majka, ona samo pusti vreme da prođe, govori o najboljem a stvari su sve gore i gore; i vreme prođe i govorim joj isto, već nekoliko godina govorim joj da stane na noge; a onda završim kod nje svake zime, između poslova i između mesta, vratim se kući i onda i ja pustim da zima prođe. Skoro je kao rak, način na koji prolazi vreme.
Osim posla ne idem nikuda čitave zime, ništa mi ne ide kako treba sa njom. Čak ni pre ovoga. Teram je napolje a nema ničeg napolju. Nema ničeg u Indijani. Govorim joj da moramo da odemo iz Indijane ali ne znam gde ću sa njom. I zime ostaju Indijana. Ostaju čekanje leta.
Svake godine znam biće tako kad se vratim. Uvek misli ostaću tu cele godine. Sad, proleće, bliži se sezona i ja ne idem nikuda. Ostajem sa njom i ni ona ne ide nigde.
Prošle nedelje su zvali i rekli su joj da ne mogu više da je čekaju i dobila je otkaz. Previše je umorna kaže, imala je zapaljenje pluća. Nema vazduha uz stepenice.
“Diši”, kažem, “Radi vežbe. Rekla ti je doktorka.”
Čak ni toliko ne može.
Prolaze dani i polako, suočavam se sa jednom od velikih granica u životu – roditelji stare i stvari neće biti bolje za njih. Osećam se loše zbog nje. Osećam se starijim. Nepripremljen sam, imam taj pogrešan osećaj za vreme, da nije dobar trenutak i da imamo još dobrih godina ali ona jednostavno ne ide nikuda. I širi se, kao virus, to što ne ide nigde.
“Plašiš se, šta ima da se plašiš, neće te pojesti napolju.”
“Nije to nego ne mogu, kažem ti ne mogu…”
Ako je previše guram, glas joj pukne.
U leto, kad se probudim pali sveće, misli na sestru koja je umrla bez kiseonika. Ne pričamo tako da bih joj mogao drugačije reći da ona nema to – “Ne glupiraj se”, govorim joj. “Imaš šezdeset godina ne sto-šezdeset.”
Cela kuća miriše na tamjan. Sestra joj je umrla i nije otišla na sahranu jer bi izgubili papire. Onda kad je dobila papire, rekla je da nikada više ne želi da se vrati tamo. Da su svi depresivni tamo; da svi pričaju o parama samo; da nema ničeg i da ni nema tamo više za nas. Da je bolje ovako.
Kažem joj da ne vidi sebe kako živi. Kažem joj da je nesvesna sebe.
Ne želi da radi više. Ne može da radi kaže, ali ja joj govorim da samo ne želi. Par puta sam je odveo u šetnju oko bloka ali nikada nismo mrdnuli dalje. “Ajdemo kući”, kaže, “Nema ničeg tamo.” Sva je mokra, znojava, samo ode u sobu i legne u krevet.
Ovo više nisam ja. Ne mogu da radim što želim da radim, zbog nje. Prezirem ono što radim. Prezirem svoj posao, godinama unazad već sam iscrpljen time. Trebalo je biti drugačije ove zime. Rekao sam joj i to. Rekao sam joj to baš jutros. Nemam dovoljno za sebe, nemam dovoljno za nju da leži, za stan i za rentu, za bolnice i lekare, da gradim sebe i svoj život – jednostavno nije dovoljno. Sat vremena kasnije došla je i rekla je: “Dobro ajde, idemo do prodavnice.”
Obukao sam se i čekao sam je u hodniku. Bila je u svojoj sobi. Trebalo joj je dugo. Rekao sam čekaću je ispred jer se činilo da se priprema i da joj je teško i izašao sam i pregledao poštu. To je bio prvi put da sam u sandučetu našao reklamni materijal osiguravajućeg društva koje se bavi troškovima sahrane: velikim slovima njeno ime, ispod pitanje Znate li koliko košta sahrana u Americi? Pisalo je uštedite voljenima prekopotrebni novac. Nikad nisam video tako nešto. Možda sarađuju sa bolnicom. Možda je sve samo slučajnost. Možda znaju nešto što ja ne znam jer lagala me je i pre.
Kad izađe, niz ulicu, pričam joj da ne mogu više da radim za dvoje i da budem tu sa njom, kažem joj da ne možemo ni da priuštimo nekog da brine o njoj, da je ovo Amerika i ako će da ostaje mora da počne da radi.
“Počeću… Polako…”
“Ili da ti kupim kartu pa idi kući, oporavljaj se tamo, budi sa dedom, brinite jedno o drugom. Slaću vam pare. Jeftinije je tako.” Mislio sam o tome već neko vreme. Da se penzioniše i da ne radi, samo ne ovde. “Jedno od ta dva.”
“Ma šta ću tamo”, krene da kaže, pa kaže, pa izgubi dah.
Tek smo na sredini ulice.
Sva je crvena, gledam joj lice, raste meso u njoj, raste niz nju, sve ispod očiju i oko usta raste, i više ne diše, samo ispušta dah za dahom. Menjaju joj se boje. Obriše čelo i sva je mokra.
“Šta je, hoćeš kući?”
Slomljeni smo.
Padamo.
Pada na beton kao da pada u krevet.
7. Sintagme i tačna definicija
Autorica: Ana Ogrizović
Sedimo da proslavimo kraj suđenja, tri stola ulevo od nekadašnjeg našeg mesta u mračnom ćošku kafića, dve i po godine od raskida. I te večeri bili smo jedno na spram drugog, ograđeni musavim kartama pića i još praznom pikslom, jer tada nismo kapirali pušače. Pravih leđa i mekog glasa, citirao je svoje omiljene knjige za popravku života. Gomile konfuznih fraza samo su dodatno maglile moje misli i ostavile me izgubljenom po izlasku, bez ideje kuda bih dalje išla sa životom.
Više ne izgleda kao čovek koji išta objašnjava. Kičma mu je povijena, glavu drži među ramenima i malo-malo se osvrće. Pazim da nam se noge ne dodiruju ispod stola. On baca pogled na tanku cigaretu među mojim prstima da konstatuje, više nego pita:
- Pušiš.
Sležem ramenima, nije potreban odgovor, a obrazloženje bi trajalo dugo i možda nikada ne bi došlo do poente. Važne misli treba sročiti u kratku sintagmu koja sadrži suštinu zamisli, a to nikada nisam umela. Čovek ipak mora mnogo dobro da zna šta nije u redu sa njim, da bi o tome mogao da razgovara.
Na početku veze smo se naskakivali kao zečići, našeg prvog leta overili smo svaki kutak Kalemegdana. Posle bismo ležali na oronulim zidinama i pričali satima o zvezdama i našoj poziciji u njihovim planovima. Tek upala na fakultet, a već sam isplanirala romane i zbirke poezija koje će me katapultirati u nebesa. On je iščekivao važan intervju za posao i planirao da uzme svoj stan, gde bismo imali sobu s terasom i pogledom. Budućnost je delovala lako, i Beograd je ležao daleko ispod, nedostojan našeg idealnog mikrokosmosa.
- Pomaže za glavu.
Klima glavom, sintagma je dovoljno jasna da razgovor može da se nastavi.
Na jesen sam krenula na faks, gde se ubrzo ispostavilo da je svaka moguća ideja već iskorišćena, pa su i moje priče bile naivne i dosadne. Ubrzo sam se izgubila u nejasnom ali proždirućem strahu od budućnosti. Stekla sam utisak da ću sutradan biti katapultirana u prazninu bez mesta za sletanje, samo sa bezvrednom diplomom u rukama. Zidovi više nisu imali kraja niti vrata, i svuda su vrebali ljudi koji su tačno znali kuda idu i šta hoće od sebe. Bežala sam iz tog sveta što sam više mogla i posvetila se sigurnosti onoga što sam imala sa njim. Njegovi intervjui takođe nisu dobro prolazili, međutim držao se svojstveno dostojanstveno. Knjige su mu govorile da će sve biti okej ako budemo vizuelizovali budućnost koju želimo i verovali univerzumu da će tako i biti, ali jedino što sam viđala bili su hodnici i vrata za pakao. Adrenalin je zamenio estrogen i među nogama je ostajalo suvo, ma koliko on insistirao i pravio mi rane u postupku. Jedina želja bila mi je da spavam u njegovom zagrljaju.
- Jel prošlo ono tvoje?
Dvaput sam mu rečima odbila seks za cele tri i po godine veze. Prvi put nisam znala kako da objasnim razlog zašto, sem da mi je bilo loše u glavi i nisam imala volje. Uspravio se i rekao mi da uradim isto. Objasnio mi je kako je jasno da više nisam zaljubljena. Pokušavala sam da objasnim kako sam ga volela, htela sam da spavamo, ali nisam imala želje niti snage, fizički niti mentalno. Reči su me izdale, zaranjale su i uranjale u tvrdoglavoj magli, odbijale da imaju smisao. Prekinuo me je konstatacijom kako se ugojio i poružneo. Ljubila sam ga do večeri i uveravala da je divan, jer sam ja bila ta koja je imala lošu životnu fazu. Otišla sam kući u suzama, odlučna da mislim srećnije.
- Ne…
Moje stanje nije se popravljalo, pa sam učila da odbijam suptilnije. Čvrsto sam zatvarala noge u krevetu i pazila da ga nehotice ne dodirujem između nogu. Nekada je uspevalo, i mogla sam na miru da spavam, daleko od sveta nad kojim sam polako gubila svaku kontrolu.
Češće nego nekada par jakih ruku mi je otvarao noge i gurao se unutra, tvrdoglavo iako nije bilo odgovora. Razumno biće u meni htelo je da kaže šta nije bilo u redu, ali nije umelo, i bojalo se da će biti ostavljeno pošto ne ispunjava svoju ulogu. Pravila sam se da spavam dok cela pidžama ne ode s mog tela, i pomerala se tek pošto se iz mraka čulo šuštanje kesice od tvrde plastike. Tada je svakako bilo neizbežno, i osećala sam potrebu da stavim do znanja da postojim kao razumno biće. Ipak, moje ruke i telo radili su šta je on želeo. Jednom sam se pravila da spavam, zainteresovana da li bi prestao. Od pozadi je bilo najgore, svaki put je bolelo. Uzbuđivala ga je uskoća, pa sam ćutala da bi se brže završilo. Između nogu me je stalno bolelo, ali svet izvan našeg kreveta je išao na bolje. Otoplilo je napolju, puno smo šetali i gledali filmove kod njega kući. Počela sam polako ali uporno da mu sklanjam ruke sa sebe kada mi nije bilo do seksa. Pravio je glupe face, što me je nerviralo, ali puštao me je i osećala sam se ljudski. Jednog sunčanog majskog popodneva, nakon vožnje biciklima i sladoleda gledali smo film u njegovoj sobi. Sklonila sam njegove uporne ruke sa sebe, a on je pauzirao film i okrenuo me da svojstveno kažepita kako se opet to moje vratilo. U očima mu je bilo sažaljenje, a pred mojima je pao mrak. Tad sam ja insistirala da objasni šta je to bilo moje, kada je on bio taj koji nije prihvatao ne kao odgovor. Pola sata je pričao kako se osećao zatočenim pored osobe koja nije priznavala njegove telesne želje i gurala ga od sebe na svakom planu, pa i emotivno. U grlu mi se ni iz čega stvorila grudva reči bez redosleda, a šake izgubile osećaj. Pokupila sam se i trčala dvadeset minuta bez prestanka do Ušća. Stomak i grlo su me pekli mnogo gore od rana između nogu, nikad zaraslih od suvoće i stalnih neželjenih dodira. Pustila sam novi bol da prevlada i postalo je lakše razmišljati. Raskinula sam tri nedelje kasnije, bez ikakvog objašnjenja sem da nam je bilo vreme za promenu. Složio se.
- Još ne shvatam šta sa tobom nije bilo u redu.
Telo se neočekivano brzo oporavljalo. Imala sam nekoliko puta seks sa tankim, riđim momkom koji mi se nije sviđao, ali je stalno pitao šta želim da radimo. Nisam umela da kažem, ali hranila me je moć u samoj mogućnosti izbora, da mogu da biram šta hoću. Izmišljala sam, i usput otkrivala lepa mesta u sebi koja su mi do tad bila nepoznata.
Tokom našeg poslednjeg seksa probala sam više puta da kažem kako me je bolelo, međutim samo je stiskao još jače. Moja izmaglica nije dala da smislim pametno rešenje, pa sam razmišljala hoće li biti gužve u busu do kuće. Držao mi je ruke iza leđa čvrsto dok nije svršio, posle čega je pitao jel sve u redu. Klimnula sam glavom.
U autobusu sam se klatila u shvatanju da nisam zaista posedovala svoje telo, čim nije bilo razlike jesam li progovorila ili ćutala, na kraju je bilo kako je on hteo. Izašla sam iz busa na Trgu republike i otišla u prvi MUP. Tamo su me dugo terali da opisujem i rekonstruišem događaj sa riđim, a da nisam ni stigla da pomenem bivšeg. Reč koju su koristili za taj splet okolnosti meni je ostala strana i neprikladna za ono što se dešavalo meni, pripadala je mnogo ozbiljnijim, strašnijim situacijama od mojih. Ispratili su me uz obećanje da će me zvati na još jedan razgovor, što sam uljudno odbila.
- Htela sam da me ne teraš.
Kod kuće sam dugo posmatrala to telo u ogledalu. Nije bilo ružno, iako je stomak malo visio i vene se ocrtavale pod jakim svetlom. Zatvorila sam oči i zamišljala kako ga dira neko ko bi pitao jel sve u redu, i prestao kad ne bi bilo, bez potrebe za pojašnjenjem razloga između redova. Nisam znala kakvo lice bi imala takva osoba, i pokušavala sam da ga domaštam. U sećanje su dolazili samo bivši i riđi, gurali mi ruke u gaće i kinjili me što sam frigidna, mutava, tunjava. Istukla sam staklo pesnicom i uživala u momentu jasnoće bola i zamagljenosti misli dok je krv curkala po mojim butinama.
- Izvini, ali mogla si da kažeš “ne” .
Poslednji semestar fakulteta provela sam konobarišući u kafiću malo izvan grada. Po završetku posla išla sam nazad u stan i sedela na terasi. S vremena na vreme okupljala sam spontano društvo. Donosili su pivo i vutru, pekli palačinke i pričali do sitnih sati o ljubavnim i finansijskim problemima. Volela sam da ih slušam i savetujem jer nisam imala tih problema i nisam htela da pričam o sebi. Život je bio odlično ravan dok se jedne večeri nisam napila i ispričala incidente sa bivšim i riđim. Nastao je lom, nekima je bila jasna tačna definicija, po drugima sam sjebala ni krivog ni dužnog dečka i ocrnila drugog. Svađali su se, a ja sam ćutala i pućkala bljutavu buksnu dok se konačno nisu pokupili. Od tada se ređe okupljamo i držimo se jednostavnijih razgovora.
- Pokušavala sam. Obe smo.
Devojka koja ga prijavila bila mu je kombinacija nakon našeg raskida. Svuda na društvenim mrežama bili su snimci gde je u detalje opisivala kako ju je drpao dok je spavala i nastavljao iako ga je gurala od sebe. Stvari koje je pričala bile su ispričane jasno, koherentno i detaljno, ali nikome nije bilo jasno što je nastavila da se viđa s njim. Na to pitanje je postajala nesigurna, kršila ruke, i ljudi su zaključili da se prosto pokajala što je imala seks sa njim. Njeni roditelji nagodili su se sa njegovim za novčanu odštetu, on se javno izvinio, i priča je polako izbledela iz diskursa.
- Niste rekle zašto nećete.
Pre kafića izašla sam u šetnju sa kolegom s faksa koji mi je javljao ispitne obaveze. Pošto je priznao kako u životu samo uči i pije pivo s ortacima, pitao je šta se kod mene događa. U detalje sam mu prepričala recept za najbolje palačinke, gde se u smesu ubaci kisele vode, malo mleka i narendane kore limuna. Klimao je glavom. Shvatila sam da gleda u ožiljak od stakla na mojoj levoj nadlanici i brzo se ućutala, s rukom duboko sklonjenom u džep. Pitao je jel mi se priča o još nečemu, na šta sam dugo razmišljala i odmahnula glavom. Zapalili smo po cigaretu i u tišini me je otpratio do kafića.
- Ne znam šta da ti kažem.
Sprema se da odgovori. Iz džepa iskopavam pare i brzim korakom napuštam kafić. Osećaj neizrečenog mi je vetar u leđima da hodam sve dok mi lokal ne ispadne iz vidika. Duboko udišem slatkasto smrdljivi vazduh grada, spremna da me obuzme izmaglica. Međutim, u glavi mi nikad nije bilo čistije.
8. SKRETNICA
Autorica: Tijana Rakočević
Mogao bi da se istuširaš, kažem; mogao bih, kaže, ako mi, umjesto tuša, pridržiš pišu. Duhovit. Na maloj reviji gipkosti koju u njegovom slučaju samo odviše religiozni zovu fizioterapijom zaboravio je svoju čarobnu pljosku i sada će, budući prilično mrzovoljan, do kraja dana razmišljati kako da s potkrovlja dozove »cipeliće« ‒ suśede s tendencijom odlaska u dragstor ‒ ali i kako da me, bogme, časti s jedi govna a da ne ośeti krivicu. Jedi govna. Ti si moj, nastavi, ej, ti si moj… da ti ne kažem šta, kokodače, ali ponesi kišobran i pazi se preko šina: teretni prolazi u dvanaest i petnaest. Među nama rečeno, ja sam mu je sakrila. Mig.
Dio skretnice u kojem se sijeku oba smjera vožnje naziva se srcište. S r c i š t e. Bogo moj. Naglas izgovorim tu riječ kad god vidim teški željezni trokut s kojeg curi masni lubrikant, svjesna da ga je s obuće gotovo nemoguće oprati, ali uvijek naročito spokojna kad se nađem s druge strane postavnog uređaja. Prijevodnice se, kaže, pomjeraju po kliznim jastučićima, pri čemu se jedna odmiče a druga priljubljuje uz naležni kolosijek i, dok si rekla keks, evo keks, stopalo ti je spljošteno tim srcištem upravo u trenu kad nailazi voz, voz, da, i ništa ne možeš da uradiš da to spriječiš. Šta ću? Pazi kud gaziš. Liveni šaht poklopac se zarotira i cvrc! ‒ propadneš u kanalizacioni otvor dubok približno dva metra, šta je smiješno? Smiješno je i njemu, ali ne želi da prizna. Ćutim. Jedem keks.
Nijesi ni stupila na željeznicu a već si se vratila za primjerak lektorisanog teksta koji bi ti, gusko, išćerao oči. Rekao bi tako. Šaljem mu poljubac preko tarabe i mislim »ovog puta nije dotrčao da mi doda«, a i kako bih mu javila kad mu mobilni već neko vrijeme nije aktivan. Pa jeste. Danas bismo mogli juneća rebarca za ručak, mogli, ali bih da ga, vrativši se s posla vrlo kasno, iznenadim śećanjem na dogovor, iako će se, glavu dajem, kad uđem praviti da hrče.
Šta mislim, je li srećan? Ko zna.
Mrtvi se rijetko žale.
9. Subota
Autor: Igor Marić
Nekoliko puta godišnje, najčešće subotnjim poslijepodnevom, Mahira zađe u moju ulicu. Znam kamo ide, znam gdje je bila, a znam i da joj nisam usput. Nabijena, crvenokosa i na kratko ošišana, u razgaženim cipelicama od zmijske kože, Mahira se doima ženom koja zna što hoće. Pa ipak, pred kapijom moga doma, ona zastane. Iako znam da me zbog žaluzina ne može vidjeti, ja posramljena skrenem pogled. Gledam svoje artritisom svladane šake i slijepljene prste, zbog kojih ličim na dijete u zimskim rukavicama. Ti su prsti obradili nepregledne stupce i retke brojeva, ispratili desetine Wiehlerovih shema, ispunili gomile ukrštenih riječi, a danas i šalicu čaja ispijam držeći je među dlanovima. Proučavajući svoju invalidnost, ja se zapravo skrivam od onoga što se već godinama, najčešće subotnjim poslijepodnevom, na kapiji moga svijeta zbiva. Mahira stoji i dvoji, prebacuje težinu s noge na nogu, ponekad se i približi vratnicama u ogradi kao da će posegnuti za kvakom… Ali to nikad ne učini. Od te boli, koju navika nije ublažila, krijem se iza okamenjenih ruku i smeđih žaluzina. Jer znam da ću, svaki put kada se predomisli, kada se okrene na peti i nestane iz mog vidokruga, poželjeti da naredni put ishod bude drugačiji. Da mi nova subota i novo poslijepodne Mahiru, napokon, prevede preko dvorišta.
Nikada je nisam voljela. Možda to zvuči ružno, ali ja odavno nemam koristi od pretvaranja. Zaista je nisam voljela. Neke žene mrze druge žene jer ne mogu mrziti majke koje su ih rodile. Neke žene mrze druge žene jer ne mogu mrziti sebe. Neke žene mrze druge žene jer ih ne mogu voljeti. Ja sam druge žene voljela. Lako sam ih razumjela, s njima suosjećala i prijateljevala. Za svaku sam, ipak, imala mjesto i ulogu. Sve te svetlane, nihade, zoje, marice… svrstavala sam u tabele poput brojki, ispod kojih će jednom trebati svesti račune. S jednima sam provela radni vijek, razmjenjujući na mašini otkucane recepte i po njima pripravljene kolače iznad beskrajnih papira i znamenki među koje smo, bezuspješno, pokušavale uvesti red. Mrvice naših mramornih kolača, razmazane po izvješćima, mijenjale su šestice u osmice, gubitke u dobitke, dividende u potraživanja, i koštale nas svijeta koji smo gradile. S drugima sam posjećivala domove kulture, uživala u predstavama i koncertima, slavila rođendane i godišnjice mature, osvajala neke mirnodopske solunske frontove. Pile smo vina koja podjaruju snove i otvaraju zalihe mladenačkih sjećanja što, s godinama, postaju sve više nalik lovačkim pričama. Pripovijedale smo ih kako bismo se uvjerile da smo one iste, one neustrašive, one neumorne, one poduzetne, koje smo bile tucet godina ranije, iako smo poput muha padale na bojištima vlastitih ratova. Po stanovima onih trećih, stanovima koji su mogli biti moji, štovala sam tuđe svetke i bogove, koji su mogli biti moji, milovala tuđu neposlušnu djecu, koja su mogla biti moja, oplakivala tuđe pokojnike, koji su mogli biti moji. Njihovu tuđost osjećala sam svojom, jer je i moja bila posve njihova. Na koncu, sa svim tim ženama u ladicama života, ja sam nešto dijelila. Samo s njom, s Mahirom, ja ništa zajedničko nisam imala.
Nosila je skupe, ali bezvrijedne komade drečavih boja i mnoštvo neukusnog nakita. Kupovala ih je od sumnjivih trgovačkih putnika, plaćajući bez cjenkanja. Nakinđurena, kročila je ulicama samouvjereno i hitro, iako je često zastajala, upuštajući se u nebrojene usputne razgovore. Ako je imala ikakav dar, bio je to onaj prezreni dar govora o bilo čemu, koji često završi kao govor ni o čemu. A Mahira nikada nije ispričala ništa značajno, iako je, u korist svojih riječi, prelazila tih par koraka između naših stanova u hipu, uvjerena da će ljudi, događaji i stvari zauvijek biti izgubljeni ako ih ona glasom ne utjelovi. Dolazile su meni, da ne bude zabune, i druge žene, one koje sam voljela, ali nisu dolazile tri puta dnevno. Nisu tratile moje domaćinstvo, niti mi je ijedna od njih u privatnost zadirala poput nje, moje prve komšinice. Jedine žene koju nisam voljela.
Mahi je! ciknula bi s dovratka i zauzimala uobičajeno mjesto na sredini narančastoga štofanoga kauča. Bez trunke uznositosti i nepoštovanja, tražila bi da nam pristavim kahvu, pa da mi priča i jada se. Unatoč tim silnim druženjima, doživljavala sam je bezbrižnom i ispraznom. Za mene je njezin život uvijek bio niz taštih navada kakve ozbiljna nesreća rijetko presreće. Odjeća, obuća, nakit, namještaj, posuđe, tehnika, kola… Stvari su joj bile trajno nadahnuće i nepresušan izvor frustracije. Ponajviše, Mahira je ipak voljela prostirke. Ćilime, sagove, ponjave, tepihe, itisone; ove boje ili one, šarene, šatirane ili karirane; perzijske ili seljačke; uske, okrugle ili prostrane; tanke ili rutave – kupovala ih je opsesivno. Čim bi ih prostrla, pozivala me u obilazak, a ja sam najčešće samo nijemo zurila u te neukusne, neprikladne i pretjerane komade tkanine, čiji će vijek trajanja uskoro biti drastično skraćen. Mahira je, naime, stvari koje bi joj dojadile sklanjala na imanje, u roditeljsku kuću, koja joj je služila poput stovarišta estetskih promašaja. No za razliku od drugih pokretnina, koje bi u seoskoj višekatnici jednostavno bile ostavljene na nemilost vremenu, tepihe i ćilime je svjesno uništavala, skupa s vlastitim šakama, krvničkim ribanjem i ispiranjem. Zašto je to činila, dugo sam odolijevala saznati, a kada bih je povremeno prekorila, klela se i, poput djeteta, obećavala da neće više, iako smo obje znale da će već kroz par dana u robnoj kući birati novu žrtvu za svoja subotnja nasilja.
S vremenom mi je njezina svakodnevna pojava počela teže padati. Osvijestila sam to nakon rata u kojemu je sve ono što sam gradila i do čega mi je bilo stalo nestalo u ponorima bezumlja. Obitelj, posao, društvo i država – jedna ogromna promašena investicija. Puzeća ogorčenost uvukla mi se u kosti i polako, poput sante leda, širila se mojim tijelom, usporavajući mi korak i otežavajući san. Mahiri je slom našega svijeta, u drugu ruku, došao kao osvježavajući ljetni pljusak. Postala je još neumornija, još umreženija i još rasipnija. Prilagodila se novinama onako kako se promjenama prilagođavaju ljudi koji ni u čemu ne traže smisao. Bez razumijevanja. Ta brđanka, jednostavna i priučena žena, to neodraslo dijete kojemu sam sve dopuštala jer sam bila širokoumna, suvremena i ostvarena, odjednom je postala figura kojoj sam zavidjela. Za razliku od mene, ona je ostala kakva je bila, neopterećena i slobodna. Nisam joj to mogla priznati, iako sam strahovala da će me ta prešućena zavist zavesti u mržnju. Tako bi vjerojatno i bilo da jedne posve tragične noći, nakon pogreba kojemu nisam mogla prisustvovati zbog bolova u nogama, naš odnos nije doživio svoj neočekivani vrhunac. Mahira je tada, po prvi put bez prepoznatljivog pozdrava, upala u moj stan. Koracima predugim za kratko tijelo prešla je udaljenost do kauča u tišini, pa je u njoj nijemo i zasjela. Bilo mi je jasno da proživljava nešto na što nije pripremljena, nešto za što nije opremljena. Pristavila sam kahvu, da bude prava razgovoruša, pa nam je bez riječi razlila. Dok smo gledale kako se na površini tekućine smiruje ples smeđih mjehurića, postalo mi je jasno da će to, zapravo, biti naša prva šutkuša. A onda smo u istom trenutku posegnule za istom kockom šećera. Iznad bijele posudice s plavim cvjetnim uzorcima, moja ruka nehotice je dotaknula njezinu, a njezina je dodirnula moju. Trznule smo se, iznenađene, i ukrstile poglede. Potresene onim što smo jedna u drugoj vidjele, poželjele smo nelagodu odagnati riječima. No umjesto riječi, tišinu je proparala usamljena suza, koja joj je pobjegla niz obraz. Pokušala sam je uhvatiti za podlakticu, s nejasnom namjerom da je utješim, ali je ona, vidno posramljena, ustuknula. Nekoliko trenutaka gledala me je kao da sam je izdala, a potom je bez pozdrava ostavila neispijen fildžan i nestala iz moga stana.
Ovih dana kahvu pijem s nizom oštećenih starica. Neke od njih su svadljive, neke su očajno usamljene, neke su slijepe, neke su jednostavno lude. Živim s cimericom koja ništa ne čuje, u sobi s velikom kupaonicom za invalide. Život mi se, generalno, sastoji od elemenata koji se ponavljaju iz dana u dan. Kad i dođe do iskliznuća, imam osjećaj da me ispadi smetaju jednako koliko i rutina. Postala sam ne toliko nesretna, koliko neusrećiva. Neizlječivo neusrećiva. Bolujem od smrti, a još sam živa. Prošlo je devet godina otkako sam se posljednji put s Mahirom susrela. Sutradan, nakon onoga dodira, posrnula sam posred dnevne sobe i pri padu slomila kuk. Prva je čula moje vapaje i pozvala pomoć. Ni u jednom trenutku tijekom petnaestak minuta, koliko je kolima hitne pomoći trebalo da dođu, nije me dotaknula, čak ni dok me tješila, čak ni dok se od mene opraštala. Druge žene, one koje sam voljela, posjećivale su me i u mom novom domu. Donosile su mi razbibrigu i voće, banane i naranče, ali Mahira nije došla nikada. Pitala sam ih o njoj, ne bih li shvatila zašto je nema, zašto mi ne navraća, ali iz gomile unezgođenih usana nisam dobila odgovora na svoja pitanja.
Priznajem, nedostaje mi. Svaki put kada se ukaže, kada se pojavi na ogradi koja me dijeli od postojanja, onakva nabijena, crvenokosa i na kratko ošišana, u razgaženim cipelicama od zmijske kože, ja poželim izići ispred, prići joj i pozvati je unutra, barem osmijehom. Poželim ponovno sjesti s njom i neusredotočeno je slušati kako govori unedogled. I poželim da nam se ruke ponovno sudare posežući za kockom šećera. Znam da i ona poželjeva isto, inače ne bi nekoliko puta godišnje, najčešće subotnjim poslijepodnevom, zalazila u moju novu ulicu. To je naša igra, sada uviđam. Igrale smo je od prvoga susreta. Igra koja uvijek isto završava. Jedne subote pokušat ću dozvati cimericu, iako je gluha i spava. Pokušat ću skrenuti pozornost prvoj babi koja s hodalicom bude naišla. Pokušat ću vikati dok me ne čuje dežurna njegovateljica. Ali bit će kasno. Čut će me samo moja Mahira, dok s ovoga ružnoga, narančastoga tepiha bude ispirala moj trag. Što bih više od smrti i poželjela?
10. Tajlandski bosiljak u cvatu
Autorica: Nina Bajsić
Vrijeme je da se prestaneš ispričavati. Godina je 2022. i nikoga ne zanimaju autori koji se ispričavaju što pišu. Uostalom, što onda ako se u tekstu nađe koja riječ previše, riječ koja nije dospjela na vagu, oko koje nisi napravila puni krug i dobro promislila zaslužuje li biti ovdje? Ili ćeš se vrtjeti u krug ili ćeš napraviti korak naprijed. Jednostavno je, vidi: tajlandski bosiljak u cvatu, stara četrnaestica, Gertrude Stein. Sve te nekamo vodi. Ovo prvo nisi nikad vidjela, drugo nisi vidjela već dugo, a treće negdje tiho plamti u tvojoj svijesti svaki puta kada otvoriš praznu stranicu. Zaslužuju li mjesto u ovoj priči?
Možda, jednom za promjenu, da se ne pitaš takve stvari. Možda ćeš i napraviti korak naprijed. Nešto opet napisati, prestati tratiti jutra prljajući posuđe u koje ulijevaš kavu dok stranice ostaju čiste. Umjesto čitatelju, ispričaj se jutru, koje je danas tako čudesno i blago, a ti ga ignoriraš s takvom drskošću da nisi otvorila ni prozor. Uskoro će zamirisati lipa i morat ćeš se odlučiti: izaći iz kruga ili izaći van. Ako je to uopće lipa, ako nije, nema veze jer će zamirisati nešto drugo. Nešto će uvijek zamirisati i to će uvijek biti bitnije nego ono što želiš reći. Ako jezik uvijek nešto znači, pisci ne biraju riječi – riječi biraju njih. Da, to je rekla Gertrude Stein, i ti bi sada najradije razmišljala o tome bi li u svoju priču ubacila taj citat ili ne, jer, osim zagrada koje se nikad ne zatvore, nema ničeg iritantnijeg od citiranja velikih autora bez ikakvog razloga. (Zbog toga si prije nekoliko dana odustala od čitanja one spisateljice do koje ti je nekoć bilo stalo, ali vrijeme je da se prestaneš ispričavati. Dozvoli nekome da odustane od tebe. Samo tako prestat ćeš se vraćati unazad. Kreći se. Otvori prozor, nemoj zatvoriti zagradu…
*
Tog popodneva zamirisao je mokri papir. Prosječna osoba danas ne posjeduje mnogo pisma, a ono malo što posjeduje, Eva je jutros ostavila uz otvoren prozor, netom prije nego će duboko usnuti u monsunsko popodne. Žalost koja ju je obuzela istog trena kad je shvatila što je napravila, izazvala je neizbježna promjena oblika i teksture pisma. Sadržaj je i dalje ovdje (pismo je, srećom, pisano olovkom, a ne tintom), ali papir više nije ravan nego valovit, na dodir krut, i to je bilo dovoljno da Evu učini nemirnom. Niti jedno slovo nije izgubljeno, ali nešto se, ipak, nepovratno promijenilo.
Iz kupaonice su počeli dopirati prigušeni muški uzdasi, i Eva shvati da je zbog popodnevnog sna nakratko izgubila svijest o vremenu i prostoru, zbog čega joj je trebalo nekoliko trenutaka da si objasni kome bi nepoznati glas mogao pripadati. Bio je to majstor koji je od jutra pokušavao zamijeniti stari bojler i nekoliko pločica koje su u toj operaciji nastradale.
“Oprostite, zaspala sam na kratko. Nemam običaj popodne, ne pamtim kada mi se to dogodilo. Jednom u staroj četrnaestici. Mogu vam nešto ponuditi? Vodu?”
Nije bilo odgovora.
“Imam sok od bazge. Ili kava?”, upitala je Eva, još uvijek vidno dezorijentirana, pokušavajući izračunati koliko dugo majstor već boravi u njezinom stanu.
“Može”, kroz zube odgovori majstor.
Ostala je stajati na vratima još neko vrijeme, u nadi da će se majstor okrenuti prema njoj kako bi mogla vidjeti njegovo lice. Bila je uvjerena kako bi joj bilo koji detalj koji je već vidjela pomogao da se vrati u prostorno vremenski kontinuitet današnjeg dana.
Kako nije bila sigurna na što se odnosilo “može”, odlučila je poslužiti sve što je ponudila. Uzdasi negodovanja su se nastavili, što je shvatila kao prve naznake komuniciranja o cijeni koju će trebati platiti.
“Mlijeko, šećer?”, vratila se do majstora koji se i dalje nije okretao.
“Može”
“Hoćete leda u sok?”
Majstor se napokon okrenuo prema njoj. Prisjetila se plavih očiju od jutros koje su djelovale svjetlije no što jesu, zbog tamne puti čovjeka nešto starijeg od nje, u svojim kasnim tridesetima. Ovog puta muškarac joj je izgledao neobično lijepo. Grubo lice, rupica na bradi, između tamnih očiju duboka, stroga bora. Sjetila se Carryija Granta u filmu Drž’te lopova. Bila je to ona vrsta robusne ljepote koju ne primijećujemo na prvu, lopovskog šarma koji je u Evi obično izazvao nelagodu zbog osjećaja da ju je netko prevario.
“Može”, nesigurno je odgovorio majstor brišući znoj sa čela.
Shvatila je da od jutra nije s čovjekom progovorila više od tri riječi.
“Jako je vruće. Mogu vam donijeti ventilator ako želite. Možda malo pomogne.”
Majstor je lagano podignuo obrve, zbog čega joj se učinilo kao da je nije dobro razumio.
“Ventilator, kažem, da vas malo rashladi?”, ponovila je Eva.
“Može, može”, promrmljao je i okrenuo se prema bojleru.
Eva se vratila s pićem, majstor je ispio obje čaše i posegnuo za šalicom kave, a onda ju je ugledao kako namjerava uključiti ventilator u struju i zagrcnuo se prvim gutljajem.
“Ne, ne, ne!”, vikao je kroz kašalj.
Eva je ostala zamrznuto stajati na mjestu, poput djevojčice uhvaćene u nepodopštini.
“Pardon, mislila sam da ste rekli….”
Pokazao je na debeli sloj prašine koji se po podu kupaonice nakupio od bušenja zida. Nekoliko trenutaka stajali su tako u tišini, gledajući u pod, pa u ventilator, pa jedno u drugo, osjećajući nelagodu zbog nesporazuma. Eva jer nije razumijela moguće posljedice, a majstor jer slabo razumije jezik na kojem bi trebao komunicirati.
Neugodnu tišinu prekinulo je zvono na vratima. Na putu do hodnika pokušavala se sjetiti majstorovog imena ne bi li zaključila nešto o njegovom podrijetlu. Uzrujavalo ju je što nije znala koliko dugo je spavala, koliko dugo je nepoznati muškarac bio u stanu bez njezinog nadzora.
Provirila je kroz špijunku na vratima, odmaknula se i sjela na ormarić za cipele. Možda je nema kod kuće. Možda je odselila i ovdje sada živi netko drugi, netko s punim radnim vremenom, tko će se vratiti tek oko pet. Možda je otišla je do dućana kupiti vrhnje za kavu. Možda bi mogla zamoliti majstora da otvori vrata i predstavi se kao osoba koja ovdje sada stanuje. To bi završilo relativno brzo, jer ne bi mogao odgovoriti niti na jedno pitanje.
Ponovno se začulo zvono. Ustala je, pogledala se u zrcalo, uvukla košulju zgužvanu od spavanja na kauču u traper suknju i popravila pramen koji je ispao iz repa. Ponovno je pogledala kroz špijunku. Pred vratima je i dalje stajao isti muškarac, na pragu pedesetih, odjeven kao da će prisustvovati nekoj svečanosti. Njegova je košulja bila savršeno izglančana. Pogledavao je na sat, u ruci je imao bocu viskija. Otvorila je vrata, muškarac joj se nasmiješio i ušao bez riječi.
Rekla mu je da pričeka u kuhinji. Za to vrijeme presvukla se u tamno zelenu haljinu i raspustila kosu, zatim ju je odlučila ponovno svezati.
“Lijepo izgledaš”, rekao je muškarac dok je Eva na stol stavljala još toplu kavu. “Što je s kupaonicom?”
“Ništa, bojler.”
“Novi? Hvala bogu, koliko sam se puta opekao, ovdje je voda uvijek ili ledena ili vrela.”
Šutjeli su, svatko gledajući u svoju stranu.
“Majstor je u redu?”
“Da. Mislim da slabo razumije hrvatski.”, odgovori Eva.
“Mogla si mene pitati da ti nađem nekoga. Kako zna što treba napraviti uopće?”
Eva ne odgovori ništa.
“Muka mi je od ovoga večeras.”, tiho izgovori muškarac i otvori bocu viskija.
“Zašto?”
“Jer me čeka jedna vrlo plastična večer. Plastični ljudi, plastični razgovori. Ne bi me iznenadilo da je i nagrada plastična. Znaš… sav onaj plastični otpad koji završi u oceanima, u koju se zapletu vrste morskog svijeta, ili je pojedu, na kraju dana ponovno nam se vraća putem hranidbenog lanca. Jedemo vlastiti otpad. Tako je i s kazalištem. Imam osjećaj da mi se sve vraća. Sva sranja koja sam radio, uloge, sve ostaje u mom organizmu.”
“Kada počinje?”
“Slušaj, razmišljao sam. Možda bi bilo bolje da odem sam.”
Eva se osvrnula prema kupaonici iz koje se začuo uzvik koji nije razumijela, ali zvučao je poput psovke.
“Znam”, odgovori Eva.
“Ljudi bi mogli pričati”, muškarac u šalicu kave ulije viski. “A neću izdržati da te ne dodirnem u ovoj haljini cijelu večer.”
“Ali ne znam zašto si čekao da se presvučem da mi to kažeš.”
“Oprosti”, muškarac ustane i pogleda kroz prozor. “Ima još nešto… očekuje se od mene da nešto kažem. Prilikom preuzimanja nagrade. Znaš kako to već ide. Kako si ti pisala taj tekst, tu ulogu… mislio sam možda, ako bi mi pomogla, samo da nešto složim. Ima nešto lijepo što si jednom rekla. Ali ne mogu se sjetiti kako je točno bilo… Da se nekada, davno, smatralo kako misli ne putuju od uma do uma, nego… kako je ono bilo?”
“Ne znam.”
“Daj, pomozi mi.”
“Mislila sam da je ovo s plastikom dio govora.”
“Molim te, Eva.”
“U najranijim fazama brojnih kultura smatralo se da je misao neodvojiva od fonacije, koja započinje u
respiratornom sustavu. U plućima. Zato kada želimo pokazati na sebe, činimo to putem geste polaganja ruke na prsa, izvorišta daha. Umjesto polaganja ruke na glavu, odnosno um.”
“Gospođica, ako treba, možeš piškiti sada”, na vratima se pojavi majstor.
Eva nekoliko se nekoliko trenutaka zagleda u majstora, zatim u pisma na prozoru.
“Hvala. Ne trebam.”
“Gospodin, treba piškiti?”
“Gospodin ide sada”, brzo odgovori Eva.
Muškarac ustane.
“I ja gotov. Tri tisuće.”
“Tri tisuće kuna?”
“Da”.
“Morat ću do bankomata. Ali ne mogu vam platiti sve sada.”
“Novac sada. Šaljem novac žena i deca.”
Majstor stane na vrata kako bi prepriječio put muškarcu. Odmjeri muškarca u odijelu, pogleda ga u oči: “Novac sada”.
Muškarac se okrene prema Evi i izvadi novčanik: “U redu je, jutros je sjela uplata od festivala.”
Na stol stavi tri novčanice i izađe, pogledavši s vrata još jednom Evu koja je u svečanoj haljini ostala sjediti za kuhinjskim stolom.
Majstor priđe stolu. Zagleda se Evino lice po kojem su se titrale posljednje zrake sunca kako je vjetar pomicao mokru krošnju pod prozorom. Eva duboko udahne i izdahne, punim plućima.
Majstor pokaže na novac: “Nagrada?”
Eva ne odgovori odmah, zatim kratko kimne. Majstor uzme jednu novčanicu i spremi je u džep, a dvije približi Evi.
“Nemam žena i deca”, sjedne za stol. Položi ruku na prsa: “Zamir”.
Eva se blago nasmiješi i položi ruku na prsa: “Eva”.
11. tika-tak
Autor: Aleksa Nikolić
zaglavljen u jednoj od soba svog života, često sam se budio u magnovenju, zlosluteći da je baš ta soba poslednja. onda, po pravilu, skok u tom bunilu, pogled ka vratima da proverim da ih nisu – kao po onim kugom opustošenim biblijskim zabitima – obeležili farbom gustom kao smola nanetom u obliku krsta kako bi obnarodovali moju okuženost. zatim, ujutru, po stvarnom buđenju, sve je to valjalo proveriti na mreži. potom sa olakšanjem otovriti prozor, videti sunce kako se sliva u tišini koju ptičice šaraju svojim napevima, a dole, pacovi i delfini u neometanoj slobodi teraju svoju priču. a kako je kod vas, mama? šta ćemo raditi ako nas ipak sve ne pokosi? smeh. pa zasigurno nećemo dizati spomenike, kome da se zahvalimo? na samom pragu sna, desilo bi mi se da na htonskom splavu zaplovim po mom kužnom zavičajnom moru mitelevropskom, iz kog vire davni spomenici palima i nepalima od raznih kuga, šiljci zahvalnici.
bečki. kutnohorski i češkokrumlovski. olomučki i trnavski. mariborski. varaždinski i pečujski. temišvarski i somborski. praški malostranski. osječki i plzenski. njitranski i košičanski. i na kraju plovidbe, uvek tražim onaj lažni, ujvidečki, u vreme potonuli.
dok sam se preko dana odmarao od noćnih htonskih plovidbi po tim zavičajima, jedan jermenac – možda neki potomak onog era armenjanina što se nije napio vode sa reke lete, pa je pričao sokratu o lutriji subine, kao što je ovaj meni svašta pričao – počeo je, otprilike u isto vreme sa početkom plovidbi, da mi šalje nekakve liste pobrojiteljke svega čega bi svet bio lišen da nije bilo jermenaca. to je meni na neki način grejalo srce, jer me podsećalo na našu čuvenu i pronicljivu balkansku teslovsku pouku o istoriji sveta po kojoj, da nije bilo našeg tesle, svi bismo mi sad sedeli – jelte – u mraku. par meseci posle, u jednom drugom kutku zapada, u periodu kada su plovidbe na određeno vreme obustavljene, jedan azerbejedžanac, stajao bi ćutljiv celu noć sa nama na ulici, pod okriljem velike senke, nije čak ni ispijao pivo, samo je stajao, slušao sve i samo, bez da ga je iko pitao, uveravao (sebe u nama ili nas u sebi?): dobićemo mi to. u mojoj glavi su, u susret toj mračnoj tvrdnji, marširale izmešane stavke sa liste izuma jermenskih tesli. kako je zapravo opsežan bio taj rat, svaki rat. ništa novo. čovek uvek vodi rat kao da je u njemu život najmanji ulog.
čineli. magnetna rezonanta tomografija. pozitron emisiona tomografija. televizor u boji. bankomat – obojeni rendgenski zraci – kamera sa autofokusom (triplet izuma najteslovitijeg jermenskog tesle, lutera georga simjiana). plastična hirurgija. hemijski neponovljivi zeleni pigment američkog dolara. invalidska kolica tipa brzać. kamion mešalica. slatki kornet.
i dok su jermenski izumi privremeno isplivavali iz kaspijske nafte, a niko nije prebrojavao žrtve, ja bih se smušen vraćao tadašnjem novom, a sada već starom stanu, u ulici don đovanija minconija, najpoznatijeg italijanskog antifa popa. i dok su mi se jermenski izumi izumi izumi po glavi vrteli, pomišljao sam kako je u tom stanu stvarno bilo predmeta koje je izumeo naš nemar i koji su bili zreli za bacanje, a mi, nastanitelji toga stana, retko smo ih bacali, jer iako poprilično neupotrebljivi, bili su dovoljno opskurni da bi ostali.
četiri vertikalna odrapana dušeka. išupan saobraćajni znak. višegodišnja ptičija govna. izbubljena kaciga. špil tarot karata. dvolitarska flaša sedemdesetpostotnog alkohola. ružna plišana svinjica. ničiji bademantil. kutija skamenjenih dražea. sedam poklopaca bez svojih šerpi.
ipak, s’onu stranu opskurnosti i neupotrebljivosti, na kuhinjski sto smo, kao svećnjak, stavili praznu flašu odese. mi, nastanitelji stana u ulici don đovanija minconija, bili smo možda i jedini u celoj bolonji, koji su tu odesu – belo slatko penušavo ukrajinsko vino – pijuckali, pili i ispijali. kako je potreba trenutka nalagala. nekako je vrlo dostojanstvena ta flaša odese. posebna je, čak i u ovom mom bliskom sećanju, a naročito tamo na rafu te prodavnice u bolonji, gde sam je izbunario. a ta prodavnica – sunce ti jebem – najdublje istočno more po kom, u svim pravcima se sudarajući, pliva sve što istočna evropa može da pojede i popije. ali neko rajsko more, koje je svetloplavo do samog dna i koje nekako skromno obiluje svime.
poljski pijerogi. dimljene skuše. prajniki u prahu od mente. votka žubrovka. kijevska torta (nezvanični biser sovjetskog poslastičarstva). ajvar. smetana. aleja kiselih krastavaca. kvas. njegovo visočanstvo jermenski konjak ararat (nezvanično jeljcinov prvi izbor). vegeta. votka beluga. eto, tu sam našao odesu.
ipak, svaki pravi dućan nije samo od robe, već ima nešto i u ljudima, a pošto ovaj jeste pravi, tamo rade malečke (skoro pa) babuške i tipovi sa ravnim – novi novi god – šiškama, a ispred, nekako u nesrazmeri sa odvažnim bolonjskim arkadama, nervozno gopnički cupka i cirka gasterbajterski kružok votkovni. ko zna u kakvom se sada sastavu sada cupka.
sve u svemu, kad je jedan od sunastanitelja napustio naš stan, čekali smo da dođe novi. on se – tako se nama činilo – poprilično nećkao, a zapravo se iskusno cenkao sa lihvarima za nekretnine. onda sam ga jedno veče pozvao, da mu kažem da i nama gori zbog računa i – preseci već jednom, brate. i pre nego što će preseći, pošaljem ja njemu fotografiju naše kuhinjske odese, jer je čovek spomenuo da je iz ukrajine. ne znam da li je naša odesa presudila, ali on se uselio, i sve dok se i poslednji od nas nije iselio iz tog našeg stana, odesa je bila tu i sa svećom uvek zabodenom u nju, osvetljavala je sve.
kad je, u naletu života kroz depresiju, leteo bicikl sa terase. kad je, u potrebi za svetlom, električaru sevnuo dupni razdeljak dok nam je menjao plafonjeru. kad smo iz radoznalosti hrabro očistili prošlost iz zamrzivača. kad su gosti povraćali jer su zaboravili šta znači doći u goste. kad se u beskonačnosti plovidbenog dana kartalo sve dok neko ne ispadne, baš po ruski – durak. kad je u naletu saživota komšijski pas kuba pozirao za našu rođendansku fotografiju. kad smo bez pijeteta i suočeni sa vremenom papu franju okačili na kuhinjski zid.
zbog svega toga sam posle, kad smo se svi već bili odselili iz tog našeg stana, zvao da pitam: kako je kod vas, saodesniče? šta ćemo raditi ako nas ipak sve ne pokosi? muk. pa zasigurno nećemo dizati spomenike, kome da se zahvalimo? znaš da mi dođe da uzmem čak i tu našu odesu sa stola i da napravim jedan molotovljev koktel, što ti kažeš – bandera smuti, ali evo ne znam gde pre da ga bacim a da ti zaista pomognem. i tako ta naša odesa kao da sad napeto stoji i na stolu moje nove kuhinje, a taj sto, opet, kao celi svet, naš lepi usrani nuklearni svet:
tik tak tik tak (previše) tik tak
(zaista) tik (previše) tak tik (spomenika) tak
(izuma) tik (predmeta) tak (namirnica) tik
(previše) tak (previše) tik (događaja) tak tik
tak tik tak tik tak tik tak (sve) tik
(se) tak (gomila) tik (samo) tak (se) tik (život) tak
(rasipa) tik tik tik tak tik tak tik tak tik tak tik tak tik tak (ali!) tik tak
tik tak (ništa) tik (zato) tak tik
tak(krv)tik(i)tak(zlato)tik(krv)tak(i)tik(zlato)taktiktaktiktaktiktaktikta: PROMENA!
