Finalisti natječaja za kratku priču 15. FEKP-a

 

1. Amerika, gonev!§

Autor: Miodrag Kojadinović

U ono što kolokvijalno zovemo Amerikom — Sjedinjene Države — nije se stizalo lako. Trebalo je ustati pre deset ujutru, a treba imati u vidu da se ova skaska odvija 1995, kad se tek pojavio internet sa modemom koji se kačio na telefonsku liniju, što se činilo uglavnom noću, te se legalo u pola pet ili i kasnije, onda kad ružoprsta zora počne da ruji preko krovova napuštenih, još uvek nedžentrifikovanih u kondominijume, skladišta u severnom predgrađu.

Potom se moralo ići do zgrade stare centralne biblioteke, jer trolejbusi koji su prolazili na dvadeset metara od moje višespratnice su išli drugom, nepogodnom trasom, ući u jedan bus, presedati kod Gradske kuće na drugi, ekspresni, koji je vozio pored ostrva Lulu, kroz Richmond i Tsawwassen, gotovo do same granice. I onda prepešačiti dvesta metara do kućice graničnih policajaca koji su sa dozom sumnje gledali sve nas, jer bilo nas je vrlo malo, koji smo granicu prelazili pešice. A imali su i prava u tom, jer ko bi normalan to činio u zemlji gde se za vozačku polagalo u trećem razredu srednje škole a prvi auto kupovao od novca zarađenog tokom letnjih ferija? Ali bismo, ipak, prošli i već bi bilo najstrože podne.

S druge strane vijorila se zastava na štrafte i zvezdice, sledio bi još jedan blago začuđen pogled državnih službenika, ovaj put američkih, pre nego što se izađe na uski vijugavi put, isprva bez trotoara, obrastao visokim drvećem, koji je na trenutke stvarao flešbekove na sličan na krajnjem istoku Srbije, blizu tromeđe s Rumunijom i Bugarskom, kojim sam hodao u detinjstvu s irskim seterom na povocu.

Do prvog, zapravo: jedinog, naselja u ovom našem, majušnom, delu Amerike, odvojenom od ostatka te zemlje otvorenim okeanom s jedne i zalivom, adekvatno nazvanim Boundary Bay, s druge strane, Point Robertsa, trebalo je oko četvrt sata normalnog hoda. Prvo bi se naišlo na dva megamarketa otvorena do ponoći, kad se i jedan od dva međudržavna prelaza zatvarao. Tu sam upravo i odlazio najčešće.

Izbor hrane je i s američke strane i dalje bio lokalno severnoamerički, dakle: siromašan što se tiče raznovrsnosti delikatesa, kao i gotovo svud u Vancouveru, sem u mom-&-pop prodavnicama u Maloj Grčkoj, Maloj Indiji i donekle Chinatownu. No, cene su bile daleko prilagođenije budžetu čoveka koji se u Kanadu vratio nevoljko, jer mu je porodična istorija jedino to omogućavala u doba kad se iz Srbije bežalo pred galopirajućom inflacijom i svakodnevnim ubistvima po ulicama, profesionalcu koji je posle zaposlenja kao prevodilac nekolikih ambasada u Beogradu, između ostalog i kanadske — viši prevodilac burmanske i stariji/senior prevodilac kanadske, molim fino! — bio došao gotovo do socijalne pomoći u Kanadi, što je izbegavao tako što bi svaka tri meseca dobio privremeni posao istraživača tržišta, onog što vas zove dok gledate omiljeni kviz da vas pita zašto je zelena kabeza bolja od crvene, pa bi kad agencija opet zatvori vrata na dva meseca imao prava na osiguranje za nezaposlene. Jer je druga opcija bila pasti familiji na grbaču, što u svojim tridesetim nisam želeo. Tada sam još mogao da verujem da je taj užas nesnalaženja zbog nepripadanja nigde (posle godina selidbi tamo-amo, a nikad tamo gde je trebalo biti, tj. u Flandriju ili u Portugal) tek privremen.

Bilo kako bilo, jeftinijim tvrdim sirevima i lososom, ponekad i goveđom pečenicom — jer iako sam pre Vancouvera pokušavao, a posle Vancouvera i trajno uspostavio peskatarijansku† ishranu, tamo sam ponekad jeo meso sisara — snabdevao sam se prilično redovno u Sjedinjenim Državama, isto onako kao što je to svojevremeno pola Hrvatske i Srbije činilo u Mađarskoj, a ostatak Srbije u Bugarskoj i Rumuniji. U jednom kratkom periodu sam u Point Robertsu zakupljivao poštanski pregradak za profesionalne kontakte s izdavačima u maloj prodavnici bliže centru gradića i plaži, treća vrata od kafeterije koja je, po bedekerima, imala jedan od boljih kapućinâ na Zapadnoj obali Kanade i SAD. Tamo bih obično sedeo sat vremena, ponekad i prošetao jedan krug kroz bizarnu američku teritoriju, pre povratka do supermarketa i dalje preko granice, „kući“ u Vancouver.  

No nije bilo u Point Robertsu onog osećaja koji sam svojim kanadskim prijateljima objašnjavao kao „America has states, so it feels stately; Canada has provinces, so it is provincial“;* za to je trebalo otići bar u Bellingham, trideset kilometara južnije, ili još bolje u četiri i po sata vožnje autobusom udaljeni Seattle.

Bellingham je palanka od šezdesetak hiljada ljudi, no izuzetno značajan jer u njemu sam uspeo da pronađem, poslednji put, tada već diskontinuirani parfem moje mladosti, Iquitos Alaina Delona. Ne ulazeći u Delonovu eventualnu umešanost, kako je svojevremeno pisala štampa, u smrt njegovog telohranitelja Stevice Markovića, ne upuštajući se u jadikovku zbog tog što je i sâm Marković 1960-ih, baš kao moj pradeda Milivoje 1930-ih, mogao da se preseli u Pariz bez većih birokratskih zavrzlama, dok meni to 1990-ih nije bilo moguće nego sam se morao vratiti u Kanadu, makar i da sam ovaj put pobegao iz sedmomesečnog leda Montréala na topliji severozapad Vancouvera, čak se i ne baveći time je li Delon bio dobar glumac niti postavljajući pitanje je li on sam dizajnirao parfem ili je samo ustupio svoje poznato ime, Iquitos je bio jedan od najsavršenijih produkata napravljenih ljudskom rukom ikada, i daleko najbolji parfem, muški ili ženski svejedno, na svetu.

Iako ne onoliko unikatan koliko je to svako od pojedinačnih Fabergéovih jaja, on je nadilazio bilo šta što bi olfaktorne sposobnosti mogle da razluče u prosto „civet, tuberoze i karanfilić s trunkom lavande“ kakvo imamo kad pomirišemo običnije parfeme. Za Iquitos se moglo reći tek nešto kao „rano popodne u amazonskoj džungli, pola sata posle pljuska, na šezdeset santimetara od drveta obraslog mahovinom čija treća grana od vrha je slomljena“. I zato što je bio toliko specifičan, on je imao malu klijentelu probrane elite. A kapitalizam to mrzi. Njemu treba gomilanje novaca i fanova. Zato je, u neku ruku, čudno da sam ga pronašao upravo u SAD, kapitalističkoj teritoriji par excellence, u prodavnici parfema koju su držali tridesetineštogodišnji gej Indus i držeća starija dama koja mi je delovala kao Libanka. Štaviše, ne samo da su imali Iquitos, nego je bio i na sniženju. Ne preteranom, onom od 80% kakva su uobičajena u Americi, ali pristojnih 15% niže od deklarisane cene.

Naravno, uzeo sam sve tri flašice, koje sam, da bih izbegao carinu, za prelazak granice podelio sa svojim saputnicima, krupnom devojkom srpsko-španskog porekla iz Ontarija i kûmom moje bliske prijateljice, useljenikom iz 1990-ih, čija je mati, dugogodišnji profesor marksizma, u vreme Miloševića naprasno počela da se „podvizava“ turističkim putovanjima u Ostrog i postala turbo-pravoslavka i ultrakritičarka Vatikana, iako joj je samo majka bila Srpkinja partizanka, a otac Hrvat rimokatolik.

Iquitos sam bio otkrio u svojim ranim dvadesetim u Amsterdamu. U to vreme sam tamo odlazio redovno, budući da mi je plata, vrlo pristojna za tadašnje srpske uslove u sve tri ambasade u kojima sam radio tokom šest godina, omogućavala da putujem bez ograničenja.

Trinaest godina za mene je Amsterdam bio čarolija za kojom sam čeznuo od kad ujutru otvorim oči dok ne zaspim. Naučio sam holandski, pokušavao na sve načine da se tamo iselim, ali mi to nije uspevalo. Ni pradeda po majci, Britanac, nije bio dovoljan, čak ni za useljenje u Englesku, a kamoli u Holandiju. S druge strane, moj status u odnosu na Kanadu onemogućavao je da bilo gde tražim azil, i na osnovu isfabrikovanih i prenaduvanih tvrdnji o progonu, kao što su to učinili moji prijatelji, urednici u književnom časopisu u kom sam objavljivao na početku spisateljske karijere, ili svetski poznatija antiislamska aktivistkinja koja je svojevremeno bila čak i poslanik u holandskom parlamentu dok je pritisak javnosti nije naterao da se preseli u Ameriku.

Posle preseljenja u Kanadu Amsterdam je bio predaleko, a s obzirom na promenu finansijskog statusa, i nedostižan. Još uvek sam čeznuo za njim dok nisam 1996. bio jedini Kanađanin koji je te godine dobio međudržavnu stipendiju za Utrecht. Ali Utrecht, ne Amsterdam. Nikad Amsterdam nije hteo da napravi ni toliki napor za mene, koji sam ga iskreno voleo, i kakav je činio za desetine hiljada drugih. Zato je na kraju želja za njim usahla. I sećanja su počela da blede. Jedino je sećanje na Iquitos koji nosim u Amsterdamu, dok igram u starom DOK ostalo. Jer mirisi bude najprimordijalnija sećanja.

Bilo je, očigledno, neophodno da odem u banalni shopping mall na pacifičkoj obali Amerike da pronađem to malo duše, što je — ako je — bilo, e da bih se uhvatio noktima i zubima za to sećanje i preživeo godine Vancouvera. Tako je „Amerika“ bila spas za mene, jer bih bez nje verovatno ne samo napisao pesmu o samoubistvu, objavljenu te godine u književnom časopisu Univerziteta Britanske Kolumbije, nego bih se zaista ubio u tom tužnom jednosobnom stanu na ćošku ulica Haro i Bute.  Vancouver je bio najmračniji period koji mi se dogodio, nešto što prosto nisam mogao ni da zamislim dok se nije desilo.

U njemu je jedina ne svetla, ali ipak malo manje crna, tačka bila mogućnost da se, uz  presedanje kod Gradske kuće, otpešači u Ameriku. Iako je za to trebalo ustati pre deset ujutru, 1995. godine, kad se tek bio pojavio internet sa modemom koji se kačio na telefonsku liniju, što se činilo uglavnom noću, te se legalo onda kad ružoprsta zora počne da ruji preko krovova napuštenih, još uvek nedžentrifikovanih u kondominijume, skladišta u Yaletownu…

---

 

5. FASHION AND FRIENDS

Autor: Stefan Bošković

I tako stojite, zbunjeni, pred kabinama za presvlačenje, on ima po jedne pantalone u objema rukama i naizmjenično ih podiže i spušta. 

Ti: Odluči. Izgledaš kao strašilo koje se pokreće. Možda, kao strašilo na baterije u najboljem slučaju.

 On te prekida i opominje strogim pogledom. Na trenutak je uvrijeđen. Opet djelujete zbunjeno i preplašeno, osvrćete se, narod povremeno cirkuliše  i na trenutke vas opkoljavaju kao popularno ostrvo, dok se ne zagube u ostalim kabinama. Kabinu broj 5 držite zauzetom iako raspravu vodite pred njom. Djevojke napuštaju kabine i dok prolaze pored vas, hodajući prema izlazu, upute vam par nezainteresovanih pogleda.

Ti: Tata, ipak uzmi plave.

On: Siguran si?

Ti: Kremaste su ti široke u struku, i šire se u nogavicama. Znam da si se nekad primao na zvonarice, ali danas je to izvanredno sranje.

On: Onda plave?

Ti: Onda plave.

Jedna od djevojaka se vraća u kabinu i dok mrmljajući psuje, ponegdje se razumije i poneka riječ. Tako da i ti i on imate jasnu sliku da je nešto zaboravila u kabini, i da se neće zadržati više od nekoliko sekundi.

On: Volio bih da se oblačim kao ti, sine.

Ti: To nije moguće.

Djevojka vam upućuje još jedan pogled, i izlazi. Udarci potpetica odzvanjaju još nekoliko trenutaka dok ih euforična muzika iz tržnog centra u potpunosti ne preplavi.

Ti: Ostavio sam godine na sajtovima firmiranih brendova…

On: Ti imaš sedamnaest.

 Ti: To su ozbiljne godine, tata. Primam se na to. Mnogo iskrenije nego što se vaša idiotska generacija primala na hipi sranja…

On se osvrće još nekoliko puta, iz čiste predostrožnosti, iako je siguran da ste ostali sami nakon odlaska nadrkane djevojke.

On: Ulazi.

Ulazite u kabinu. Pantalone ne kačite na mjestu gdje bi trebale da se kače.  Prebacujete ih preko vrata, ne bi li kupcima dodatno skrenuli pažnju o zauzetosti u kabini broj 5. Više niste ni zbunjeni ni preplašeni. Njegove oči trepere u niskoj vatri, i odsjaj obasjava veću polovinu tvog mladog i muževnog lica. Ti si hladnokrvan, i reklo bi se da se povremeno i dosađuješ. On trapavo otkopčava pantalone i izvlači ga napolje. Pokušava da te poljubi, ali mu ne dozvoljavaš. Zauzvrat, dopuštaš da ti pomiriše kosu, i djelimično vrat. Grubo priljubljuje nosinu tvom razdeljku odakle plovi cijelom površinom glave. Udiše raznorazne mirise izvjetrenih šampona za dječake i zbrčkanih prženih jela iz restorana u tržnim centrima, McDonald‘, Fish & Bar, Big Pizza, Foody… njuši i tiho osuđuje svu nepravdu konzumentskog vremena koje pritežeomču njegovom dječaku, i on te sada obavija snažnije, pritiska glavu uz sebe i silovito je njuši. Traži duboko zatureni miris djetinjstva, moli se i za najsićušniji trag tvog spasenja, i dok ga isčekuje, krv mu naglo jurca iz nosa. Ti se povlačiš, blago se streseš. Sitnim pokretom glave ga upitaš je li dobro.  Nije mu dobro, ali klimne kao da jeste, rukavom čisti krv i nježno te polaže na koljena. Bez dvoumljenja se spuštaš i posmatraš mu oči dok pribljuješ nos uz oštri, nategnuti kurac. Otvaraš i zatvaraš usta praznjikavo kao riba. On cvili i moli da mu ga zgužvaš i pokušaš da strpaš u usta što veću količinu mesa. S velikom nježnošću ga primičeš usnama i izgovaraš u vrtlozima nerazumljive grupe riječi. Onda ga jednom oblizuješ jezikom da bi ga lakše ugurao do kraja, što i činiš. Ne potpomažeš se rukama, uvijek si smatrao da je to tehnika bespomoćnika. Prstima pokušavaš da mu umiriš tijelo, jer će svršiti brže ukoliko se koncetriše samo na pušenje. Molećivo traži da skineš pantalone, ali ti ne želiš da ga čuješ, treseš glavom lijevo – desno, udaraš se po jeziku, opet ga zavlačiš do kraja. Dugački kurac ti iritira grlo, i suviše suza se nagomilava na trepavicama. Dozvoljvaš im da se sliju, i obuzima te jeza dok osjećaš hladnoću sklopljenih kapaka. Preplavljuje te monstruozni strah izazvan odsječnim mislima o sedamnaestogodišnjaku koji u kabini tržnog centra dudla kurac ostaralom, porodičnom manijaku, koji ga uzgred naziva sinom. Slike ne tako ranog djetinjstva ti jurcaju pred očima. I tada si znao da popušiš starijim dječacima za sitnu lovu. Ali nisi plakao. Kurčevi su bili manji, te nisu izazivali povraćanje i prividno gušenje. Više su ličili na jeftine igračke koje uz nešto dobijete na trafikama uoči novogodišnjih praznika. S ozbiljnim godinama pristigli su i ozbiljni kurčevi. Usporavaš pokrete, ali radiš na brzini jezika. On se trudi da ne ispusti glas. Ipak ga ispušta. Naginje se preko tebe i zavlači ti ruku u pantalone. Plače nad tvojim šupkom, u očaju nudi i doplatu. Ne želi da svrši na ovaj način, u prvoj etapi. Isprekidano govori o  tvom netaknutom braon cvjetiću dok pokušava da ti ugura prst, ali ti se vješto migoljiš. Želi da te probije, osjeća se dužnim da te spasi, da te dovede čistog pred Boga koji će ti nadograditi manje istrošena krila. Njegov kurac izranja iz tvojih usta i skakuće glupo kao delfin. Plovi radosno iznad tamnih pločica koje ti razdrljuju koljena. Vraćaš ga u grkljan. Ozbiljna dosada presvlači ti lice s kojeg se pljuvačka rasteže do nogavica. Grlo ti je urnisano i ne proizvodi ništa više od uvjerljivog krkljanja. Istinski želiš da svrši. Potpomažeš se prstima koje zabijaš u nešto njegovo. Opire se i stenje, rukama se pridržava za tvoju glavu dok mu nadolazeće uzbuđenje gužva kožu ispod očiju i nosa. Dva puta ga nazivaš ga mastifom. Očito je da mu se trenutni nadimak dopada jer su mu grimase ekspresivnije. Spektakl nježnih dodira odigrava se na tvom tjemenu, dok ti se usta pune gorkim želatinom. On se bezosjećajno i silovito prazni. On se bezosjećajno i silovito prazni.  On se bezosjećajno i silovito prazni. Izmičeš glavu da bi sperma ostala u ustima, zbog straha od gutanja. On ga izvlači i samouvjereno zagrađuje svoju stranu. Na tvom licu gađenje osjetno narasta te puštaš da sprema iscuri po krajevima pločica. Posmatra te bezizražajno, pomalo i uvrijeđen, dok zakopčava pantalone i pravi sitne polukružne pokrete glavom. Broji novac i ostavlja ga na niskoj stolici. Izlazi bez riječi. Sasvim elastično, bez pomoći ruku ustaješ i zauzimaš poziciju – prav kao koplje. Guraš poveći broj orandž žvaka u usta i uz veliki napor ih pretvaraš u mekanu masu. Opet izgledaš kao riba. Napuštaš kabinu broj 5 i umorno ploviš tamnim hodnikom, dok u odrazu posmatraš presijavanje svjetlucave krljušti pod prigušenim svjetlom neonki. Zamagljeni putokaz na vrhovima bočnih zidova primiče te raskošnom centru. Putuješ kao osvijeteljni trgovački artikal. Hodnik nestaje dok ulaziš u raznobojni svijet skupocjenih modnih brendova. Već hodaš bezbrižnije i tišina koncentrisanih konzumenata uliva ti sigurnost. Svi se nalaze na pravom putu i ne koriste višak pogleda u skeniranju odgovarajućeg komada garderobe. Primičeš se odjeljku za obuću. Sa visokih polica obasjava te neumjereni snop boja cipela Nicolasa Kirkwooda. Podižeš par zlatnih primjeraka i širiš osmijeh onoliko koliko ti površina orandž mase u ustima dozvoljava. Primičeš ih licu i pokušavaš da naslutiš bar neki miris. U odsjaju na samom vrhu cipela nazireš oči. Posmatraš dva spljoštena smijuljka koja narednim treptajem promijene oblik. Tiho izgovaraš, da ćeš ih ubrzo posjedovati. Da, nastavićeš sa neumoljivim kurvanjem, lizanjem čmarova i gutanjem sperme. Možda te neko i zadrži. Neko bogat. Veoma bogat. Tada bi mogao imati pun ormar Kirkwooodovih bisera. Samo bi ćutao i gledao u zlato. Kao sada. A možda i ne bi. Dok pokušavaš da pobijediš nedoumice i sazreneš pred raskošnim redovima omiljenog brenda, jezik se bori sa narandžastom masom. Udubljuje je i formira unutrašnji polukrug koji duvaš i naduvavaš. Pred licem ti se pojavljuje orandž balon koji sporo narasta do sredine očiju. Ne znaš što da radiš dalje. Stojiš ukočeno kao debil sa dvije lobanje. Guma na tanjim mjestima popušta i balon se skuplja. Kroz jedva vidljivu pukotinu osjeća se strujanje novog vazduha, osmjehuješ se, cipele vraćaš u red, osmatraš prostoriju i ideš prema drugom štandu dok za sobom ostavljaš miris fabričke narandže.

 

6. Granica na moru

Autor: Luka Kordić

Frane je po treći put došao do dna stranice i shvatio da ne zna što je upravo pročitao. Sjedio je za stolom na najnižoj palubi jahte I tupo buljio u novine  dok su sa kata iznad dopirali zvuci orgije.

Inače se nije ni penjao na jahte. On bi cure dovezao derutnim čamcem i došao po njih kad bi mu javile. Bilo bi mu neugodno uopće pitati da ostane čak i kad bi tako mogao pripaziti da se curama ne dogodi nešto loše. Zapravo, znale bi se one i same dovesti čamcem na jahtu ­ njegov je posao bio više u tome da skloni čamac da ne kvari lovašima ugođaj. Mediteran kakav je nekad bio, samo sa jahtama kakvih nikad nije bilo, a bez povoljnih i skromnih čamaca od prije pedesetak godina.

Ovoga puta je završio tu za stolom na najnižoj palubi, s čamcem privezanim za jahtu, zbog nekog veoma dlakavog i vidno drogiranog Mađara. Iz toga kako su se svi ostali oko njega kreveljili i kimali glavama na sve što je govorio, Frane je zaključio da se vjerojatno radi o tipu koji je jahtu plaćao. Lovaš mu je stisnuo ruku i stao ga pred svima hvaliti kako se vidi da je pravi poduzetnik i odličan poslodavac.

Frane nije stigao ni pokušati objasniti da on u stvari nije svodnik nego da on cure samo preveze. Mađar mu je nakešeno tresao ruku i naredio posluzi da ga, kako je rekao, smjeste negdje dolje i daju mu da naruči što ga je volja. I onda se Mađar sa svitom i curama povukao gore, a Frane je sa dijelom posade ostao dolje.

Tako se pokunjeno povukao za stol i gledao kako da ubije vrijeme.

Bilo mu je neugodno što mora sjedit tu dok klinke gore rade što klinke već rade. Bilo mu je neugodno što je u prilici razmišljati o tome. Mogao im je biti otac i svaki dan ih je vozikao naokolo. Nije htio o njima razmišljati kako o njima razmišljaju ovi koji ih zovu na jahte.

I još gore, nije htio o njima razmišljati kako o njima razmišljaju ovi koji ih psuju i omalovažavaju preko godine. Kurve, drolje… Gluposti. On je bio stari galeb, u njegovo vrijeme si poštovao ženske i nisi tražio novce. Pružao si strankinjama lijepi doživljaj, bio si dio krajolika. Trudio si se bit najbolji ljubavnik na svijetu. Ostajao si ugodna uspomena cijeli život.

Frani je klinki bilo žao. One to nisu nikad vidile, nisu si mogle priuštiti ljeto s nekim tko im se sviđa i nisu mogle biti nečije morske sirene. Njih su za pare natezali drogirani, iskrivljeni lovaši. Jebeš čovika koji ne može doć do ženske bez jahte i bez eura. Frane je odradio cijelu Austro-Ugarsku bez kune u džepu prije ili poslije.

Ovi su klinkama davali kokain. Frane je pitao cure što će im to, one su rekle da ne ide bez toga. Ne možeš trijezan bit s tim ljudima. One nisu bile profesionalne kurve, ljeti bi vukle na nos, ostatak godine bi se skidale, jer nisi smio trošit novce. I svejedno su mu govorile da drugačije ne ide.

Zato se Frane vrpoljio i pokušavao misliti o bilo čemu drugome. Inače bi ih samo odveo i došao po njih poslje i ne mislio o tome puno.

Dva mornara vezivala su njegov čamac i negodovala.

– Ljudi, – obratio im se na engleskom, – mogu ja stvarno otići pa se vratiti. Stvarno je ružan čamac, ne možete ga pravo ni vezati. Stvarno nije lijepo za gledat dok si sa ženskom…

– Smiri se, – odmahnuo mi je rukom jedan od posade.

– Gledao je on gore stvari dok jebe… – nasmijao se drugi.

– Gore stvari? – pitao je Frane, a kroz glavu mu je proletjelo svašta. – Kakve gore stvari?

Mornari su ga na to prvo začuđeno pogledali, a zatim mu se nasmijali.

– Ma smiri se, stari, nije radio gore stvari. Ali je vidio kad smo bili dole u Grčkoj.

– Da? – Frane nikad nije bio u Grčkoj. Jedino iskustvo s Grčkom mu je bilo kad je kao klinac jednu turistkinju pitao je li Hrvatska obala najljepša na svijetu. Žena je bila rekla da njoj izgleda potpuno ista kao Grčka, što je njega tada neugodno dirnulo.

Mornari su valjda bili zaključili da se zadubio u svoje misli i nisu se potrudili da objasne. S gornje palube  već se čulo stenjanje. Mogao je razmišljati o tome ili o Grčkoj.

– Šta je bilo u Grčkoj? – pitao je.

– Izbjeglice. – dobio je odgovor.

– Gledao je izbjeglice u Grčkoj? Dok se jebao?

– Gledao ih je kako plutaju.

Frani su se noge odsjekle. Otvorio je usta, pa zatvorio, pa opet, pa tako nekoliko puta.

– Jeste im pomogli? – pitao je na kraju.

– Nismo im mogli pomoći, – dobio je odgovor. – nisu bili živi, samo su plutali tu i mi smo se zabili u njih. Morali smo ih micat od broda.

– I on je to gledao?

– Tko zna šta je on gledao, svi su bili iskrivljeni od droge. Spustio se dole gol i rekao nam da maknemo tu bagru i maknemo se odatle.

– Isuse, – bilo je sve što je Frane mogao reći.

– Jel’ ih ima tu kod vas? – pitali su ga.

– Koga? – pitao je Frane smeteno. Izbjeglica ili morbidnih luđaka, htio je pitati, ali ipak nije.

– Ovih muslimana iz Sirije, – pojasnio je mornar.

– Nemam pojma, ja nisam vidio nijednog.

– Kako to? – začudio se drugi mornar.

– U Mađarskoj su novine pune toga kako su ih sve potjerali k vama, – pojasnio je prvi.

– Uvalili, – dobacio je opet drugi.

– Ja ne znam da sam ja vidio ikoga iz Sirije u životu, – zabezeknuo se Frane.

– Ako ih nisi vidio, možda su se i kod vas podavili? – nasmijao se na to jedan od mornara.

– Da bar, – dodao je drugi, – samo da ne isplivaju ovde da se opet s njima naguravam. Ne možeš ih se riješit ni živih ni mrtvih.

I tu su se nasmijali obojica, a Frani je zažalio što je išta pitao.

 

– Znaš da Turska hoće u uniju? – pitao ga je ponovno jedan, blaženo nesvjesan činjenice da se njemu baš i nije dalje pričalo s njima.

– Hoće nas pokorit jebeni muslimani, – odgovorio je drugi, mada je pitanje bilo upućeno Frani. – Zbog ženskih je to, boli njih briga za išta drugo. Samo ženske hoće, zato samo muški i dolaze.

– Da, ženske su im tolko grozne da ih zamotaju od glave do pete i pošalju ih da se raznesu, – veselo mu je potvrdio kolega.

Frane je poželio pitati ih imaju li kokaina. Cure su rekle da ti bude lakše s kokainom.

– Al da, briga njih za išta drugo, onaj njihov Ređep ima pravu državu, a ne ove pederske gluposti gore po Europi…

I tu se Frane isključio. Odlučio je samo kimati glavom na što god ova dvojica kažu i povući se u sebe. On je bio u Europi prije nego je Hrvatska ušla u Europsku uniju. Nitko mu nije pravio probleme.

Išli su, sjećao se, na vjerski susret mladih. Njih šezdeset iz Hrvatske u dva autobusa. Vodila ih je časna sestra, notorna alkoholičarka i profesionalni vjeski fanatik, a privatni rasist i muški šovinist. Na nastavi iz vjeronauka svaki je sat skupljala milodare za gladnu djecu i trošila ih sebi na gorivo.

Na granici im nisu ni pogledali pasoše. Ni na putu tamo, ni na putu natrag. U jednom su gradu klinci iz siromašnijih kvartova, pokrali pune putne torbe odjeće. Na drugom su se mjestu djeca od četrnaest takmičila u ispijanju boca vina na eks. Na trećem je časna sestra pijana pogriješila ulicu i vodila čitavu kolonu dvaput oko kvarta.

Pijani klinci su bauljali ulicama, on se sjećao da je razgledao Europske znamenitosti i striptiz barove i samo doljevao novu žesticu u plastičnu bocu kad bi ponestalo. Jedan su čitav kat hotela demolirali u pijanoj i drogiranoj orgiji.

Kupovali su drogu na ulici, vratili se s njom kući. Mladi katolici iz siromašne katoličke zemlje, sva su im vrata bila otvorena.

Na granici je žena pokrivene kose u crnoj haljini koja ju je pokrivala od glave do pete, rekla carinicima “Hvaljen Isus!” i granicu je prešla horda maloljetnika punih droge i ukradene luksuzne robe.

I sve o čemu je Frane mogao razmišljati, dok je satima slušao stenjanje i priče o Muslimanima koji su došli po žene, bilo je kako između njegove i grčke obale vjerojatno stvarno nije bilo previše razlike.

 

7. Graničar

(Deutsches Requiem)

Autor: Denis Peričić

Du kannst! So wolle nur!

Goethe, Faust, I, 4544

1.

Nazovimo ga, Borgesu u čast, Otto Dietrich zur Linde.* Mada ne pod tim imenom, vjerojatno je postojao čovjek poput njega, ili više njih čije osobine ovaj lik ujedinjuje. No to nije toliko važno za našu priču; za nju su važnije granice – granice kojima se bavio Otto zvani Graničar.

Njegova službena dužnost nikad nije bila definirana, jer konačne je odluke o granicama, nakon konzultacija sa svojim unutarnjim krugom, donosio Führer osobno, ali Otto je bio taj koji je slušao Hitlerova, Himmlerova i Rosenbergova promišljanja, konkretizirao ih i ostvarivao, a s vremenom sve više i sam predlagao konkretna rješenja…**

I nije za to bilo boljega od njega: mladi izdanak staroga pruskog plemstva, veliki ljubitelj njemačke klasične glazbe, obrazovani geograf i povjesničar te oduševljeni geopolitičar, postavši Graničar, Otto je ostvario i sebe i tolike naraštaje svojih neiskupljenih predaka koji su vapili za onom podjelom Europe koju su smatrali pravednom: Blago ožalošćenima: oni će se utješiti![2] i tijelo Europe, pod utjecajem čvrste sile, pokazalo se mekim, podatnim za prekrajanja, i pod Ottovom kartografskom rukom povijalo se poput vlatī. Neke je nove granice bilo lako povući, no druge su predstavljale tvrd orah, slamanje kojeg je iziskivalo istinskog majstora. Lako je bilo anektirati Reichu ona područja koja je su bila u njegovu sastavu prije izdaje 1918. i Versajskog ugovora 1920. godine: Alzas i Lorenu, Danzig, Eupen i Malmedy… To nije zahtijevalo nikakva opravdanja ni po međunarodnom pravu, ta pripajanja nisu bila čak ni hir pobjednika, nego puko ispravljanje nepravde. Malo je teže bilo postaviti granice smiješne Pétainove État français – reliquiae reliquiarum francuske države, ali i u tome je Otto sudjelovao aktivno, pomno a vrlo restriktivno odmjeravajući njezino razgraničenje u odnosu na ekonomski i u svakom strateškom pogledu važniji dio pod njemačkim Militärverwaltung in Frankreich, Vojnom upravom u Francuskoj.

Malo-pomalo, velik dio političke karte Europe na vrhuncu moći Reicha…

/vidjeti na: https://en.wikipedia.org/wiki/Nazi_Germany#/media/File:World_War_II_in_Europe,_1942.svg, konkretno:***

/

…bio je nemalim dijelom Ottova zasluga!

3.

No ovako, odoka i izdaleka motreći zemljovid, nije moguće ni zamisliti s kakvim se sve finesama Otto morao suočavati, a u čemu je – gotovo redovito – upravo briljirao. Ottov se magnum opus nije, naime, sastojao u europskome makrokozmu, nego u mikrokozmu: uspješno je odredio koja će zabita sela – Cestica, Križovljangrad, Natkrižovljan, Dubrava Križovljanska, Višnjica, Gornja i/ili Donja Voća i slična mjesta za koja i Hrvati jedva da su znali**** – ostati u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, a koja će od njih biti izravno pripojena Reichu: to je bilo majstorstvo dostojno jedino njega, Graničara!

Dovršivši taj posao, u njemu srce je gorjelo, na samu pomisao buknuo bi oganj; tad Otto progovori svojim jezikom: „Objavi mi, Jahve, moj svršetak i kolika je mjera mojih dana, da znam kako sam ništavan. Evo, pedljem si mi dane izmjerio… A ja sam pedljem izmjerio svijet!“

4.

A takvih je poslova po Europi bilo nebrojeno… I vrabac sebi log nalazi, i lastavica gnjezdašce gdje će položiti mlade svoje[5]

Na stranici 85. knjige The Penguin Historical Atlas of the Third Reich Richarda Overyja (1996.) nalazi se orijentacioni, umnogome okvirni i pojednostavljeni zemljovid Nove Europe, prikaz planirane podjele Kontinenta nakon (ne tako nemoguće) pobjede Reicha u ratu. Tu su tri kategorije teritorijā. Prva se odnosi na opskurne buduće podložničke, uvelike ponijemčene savezničke zemlje na bivšim sovjetskim područjima, kao što su Velika Ukrajina, Republika Moskva i Velika Kavkazija. Druga kategorija je Slavlands, predloženi ruski nacionalni teritorij – iza Urala.***** Treća kategorija su područja koja su imala biti izravno anektirana Reichu: onaj dio Poljske koji je ostao pod sovjetskom vlašću 1939. temeljem Pakta o nenapadanju sa SSSR-om, zatim Besarabija i Lemberg, ali i dva od samoga Reicha fizički znatno udaljena područja: Batumi i Krim.

I dok je pripajanje Batumija začeto u Hitlerovoj glavi, u svrhu kontrole transporta kavkaskih zaliha nafte, aneksija Krima bila je Graničarova ideja. Krim je, prije svega, bila ključna točka obrane crnomorskog bazena; nadalje, ostvarivao je povezanost s Batumijem; prije svega, njegovu su razvoju itekako doprinijeli njemački doseljenici, još za Katarine Velike; osim toga, ako su ga prisvajali Tatari, Turci, Britanci, Francuzi, Ukrajinci i Rusi, vrijeme je da se uvede red; naposljetku, iz strateških razloga Krim se ne smije ustupiti nikakvoj, pa ma kako ponijemčenoj vazalnoj državi, dokle god takva bila čak i nominalno ruska ili ukrajinska: takav Lebensraum zaslužila je isključivo Njemačka, i boljeg Lebensrauma od Krima nema…

6.

…jer nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo.[1] Matej, 5,4. Priča je strukturirana nalik šestodijelnom Brahmsovu Njemačkom rekvijemu, s motivima istih glavnih biblijskih citata u svakom dijelu (ovdje u prijevodu Jeruzalemske Biblije).

 

 

8. Ispod kože

Autorica: Maja Klarić

Ništa nije htjela. Ni gledati TV, ni slušati radio, nije htjela niti da otvorim balkonska vrata pa da osluškujemo zvukove s ulice, nadolazeće ljeto.

„Mora da ti je strašno dosadno“, rekla sam.

„Je“, kratko je odgovorila i opet se zagledala negdje iza mene, u goli zid na drugoj strani spavaće sobe.

Kad sam tek stigla, pogledala me je, pozdravila me pogledom, ništa nije rekla. „Bako, to sam ja, Maja.“ Još jednom me pogledala i uzdahnula.

Nisam znala je li mi krivo ili drago što nije zaplakala, što nije šutke pustila suzu kad sam se pojavila kako je običavala činiti svaki put kad me dugo ne bi bilo. Nisam znala znači li taj neuobičajeni nedostatak suza da je očvrsnula i da se bori ili da se predala i sasvim joj je svejedno.

Legla sam pored nje i uhvatila je za ruku. Koža joj je bila tanka poput najfinijeg papira, nikad nisam vidjela nešto tako prozirno i tanko, u isto vrijeme veliko, nepropusno, sveobuhvatno. Podsjetilo me na one čudnovate prozirne guštere kakve smo viđali u podrumu stare kuće, one kojima pod kožom vidiš svaku žilicu, svaki organ. One koji su istovremeno bili i odvratni i prekrasni.

Koža joj je bila posuta smeđim pjegama i crvenim točkama od uboda igala, a pod kožom su joj se vidjele vene i kapilari, unutarnji svijet o kojem sam znala jako malo i koji kao da je sasvim usporio.

Usporila je. Polako je govorila, polako se pokretala, polako je disala, polako pomicala pogled s jedne udaljene točke na drugu, sasvim kratko preko mene i mojih očiju, usput.

„Došla sam čim sam mogla“, opravdavala sam se premda nitko to od mene nije tražio. A nisam ni kasnila. Prije svega dva dana bila sam četiristo kilometara dalje, gdje živim. I došla sam odmah. „Ali znam sve“, skratila sam priču.

Htjela sam reći „bit će sve okej“, ali pregrizla sam jezik. Nisam htjela nikog zavaravati. Znala sam da se situacija neće značajno popraviti, možda se neće popraviti uopće. Po prvi put u životu nisam rekla „bit će sve okej“ onda kad su suosjećanje i bonton to nalagali, a zdrav razum govorio suprotno.

Pognula sam glavu.

U dnevnom boravku djed je sjedio i gledao neku poljoprivrednu emisiju.

„Jesi za kavu?“ pitala sam ga premda sam unaprijed znala odgovor. Otkako je napunio devedeset i tri godine, više ništa nije odbijao.

„I palačinke“, podsjetio me je.

„Nisam zaboravila“, osmjehnula sam mu se i bacila na posao.

Bio je tužan, vidjela sam to čim sam došla. Ali palačinke bi mogle nakratko pomoći, i meni i njemu. Kao i uvijek u takvim situacijama, obavljanje kućanskih poslova stvara privid normalnosti, omogućava nam da barem nakratko zaboravimo probleme.

Obavljanje kućanskih poslova stvara iluziju korisnosti, bezbrižnijeg prolaska vremena. U tom se jurcanju možemo izgubiti, osjećati se manje krivima, malo spremnijima.

Premda predosjećam da će mi jednog dana biti žao što sam prala posuđe i ribala pod onda kad sam trebala samo sjediti na miru, pored njih.

***

Kad je ostatak obitelji otišao za svojim poslovima, jer ni starost ni bolest ne mare ni za posao ni za obveze, ostale smo samo nas dvije, baka i ja.

Sjedila sam pored njezinog kreveta i milovala joj ruku.

„Sutra ću ti donijeti kremu. Ruke su ti skroz suhe.“

„Što će mi?“ odvratila je, odustajući i od toga. Od mazanja. Nisam znala što odgovoriti. Naslonila sam glavu na krevet i utonula u misli. Ona je gledala u strop, ja u pod.

Pokušavala sam se dosjetiti teme koja bi je mogla zanimati. Ništa mi nije padalo na pamet. Sve se doimalo banalnim i nebitnim. Sve što mi se događalo bilo je banalno i nebitno.

Dugo smo šutjele prije nego je nakrivila glavu prema meni i pitala: „Spavaš?“

Podignula sam glavu. „Ne, ne spavam“, odgovorila sam i malo zastala.

„Razmišljala sam.“

Opet je pogledala u strop.

Ljudi ovdje ne vole kad im kažeš da razmišljaš jer odmah pomisle na nešto loše, na razmišljanje o nekoj traumi iz prošlosti za koju smo se dogovorili da ćemo je ignorirati, pomisle na nove probleme koji svakodnevno nastaju, ako ne u stvarnosti onda u njihovim glavama, u njihovoj stvarnosti, pomisle na novac koji nestaje, bolesti koje se šire, račune koji se gomilaju…

Prisjećala sam se, bilo bi točnije da sam rekla.

Prisjećala sam se jedine smrti koju sam ikad vidjela.

Jedine mrtve osobe koju sam vidjela u svom životu.

***

Hodala sam ulicom kad sam začula udarac iza sebe. Nisam se trebala ni okrenuti da bih shvatila da se radi o prometnoj nesreći. Nije bilo škripanja guma koje obično prethodi udarcu. Sve se dogodilo toliko naglo da nitko nije stigao reagirati.

Jedna je djevojka stajala na rubu ceste, skamenjena. Druga, ona koja joj je prerano pohrlila ususret nalazila se pod gumama automobila na pješačkom prijelazu, u lokvi krvi.

Gledala sam u jednu pa u drugu. Nisam znala kojoj bih pritrčala u pomoć.

Obje su izgledale mrtve, jedna tijelom, druga duhom.

Budući da se oko unesrećene sjatila hrpa ljudi, uključujući i vozača koji je neprekidno ponavljao nešto o zelenom svjetlu na semaforu, prišla sam drugoj djevojci.

Bila je mojih godina, moje visine, sve moje.

Uhvatila sam je za ruku, ali ta je ruka bila beživotna. Pogledala sam je u oči, ali unutra nije bilo nikoga.

Potom se otrgnula od mene i otrčala do djevojke čije je lice bilo prekriveno kosom i odmaknula joj pramen s lica. Sagnula se i nešto joj šapnula na uho.

Promatrala sam ih, ne znajući što učiniti, kako im pomoći i je li uopće na meni da išta činim u toj situaciji u kojoj je sve već bilo gotovo.

***

Kad sam rekla „razmišljala sam“, prije nego je okrenula glavu pogledala me ravno u oči. Učinilo mi se kao da zna da sam razmišljala o smrti.

Osjetila sam žalac krivnje. Kao da sam je time izdala, preuranjeno razmišljajući o toj temi.

„Što ti se mota po glavi?“ pitala sam je nedugo zatim. Uistinu me zanimalo. Zanimalo me kako razmišljaju ljudi u njezinim godinama, gledaju li unaprijed ili unatrag. Već tjednima je ležala u krevetu bez ikakvih sadržaja oko sebe. „Mozgaš li ili ne misliš ni o čemu?“

Moje su riječi ostale visjeti u zraku, ali njezina je šutnja bila dovoljan odgovor.

Razmišljale smo o istom, svaka na svoj način.

Bilo mi je malo lakše. Kao da nas je ta misao spojila, to razmišljanje o smrti, o prelasku, o odlasku, o toj granici koju prelazimo mislima, o toj granici o kojoj ne želimo razmišljati sve dok joj se ne primaknemo sasvim blizu, onda kad se više nemamo iza čega sakriti od nje, kad je put do nje toliko svijetao i blistav da zaklanja pogled na sve ostalo, toliko sjajan da ga ne možemo ignorirati jer nas njegova svjetlost mami, neodoljivo nas privlači.

I na trenutak se čini kao da ta granica i nije tako strašna, kao da iza nje čeka nešto lijepo, nešto toplo, nečiji osmijeh, nečija ruka pružena prema nama, neka svjetlost, neko Sunce, neka vedra noć, neko djetinjstvo, neka stara kuća, neki gušter na zidu, neki povratak.

 

                                                             

9. LAJNA

Autorica: Andreja Hlupić

“I’m not an abstractionist. I’m not interested in the relationship of color or form or anything else. I’m interested only in expressing basic human emotions: tragedy, ecstasy, doom, and so on.” 
                                                                                 Mark Rothko (25.9.1903.-25.2.1970.)

Tog dana mi je procvjetala orhideja, izgubila sam bebu i povukla sam prvu lajnu kokaina. Nije bilo kobno jer sam shvatila da imam temu doktorata i da je napokon sad sve dobro, bez pritiska grozomornih istraživanja fikcije i stvarnosti.

                                                                     ***

Nije dugo dolazila k nama i znala sam da se duri pa sam i ja odlučila izbjegavati njezin stan, njezino provociranje, preslanu kavu i loše naglašavanje riječi. Ni Zlatko nije volio njezin stan, no ona nam je bila podsjetnik na dane kad smo se tek uselili u ovu zgradu i bili jako sretni pa joj ni on nije znao reći „Dosta“. A uostalom i na što bi govorio dosta? Ona je bila jedna obična susjeda, a on je bio jedan običan muž. Mi smo vodili tada obične živote i sve je bilo dobro. A dobro je dosadno kao i sir na akciji, pržene lignje i srijeda popodne. Jedino ja nisam bila obična. Znam, znam, nitko za sebe ne misli da je običan, niti da će umrijeti, varati, dobiti neku ružnu bolest, a bome ne misli ni da će mu dosada postati jedina preokupacija, tema, zanimacija i da će raditi sve da je istrijebi, iskorijeni, uništi.

Mogla bih vam odmah na početku priznati da sam ja za sve kriva, no onda ne bi bilo fora, a i bit će te, vjerujte mi, nakon svega na mojoj strani.

Volim cvijeće. Nije oduvijek bilo tako. U srednjoj školi sam imala profesoricu iz biologije koju sam mrzila. Mrzila sam je zapravo jer je ona mene mrzila. Kad sam pitala starce zašto su dopustili tu torturu rekli su mi da su ionako sve nade polagali u moje glumačke vještine, a ne poznavanje mitohondrija i kloroplasta. Tako da ništa nisam učila. Nisam znala osnovne stvari, sad mi je malo žao. Možda je to bilo korisno za nešto. Imam teoriju da nam se u životu svakih sedam godina javljaju slične situacije, ljudi i emocije. Tako je bilo i s Verom. Vera je susjeda. Da, Vera je bila pljunuta moja profa iz biologije, samo me za razliku od nje voljela. Voljela.

Kao što sam ja voljela bijelu čokoladu, široke traperice i Zlatka. I k’o za inata upoznala sam je kad sam zavoljela cvijeće. Da nisam, danas bi sve bilo u redu. Ali nije. Ali nije.

U stan u Amruševoj 8 uselili smo zaista sretni. I Zlatkovi i moji starci su bili protiv stana u centru grada jer su to stari stanovi u koje treba uložiti puno novaca kojeg mi tada nismo imali. Stan u centru je, kao i studij komparativne književnosti luksuz za bogate kćeri poduzetnika koje zapravo ne znaju što bi sa sobom – govorio bi moj stari.

Stan je bio malen, relativno očuvan jer je u njemu cijeli život živjela jedna neudana gospođa. Fina i usamljena, vrlo praktična ako se mene pita jer je sve imalo smisla. Od rasporeda nekih demode komada namještaja do rasporeda stvari u kuhinji. Neko vrijeme nakon što smo se uselili predlagala sam da ništa ne diramo, no Zlatku se ta ideja nije svidjela. Mi smo naime, kupili potpuno namješten stan gospođe Cindrić jer njezina nećakinja nije htjela niti jednu jedinu stvar.Kad je umrla njezina nećakinja koja je živjela u Njemačkoj i nije se planirala vraćati, nazvala je Zlatkovog starog, ljubav iz srednjoškolskih dana i ponudila mu stan. Povoljno. Mi smo tad još studirali i iako se Zlatkov stari zgražavao stanova u centru, još više se zgražavao trošiti novac, no za sina jedinca i za neke uspomene iz mladosti, odlučio je kupiti stan. Zlatkova mama danima nije razgovarala sa starim jer mu se javila ljubav iz Njemačke, a kasnije se ispostavilo da su često tu boravili jer je gospođa Cindrić često putovala u toplice.

I ostavljala njima stan na čuvanje. Toplice su tad bile vikend kupleraj za solo gospođe. Lijep način socijalizacije, rekla bih.

Mi smo, kao što sam rekla još studirali i nismo se planirali useljavati zajedno, no onda nam se dogodila ona grozna epizoda i za par tjedana bili smo sami u stanu u centru, s tuđim namještajem, paprikom tucanom u ormariću u kuhinji, i nekim smradom starosti i starenja.

Sjećam se prve noći kad se Zlatku nije mogao dignuti jer je cijelo vrijeme razmišljao kako je njegov stari u tom stanu ševio nećakinju gospođe Cindrić. Znala sam da su to nevolje. Nevolje na putu ljubavi. No, već sljedeći dan sam proučila kako se riješiti uroka, loših energija i sličnih gluposti pa sam tamjan stavila u čoškove, pljeskala, otvarala prozore i vikala klasično:“Iš, iš“.

Nakon toga smo jako puno učili. Uložili smo energiju i koncentraciju da postanemo pošteni i obrazovani ljudi. Nismo se viđali puno, problem sa seksom je uspješno riješen, nije ga bilo i bilo je dobro. Sjećam se Zlatkove diplome i slavlja u stanu. I tad je nešto doduše bilo čudno jer je njegova mama cijelo vrijeme bila ljuta, a moja nervozno pušila na balkonu. Znala sam da nije do stana nego do tih naših nesretnih ženskih energija. Moj stari, Zlatko i njegov stari pili su neku šljivovicu pa kasnije neko vino. Mi makretingaši znamo da je najbolje piti prozirna pića jer se od njih izbjegava mamurluk, pijani dojam i iskren život. Nas tri smo pak jele urmašice na balkonu. Bilo mi je neugodno jer mama puši, a Zlatkova mama ne i što jedemo urmašice koje su zapravo toliko slatke, preslatke. Istraživanja su pokazala da će djevojke čije su majke bile nevjerne vrlo vjerojatno i same biti nevjerne. Isto se odnosilo i na očeve. Mislim da je Zlatkova mama bila ljuta jer je protratila život s njim nevjernim, a onda joj još sin jedinac živi u stanu umrle tetke najveće ljubavi njezinog muža. Iako, meni to stvarno nije bio razlog za lošu volju. Nismo imale o čemu razgovarati, a nismo se ni znale truditi. Tada sam odlučila da nećemo imati djecu. Nikako zbog Zlatka nego jednostavno naših loših gena. Njegovih nevjernih i mojih depresivnih. Nitko te večeri u Amruševoj 8 nije znao biti sretan, ni ja, ni moji roditelji, ni Zlatko, ni njegovi roditelji. Ni urmašice i rakija nisu pomogli. Opet sam mislila da je do stana pa sam jedno popodne pozvala feng shui stručnjaka. I poslušala ga. Stavila sam cvijeće na ključna mjesta u stanu. I otvorila energiju stana. I tako sam upoznala Veru. Jer je primijetila moje cvijeće koje izgleda očajno. Tim je riječima to rekla jedan dan u haustoru:“Suseda, cveće vam je katastrofalno, svratila bih pomoći.“

I tako je, kao u najboljim pričama o postmodernističkoj sreći Vera, cvjećarica ušla u naše živote. Znam da vam zvuči smiješno, no odjednom je naš život dobio neku novu dimenziju. Isprva me učila samo što pričati cvijeću i kako ga obrezivati,a kasnije kako tuširati orhideje i presađivati zemlju, ja sam tada bila na uobičajenom bolovanju zbog burn outa pa smo imale vrijeme za cvijeće. Išle smo kupovati u Zrinjevac na Rotoru i svaki put sam naučila nešto novo.

I sa Zlatkom se nekako čarolija događala. Često smo se ljubili već ispred zgrade, on, teglice cvijeća bez kojih me se nije moglo vidjeti, i ja. Cvijeta. Navečer bismo pričali, gledali filmove, kao nekad i kao uvijek što sam planirala na početku veze. Onda me jednu večer zaprosio. Javila sam Veri sljedeće jutro pa smo počele proučavati bukete za vjenčanja. Ma, kažem vam, više nego sjajan život. Mirišljav, bogat, živahan, ispunjen.

A sad se ona duri. Jasno vam je da mi je svega dosta. Više mi ništa ne miriši. Shvatila sam da sam jednostavno postala ovisna o njezinim savjetima za cvijeće i da me Zlatko vara vrlo nonšalantno sa susjedom. Zato ja sad dok vam ovo pišem poduzimam mjere opreza.

Ona se duri jer sam ja sve porezala. Sve što je bilo u stanu. I opužila nju. Shvatila sam da ja ne mogu nama pomoći. Ne znam. Jednostavno mi je bilo dosadno, kao što mi je često bilo. Pa sam se posvetila cvijeću. Nisam uzimala nikakve ljekove tad. Bila sam mudra, čini mi se.

I sada sjedim i čekam. Čekam da se nešto dogodi. A znam da se ne može dogoditi ništa jer je još malo pa ponoć, a onda slijedi moja osveta. Njoj. Cvijeću.

I ima u našem hastoru jedan Mario.

Narkoman.

Mislim da je vrijeme za nove puteve.  Ne postoji granica. Ja to znam. I čitatelji ovog teksta sad jedino znaju tajnu. I beba. Bespotreba beba. I svira neka pozadinska muzika jer je to bitno.

Uputa:Sad skrol na početak.

I kraj se krije na početku ove ispovijedi.

Napomena: Paranoidna shizofrenija se javlja kasnije u trećoj ili četvrtoj deceniji života. Prisutne su relativno trajne sumanute paranoidne ideje, obično udružene sa halucinacijama, naročito slušnim, i poremećajima opažanja. Sumanute ideje su najčešće ideje proganjanja (mogu navesti bolesnika da izvrši suicid), ideje veličine ili oboje (tada uslovljavaju nasilničko ponašanje bolesnika), ali se mogu javiti i ideje sa drugim sadržajima, kao što su religijske sumanute ideje, sumanute ideje ljubomore, i dr. Sumanute ideje su nelogične i manje ili više nesistematizovane. Bolesnici su nepovjerljivi, sumnjičavi, razdražljivi, mogu biti agresivni kada od progonjenih postaju progonitelji

 

 

10. Kristina ide u pakao

Autor: Zoran Lazić

Dok su joj tijelo spuštali u zemlju, Kristina je napuštala zemlju. Granice između ovog i onog svijeta već neko vrijeme nije bilo, i vlak je kraj napuštene stražarske postaje projurio ne smanjujući brzinu. Sjedila je uz prozor. Noć je padala, već je gotovo dotaknula tlo. Uskoro, neba je posve nestalo. Kroz zamagljeno staklo vagona vidjela je samo svjetla koja su žmirkala u daljini – a onda joj je nešto prozujalo kroz glavu.

            “Mrtva si!” rekao je dječak i otpuhnuo dim iz cijevi pištolja.

            “Karlo!” dotrčala je starija žena. “Ispričavam se, gospođo.”

            Kristina se nategnuto nasmiješila. Znala je da bi sada trebala reći nešto kao ma nema veze, ne smeta mi, kako se zoveš, koliko godina imaš, ali nije se mogla natjerati. U ušima su joj bile slušalice, savršen alibi, u slušalicama nije bilo ničega.

            “Još jednom”, žena je povukla dječaka za uho. “Još jednom i vidjet ćeš svoga boga, ne šalim se!” Zgrabila je maloga za nadlakticu i odvukla ga sa sobom.

            Kristina se okrenula prema prozoru i zatvorila oči. Kada je točno umrla, nije znala. Jednoga dana živjela je svoj život, a već drugoga pred vratima su joj stajala dvojica namrštenih policijskih službenika. Zamolili su je da pođe s njima. Kad su u mrtvačnici podigli plahtu, ostala je zatečena. Truplo pred njom bilo je puno modrica, promrzlina, ubodnih rana; slomljeni udovi izvijali su se pod nemogućim kutovima, koža je izgledala kao da će na dodir prsnuti i ogoliti kosti, ali to je, bez ikakve sumnje, bila ona. Tijelo su pronašli toga jutra, prekriveno lišćem i snijegom, u šumi pokraj autoceste. Stajalo je tamo već barem dva tjedna.

            “I, kakav je osjećaj?” pitao je stariji policajac, inspektor. “Biti mrtav.”

“Kakav je osjećaj?” Kristina je zavukla ruku u tijelo, u grudni koš, pokušavajući napipati nešto toplo, nešto hladno, ljepljivo, bilo što. Ali ničega nije bilo; srce nije mogla pronaći. “Ne znam”, rekla je, “ne vidim razliku”.

Čim se vratila doma, legla je spavati. Pred večer ju je probudio telefon. S druge strane, majka je grcala u suzama.

“Kako si mi to mogla učiniti? Zar ja na vijestima moram saznati? Gdje sam pogriješila? Ako sam te jednu stvar učila, onda je to ne sjedaj u auto sa strancima. Ali da, u čiji ćeš i sjesti kad nemaš svoj? Nemaš ti ništa svoje. Ali dobro, neću sad, o mrtvima sve najbolje. Ali reći ću ti samo, ja sam u tvojim godinama imala i auto i stan i vikendicu. I još sam našla vremena podići dijete.”

            Kristina je prekinula vezu. Telefon nije prestajao zvoniti sve do pola noći, ali više se nije javljala. Zamišljala je kako operater ponavlja “Osoba nije dostupna”; pokojnoj Kristini to bi sigurno bilo jako smiješno. Ali sada joj više ništa nije bilo smiješno, sada je ležala u hladnjači i prije toga u šumi, pod snijegom, i prije toga tko zna gdje. Jedne od onih večeri kad se vraćala s posla i propustila zadnji autobus, tada se dogodilo: ušla je u krivi auto. Samo, bilo ih je previše, takvih večeri i takvih auta, i sve kad bi i mogla zavući ruku u mozak i iskopati odgovor, to više nisu bila njena sjećanja. I bilo je, uostalom, prekasno.

            Sutradan u vrtiću, ravnateljica joj je saopćila kako joj pod ovim uvjetima, nažalost, neće moći produžiti ugovor. Djeca traže toplinu i sigurno okruženje, a ne duhove, sablasti, traume za cijeli život.

            “Ali već sam tjednima mrtva”, rekla je Kristina, “pa nitko to nije ni primijetio!”

            “E, upravo u tome je i problem”, rekla je ravnateljica. “Vi biste toj djeci trebali biti nekakav autoritet, a ona vas niti ne doživljavaju.”

            Duhovi su bili posvuda. Bilo ih je toliko da joj se činilo kako u gradu ima više mrtvih nego živih. Glavinjali su ulicama ispuštajući sablasne vapaje, tromo i besciljno, no nitko se na njih nije obazirao. Znaju li oni uopće da su mrtvi? Kristina nije imala namjeru tako protratiti svoju smrt.

            Ipak, upitala se što bi bilo kad bi još neko vrijeme ostala ovdje i nastavila kao da se ništa nije dogodilo, korak po korak, dan za danom, pa gdje god je to dovede. I prije nego što se stigla upitati zašto se to upitala, već je listala ponude za posao. Uzalud; posla za duhove nije bilo. Jedino što je pronašla bio je oglas “uglednog državotvorca i diplomata” koji je tražio duha za pisanje “političke autohagiografije, samo vrsni stilisti dolaze u obzir”. Okrenula je broj, ništa je nije koštalo. Javila se automatska sekretarica: Vaš poziv je na čekanju, trenutno ste… dvadeset… treći… na redu. Da li zbog toga što ju je to obeshrabrilo ili zbog himne u midi-verziji koja se vrtjela u iritantnom loopu, nije joj trebalo dugo da prekine poziv.

            Na oglas u supermarketu naletjela je slučajno. Na ulazu je stajao natpis TRAŽI SE DJELATNIK (M/Ž) ZA POSAO U SKLADIŠTU i prije nego su se klizna vrata otvorila i progutala ga, upitala se je li tu stajao sve vrijeme ili je to jedna od onih stvari vidljivih samo duhovima.

            Prišla je trgovkinji koja je u hladnjak slagala dijetni jogurt.          “Oprostite, s kime mogu razgovarati u vezi posla?”

            “Šef nije ovdje, probajte poslijepodne”, odgovorila je ova. Zatim se okrenula i pomalo zatečeno zatreptala: “Ti si mrtva, je li?”

            “Otkud znate?”

            “Vidi se, zlato, vjeruj mi.”

            Kristina je instinktivno pogledala u staklo frižidera s pićima.

            “Šalim se”, nasmiješila se trgovkinja. “Bilo je na vijestima, ne?”

            “Ma pustite, zbunjena sam, osjećam se tako… ne znam kako bih to opisala.”

            “Znam. I meni je tako bilo u početku.”

            “A poslije?” upitala je Kristina. “Poslije postane drugačije ili…?”

            “Postane onako kako si napraviš. A ti si još stigneš svašta napraviti, imaš sreće što si umrla mlada. Bježi u pakao čim prije!”

            Nekada, ispričala je trgovkinja, mrtvi su odlazili u raj ili pakao, gdje ih je već dopalo, mrtvovati onako kako su živjeli. Stvar je funkcionirala stoljećima, ali onda je došla velika kriza i proračun se morao drastično srezati. Prva je ideja bila zatvoriti pakao, no naposlijetku je zaključeno da to ipak ne bi bilo isplativo. Pakao je već imao dobro uhodanu infrastrukturu, sustav na zdravim nogama; raj, s druge strane, sa svim svojim zaštićenim biljnim vrstama, čistom izvorskom vodom i niskim razinama UV zračenja, naprosto je bio preskup za održavanje. Nije bilo druge nego raseliti ga. Otkako su stanovnici raja emigrirali u pakao, u raju su se razmnožile divlje zvijeri, biljke mesožderke, zakon jačega stupio je na snagu i nitko tko je ikada bio čovjek, rekla je, ne bi tamo mogao izdržati dulje od pet minuta da ga ne samelju i pretvore u hranu.

            “Slušaj me, dušo, nemaš što razmišljati. Nema dana da ne zažalim što nisam umrla ranije. Tko će sad o meni pričati na vijestima?”

            “Ne znam”, rekla je Kristina, “cijeli taj odlazak i sve iz početka… Ne znam.”

            “Ha, čuj”, trgovkinja je slegla ramenima, “a ti lijepo ostani ovdje i nemaš problema, vječno si na početku, do samog kraja.”

            Na dan sprovoda, Kristina je ispeglala haljinu u kojoj će je sahraniti. Po haljinu je došao pogrebnikov šegrt, i čim je zatvorila vrata za njim, s vrha ormara skinula je glomazni, teški kofer i počela se pakirati.

            Da joj je netko samo dan prije smrti rekao kako će moći vidjeti vlastiti sprovod, ne bi to htjela propustiti ni za što. No što živi uopće znaju o smrti? I što je to, uostalom, propuštala? Ljude koje je vidjela jednom, dvaput u životu kako stoje u redu za zagrljaj, poljubac, sućut koju sama nikako nije mogla osjećati? Strance koji su joj već danima kružili oko zgrade i vrebali susjede pokušavajući izvući bilo kakav, i najbanalniji detalj iz života leša s autoceste? Svećenika kako prosipa mudrosti o onostranom, samouvjereno kao da tamo svake godine ljetuje?

            Kofer je bio pretrpan. Uspjela ga je zatvoriti tek kad je cijelom težinom legla na njega. Zatim je uložila i zadnji napor: podigla ga je i bacila kroz prozor. Dolje, ispred zgrade, stranci su izmiljeli iz gmrlja. Stresli su lišće sa sebe i potrčali prema koferu. Kad je koju minutu kasnije prošla pokraj njih, nisu je ni primijetili.

            Dok su joj tijelo spuštali u zemlju, Kristina je već napuštala zemlju. Vagon je bio ispunjen do zadnjeg mjesta. Mrtvi su drijemali, pravili se da slušaju muziku, čitaju, jedu sendviče koji su smrdjeli kao da su i sami umrli. Bog si baš i nije dao truda, pomislila je; kad mi je već oduzeo srce, mogao mi je uzeti i želudac, glad, izbrisati mirise. Kroz zamagljeno staklo vagona gledala je svjetla koja su žmirkala u daljini. Pitala se je li to pakao, je li to nečiji tuđi pakao, koliko paklova uopće ima, a onda su svjetla, jedno po jedno, pregorjela.

            Snijeg je padao. Stajala je na cesti pokraj autobusne stanice, s ispruženim palcem. Cupkala je u mjestu, ledila se. Nije dugo čekala. Auto je izbacio žmigavac i skrenuo na ugibalište. Vrata su se otvorila. Ušla je i zavezala pojas. Kuda, pitao je vozač. Doma, rekla je. Na radiju je svirala himna. Iznad radija, u pretincu, drška noža virila je iz jelenje kože. Izašli su na autocestu. Ne idemo doma, je li, rekla je. Oprosti, rekao je vozač, oprosti mi, molim te. Bio sam loš otac. Da sam znao da će ovako završiti… A onda je zašutio, okrenuo se prema njoj i razjapio usta. Progutao ju je cijelu; samo je skliznula kroz njegove zube, pocrnjele i trule, ravno u mrak. Trenutak kasnije, opet je stajala na cesti. Auto se zaustavio i sve je krenulo isponova. Snijeg, auto, himna, nož, zubi, mrak, snijeg, auto, himna, nož, zubi, mrak, snijeg, auto, stotinu, tisuću, deset tisuća puta, unedogled.

            “Gospođo”, probudio ju je dodir na ramenu. “Gospođo, stigli smo.”

            Čim je izašla iz vlaka, u nosnice joj se uvukao slatkast miris prženih badema. Nije očekivala da će pakao tako mirisati. Nije mislila ni da će izgledati tako obično. Mrtvi tramvaji razvozili su mrtve putnike, mrtve majke gurale su kolica s mrtvom djecom, mrtvi golubovi kljucali su po kantama za smeće. Bradati starac ju je, mrtav pijan, povukao za rukav, tražeći novac, što li, na jeziku mrtvih. Zavrtjelo joj se u glavi.

            Sjela je na prvu klupu, usred gomile, i zažmirila. Ispod kapaka, snijeg je i dalje padao. Otvorila je oči. Zatvorila je oči. Otvorila je oči, duboko udahnula i ustala. I krenula, polako, korak po korak, gdje god je to dovelo.

 

11. MEĐA

Autorica: Una Vizek

Oko. Bijelo. Malo. Unezvjereno. Ispod odbačene cerade. Vjetar ju je na tren podigao. I provirilo je oko. Odjednom drugo. Treće. Trepće. Četvrto. Deset ih je. Stotinu. Tisuću. Vjetar urliče. Oči trepću. Vjetar zavija. Cerada se nadimlje. Vjetar vrišti. Čovjek vrišti.

Budi se u znoju. Hvala bogu, to je samo san! A onda se sjeti da nije. Da je oko stvarno. I cerada je stvarna. Tamo na smetlištu, gdje se spajaju dvije zemlje. Tamo – na međi. U stvari, to je njegova zemlja. Ali susjed je premjestio ogradu,  još davno, ukrao mu barem hvat. I naravno – tužio ga sudu. A sad još i smeće baca tamo. Stare akumulatore – da zatruju zemlju. Namjerno, za slučaj da ne pobijedi na sudu. Stare akumulatore, šutu, perilice, daske, gume i … ceradu. Ceradu ispod koje je oko.

Nije bio sasvim siguran je li dobro vidio. Mrak je već bio padao, on je odlazio i moguće da mu se samo učinilo. Vjetar se dizao i njemu se više nije ostajalo tamo. Taj dio posjeda uvijek je bio sumoran. Pogotovo u sumrak. Pogotovo u ovakav sumrak, kad tamni, divlji, olujni oblaci počnu zbijati redove i prijeteći se približavaju, čineći zrak težim, čineći mrak mračnijim.

Otvoreno polje koje završava laganom uzbrdicom i kućom omraženog susjeda. Psi na lancu. Vjetrometina. Obrisi vrbinih stabala. Čvornate grane, vještičje kanđe.

Moguće da se zabunio. A što ako nije? Što ako je oko stvarno, a oluja se sprema. Možda je bila mačka. Ali mački svijetle oči. Ovo oko nije svjetlilo. Ne kao životinjsko.

Nije mogao više zaspati. Mislio je probuditi Ženu, a ipak, nije mu se dalo slušati njen glas. Da joj kaže, poludjela bi. Umrla od straha. – Tko nam se to mota oko zemlje – pitala bi, onim svojim histeričnim tonom.  – Ovih dana ima sumnjivih ljudi, svakakvih ljudi. Ili bi se zabrinula  (što je još gore) – što ako je to stvarno dijete, ne možemo ga ostaviti tamo. Ispod cerade, po ovakvom vremenu. Misliš da mene nije strah, mislio bi on tada – a rekao bi – šta te briga, glupačo, šta stalno paničariš. Misliš da meni nije žao djeteta, mislio bi, a rekao bi – samo ćemo se uvaliti u sranje. To bi rekao.

Šta me briga. To je iza susjedove ograde. Nek se on brine tko mu hoda po zemlji. A opet – baš taj dio je moja zemlja. Kud su se baš našli skrivati na mojoj zemlji? Zato jer Susjed tamo odlaže smeće.  Eto zašto. Na smetlištu se najlakše sakriti.

Govno jedno. Sude se oko tog  komadića ima već 15, ma ne, 20 godina. Ali u papirima piše da je moja. Ako policija dođe – što će reći? Tko je odgovoran za skrivanje izbjeglica? 23.000 kuna. Tolika je kazna. Čitao je u novinama. Tolika je kazna za skrivanje izbjeglica. Stranaca bez papira. Odbačenih, izgnanih, otjeranih, nesretnih, beskućnih ljudi. Ljudi kojima je i cerada dobra.

Jebemtimater, kakav čovjek moraš biti da doneseš takav zakon? Kakav čovjek moraš biti da ostaviš djecu da se skrivaju na smetlištu, ispod cerade, po ovakvom vremenu. Tko zna čega tamo sve ima. Ima štakora, sigurno. Obući ću se. Idem po to dijete. Idem ga nahraniti. Nek spava u mom krevetu, mogu ja i na kauču. Ženo, diži se. Ne, neću je još buditi. Poludjet će. A što će reći? Što će reći policija ako nas ulove? Možda će misliti da smo htjeli ukrasti dijete. To i piše u novinama – ovim zakonom ćemo spriječiti ilegalnu trgovinu ljudima. Možeš misliti – tko želi ilegalno trgovati ljudima, njega će sigurno spriječiti kazna od 23.000 kuna. Takve nikad ne ulove.

Ali mene, mene bi sigurno ulovili. Mene bi sigurno netko cinkao. Susjed, tko bi drugi. To je on smislio – sto posto, mater mu jebem. To je namjerno napravio. Pustio je izbjeglice da tamo spavaju. Da meni smjesti. Namjerno ih je pustio na taj dio zemlje. Na među. Sutra će me prijaviti. Ako već i nije. Tko zna, možda je policija upravo došla.

Ustane i pogleda kroz prozor.

Ništa ne vidi. Samo vrijeme koje divlja. Podlu prirodu kako se sprema na raskalašenu zabavu.

Učini mu se da se nešto miče. U daljini. Ispod cerade. Neki obris izviri, pa opet nestane.

Možda susjed ne zna. Možda nije ni primijetio da su mu došli na zemlju.  Ma vraga nije. Pored onih njegovih pasa nitko ne može proći neopaženo. Otjerat ću ih. Odnijet ću im hrane. I otjerat ću ih na susjedovu zemlju. Nek uzmu tu jebenu ceradu i pomaknu se za 10 metara. I onda to nije moj problem. Odnijet ću im i čaja. I jakne. To valjda nije kažnjivo.

Otjerat ću ih i onda ću ih prijaviti.

Ženo diži se. Skuhaj čaja.

Šta pizdiš, koji kurac. Pa ne bih te bezveze dizao. Tamo su neki ljudi. Gdje? Tamo. Na našoj zemlji. Kod susjeda. Naravno da sam siguran. Bio sam tamo. Vidio sam da se nešto miče. Išao sam vidjeti što je to.  Mislio sam da susjed opet pokušava premjestiti među. I onda sam vidio to oko. Ne, nije mačka. Sigurno. Oko je bilo dječje. Neću zvat policiju, šta me jebeš. To je moja zemlja, kaznu ćemo platiti. Prvo ću ih otjerati. Dobro ne otjerati, premjestiti za deset metara. A onda ću zvati policiju. Kud ćeš s tim dekama? Dobro, ponesi ih. I skuhaj čaja. Nareži kobase. Nemoj, sira uzmi rađe, oni ne jedu svinje. Sira i kruha. Vidim da će oluja. Kiša samo što nije. Požuri. Idemo. Jesi gotova više? Šta će mi puška? Pa neću ovako u noć. Tko zna tko je tamo. Možda bolje da ti ostaneš ovdje. Uzet ću bateriju. Kad ti dam znak zovi policiju. Tri put ću zasvijetliti. Kratko.

Ne brini. Policija će se pobrinuti za njih. Ma kakav zatvor, ženo. Neće ih  u zatvor stavit. Dat će im da spavaju. Znam, znam da se plaća kazna ako pređu. Misliš da će ih vratiti na granicu? Neće, šta se brineš. Smjestit će ih negdje. Nemoj me više maltretirati, nego daj taj čaj i deku tu.

Ajde požuri, već je dan skoro. Neću da me susjed vidi.

Žena stoji kraj prozora. Gleda zabrinuto u mrak. Mužev obris sve je manji. Izgleda nezgrapno, s tom dekom preko ramena, kao neko nadnaravno biće. Tu, na selu, nije teško vjerovati u čudovišta. Pogotovo u ovakvoj noći. Kad vrbina stabla ožive pod naletima vjetra koji divlja pustpoljinom.

Tko zna što je tamo? Da li je to stvarno samo stablo? Da li je taj šušanj samo preplašena mačka? Da li je zavijanje samo vjetar što huči kroz odbačeni bubanj perilice?

Kvrgavo stablo, pokreti u žitu, lisičje oči, čovjek koji nosi deku. Krv joj se ledi u žilama. Kako li je tek tom djetetu ispod cerade. Nije valjda samo. Ovdje. Na vilinskoj ledini, u vražjoj noći. Među strancima. Koji nose puške. Koji izgledaju kao čudovišta.

Munje su još daleko – iscrtavaju uzorke na horizontu. Grmljavina kasni, potmula je. Ali kiša počinje. Krupne kapi, jedna po jedna. Ona pokušava razaznati što se dešava. Ali munje su jedini izvor svjetla.

Svaki udar, nova slika. Novi prizor filma strave.

Idem. Idem ja za njim. Ne mogu to dijete ostaviti samo. Prestrašeno. Kud će ga on tjerati, u pizdu materinu. Uzet ćemo ga doma. Ili njih, možda ih je više. Pa makar nam kaznu naplatili. Makar nam sve uzeli. Zamisli da je moje dijete. Zamisli da je moje dijete tamo samo pod tom ceradom. I kiša je počela. Deka će se smočiti. Koja korist od mokre deke. Idem ja tamo pa makar me ubio poslije. Sama ću kaznu platiti od svojih para. Onih koje sam skrivala.

Kiša pada. Žena trči. Trči sumnuto. Dani se. Sad može vidjeti muža. Stigao je do međe. Nešto maše rukama. Žena ne vidi s kim priča. Muževljevo tijelo je zaklonilo obrise. Kiša joj pada po obrazima, ulazi u oči, ona rukama otire kišu, viče. Pusti ih, pusti ih na miru. Susjed izlazi iz kuće. Psi laju. Kiša pada još jače, žena trči još brže. Posklizne se. Padne u blato. Diže se, trči. Opet padne. Pusti ih, viče. Blato joj ulazi u usta.

Pucanj.

Žena vrisne.

Otire blato s očiju da bolje vidi. Dvije male siluete trče. Susjed trči za njima. Trči za njima sa psima. Neće valjda pustiti pse?! Neće valjda pustiti pse na djecu?!

Žena kleči. Plače. Pusti ih, šapće. Pusti ih na miru.

Muž se vraća. Mokar. Mrk. Pognute glave.

Žena se polako diže. Zapomaže – Što si učinio?! Crni čovječe?! Zašto si im to učinio? To su djeca!

Muž prolazi pokraj nje. Niti ne pogleda je.

–        Jesam ti rekao da ostaneš doma.

Žena ne odustaje, šepesa za njim.

–        Čovječe to su samo djeca. Zašto ih nisi poveo?! Spasio! Vrati se tamo… Idi po njih!  To su mala izgubljena djeca, daleko od doma…

Počne ga udarati po leđima.

–        Vrati se – vrati se po njih….

Čovjek je prezirno pogleda.

–        Bez brige. Snaći će se oni. Čerga nije daleko.

Ženi ništa nije jasno. Čovjek nastavi hodati ostavljajući ženu da zapanjeno bulji za njim.

–        Šta pričaš ti?! O čemu ti pričaš?! – viče žena.

Čovjek ne zastane ni za tren, samo lagano okrene glavu i prezirno dobaci

–        To su bili cigani, glupačo. Krali su neki kurac, valjda.

Žena ostane zapanjeno stajati.

I tako stoji.

A onda pljune.

–        Mater im jebem, da im jebem, cigansku.

U daljini se čuju psi.

 

12. MJESTO ZA CVIJEĆE

Autorica: Hana Dagostin

1.

Kako bi se osjećali kad bi, dok držite šalicu najbolje kave u zadnjih pet godina, do vas kroz prozor doprla sljedeća situacija: pred vašom kućom kleči netko postariji čija se ćela sjaji na suncu i bliješti prema vama poput ogledalca kojim vas muči bahato dijete, i ošamuti vas u trenutku u kojem još niste popili kavu, u kojem ste ošamućeni i bez te oštre zrake sunca, i bez njega, i sve je to krivo.

Krivo.

Čovjek kleči između naših margarita i kolnika kojim rijetko prolaze automobili. Ne razumijem što čini. Škiljim kroz prozor, držim šalicu u ruci, otpijam laganim gutljajima, da dulje traje sneni osjećaj koji polako prelazi u budnu trezvenost, ali već mi ga je ionako presjekao nepoznat netko tamo.

Nešto čini sagnut, ali od izraslih margarita, sunca i daljine ne vidim točno što.

Spuštam se i na dnu stepeništa nalazim Gritov kamiončić koji me podsjeti na dječji bager u kojeg je Grit neki dan utrpao zemlju iz šume. Zahtijevao je da i bager i zemlju unesemo u kuću. Pa je slijedilo natezanje s Lolom, „Zašto ga puštaš?“, „Ne možemo toliko zemlje u kuću, Grit“,“Samo ovaj put!“, plač, bager je ostao vani, bačen mojom rukom. Ona me poslije izbjegavala po kući, zapravo, šutjela je i pušila u dvorištu i gledala na naš vrt, gradski vrt, zaključili smo.

Previše je cvijeća.

Iako smo zapravo sa sela, Lola je sa sela – jer što je osam godina studiranja u gradu u usporedbi s dvadeset i devet na selu, od grada se ionako sjeća samo sjaja neboderskih stakala, zubiju od smijehova nepoznatih usta, klubova s ljubičasto-plavom glazbom, i svima nam se pamet okretala kad bi je čuli. U to doba smo se upoznali, okrenute pameti, i poslije smo se vratili na selo. U biti, ona se vratila, ja sam došao. I to dobro došao, mislim.

Dižem kamiončić s poda i pomislim:„A bager?“

Zamisli… Ali samo zamisli da je kod starog. Vidim ga nešto lošije nego prije jer su nam u prizemlju prozori od debelog stakla. Nasreću, Lola je ostavila razgrnute zavjese, ona voli da više svjetla uđe unutra, osim kad je večer i u kući sija svjetlo. Tada ih zagrće, ne voli osjećaj da smo viđeni, a da ne znamo da nas gledaju, iako je sve oko nas ravnica i nema brda s kojih će nas netko napasti. I čovjek osjeća mir više nego igdje drugdje, više nego na planini ili uz more. Uz more mir još uvijek pluta oko tebe, kao da ga sam vjetar rastjeruje i ne dopušta mu da se nastani u tebi, u ičemu. Zapravo je živjeti uz more doživljavati u isto vrijeme i mir i nemir, ono spaja te dvije proturječnosti. I možda je sada ravnica mjesto za nas, a predio uz more za neke mlađe, nemirnije ljubavi, kod kojih je mir nemir i obrnuto.

A bager… Možda ga se nekako dočepao i sada njime kopa moju, našu zemlju uz cestu, tik uz naše margarite. Možda zakapa kakvog mrtvog kućnog ljubimca, mislim, pa odbacujem tu misao. Jedino što ostaje u glavi je slika dugih psećih ušiju.

Tada čovjek ustaje, neko vrijeme stoji i promatra tlo pred sobom, pa sporo odlazi svojim putem, pješke. Čovjek bi očekivao neko prijevozno sredstvo ovdje, ali nema ga.

Tu nema ničega.

On odlazi kolnikom, a mogao bi i zemljanim putem kojim mi šećemo prema šumi. I to mi je drago, da nam ne hoda po putu, iako bi mogao, iako taj put kasnije više nije naš. Ne vidim ga pa se odlučujem krenuti do mjesta na kojem je stajao, približavam se i onda uz naše margarite, uz put, ugledam buket cvijeća. Samo uočim – buket cvijeća je postavio ovdje i zavezao uz improvizirani stup – uz naše margarite.

Ne.

Ovdje nitko nije poginuo. Ovdje nije bilo prometne nesreće.

Mi smo ovdje stalno.

2.

„Čudno je to, slažem se.“, govori Lola dok poslijepodne ispijamo kavu, a Grit se igra u blizini.

„Ne znam. Mogao sam ga pitati što to radi na našoj zemlji, ono, ljubaznim tonom, ali nisam.“

Ona se namršti i podiže noge na stolić: „Jedino… hm, možda kada smo ono bili na izletu, prije mjesec dana?“

„Lola, kao da ne bismo saznali od susjeda da je nešto bilo! Znaš da bi.“

Dobacim joj nervozan pogled, a ona isti takav pošalje Gritu i ostavi nakratko pogled na njemu, a potom ga vrati natrag. U zraku mirišu jorgovani čije smo grmove uzgojili i osjeća se znoj naših još neistuširanih tijela. Nebo je blijedoplavo i stvari se naziru kao za ljetne sparine, Grit ustaje, nosi nam različite oblutke koje boji, nema ih mnogo jer zemlja nije kamenita, već plodna i zemljana. Lola mu je kupila prave boje ali ne želi ih, boji flomasterom kao u vrtiću. Ove jeseni ide u školu ali ne želi ni čuti. Novu torbu bacio je kroz prozor i to je Lolu zaprepastilo.

Ona pušta kosu da joj padne preko lica. Tako je radila kad je bila djevojče. Kažem joj glasno „djevojče“, nasmijemo se u isto vrijeme pa ušutimo. Sa zadovoljstvom gledamo naprijed, sa zadovoljstvom dok ne ugledam ono mjesto, mjesto za cvijeće.

I Lola zvjera prema mjestu. Ne odgovara joj cvijeće ove vrste blizu Grita. Znam što joj pada na pamet – tu smo došli da bi bili na miru, da bi se vratili miru. „Zamolit ću ga da to makne“, sa smiješkom napominjem svojoj ženi. Ovdje smo šest godina, zašto bi zaboga netko sada stavljao cvijeće za nešto od prije, ponavljamo se sve dok Loli ne zazvoni mobitel i ona ne uđe u kuću, a ja ostajem s Gritom i njegovim flomasterima bez čepova. Vrhovi su im već suhi i uskoro ništa više neće moći njima bojiti, ali to mu ne spominjem.

Češem ruke, nakon toga noge, češem ih noktima.

Jutros sam opet promatrao tu pridošlicu ispred vlastite kuće, gledao mu sijede iz daljine, zapazio da je u trenirci. Pomislio sam, je li obična ili je to kakav stari snob-prdonja koji šeće uskupoj Ralph Lauren trenirci i svojata sve što mu se svidi? Nekakav stari manipulator koji bi mi se široko nasmijao i kazao koju o rodnoj grudi koja je baš tu bila, „ah da, baš tu gdje je sada vaša kuća“, i grleno bi se smijao, pa bih se morao, htio-ne htio, opustiti, pa bih mu morao, htio-ne htio, dopustiti da stavi svoje odvratno cvijeće na našu zemlju.

Pogledam prema Gritu koji se i dalje igra u pješčaniku – zemljaniku. Ovdje nema pijeska, nije ga nikad ni bilo. Ovo su zemljani, šumni predjeli. Naše dijete je u zemljaniku, odakle u tek nekoliko koraka može stići do vrta s povrćem, s cvijećem, do onog mjesta s cvijećem.

Sada mi pomisao na vlastiti vrt znači sliku starca. Zar će dolaziti zauvijek, i mijenjati taj perverzni stručak, zar ću biti primoran pozdravljati ga, zar će taj proćelavi s nama piti kavu na verandi, zar će večerati s nama, što, leći s nama u krevet?

3.

On dolazi već pet dana, a nikome se još nije obratio. Vjerojatno parkira automobil u blizini i onda jednostavno šeće do naše kuće. Ta stara „tiha voda brege dere“ vodi svoj život slobodno i opušteno.

Evo ga opet tamo, kleči.

Izlazim s Gritom i obuvam mu cipele na stepenicama pred kućom.

Nosim stvari u auto i čekam da ode, čekam da nestane, ne želim uspostaviti komunikaciju da ga kasnije zatičem kako razgovara s Lolom, i vodi Grita na nekakve livade na branje cvijeća, priča mu o svojoj unučadi i o tome kako se oni igraju, tjeskoba me štipa za trbuh i nikako da sve to skupa prestane, ne želim starca pred kućom ni u kući, on odlazi, ne gleda ni mene ni Grita, on i ne želi komunicirati, da je htio to bi učinio, taj starac, imao je priliku.

Grit pjeva i kruži na svom biciklu dok stari konačno odlazi i zamiče za drveće. Grit me pita „Tata, što on tu radi svaki dan?“. I djetetu je već jasno da su neke stvari krivo posložene, da su krive.

Sve je ovo krivo.

I tada mi sine.

Ja ću to maknuti, pomaknut ću cvijeće malo dalje.

Van naše zemlje.

Pomaknuti ne znači uništiti, ponavljam si.

Grita spremam u automobil, vežem ga, sve je spremno, još samo jedna stvar preostaje.

Prilazim mjestu sa cvijećem i podižem buket te ga nosim dalje, na istu poziciju uz cestu, samo malo dalje, gdje starca neću vidjeti s prozora. Sad će u svojoj boleštini sudjelovati samo on. Grit, Lola i ja prestajemo biti dio te dementnosti, ili nečega perverznijeg što se skriva ispod svega toga, imamo mi svojih briga, bolje se ne obraćati, tako se povežeš i više se nikad ne možeš riješiti ni starca ni ostalih.

4.

 „Njemu je žena nedavno ovdje umrla, znaš? Doživjela je srčani udar u autu pred našom kućom, valjda su baš ovdje prolazili.“, govori mi tiho Lola po povratku iz trgovine.

Ne razumijem što govori dok je gledam kako vadi hranu iz vrećica. Batati, pekmez, tijesto za savijače.

„Kazale su mi sestre u trgovini, Rajna i Vltava.“

Grit pjeva nešto meni nepoznato na kauču, dok gleda zasluženi crtić nakon vrtića.

Lola mi je blizu, osjećam joj miris. Dugo ga nisam osjetio, to je ona, i sada je to sve što mi se radi. Miriši mi ju se.

„Bili su tu na odmoru, kažu Rajna i Vltava, srele su čovjeka nedavno, kazale su, bili su tu u potrazi za kućicom u mirovini, on i njegova žena, i njoj je tu pozlilo, bilo je toplo i njoj je pozlilo, u njihovu autu, i tu su stali, i tu je umrla, ispred vaših margarita, nikog u kući nije bilo, nikog da se zove hitna, trčao je oko vaše kuće, trčao je teško i dahtao, zvonio je, kružio oko kuće, vikao je i vikao, i lupao mahnito, pa trčao nazad do automobila, ona je bila mrtva, ona je bila stara, kao i on, ali bila je mrtva, a on nije, nije joj mogao pomoći i ispunio ga je očaj, i ona više nije bila živa tu pred vašom kućom, nitko da se odazove, ni duše, a ujutro ste se smijali i čuli smo vas kako živite tu i radovali smo vam se oboje, životu u šumi, vaša žena je mahnula mojoj, mene nije vidjela jer smo zamicali prema šumi, moja žena je zastala da bi pogledala kako vam je lijepo, zato ju je i ugledala, vaša žena joj se nasmiješila, sretni ljudi, kazala je moja žena i mahnula joj, kako dragi ljudi, kazala je, poslije sam lupao i nitko nije otvarao, a ujutro ste se smijali i čuli smo vas kako živite tu i radovali smo vam se oboje, životu u šumi, i nikog nije bilo, ni vas ni nje, ničega.“

 

 

13. Na rivu.

Autorica: Jelena Paligorić

Uvek mi je mirisalo na tapacirana sedišta u vozu i težak miris nara, raspuklog kad sam se vraćala.

Nikad me niko nije učio da plivam. Mnogo je surov bio moj stari.

Ivo.

Surov i jedak, umeo je da pljune po sred ulice.

Umeo je da se napije pa da nam zavrće ruke, deci iz ulice.

Imala sam tri, kad me bacio sa Kaštel plaže u more. Dovatio me oko struka i bacio kao da sam džak sa mrtvim mačkama. I taj pljusak morskih kapi po licu koje samo što odmah ne zamene suze.

A nikad nije smelo da se plače. Ivo je bio grozan kad tuče. Tukao je sporo i teško, kao katamaran strika Jova kad ga vozi moj sestrić, a ne ume.

Ja izronim, povraćam na plaži morsku vodu, peče me nos i tresem se, ali ne smem da plačem.

Nikad Ivo mojoj majci nije oprostio što nas je četiri rodila.

Jedino ja imam četiri popišulje, govorio je jetko, iznad tanjira sa pašticadom, nedeljom. Jedino u mojoj kući samo žene.

Voleo je nas Ivo, voleo, ali nije umeo da voli. Težak k’o panj, težak i krut bez zrna peska ljubavi prema životu.

Kad se rodila Ana, četvrta, ostavio je mamu u bolnici i tri dana pio na molu što mu se rodila četvrta ćerka.

Šta se daviš, časti ti ? Nauči da plivaš, skoro će ti četiri.

Kaže Ivo.

Nauči da plivaš. Nauči da plivaš.

A kad ćeš ti da naučiš da voliš, Ivo ? Kad ćeš da zagrliš moju majku, mene i sestre, kad ćeš Ivo, ili nećeš nikad ? Pa ćemo da ti plačemo na sahrani a nisi nas nikad grlio.

Nauči da plivaš. Nauči da plivaš.

*

Uvek mi je mirisalo na tapacirana sedišta u vozu i težak miris nara, raspuklog kad sam ti se vraćala, Niko. Ni traga ovde pomorandžinim cvetovima, ni traga zelenih limunova koji su mi ličili na kasetne bombe. Samo težak miris ustajalog nara, para nozdrve dok pokušavam da udahnem.

I sad kad dolazim, a on je konačno umro.

Pola života te čekam, da dođeš.

Na kraju ja dođem, kad je Ivo otišao.

Pola života pokušavam da smislim kad ću da ti se vratim.

Pa se vratim kad je neko otišao.

Uvek mi je mirisalo na tapacirana sedišta u vozu i težak miris nara, raspuklog kad sam ti se vraćala, Niko. Bolnih kostiju od kilometara pređenih i ljubavi koja nikada da se desi, Niko. Kad ću da te grlim do gušenja, znojava od voza. Sve se mislim, evo je, tu je, ljubav, samo što nije, iza vrata. Ali nikako da dođem do tih vrata. I nikako da prihvatim svoje telo. Da stanem pred to ogledalo i shvatim da mi sa nogu ožiljci neće nestati. Da su loše krpili obe arkade. Da imam prevelike grudi i preširoke kukove za svojih metar i šezdeset centimetara. Da imam struk i pupak jako lep ali da uvek nosim sve široko da se ne vidi jer me sramota svoje kože. Sramota me jer je osetljiva, jer ne trpi kreme. Sramota me pola života što mirišem na maslinovo ulje i so, a one tvoje devojke sa rive što si šetao, mirisale su na kokos. Sramota me niko i mojih bosih nogu, izubijanih od veranja po stenju a one nose nanule i štikle, ponosno hodaju kao bedemi. Sramota me i što mene nikad nisi ljubio, a njih jesi i to sve pred a mnom, zavlačio im ruke ispod suknje. Sramota me bilo svaki put da se skinem na plaži, trčim do obale po peškir i umotana sam do sledećeg skoka. A uvek si pričao Niko, da skačem kao vidra. Da nema nijedne koja skače kao ja, mislila sam uvek lažeš. Što bi rekla Maria, lažeš, zmija te ujela.

Uvek mi je mirisalo na tapacirana sedišta u vozu i težak miris nara, raspuklog kad sam ti se vraćala, Niko. I onda kad si imao nju, a ja imala njega i nisam ti se javila u Kaštelu. Pa sam se grozno napila, od pelješca i povraćala delove školjki sa terase. Onda sam dobila, tog jutra, stojim na terasi, curi mi krv niz noge. Plačem i ne mogu da se pomerim. A krv curi, čujem kapi, Niko, a ne mogu da te zovem. Ne zbog druge, nego zato što mislim da me ne voliš. Pola života, te čekam, da dođeš da me voliš.

Odustala sam bila, odustajanje je teško k’o ona teskobna ponavljanja reči – DA – na venčanjima, kao kad varaš ženu ili muškarca, a pod kožu ti se uvuče onaj plesnjivi miris koji ostaje posle koitusa. Ja nikad nisam varala, Niko, ali znam taj miris.

Odustala sam, bila, Niko. Odustajanje je teško i veliko kao smrt, kao prazna čaša u kojoj je nekad bilo ono vino kao tinta koje si mi slivao niz grudi i leđa.

Odustala sam bila, Niko.

Ali stari je našao sad da mre, pa ti se vraćam.

Sela sam na voz i znala da hoću da vodimo ljubav, jer ja nikada nisam vodila ljubav. A na sahranu idem.

Imam sede, bore, opada mi kosa, ne umem da vodim ljubav. Ne znam kako to izgleda.

Meni u glavi sve te unesrećene žene sa alkoholom i krvlju među nogama.

Onda je došla tvoja Julija, vazda me volela. Ta tvoja nežna sestra, kosa joj je mirisala na voće. Uvek te čekam, Niko. Čak i sad, kad je umro stari. Čekamo te Julija i ja.

Pijemo jednu ona, jednu ja. Pijemo, deca njena spavaju, ne vrište, samo se najstarija budi i kaže joj da je žedna. Julija joj sipa lozu, velika je vidi, već je gledaju po rivi.

Sve te unesrećene žene, moj Niko, sa kojima nikad niko nije vodio ljubav. Sede i piju na terasama koje smrde na raspukli nar, piju i sanjaju muškarce.

*

Kaži Julija sve mi kaži. Kaži mi da te ne voli, kao što ni mene nije voleo ovaj moj. Kaži da te varao, jer ovaj moj mene nije. Nije stigao nikad da bude sa mnom. Kaži mi Julija, sve mi kaži. Koje žene znaš koje je tucao, koje ne znaš a miris si im osetila. Kaži mi i ja neću nikom, jer i da imam kome ne bih povređivala sve te jadne i teške žene. More je grozno kad ti uzme sve osećaje. Meni ništa ostavilo nije, moja Julija. Ostavilo mi je da pamtim samo tvoju veliku kosu koja miriše na voće i ona jedan put kad smo Niko i ja vodili ljubav dugo i teško. Jesmo samo jednom, i znala sam, to je prvi i poslednji put, stezao mi je butine i bolelo me, celo telo me bolelo i znala sam – nije to gubljenje nevinosti, to me on sprema za život. Za sve ono koliko će da te boli svako sledeće ostavljanje, svako sledeće povređivanje, svaki sledeći gubitak – a mislićeš da je ljubav. Htela sam tog jutra da dođem kod tebe, Julija, bila si već trudna, ali nisam smela. Stezala sam butine na plaži i gasila cigarete sebi po nogama. Znaš li šta je uradio Niko kad me je našao Julija ? Lakatni šamar i limpti krv iz nosa, po sred rive, ćuti i gleda me i trese me, a onda nosi do kola ćuti. Vozi kao metak i nosi me u bolnicu. Nikad me on ostavio nije Julija, ali nikad nije ni bio sa mnom.

*

Reci mi Julija da ću ga zauvek čekati. Da ću čekati i Ivu ću na sahranu da kasnim.

Psuje me sigurno Ivo, iz onog preskupog sanduka. Psuje me, zato što čekam barabu.

Daj mi makar da ti namažem ovu decu autanom, komarci su postali rode.

Julija, što ti deca vazda vrište ?

Vrište jer ovaj plovi po ženskim telima, i pljune garnišnu za zavesu.

Znaš li.

Kaže Julija.

Sanjam ispadaju mi zubi, jedan za drugim, ispadaju, i one ih skupljaju.

Moje četiri opajdare, skupljaju i zveckaju. Prave ogrlice.

Rodi muško.

Rodi muško, vidi ih.

Vrište ti deca, Julija.

Neka vrište. Vrišti i on po ženskim telima.

Pljuvačka se razliva po terasi, sunce nikako da je ispari. Miriše na znoj devojčica. A moje ruke se tresu, ja ih mažem autanom. Miriše znoj, a Julija pljuje gde stigne.

Ovaj zadnji put pljune u dlan, da najmlađoj zalepi razdeljak.

Ajmo na rivu.

KRAJ

 

 14. Na obalama Mekonga

Autorica: Sunčana Pasecky

Sjedim na maloj plastičnoj stolici u Yangonu.

Gledam prašnjave nepoznate ulice. Gledam bose svećenike kako skupljaju almove. Zamusani klinci mi u prljavim šalicama donose kavu. Kupujem cigarete na komad. Hodam ulicama crvenim od betela. Vozim se krcatim autobusima, moji suputnici uporno povraćaju u svoje male crne vrećice. Malcima tu i tamo omakne pa povrate po meni. Sa smješkom prihvaćam takav život. Mirno polijevam vodu iz boce po svojoj majici. Trudim se ne smrdjeti previše po dječjoj bljuvotini.

Buka Phnom Penha me guši. Jurim prema jugu Kambodže u potrazi za tišinom. Upoznajem Toma koji se zaputio prema Vijetnamu. Naši topli osmijesi i radoznalost prepoznaju se u treptaju sekunde. Zajedničko stvaranje ugodne tišine ne možemo ignorirati. Mjesecima putujemo zajedno, vozimo se na motoru, gubimo se, spavamo po šumama, spavamo uz rijeke. U  bezimenim selima kucamo na vrata i molimo za krevet.

Stvarnost nam izmiče.

U rano jutro dolazimo na granicu Laosa i Tajlanda. Policajac s lakoćom udara vizu u Tomovu putovnicu, a meni s osmijehom kaže:

 –  Gospodična, vi ne možete ući u Tajland. Trebali ste imati vizu prije nego ste došli ovdje. Ne možete dobiti vizu na graničnom prijelazu.

Ovdje, na sjeveru Laosa pokušavamo shvatiti što nam se dogodilo. U bljesku milisekunde postaje nam jasno da jako želimo nastaviti zajedno. Razdvajamo se. Po glupu vizu me put tjera 800 km južnije, u Vientiane, glavni grad Laosa.

Stari Laošan na recepciji hostela dočekuje me s toplim smiješkom. Dugo nisam spavala u dormu. Na neki ludi način nedostajala mi je atmosfera proširene i nepoznate obitelji. Vientiane je maleni grad, na obali glasovitog Mekonga. Rijeka i ja dugo se družimo. Mekong mi se zavukao pod kožu. Sjedim na obali i promatram svijetla Tajlanda s druge strane rijeke. Gledam prema Mostu prijateljstva koji povezuje dvije zemlje.

Biciklom se vozim po neasfaltiranoj cesti u predgrađu. Okrećem glavu i jedino što vidim je velika, crna, motoristička kaciga. Ruka otima moj ruksak. Kraj svemira!

Stojim na toj pustoj cesti gledajući kako se diže prašina za motorom s kojim odlaze moja putovnica, kreditne kartice i novac!

Cijelo tijelo mi podrhtava, nezaustavljivo i glasno ridam. U sekundi me prolazi jeza, znam da je moje putovanje upravo završilo.

Čim me vidio stari Laošan je instalirao pogled koji je govorio – što god mi sada kažeš, što god, ne brini, razumijem te, što god ti se dogodilo, bit ćeš u redu.

Stavlja pivu pred mene. Govori mi da ću jesti puno pečenih jaja, da će mi nakon nekog vremena u krevetu društvo praviti buhe. Njegov hostel nije najljepši i najbolji u Vientianu, vjerojatno je najgori. On razumije da sam ja iz neke male, daleke, beznačajne i nepoznate zemlje. Zna da će mi beskrajno dugo trebati da sredim svoje papire, zna da nemam novaca. Bez i jednog pitanja stavlja tu pivu pred mene, donosi mi tanjur s tostom i dva pečena jaja.

Ured Laoške emigracije mi dopušta ostanak u Laosu još tri tjedna.

Nepredvidivost puta je ono što volim i dobivam veličanstvenu nepredvidljivost puta.

U međuvremenu se u Tajlandu događa vojni udar, granice se zatvaraju. Redovi u tajlandskoj ambasadi su neviđeni. Vientiane pruža mir.

Sve izgubljene duše Vientiana su se našle u tom najjeftinijem hostelu. Stari Laošan svima je zamjenski tata. Povremeno zaprašuje krevete jer smo svi previše izgriženi od dosadnih buha. Kada novi članovi obitelji zabrinutog izraza lica stižu u hostel, on ih tješi:

-Ma ne brini, ima tu jedna Hrvatica….

Osam obiđenih ambasada, deseci telefonskih razgovora, stotine poslanih emailova. Ništa od toga mi ne može pomoći da nastavim putovanje. Najbliža hrvatska ambasada koja se bavi konzularnim poslovima je u Maleziji. Tražim ambasadu zaduženu za Hrvate. Saznajem da je to britanska.

Ne mogu dobiti privremenu putovnicu, jer to nije nešto što građani najljepše zemlje na svijetu mogu dobiti. Ne mogu dobiti ni Travel Certifikate, dokument s kojim bi mogla otići u Maleziju i onda kasnije u Hrvatsku.

Dan kada dolazim u britansku ambasadu je posljednji radni dan gospodinu koji izdaje taj dokument. Sprema se na godišnji odmor od tri tjedna i naravno nitko ga ne mijenja. Zašto bi ga uopće netko mijenjao? Nitko ne traži takve papire jer britanska ambasada izdaje privremene putovnice svojim građanima. On zapravo ne zna da li ja mogu ući u Maleziju s tim njegovim papirom. To ne zna ni djelatnik hrvatske ambasade.

Jednog dana djelatnik hrvatske ambasade gubi živce sa mnom. Nije mu jasno zašto ja tako silno želim nastaviti put. Pita se zar nije logično da samo želim doći doma? Doma sam. Kaže da mi šalje poštom Putni list i da s njim mogu isključivo u Hrvatsku.

Njega nije briga što ja želim. On samo želi arhivirati moje probleme. I zašto ja sad ne mogu biti normalna i prihvatiti da sam iz Hrvatske i da hrvatski birokrati žele što jednostavnije i što brže riješiti papirologiju i ispijati svoje kave. Kako meni to nije jasno? Pa i ja sam hrvatski birokrat i ja samo želim što prije ispuniti tablice, napisati papire, poslati emailove i piti kavu. I ja to želim.

– Ok, pošalji mi taj Putni list.

Tjedan dana kasnije imam taj najsmješniji papir u ruci. Papir koji se zove Putni list. Papir koji mi uzrokuje bezbroj problema. Zbog njega ponovno obilazim brojne ambasade. Od nas s Putnim listovima se očekuje puno idiotarija. Naprimjer, očekuje se da imamo tranzitne vize na tim najčudnijim papirima. U svim ambasadama nas ignoriraju. Konačno shvaćam u kojoj će me ambasadi najbolje razumjeti! U kojoj ambasadi u Vientianu postoji tračak našeg balkanskog mentaliteta? Biciklom dolazim na pustopoljinu u predgrađu Vientiana. Na pustopoljinu na kojoj se izdiže “raketno svemirsko uzletište”. Ruska ambasada izgleda kao da sprema katapultiranje Sputnika 2. Iza visokih željeznih vrata me dočekuje ogroman čovjek smrknutog lica. Znam da su široki osmijesi često lažni. Oduševljava me njegov raskošan ured s čijih zidova nas promatra gospodin Putin. Moja priča izmamljuje osmijeh na njegovo lice. Uzima moje papire u ruke. Ustaje, okreće broj, traži nekog službenika i govori mu:

– Gledaj, tu je kod mene neka Hrvatica s Putnim listom i treba joj vaša tranzitna viza. Vi joj iz potpuno neobjašnjivog razloga ne želite dati tu vizu. Ne zanimaju me vaši vojni udari, ne zanimaju me zatvorene granice. Ona na tvojem aerodromu uzima avion za Beč. Što misliš da će napraviti atentat na kralja? Biti će kod tebe za sat vremena. Nemoj ju tjerati da se još koji put mora pojaviti kod mene!

Trebao mi je veliki namrgođeni Rus koji će jednim telefonskim pozivom i s neviđenim autoritetom natjerati nasmijanog tajlandskog službenika da lupi taj žig na moj papir.

Potapša me po ramenu, natoči piće, razvuče osmijeh – Riješeno!

Poznati tajlandski službenik dočekuje me veselo pokazujući blistavo bijele zube. Sada lupa taj famozni žig kao da se apsolutno ništa nije dogodilo, kao da me vidi prvi put, kao da nisam pred njim stajala i plakala i preklinjala ga. Još jučer sam mu pokazivala svoje laoške papire i objašnjavala da za tri dana moram izaći iz zemlje.

Napokon avion rula po maloj pisti Vientiana. Gledam Mekong.

Suze mi klize niz obraze.

U  ruksaku često nemam stvari koje mi nužno trebaju. Zanimaju me neprivlačne i nepoznate selendre. Najčešće ipak u svojem ruksaku imam putovnicu.

Nakon šest mjeseci sjedim s druge strane moćnog Mekonga.

 Gledam svjetla Vientiana. Duša mi putuje neslućenim visinama i baca pogled na drugu stranu velike rijeke. Počinje vječna igra Sunca i Mjeseca. Mjesec lagano stvara veličanstvenu svijetlu prugu nad Mekongom.

Zvijezde ističu Mjesečevu snagu. Zajedno poništavaju mračnu noć, pokazuju drugu stranu tame, veselu, razigranu stranu tame. Granica nestaje.

 

15. Rakija, četiri vučjaka, harmonika i drvored topola

Autorica: Marijana Verhoef

Uvek nekog mrze… Evo moj deda Gustav je mrzeo Francuze… Njemu je sve bilo “glup kao Francuz”, “prljav kao Francuz”. Lud tip bio… Mislim, nije bio loš. Al kad ga uvati da nekog mrzi, nastao bi haos. Prosto to je bilo jače od njega. Nikad nisam razumela zašto su mu Francuzi krivi, čak nije ni živeo tamo gde ih ima puno. I gluv gluv gluv, ne možeš da mu objasniš koliko je to bezveze.

U svojim tridesetim, sktorljao se s Balkana prvo u Nemačku, pa posle u Kanadu.

Imao je restoran i radnju i osećaj za biznis. „Maco, moraš uvek da imaš dva biznisa, jedan mali ali iz koga stalno nešto kaplje i od čega živiš i drugi veliki koga možeš i da čekaš i pripremaš jer imaš mali da od njega živiš.“, govorio bi mi.

Na njegovom ranču u Kanadi, držao je uvek po četiri vučjaka. Teta Aga i dan danas šizi kad vidi vučjaka na ulici. Ostale joj traume iz detinjstva.

Jednom tako, kupi on od putujućeg Arapina 100 velikih,gipsanih pasa, da ih preprodaje. Psi ružni, isplazili crvene jezike, ma kič na kvadrat. Pitam, „Deda, pa ko će to da kupi, odvratni su?!“, a on kaže, “pa glupi Francuzi”. I bilo tako. Da ne poveruješ. Kaže, “Vidiš? Jel sam ti rekao?”

A pravio je i rakiju u Kanadi, imao portabl destileriju, što je naravno zabranjeno. Al’ voooooliiiiiiiiiiiiii čovek, pa se hvalio komšiji i zvao ga da proba. I komšija bio, i lokali i uživali, pa ga posle prijavio. Kaže Gustav, „Naslutio sam, pa sam rakiju zakopao u šumi, jebo mu pas mater“.

U sve se petljao. Pričala mi mama kako ju je jednom napao što nosi džins. “Kako si se to obukla, ko prljava Francuskinje!”, drao se kao lud, mama samo što u zemlju nije propala od stida. Ali šta ti vredi da propadaš, takav je bio, old fešn, zaustavio se u glavi negde oko drugog svetskog rata, znaš ono žene su za kuhinju i krevet, ne možeš da mu objasniš, on zna najbolje.

Čak sam ga jednom čula kako je objašnjavao komšiji „kako si je kupio jednu vatrenu Indijanku“. Nisam razumela šta je hteo s tim da kaže, pa sam pitala mamu da mi objasni, a ona je samo crvenela crvenela crvenela. 

Dva puta se ženio. Prvu je ostavio u Zagrebu, drugu je našao u Kanadi. Zaljubio se bio u Evu, Nemicu, folksdojčerku iz Subotice. Kao mlada je došla iz kanadu, isto preko Nemačke. Proterali je iz Jugoslavije posle Drugog svetskog rata s dva deteta, jer joj muž bio u Hitlerovoj vojsci, ništa manje nego SS, Princ Eugen i sav taj džez.

Baba Eva je gola i bosa, peške u koloni, sa sve bebama, došla natrag u majčicu Nemačku u Stuttgart. Odatle su njeni. A onda je zapalila sa braćom u Kanadu. Ako mene pitaš, mnogo je to trauma za jedan život. A onda joj se još desio moj deda. Mačo de la mačo tip. Zaljubio se do ušiju, morala je da bude njegova. Odmah ju je zaprosio. “Lepa, dobro kuha i dobra majka”, kaže.

Ali, mržnja je prokleta stvar. Babina braća, čim su čula da je deda Gustav Hrvat, mrak im pao na oči. Da daju sestru za lenjog i prljavog Htvata? Ni slučajno! A on stvarno nije bio lenj, tri posla je radio, uvek bogat bio. Nije bio ni aljkav, prljav, baš kicoš, dendi. Odela su mu šili, čak je i šešir nosio.

Ali, džaba, braća odmah zgrabila puške u ruke, 60-te su to bile u Kanadi, da ne poveruješ. “Za malo me hteli ubit”, kaže deda, „al’ sumijenakrajuipakdali”… Mislim „dali“. Ahahaha. Bože. Kao da je kupus …

A još je živa Eva, baba moja, ima blizu sto godina sad. Šta je sve pretrpela… A Gustav je sve držao strogooo, posebno ženske potomke.Mene je terao da sviram harmoniku. A stvarno sam to mrzela. Imala sam drugaricu u istoj ulici, njen otac i deda su Srbi. A deda ju je isto terao da svira harmoniku. I pita ona mene „Jel to u bivšoj Jugoslaviji tradicija da dede teraju unuke da sviraju harmoniku?“ i nastavi da svira. A Gustav i njen deda nisu govorili. Jer su Srbin i Hrvat. A stanovali smo kuća do kuće. Ali zato su imali iste fore za kinjenje …

Morale smo da vežbamo Štrausa i Baha. Haahaha, zamisli tu patnju! Strašno! U vreme rokenrola! Užas! Hm, i još jedna stvar im je bila zajednička. Voleli su da jeknu „JOJ“ kad god su imali prilike! To i harmonika im je bilo zajedničko. Katarina nije imala pojma šta znači „joj“. Mislim, nije „joj“ samo „joj-joj“. „Joj“ je „joj“, jebiga. Iza tog „joj“ se krčka svašta! Kad se lupiš, pa kažeš „Joj!“. Pa kad te neko iznenadi, ti kažeš „jooooooooj“! I tako dalje. 20 primera. Shvatila je.

I ja bila bosa u kuhinji i nešto seckala, neku faking voćnu salatu i opalim se u mali prst na nozi, jezivo! I kažem „E U PIČKU LEPU MATERINU!“. I naljuti ti se Kata na mene, kaže: „Što me zajebavaš?! Rekla si da kad jako boli, ti kažeš “joj”, a ti si sad rekla „pička materina“!!“. Pa sam morala da joj objasnim  šta je gradacija u srpsko-hrvatskom jeziku …

Mama često nije bila tu. Tako da je Gustav imao veto nad mojom sudbinom. Stavio me je u tvrdu osnovnu školu s opaticama, da ne budem s prljavim Francuzima i Englezima, koji se samo drogiraju, ništa ne uče. Jer su to sve propalice, hulje i narkomani.

Ali znaš šta… Znači, ja nigde droge više nisam videla nego u toj tvrdoj katoličkoj školi po kojoj su dreždale opatice ko neke mutave muve. Moj drug Majk je bio na acetonu. Upeglao bio mozak ko puding. Isto ćale neki naš, mrzi ovo, mrzi ono, a sin mu završio u sekti koja gaji krompir, obrađuje zemlju, al sve što rodi i uberu to zakopaju u zemlju da imaju kad bude smak sveta. A klinac mu na jebenom acetonu … A ja sam probala sve … LSD, meskalin… šta hoćeš …

Kada je hteo da pali iz Zagreba u emigraciju, Gustav je morao to da krije ko zmija noge. Jer su granice u Jugoslaviji te pedeset i neke bile zatvorene, ni igla nije mogla da prođe, ni mrav. Samo ilegalno se išlo. Nije bilo ni turizma.

I Agata, njegova sestra, moja tetka jelte, teta Aga, i njen muž Josip ga čekali kući. Neki fini štof su mu nabavili za odelo što je poručio, jer je bio pravi dendi, voleo dobre stvari. A to je bio neki mnogo fini štof, prava retkost. I čekali oni čekali ali uzalud. Gustav se nikada nije pojavio. Već je bio otišao. Nisu govorili 20 godina zbog toga. Baš su ga mrzeli.„Kako je samo pokvaren!“, „Otišao, a nije se ni javio.“ Bili su smrtno uvređeni! Ali kako? Šta je mogao? U to vreme, u Jugoslaviji, morao si da prijaviš svako dugme koje si izgubio, na stranu pismo iz inostranstva, pa Josip nije dao Agati da se dopisuje s bratom. „A i onako je pokvaren!“, rekli bi. „Pokvareni emigrant!“, hahahaha, joj …

Jedno dobrih 40 godina je išao tajno u Hrvatsku, u Krapinske Toplice. To je banja s toplom mineralnom vodom u bazenima. Uvek je dolazio i odlazio u strahu da ga ne uhapse zato što je preko pola veka skoro prešao ilegalno granicu. Pazi, ne preterujem, zaista je igrao ilegalu.

Nakon pedeset godina odsustva, došao je jednog dana sa mnom u Beograd. Bile su uveliko već srećne sedamdesete i šetamo se mi po gradu i Gustav konstatuje glasno „kako su Beograđanke sad fine“. Bio mrtav sretan, dao nekoj devojci na ulici kompliment da ima “nice smile”, a ona mu se zahvalila, a kad je bio mlad i šofer u kraljevoj vojsci i dobacio nekoj Beograđanki, a to bila neka ’30. godina, a ona mu rekla da se nosi u pičku materinu. Zar se i onda tako psovalo? No, tada je Gustav kao prvi put shvatio da je socijalizam u stvari super, jer su žene fine i lepo se oblače u visoke pete i suknje, a ne ko prljave Francuskinje u Kanadi u pantalone i ravne cipele.        
On je bio ubeđen da je to od socijalizma koga se pre užasavao … I te sedamdeset i neke, recimo ’78, u znak porodičnog ujedinjenja, vodio nas je teča Josip, Agatin muž u mali srpski gradić Topola u Šumadiji na ručak. Išli smo tada sa još sasvim novom Zastavom Kora. Pentrali smo se uz Topolska brda, a tamo drvored topola, svako drvo po 50 metara visoko, raskalašno, zeleno i Gustav udario u plač. Plače ko kiša! Hej! Mi svi zinuli. „Što bre plačeš?“, pitao ga Josip.

I Gustav nam ispriča da kada je služio u kraljevoj gardi, bio je vojni šofer između dva rata. I oni su kao mladi vojnici išli i sadili po naređenju te topole u Topoli i sad ih je prvi put video posle 50 godine, a to naraslo u međuvremenu u pičku materinu. Sećate se gradacije u srpskoj gramatici?

Lud tip bio… A nije bio loš čovek, ako zanemariš da mrzi Francuze i diskriminiše žene, svakom je hteo da pomogne, u crkvu išao, dobrotvorne priloge davao. Kad pokušaš da mu kažeš da ne sme ružno da priča o ženama, on se zgrane, kaže „pa ja ih volim“, pa se smeje onako grozno.

Riknuo je u 94. A igrao valcer za zadnji rođendan. Nosio je umetke u cipelama da bi bio viši, kao Ričard Barton …

Moj deda Gustav, emigrant, iskusan, spekulant, lisac sa srebrnim zaliscima, sve zna, sve ume.

Lud tip bio… Mislim, nije bio loš. Al kad ga uvati da nekog mrzi, nastao bi haos. Nikad nisam razumela zašto su mu Francuzi krivi, čak nije ni živeo tamo gde ih ima puno. Mržnja mu je bila poput hobija, kao da mu je to ponekad infuzija života. I gluv gluv gluv, ne možeš da mu objasniš koliko je to bezveze.

Moj deda Gustav.

 

16. Šesti put

Autorica: Sanja Peršić

1.

Bastu sam upoznao na prvoj godini faksa i bio sam jedini koji ga nije zvao nadimkom. Ja zaista povezujem ljude s imenima, a on nije mogao nositi niti jedno drugo ime osim svojega. Nisam ga mogao zvati nadimkom, iako sam u društvu ponekad o njemu govorio tako. “Basta je fakat unajmio tu garažu!”, ili “Treba pitat Bastu, on sto posto zna tko to svira.” – to su rečenice za koje sam siguran da sam ih izrekao zato što sam morao. Kad sam mu se obraćao, bilo je to punim imenom, bez iznimke. Znam da sam to ime izgovarao često, do ruba zloupotrebe. Bio sam toga svjestan i nisam si mogao pomoći. Kad sam se dogovarao s njim oko nečega banalnog preko poruka na mobitelu, pisao sam njegovo ime iako je to bilo potpuno redundantno. “Ej, Sebastijan, je li pojačalo kod tebe?” Ne znam zašto mi se to ime sviđalo na njemu. Možda zato što je dugačko. Treba vremena da se izgovori, a trenutak da se napiše traje tri treptaja vjeđom. Za to sam mu vrijeme bio bliži. To mi je davalo osjećaj vlasti nad onim što on jest.

Upoznali smo se prije više od deset godina. Na početku sam brojio godine; nadu sam izgubio nakon pete zajedno s osjećajem za vrijeme. Prvih nekoliko mjeseci bilo je najgore i to sam razdoblje sada već gotovo zaboravio. Znam samo da je trajalo beskonačno dugo, a ja nisam znao što mi se dogodilo niti što bih trebao raditi. Nije se to dogodilo odjednom i otprve, i baš me zato iznenadilo. Sjećam se vremena kada sam kraj njega mogao sjediti potpuno opušteno, misleći na samo svoje stvari. Odlazili smo na predavanja, dosađivali se i uklapali se u uobičajene studentske kalupe. Pozdravljali se na hodniku i to nije imalo nikakva značenja za mene. Da sam čudak počeo sam naslućivati tek na drugoj godini fakulteta. Ni sada ne mogu dobro analizirati sam početak, ono što je prethodilo klišeju ljubavne priče u kojem nisam htio sudjelovati. Znam da je taj osjećaj svakim danom rastao; ne znam gdje je točno bio početak. Možda sam sve to mogao izbjeći. Možda da me nije dodirnuo. Nisam siguran je li to bilo nehotice. Počeo sam pronalaziti smisao života tamo gdje ga nije smjelo biti – u njegovoj blizini. Najprije je on ovlaš doticao mene, zatim sam ja počeo provocirati dodir. Nije uzmicao, ja nisam forsirao. Pravio sam se da sam normalan i da smo prijatelji. Ignorirao sam pravila, mislio sam da će sve ionako prestati. Ta zašto ne bih uživao? Bezazleno je i ima veze samo sa mnom. Nisam više sjedio opušteno kraj njega, mogao sam nabrojiti vrlo točno koliko smo puta tog tjedna sjedili jedno kraj drugoga i kada me i u kojim prilikama pogledao u oči. Počeo sam pamtiti koliko je puta svrnuo pogled kad bi primijetio da ga gledam. Ja bih se tada samo pravio da sam sam fokusirao nešto drugo, kao pokvareni fotoaparat. Boja njegovih očiju bila je varijabilna, nekada plava, nekada zelena. Prestao sam se dosađivati. Prestao sam ga zvati nadimkom. Sve je imalo smisla ako sam sjedio pokraj njega. Sve je prestalo biti uobičajeno.

Moment koji će mi proširiti raspon iskustva zbio se nedugo nakon početka druge godine fakulteta. Ako ukupnost onoga što mogu osjetiti zamislimo kao vlačnu torzijsku oprugu koja oscilira kad o nju okačimo teret, onda je tih nekoliko sati prije i poslije ponoći na balkonu studentskog doma bilo preteško. Opruga se samo razvukla u oblik za koji možda nikad nije bila namijenjena. Postala je nešto drugo. Ne bih rekao neupotrebljiva… i ne bih rekao da mi je žao. Nikad prije i nikad poslije nisam osjetio da poda mnom nema provalije u koju ću se kad-tad strovaliti. Rekao sam mu sve o sebi, osim toga da ga volim. Nismo se ni dotakli. Nisam našao hrabrosti.

Ono što znam jest da se tome više nema smisla vraćati. U zadnje sam vrijeme bio sasvim dobro. Odlazio sam na posao, vraćao se s njega. Imao sam djevojku koja je prekinula sa mnom. Patio sam zbog toga i uživao u patnji. Htio sam imati ožiljke i sad sam ih dobio. Bila je lijepa, tanka i voljela je eksperimentirati u seksu. Rekla je da sa mnom više ne može naći dimenzije autonomnog koje traži i da ju moj sadizam ponekad straši, ili tako neku neupotrebljivu besmislicu. Možda je htjela da joj proturječim, ali ja sam samo udahnuo i zadržao dah dok nije otišla. Otišla je brzo pa nisam morao priznati poraz. Morao sam udahnuti, kad tad. Ali ne pred njom. Nikad pred ljudima.

I na njega sam gotovo zaboravio. Tatjana mi je u tome pomagala. Kažem gotovo, jer naravno da sam ga sanjao i s posla se vraćao putem koji je vodio kroz točke na zamišljenoj ravnini čije su šifrirane koordinate značile nešto samo meni. Uvijek sam se pitao je li on od svega toga nešto naslutio. Znam da svi ostali jesu, i to ne samo zato jer sam ja bio nesmotren i nametljiv. Vidio sam im u očima da znaju, samo ništa nisu htjeli reći. Nije bilo prikladno jer smo oboje bili normalni. Često sam se na poslu pravio da proučavam projektnu dokumentaciju, a zapravo bih satima vrtio u glavi sekvencu koja bi u stvarnosti trajala najviše pet minuta: sami smo u garaži nakon probe, pogledamo se, sve razumijemo i nagonski se poljubimo. Ili nešto duža verzija: odemo biciklom do Rijeke, stanemo u Severinu na Kupi gdje ja ispijem gutljaj vode iz njegove boce, pogledam ga u oči, savijem mu ruku na leđa i poljubim. U mojim mislima on se nikada ne opire i svaki put smognem snage da ga pogledam u oči. Automobile koji prolaze nije briga za nas. Sve se može i sve je dozvoljeno. Blagu verziju sankcija osjetio sam kad mi se hrpa neobavljenog posla nagomilala preko svake mjere. Sledim se kad pomislim što bi bilo kada bih mu zaista napravio sve što sam htio. Na primjer, polizao mu adamovu jabučicu. Tatjani sam mogao raditi mnogo gore stvari, i to je bilo normalno. Ponekad sam zbog toga bio ljut na nju. Ljubav prema njoj bila je valjana. Ona nije uključivala argumentaciju, analizu, sintezu i opravdavanje rodbini i prijateljima. Svi su oni gledali Willa i Grace i svakome od njih trebao bih odgovarati. Nisam imao snage prići Tatjani, kamoli ovo. Ja ne razbijam stereotipe. Zašto bih uopće trebao objašnjavati svima ono što u drugačijim okolnostima izaziva ovacije i uzima se zdravo za gotovo?

Dugo se nismo vidjeli. Dugo nismo svirali zajedno. Zašto mi se javio kad sam ja odlučio drugačije? Otkud mu uopće ideja da opet zajedno pokrenemo bend? Upoznao sam ga na prvoj godini faksa, sada imamo već trideset godina. Naučio me svirati bubnjeve. Obožavao sam svirati. Obožavao sam glazbu. Obožavao sam njega. Je li to bilo uzajamno? Je li to ikada bilo uzajamno?

2.

Neki su datumi nebitni i potpuno ću ih zaboraviti. Od nekih drugih očekivao sam da će mi promijeniti život.

Sebastijan je htio da nastavimo svirati, tamo gdje smo stali. Poslao mi je poruku, napisao je jednostavno: “Ado, što kažeš da nastavimo svirati?”. Danima sam gledao u tu poruku. Pokušavao sam shvatiti sadržaj. Vizualizirao sam njega kako je piše. Možda je sjedio na kauču, možda na krevetu. Poslana je u deset navečer. Je li mu djevojka bila kod kuće? Je li bila kraj njega? Je li to bila samo obična poruka ili je htio nešto od mene? Je li imao upaljeno svjetlo ili je tipkao u mraku? Svaka mi je sitnica bila važna iako od nje nisam imao nikakve koristi.

Nismo svirali zajedno već tri godine. Osim u prolazu, za to se vrijeme nismo ni vidjeli. Osim u mojim reminiscencijama, nisam imao nikakav kontakt s njim. Mislio sam da ću osjetiti da smo se promijenili.

Kad smo se prvi put našli na pivi, sve je bilo isto.

Našli smo se drugi put, svi zajedno, kod njega doma. Pozdravio sam Ivanu, bio sam ljubazan prema njoj. Činilo se kao da mu je bilo neugodno jer je ona s nama. To je laskalo mojoj taštini.

Našli smo se treći put u dva tjedna.

Četvrti smo put otišli pogledati garažu u kojoj ćemo vježbati.

Peti smo put ostali sami u garaži.

I da, peti smo put ostali sami. Prije toga sam se zarekao da mu moram reći što osjećam. Prestalo me biti briga hoću li ikome nakon toga morati polagati račune, prestalo me biti briga za mog šefa, oca, Tatjanu i Ivanu. Nisam razmišljao racionalno, nisam razmišljao u kombinacijama unaprijed, kao dok smo igrali šah. Rekao sam sebi, nikada ga nećeš zaboraviti. Sjeti se svih prebliskih kontakata, sjeti se kako si uvijek stojite malčicu preblizu. Kad se pogledate uvijek imaš osjećaj da potiskuje strast, kao i ti. To ne može biti pogrešno. To ne može biti grešno. Oči su mu uvijek previše plave kad su na tebi. Sjeti se kako je stavio svoju ruku na tvoju kad te učio svirati bubnjeve. I, iznad svega, sjeti se balkona u studentskom domu.

Bili smo u garaži. Nisam uopće vježbao kako da mu kažem. Razgovarali smo o nečem nebitnom i dodirivali se. Htio sam biti potpuno sretan.

Rekao sam mu.

Samo odjednom, u pauzu između dvije priče koje smo si trebali ispričati. Jedna je bila o tome kojim se trikovima poslužio kako bi izbjegao plaćanje kazne za nepropisno parkiranje, a druga o tome… “Sebastijan, znaš li da sam ja još uvijek zaljubljen u tebe?”. Da, zaista sam to rekao. Nisam mogao vjerovati. Bilo je to tako lako. Nisam drhtao, nisam zamuckivao. Jedino što je nedostajalo bio je pogled u oči.

Gledao sam u pod.

On najprije nije rekao ništa i ja sam se uspaničio. Čuo sam: “Ado, ja… Ne znam…”.

Uspaničio sam se.

“Gle, osjećao sam da ti to moram reći, ali se zapravo nekako nadam da nisi i ti pederčina kao i ja. I meni se to prije gadilo, nisam mogao ni zamisliti dva tipa kako se ližu, odvratno mi je to. Znam da ti voliš ženske i najbolje je da to tako i ostane. Jebeš mene, ja sam kreten i znaš da mi svakakve gnjusobe padaju na pamet.”

Nisam to rekao ovako od riječi do riječi, ne mogu se više ni sjetiti što sam sve rekao. On nije rekao ništa. Izašao sam van, on nije ništa pitao. Fićo i Toni su mi kasnije rekli da je šteta što nisam bio na probi, šou je bio fenomenalan. Sebastijan je odsvirao najbolju solažu koju su ikad čuli i onda streskao gitaru u zid. Zatim su otišli na pivu. Sljedeći put se nalazimo kod Tonija.

 

17. Šumanova rezonanca

Autor: Srđan Španović

Granični prelaz. Noć, tišina. Sparni vetar kotrlja nepregledne mase pikavaca. Miris urina iza svakog ćoška. Ljudi u kolima razbacanim po parkingu. Urezane ivice prozora na listovima pospanih nogu. Nemoguće je utvrditi po koliko osoba leži u automobilima niti upariti trupove sa odgovarajućim ekstremitetima.

Večeras nije vreme za milovanje sopstvenih genitalija, iako nema žive duše. Tako bi menjao hemijsku strukturu mozga. Žarom zamenio melanholiju makar na par minuta. Sanjao i želeo unutar bedne čuvarske kućice na koju je osuđen do jutra. Nije raspoložen ni za alternativni vid zabave u dugim noćima. Šetanje levo desno preko graničnog prelaza, izmišljene crte povučene evropskom kredom. Usađeno osećanje najdubljeg pripadanja do neke linije, bio je to privid koji njegov um nije mogao sintetizovati. Privid kojim je zapad trgovao. Zato bi skakutanje preko same granice bila oslobađajuca, gotovo osvetnička zabava.

Album Morphine-a kao oružje koje dokolicu pretvara u prihvatljivu tupost. Duboko zavaljen u neudobnu stolicu traži položaj u kojem grč mišića ne ometa konstantnost ništavila. Voleo je ove noći van grada jer su uprkos dosadi na čudan način vraćale harmoniju telu. Potpuno izlečile migrenu. Pružale nejasan osećaj jedinstva. Zvuk motora oko pola 4. Konačno neko. Pridiže se. Jezikom briše kapljicu znoja koja se neopaženo prikrala gornjoj usni. Ukus slanog. Izlazak iz kabine stiskom zarđale kvake. Gomila napornih komaraca. ‘Dobro veče, policajče‘, progovorio je glas iz kola. Nerazbuđenom policajcu se lice učinilo poznato. Često mu se to dešava ovde, posebno noću, kada se lica ne menjaju kao na traci. Verovatno je nedavno prolazio ovuda. Ljudi bi uglavnom na granici neprirodnom aktivnošću prikrivali nesigurnost. Ovaj čovek je bio svestan svakog svog pokreta. Cigarete među prstima. Dima u alveolama. Žurbe nigde. Pružio je cariniku pasoš. ‘Imam dosta droge u gepeku i hteo bih da popričamo. Voleo bih da me saslušate.‘ Unutrašnjost kola bila je ispunjena gustim dimom. Vozač je zaintrigirao graničnog službenika samouverenošću, idejom kako ništa ne može da ga spreči da kaže isplanirano. Ipak, na pomen droge, carinikova znojava ruka se zalepila za futrolu pištolja. Iščekivanje hapšenja učinila ga je napetim. Niko na granici ne govori o gepeku punom droge. ‘Lakrdijaš obični‘, pomislio je carinik opustivšti stisak, dozvolivši sopstvenoj proceni čoveka da ublaži instikt. Bar je u tome bio dobar. ‘Imaš minut’, kratko je rekao vozaču.

Čovek iz kola lagano prebacuje pogled sa carinikovog izgužvanog odela na noć u nedođiji. Zatim na metalne nadstrešnice koje zaklanjaju poglede graničnih službenika. Fokusiraju na sličice u pasošima. Ravnodušno lice vozača odjednom ukrašava veseli osmeh. Izbacuje dim iz usta. Pikavac iz kola. ‘Vidiš, tvoja ružna njuška čeka u želji da čuje bilo kakvo objašnjenje, iako je odavno trebalo da me uhapsiš. Smatraš da je nemoguće da zaista imam drogu u gepeku jer bih morao da budem lud da priznam tako nešto, zar ne?’

‘Molim Vas, izađite iz kola!‘, uzviknuo je carinik. Napetost i dreka. Ne dopustivši mu da nastavi, izvukao je pištolj. Topljenje smrtonosnog metala pod vrelim znojem. Bes na carinikovom licu očigledan.

‘Stani, stani, polako‘, reče čovek otvarajući vrata, nimalo zastrašen. ’Šalim se malo s tobom.’ Transformacija vozačevog lica iz pakosnog u umilno bila je zapanjujuća. ‘Niko ne voli kada mu je tok misli predvidiv, oseća se ranjivo. Nije mi to bio cilj. Izvini.‘

Obojica su ćutali. Carinik je duboko razmišljao. Prijala mu je angažovanost misli. Analiza nasamarenosti usidrene u grudima. Vozač ima pravo. Nasrnuo je zbog povređenog ega, a ne zbog procene da je ovaj čovek opasan. Naprotiv, vozač je izgledao bezazleno. Profesorski tupavo. Policajac se osmehnuo zbog svoje gluposti. ‘Hajde, prođi‘, reče pružajući pasoš. Skoro da je osetio potrebu da se izvini ovom šaljivdžiji zbog nesuvisle dečačke reakcije.

‘Ali gospodine cariniče, ja zaista prenosim drogu u gepeku, ne možete me pustiti preko granice. Dozvoljavate li da vam pokažem?‘ Paralelno sa postavljanjem pitanja krenuo je ka zadnjem delu automobila hodom koji kao da se izruguje. Upravo stečeno lagodno raspoloženje carinika zamenio je grč u predelu želuca. Jebeni šaljivdžija koji testira granice strpljenja. Naboranih obrva policajac posmatra kretanje tromog coveka uz osećaj potpune zbunjenosti. Dugo je nije bilo u punoj snazi. Prepoznao je svoje početke, ljutnju koja prevazilazi večerašnji dogašaj i poprima naličje njegovih najdubljih nemoći. ‘Ukoliko nema drogu, zašto me zajebava? Gubljenje vremena je za starijeg čoveka da se ovako glupira. Pritom rizikuje zatvor. Ako u gepeku zaista ima drogu, koji motiv može imati da insistira na pokazivanju kad sam ga već pustio? Svakako ću ga uhapsiti. Potrebno je prvo proceniti koliko je opasan‘, znao je kako se postupa u ovakvim trenucima nervoze. Analitički je razgrađivao događaj radi lakše predikcije. Stigli su do prtljažnika. Vozač je istrošio policajčevu strpljivost.

Čovek je otvorio gepek. Ogroman džak. Carinik po treći put vešeras briše znojavi dlan o pantalone i prislanja ga na futrolu. Grčenjem mišića nasilno zaustavlja drhtanje šake. Vozač zaseca džak i pruža cariniku da proba. Šećer u prahu. Šaljivdžija kreće da vadi još nešto iz prtljažnika. Carinik refleksno izvlači pištolj. ‘Ruke na haubu!’, uzvikuje.

‘Znam da sam preterao, i poslušaću sve što kažeš, čim ti dam ovo’. Vozač je iz gepeka izvadio i cariniku pružio presavijene novine, i dalje ih čvrsto stiskajući. Uporni pogled čoveka iz kola nije se više podsmevao, niti plašio ili zabavljao. Sada je bio ozbiljan. Vozač je prestao sa otporom sili zatezanja i novine su skliznule niz jagodice. ‘Vidiš li sad da kod nas možeš još napredovati, probiti sopstvene limite‘, rekao je bitnim glasom i pošao nazad u kola. Ne čekajući odgovor. Bez straha od cevi pištolja usmerene ka njemu.

Kolebajući se, carinik je spustio pištolj i pogledao novine. Odmah je prepoznao svoju sliku na naslovnici ispod koje je pisalo ‘Čudo od deteta bahato napušta doktorske studije psihologije: Ovde sam završio. U moru drugih frekvencija, ne čujem najbitniju, granično nisku!‘. Setio se ko je bio čovek koji je želeo da pređe granicu.

 

18. Tišina među zvijezdama

Autorica: Luiza Bouharaoua

– Jebem ti mater! – uzviknuo je i prekinuo tišinu koja je obuzela cijelu kuću osim male kuhinje u kojoj smo sjedili nas četvoro. Marija se ustala i otišla do sudopera. Jaki mlaz vode pljusnuo je o kamenicu koja je služila tri generacije njene obitelji.  

– Evo me odma –  rekla je i nestala u polumraku hodnika.

Tomislava je palcem povukla japanke koje je izula ispod stola i otišla do štednjaka. Podigla je teški plavi poklopac i iz lonca je suknuo oblak pare koji je po kuhinji raširio miris kuhane moždine i kostiju. Uprla je prstom prema debeloj dasci ispred mene pa sam joj poslušno donio i dasku i dvije oguljene glavice luka na njoj. Prerezala je svaku na pola i bacila ih u mutnu kipuću vodu. Njeno golo rame naslonilo se na moju nadlakticu. Poželio sam pod prstima osjetiti njenu kožu ljepljivu od vrućine, jagodicama jurnuti za kapljicama znoja što su kapale u meki pamuk haljine.

– Jebem ti mater! – odjeknulo je iz sobe.

Tomislava se odlijepila od mene i sjela natrag za stol. Na trenutak se zagledala u maleni smotuljak koji se meškoljio u naručju njene sestre, a onda nastavila žustro sjeckati povrće nagurano na dio stola na kojem nije bilo dokumenata po kojima je prekapala Sanja.

Ispod glasa sam upitao: – Je li on ovako stalno?

– Da – potvrdila je Sanja.

Dijete u njenom naručju nezadovoljno se namrštilo. Vještim pokretom ruke otkopčala je gornje gumbe na širokoj košulji kojom je skrivala svoje novo tijelo i iz nje izvukla nabreklu sisu okrunjenu velikom smeđom bradavicom koju je beba začas pohlepno usisala.  

– I samo može psovat? – pitao sam. Tomislava je šakom tupim udarcima šake po nožu gnječila glavice češnjaka. 

– Jebem ti mater je jedino što može reć – rekla je gledajući u djetešce koje je mlataralo bucmastim nožicama mekima kao tijesto.

– Kako onda ona s njim? – upitao sam i osjetio Tomislavin dlan na svom bedru.

Marija je stajala na vratima i gledala u mene.

– Nekako – rekla je i odložila praznu čašu u kamenicu.

– Zašto ga nisi dala u dom? – izlanuo sam se i odmah se posramio svog pitanja. Tomislava je makla ruku s mog bedra.  

– Ovaj… tamo bi imao stručnu njegu – pokušao sam se opravdati, ali sam shvatio da mi je argument sasjekla tišina koja je obuzela žene. 

– Jesan. Naravno da jesan – odgovorila je Marija – Ali njegov je slučaj specifičan. On je skroz nepokretan i zbog moždanog ne može govorit. Šta će oni s njin? Ja ga razumin. Čim zine,  znan šta mu triba.

– Kako to misliš? – upitala je Sanja gurajući tešku sisu nazad u košulju.

– Naučila san se. Ko i ti. Kad ti mali zaplače, ti znaš šta mu triba. Tako i ja sa starim. On kaže Jebem ti mater, a ja po načinu na koji to kaže, po tonu znan je li žedan, je li gladan, je li triba novu pelenu. Jednostavno razumin.

Iz sobe se kao potvrda opet začulo: Jebem ti mater. Marija se okrenula na peti i krenula iz kuhinje. Dok je hodala prema sobi ramena su joj se polagano podizala i spuštala kao da njima sliježe.

-Jesi, stari, jesi… Da nisi ne bi mene ima…A šta je? Smišno ti je to, a? – rekla je i nasmijala se zajedno s tišinom u drugoj sobi.

– Svaka joj čast, ja ovo ne bi mogla – rekla je Sanja i poljubila ćelavu glavicu svog sina koji je upravo podrignuo. Sanja je bila samo pet godina starija od nas, ali je te godine, zajedno s fakultetskom diplomom, brakom i djetetom, ukratko svim onim što je Tomislavu i mene, a i Mariju mimoilazilo, smatrala jamcem svoje odraslosti i doraslosti svakoj situaciji pa čak i ovoj. To što je bila odvjetnica njenom je mišljenju davalo posebnu težinu. Barem je ona tako mislila.

– A šta je trebala? – obrecnula se Tomislava i ustala od stola zaboravivši obuti japanke. Stajala je nasred kuhinje bosa, rumena od ljutnje kao djevojčica. Znala je da će Sanja sada izgovoriti sve ono što prešućujemo pred sobom i pred Marijom. Da ćemo saznati da je sav naš trud, sve naše prijateljstvo, pa i ta juha nad kojom bdije i koja sada klopara poklopcem na štednjaku, nemoćna pred onim što jest i što slijedi.

– Ne znam. Iskreno, ne znam… – odmahnula je Sanja glavom. – Ona ovo nije zaslužila. Brinut se za starca na samrti ko da je dite. Kuvat, prat, čistit govna…

– Zato smo mi tu… – procijedila je Tomislava.

– Znat da će umrit, i to svaki čas, a da ti ništa neće reć – nastavila je Sanja kao da je nije čula. – Da nikad nećeš od njega čut ni ža mi je.

– Sanjo… – rekao sam.

Prostrijelila me pogledom: – Znaš li ti kakav je to čovik? – na trenutak je zastala, a onda ispod glasa nastavila: – On je nju na spojeve s ljubavnicama vodija. Ej!

– Znam kakav je bio, Sanjo, ali… – grunula je Tomislava, a onda naglo ušutjela jer je ugledala Mariju na vratima.

– Ko će, Sanjo, ako neću ja? Ko? – rekla je.

Gledajući Mariju kako se pridržava za vrata shvatio sam da odjeća koju nosi na njoj visi kao da dio nje nedostaje, kao da i njeno tijelo nestaje zajedno s tijelom iz druge prostorije.

– Ja sam mu jedino dite.

– Oprosti – rekla je Sanja i privila svog sina uza se. 

Možda joj je Marija i oprostila, ali ju je nešto tjeralo da nastavi.

– Ja znan kakav je moj stari, Sanjo – rekla je gledajući je u oči. – Ja neman oca koji će mi čestitat rođendan. Otkad znan za sebe nije to ni jednon napravija, ali bi me svake godine, ko naručen, vodija na izlet za svoj rođendan – rekla je i nasmiješila se nečemu davno prije.

Polaganim korakom došla je do kante, pažljivo zamotala bijeli smotuljak s kojim se vratila iz sobe i bacila ga u smeće. Oprala je ruke i sjela pored Sanje.

– Kad san imala deset godina za svoj me rođendan odvea u onu zvjezdarnicu ispod Mosora. Satima mi je pokaziva zviježđa i onda mi je poklonija zvizdu. Zamisli! – odmahnula je glavom. – Pazi, on je meni poklonija zvizdu.

Svaki put kad vidiš tu zvijezdu, ja sam s tobom, reka je.

Ja bi više volila da si sa mnom svaki dan, rekla san mu.

Tjerana nekom potrebom da nečemu da oblik, Marija je posegnula za prvim papirom na stolu počela crtati.

– Ovo je Orion. Ova mala u sredini, između ove dvi šta s njom čine pravac, je moja – rekla je i zaokružila je. Nitko od nas nije ništa rekao, čak se i beba prestala meškoljiti. Marija je pažljivo kružila olovkom oko točkice koju je nacrtala.

– Znan da je to glupo – nastavila je – ali ja bi mislila na svog starog svaki put kad ne bi vidila tu zvizdu.

– A? – izletjelo mi je.

– To je zviježđe, Danijele. Zemlja se okreće. Ne možeš ga uvik vidit – rekla je i olovkom podebljala svoju zvijezdu – Ne može bit stalno tu…

Lonac je zapištao. Tomislava je skočila za štednjak i nespretnim trzajem ruke gurnula poklopac na pod. Prepadnuta glasnim udarcem, beba je zaplakala. Sanja je potražila moj pogled:

– Danijele, ajde nađi onaj papir centra za socijalnu skrb di kažu koju dodatnu dokumentaciju triba predat i pročitaj nam – rekla je zibajući dijete. Tomislava je zurila u mutnu kipuću vodu u kojoj je utapala meso, povrće i vlastitu nemoć. Iskopao sam dopis s dna hrpe i počeo čitati. Marija je cijelo vrijeme budnim uhom osluškivala zvukove kuće. Pri kraju zadnjeg paragrafa namrštila se kao da joj moj glas smeta, kao da je on sprečava da čuje nešto važno.

 – Samo tren – promrmljala je i ja sam ušutio.

Tomislava me pogledala Prostoriju je ispunila meka koprenasta tišina, lišena svakog nagovještaja novih riječi. Svi bismo bili savršeno mirni da se Marijino lice nije zgrčilo u bolnu grimasu kao da je upravo čula tišinu kako je progovorila. Oslonila se rukom o stol da bi se ustala i onda, kao da je našla snagu koju je na trenutak izgubila, pojurila prema sobi.

– Stari?… Tata?… Jeben mu mater.

*

Pogreb je bio malen i tih, potpuno drugačiji nego Vatrin život. Pokopali su ga u subotu, tri dana nakon što je završio na odjelu intenzivne njege, u istu grobnicu u kojoj je ležala Marijina majka. Tako je valjda bilo lakše.

Kad smo se vratili s groblja Marija je sjela za stol, izvadila iz džepa tabakeru i zapalila jedinu cigaretu koja je bila u njoj. Povukla je dim i odložila ju u pepeljaru. Tabakeru je zadržala u ruci. Zurio sam u taj nepoznati predmet kada me Tomislava pozvala sebi.

– Odakle tabakera? – upitao sam.

Naslonila je svoje rame na moju nadlakticu.

– Našle smo je jučer u džepu njegovog najdražeg sakoa. Ona mu ju je poklonila. Izgleda da ju je nosio sa sobom. Više se ne odvaja od nje – telegramski je odgovorila i onda zubima nervozno krenula trgati plastičnu vrećicu u kojoj je bio vakumiran pršut. Uzeo sam vrećicu iz njenih usta i nožem je rasporio na pultu. Tomislava me čvrsto stisnula za ruku. Oči su joj bile vodenaste. Uzela je veliku štrucu kruha s frižidera i stavila je ispred mene. Ona je počela slagati pršut na aluminijske ovale, a ja nožem lomiti koru i ulaziti u meko središte kruha.

Ljudi su polako kapali u kuhinju. Sanja ih je ljubazno dočekivala na vratima, a oni su potom prilazili Mariji, predstavljali joj sebe i rodbinske, prijateljske i poznaničke linije po kojima su poznavali, upoznali ili jednom nabasali na pokojnika. Onda su joj se žalovali i svojim suzama močili njene obraze. Marija je tiho ponavljala: – Hvala.

Vođena nekom unutarnjom štopericom, Tomislava je točno znala kada i kako ih preuzeti. Ljubazno bi ih uzela pod ruku, posjela na stolicu i počela nuditi hranom i pićem. Neki su jeli, neki su pili, ali svi su, nakon kratke crtice o pokojniku, počeli govoriti o sebi.

Tomislava, čija je tanka ruka gotovo do lakta bila ugurana u veliku teglu kiselih krastavaca kojima je ukrašavala pladnjeve s pršutom i sirom, i Sanja, koja je u prikrajku rješavala zadnje detalje s pogrebnikom, držale su sve krajeve kuće. Gosti su se ohrabrili i počeli sami točiti vino i rakiju u čaše umrljane masnim prstima i ružem za usne.

Pomalo suvišan sjeo sam nasuprot Marije i zaklonio njezino lice od pogleda. U sjeni mog tijela počela je plakati, nečujno i bez grča. Suze su joj se sijevale niz lice kao voda u kamenicu u kojoj je Tomislava upravo prala ruke. Sjedila je i gledala kako zadnja očeva cigareta sagorijeva i postaje pepeo. Kad se žar sasvim ugasio, pogledala me u oči i rekla:

– Opet je otiša. A baš smo se počeli razumit.

 

19. Vitica

Autorica: Marija Georgiev

Iako je prvotno fotelja s tabureom za ozlijeđenu nogu bila okrenuta prema sobi, Petra je pomalo nervozno tražila da ju okrenu prema prozoru, pa bi, poput puno starije žene, sjedila i po par sati gledajući na dvorište i ulicu, povremeno prebirući po gitari koja joj je poput alibija ležala u krilu. Sada je svirala neku Arsenovu pjesmu. Znala je sjajno oponašati njegov suzdržani glas koji bi si tek na refrenu dopustio da se raspjeva, ali sad nije pjevala, tek je automatski prolazila dobro poznatu melodiju. Još uvijek je, bar do prije nesreće, držala koncerte svakih par mjeseci, male intimne svirke u jednom kafiću, na kojima je svirala obrade i svoje stare pjesme. Jednom je bila kantautorica, dobra, a onda je dugo bila prvenstveno glumica. Što će biti nakon oporavka, nije znala.

Irena je prošla vidljivim komadićem ulice, vraćajući se s posla, da bi ju odmah zatim sakrilo razlistalo drveće i visoka živica. Irenin muž je održavao tu živicu između dvorišta njihovih kuća, s obje strane. Petra bi povremeno platila vrtlara da joj sredi dvorište, obreže drveće i pokosi travu, što je valjda dodatno navelo Ireninog muža da na sebe preuzme održavanje živice. Petra ih je voljela oboje, ali je bliskost koja se zadnjih godina razvila između nje i Irene ipak dovela do određene suzdržanosti prema njenom mužu. Znala je za Ireninog ljubavnika, a Irena je znala najviše o njenoj zadnjoj vezi. Vjerovale su si jer je došlo do poistovjećivanja, obje su bile nemirne, vječno gladne novog. Nakon nesreće je Petra završila u bolnici na operaciji koljena, danima nije mogla iz kreveta i tad su imale trenutak. Irena je došla u posjetu kad je Petra, nakon jednog razgovora sa doktorom, bila uznemirena. Rasplakala se pred njom, Irena ju je gledala i nije joj bilo neugodno, nije ju pokušavala tješiti ni prekinuti, pa je Petra plakala koliko je htjela. Operirana noga je bila natečena i bolna, stisnuta u longetu do gležnja. Irena je ponudila da gležanj izmasira. Petra je nesigurno pristala, grozila se kad su joj bolničke sestre pomicale nogu. Ali prsti koji su je dodirivali bili su pažljivi, gurali su krv prema srcu nježno, dodir je bio ugodan. Bilo je tu i to što je Irena prije nekoliko godina operirala slomljeni gležanj i nije imala ozbiljnih posljedica, za što se Petra držala. U prvim danima je trebala ljude, osjećaj da nije sama u ovom nevjerojatnom novom životu, da ovo što prolazi ona, prolaze i drugi, da je tek statistika, ogledalo koje odražava novi komadić kaosa van sebe. Kad nije bilo ljudi da joj olakšaju, stvarala ih je. Drugu noć nakon operacije osvijestila se u bolničkoj sobi, čula iritiranih podražajima koji su do njih dolazili. U polusnu, Stranac je prvi otvorio oči i vidio: dan, isto pročelje zgrade, ista strana ulice, ovaj put u sjeni. Glasovi žena okupiranih svojim poslovima, vriska djece. Zašto leži na ulici? Koliko je već tu? Hoće li se i ovaj put izvući ili će ostati u Kalkuti da ne ode više nikad nigdje? I Petra je otvorila oči: ista bolnička soba, uzglavlje od bolova nije mogla podići, već dva dana u identičnom položaju, povremeno protežući ruke, okrećući glavu od štoka vrata oštećenog prolascima bolničkih kreveta na kotačima, do trokuta za pridizanje koji je visio iznad glave, do uzglavlja susjednog kreveta. Noć je bila mirna, žene oko nje su disale ili tiho jaukale, a svjetlo na hodniku je zujalo, mirna noć dok buketić s ormarića nije počeo o tako divljati svojim vlažnim i zasićenim mirisom cvjećarne: prašumskih orhideja, uvezenih tulipana, behara, poljskog cvijeća; mirisom sveobuhvatnim i sve poništavajućim. Stranac je na drugoj strani svijeta razdvajao: mirišljavi štapić, urin, prženi kardamom, ispušni plinovi automobila, jasmin iz kose žene, kanalizacija, kolektivni miris čovjeka, pojedinačni miris znoja, nezdravi miris vlastite bijele kože što isijava groznicom još neidentificirane malarije. Sutradan će tražiti da buketić premjeste dalje od kreveta, Petra je odlučila i zaspala.

Želja za dijeljenjem je bila na početku, sad je Petra postavila granice. Prijateljima o fizičkoj boli možeš pričati jednom – dva put, sad kad ju pitaju kako je, smije se i šali. Sama je, kad bi slušala o tuđoj boli, dobivala grčeve u rodnici od jeze. Osim toga, istina je da prijateljima ponestane novih rečenica, razgovori o boli brzo postanu jednostrani. Kada je s Irenom pričala o ljubavi, bilo o žudnji ili slabosti, dijelila je dio sebe kojeg se nije željela sramiti. Mogućnost da je druga žena prihvaća takvu kakva je nije bila novost, uvijek je imala prijateljice koje su joj bile slične, ali s godinama je žudnja rasla, van kontrole, poput zadnjeg krika tijela za djetetom, prihvatiti to joj je i samoj bilo teško, zato je prepoznavanje bilo dragocjeno. S bolom je bilo drugačije, time što ga je krila, oduzimala mu je važnost. Suočavanje je bilo samo na njoj, očekivati pomoć od drugih značilo bi da se mora nositi i s razočaranjem ako pomoć ne dobije. Povukla bi se u svoje mračno mjesto i tamo riješila stvar. Bila je zadovoljna što u njenom životu sada nema muškarca, bolovanje ju je fizički iscrpilo, a mrzila je biti slaba uz muškarce. Zadnji čovjek u kojeg je bila zaljubljena bi ionako bio beskoristan ili nepodnošljiv jer bi se pomažući joj osjećao kao u zamci. Prvi put kad je raširio ruke da ju zagrli, stisnuo se u ramena i privukao nadlaktice uz tijelo, kao da je ograničen nevidljivim zidovima, trebao joj je trenutak da se otrese dojma slomljenih krila prije nego mu je mogla uzvratiti zagrljaj. Nije podnosio prekide u poslu pa su se viđali rijetko, što joj nije odgovaralo. Samo, znala je kad bi mislio na nju, imala bi grčeve u želucu od jutra prije nego bi navečer nazvao, i njegovu kožu pred očima dok ne bi došao. Svom tijelu je vjerovala pa se prepuštala i ostajala sama danima poslije, okus u ustima bi nestajao, već bi pomislila da se oslobodila, kad bi on ponovno bio spreman da se javi. Žene u njenim pjesmama su znale samovati, kao muškarci, svatko sam za sebe, ili prići prve, razbiti i prozor ako treba, ali u životu nekad od toga nije bilo koristi.

Irena je u dvorištu, pored živice koja ih je djelila, imala sjenicu s vinovom lozom, Petra je danima gledala kako se loza širi, izvija visoko preko ograde i lovi za njen jorgovan. Kada ga je osvojila, pružila je viticu u zrak da poput ruke opipa gdje bi se dalje mogla primiti, visila je tako u zraku dok nije dovoljno narasla da se dočepa magnolije na sredini dvorišta i grčevito uhvati za njene grane. Lozu je trebalo obuzdati prije nego iskrivi drveće, bude, ali sad ju je zabavljala ta stršeća, nepokoriva nit u činu poništavanja dovršenosti koju je njegovana živica pokušavala uspostaviti, svakome svoje dvorište. U ženskom prijateljstvu je uvijek postojala ta neka stršeća nit. Jednom je svirala za grupu djevojaka, na svirci te večeri nije pamtila nikoga osim njih. Pijana i glasna djevojačka. Kada je svirala set sa svojim pjesmama, mladenka i dvije prijateljice su zagrljene pjevale s njom, znale su tekstove. Toplina s kojom su pjevale je laskala, al je brzo prešla preko toga. Nije stvar bila ni u tome što su one mogle biti tek djevojčice kad su te pjesme bile hitovi. Bio je to jedan od onih trenutaka kada bi joj koprena pala s očiju,  a slika koju gleda bi se pokazala dijelom nečeg većeg. Takvi trenuci su ju pokretali prema stvaranju, ali ovaj nikad nije upotrijebila. Bio je presložen za pjesmu, a da ga iskoristi za neku ulogu, pa, dvadesetpetogodišnje djevojke nije već dugo glumila. Mogla ih je zamisliti za pet godina, dok organiziraju ponovni zajednički izlazak. Mladenka neće doći jer će, osim dvoje djece, imati obiteljsku feštu na kojoj će ju pijana svekrva ispitivati jesu li ju krenuli napadaji želje za seksom, i pričati o vlastitoj nezasitnosti između tridesete i četrdesetpete, na što će ju bivša mladenka gledati kao da je luda, i zašto ova baba to sad njoj uopće govori. Jedna prijateljica neće doći jer će provoditi večer kod ljubavnika kojemu je žena van grada, ne želeći propustiti mogućnost da izbliza razgleda njegov život, onaj život koji je inače mogla vidjeti samo kroz prozor jurećeg vlaka, guste šume i nedostupne vrleti bez stanice za iskrcaj ili prilike za šetnju. Druga prijateljica će sjediti tamo, među ženama sa kojima više nije bliska, i gristi crveni ruž s usana razmišljajući da li da im ispriča kako je svoje stvari iz dečkovog stana pokupila dok je on bio vani, osvjetljavajući si mobitelom jer su mu, lažljivoj narkomančini, isključili struju zbog neplaćanja. Ali bilo je u tom trenutku još nešto, nešto više i od petnaest godina iskustva razlike kroz koje je djevojke promatrala. Mogla bi sliku analizirati, intelektualizirati, ali je znala da bi ju tako samo pokvarila, pa ju je ostavljala takvu kakva je, malu zagonetku kojoj se voljela vraćati.

Ustala je s fotelje i pomognuta štakama došla do hladnjaka. Da bi oslobodila ruke, morala se nasloniti, ostaviti štake, onda je mogla izvaditi varivo koje je mama donijela i staviti ga na pult. Uz štake se pomakla dva koraka i stala između pulta i štednjaka. Uzela je varivo i stavila ga na štednjak. S istog mjesta je mogla dohvatiti tanjur, žlicu i kruh, pa je sve složila na šank koji se nalazio između štednjaka i stola. Obišla je šank i prebacila stvari na stol. Sjela je čekajući da se varivo ugrije. Dobrih dana govorila si je da se sad radi o učenju novih granica svog tijela i njihovom polaganom, upornom pomicanju. O povratku ravnoteže jačanjem oslabljene strane i pravilnoj podjeli težine. Već je mogla puno više nego prije mjesec dana. Nakon što je jela, u tri pomicanja je prebacila suđe u sudoper, mama će ga oprati kad dođe. Vratila se na svoje mjesto kod prozora i uzela gitaru. Dobrih dana govorila si je da život nekad postavlja prepreke, ali da je ono što će napraviti usprkos ograničenjima bitnije. Kao i u ljubavi. Zamislila je umirujući ritam noćnog vlaka, pa ga zadala bubnju. Tome je trebalo suprotstaviti nešto neobično, ali čisto, i sjetila se mekanog metalnog zvuka čeleste. Pod prstima, melodija se sama počela izvijati.

20. Žileti u srcu

Autor: Milko Valent

O sebi govorim u trećem licu. Ponekad napravim neku bizarnu stvar. Tako sam jučer kosu dala obojiti glamuroznom bojom pepela. Svoju priču počinjem citatima koji upućuju na europski užas. Te sam aktivističke citate zapisala ne navodeći ni autore ni djela iz kojih su citati. Znam, uvijek sam bila paradoksalna. Tako sam na prvo mjesto uvoda u svoju priču stavila citat u kojemu stoji da uvode treba izbjegavati.

 

Svaki je uvod prikrivena melankolija istine. Zbog toga uvode treba izbjegavati.

Rad na ravnodušnosti nije nimalo lak. Spreman sam ubiti svakog kurvinog sina i svaku kurvinu kćer u ime aure umjetničkog djela. To isto rekao je i Rilke, ali pristojnim, blažim, umornim riječima svojstvenim starim elegijama i epohi na odlasku. Nažalost, i vječnost je prolazna. Mi smo u slijepim ulicama.

Proširite svoje horizonte! Prijeđite sve granice!

Tvoja domovina je tamo gdje je tvoj užitak. Sve ostalo je ideologija i literatura.

Izgubili smo osjećaj za ironiju. Mi smo sasvim moderne životinje.

***

Brzo smjenjivanje misli. ”Zar se to samo meni događa?”, mislila je Ina očekujući da se pojavi učitelj Vincent i održi prva dva sata u Školi engleskog jezika u Banbury Roadu. Zadovoljna je stanjem svog intelekta. U svakoj žilici tijela osjeća snagu; u vijugama osjeća rad neurona; njene sinapse rade besprijekorno. Ina je, misli Ina, daleko od globalne shizofrenije koja je zahvatila ne samo njenu siromašnu obitelj nego i cijeli svijet, najviše Europu. Za doručak je imala zobene pahuljice s mlijekom, lipov med i maslac na kruhu. Njezina stanodavka Ella rekla joj je da lijepo izgleda u haljini. ”Odsad ću nositi samo bezosjećajne haljine”, pomislila je dok su žileti u njenu srcu proizvodili pepeo. Mirna je kao luđak u predvečerje. Puna je samopouzdanja. Takva je oduvijek. Težak život u sivom siromaštvu učvršćuje i duh i tijelo.

Osim nje nitko u razredu nema pernicu. Ona ima pernicu od prave svinjske kože. To je dobra koža. Svinje su zbog toga popularne u svijetu, ali ne samo zbog toga. Njihovo kvalitetno meso baca ljude u gastronomski trans osim nesretne pripadnike retardiranih religija koje svojim vjernicima zabranjuju jedenje svinjskog mesa. Te religije tvrde da je svinjsko meso nečisto. Nevjerojatno! Zbog čega primjerice nije nečisto ovčje meso uopće nisu odgovorili. Ina minutu i pol aktivno sanjari o situiranom profesoru Oksfordskog sveučilišta. Godine nisu važne. Već peti dan odlazi u čuveni pub The Eagle and Child. U pubu ruča, pijucka bljutavi Americano i ostaje cijelo popodne čitajući uznemirujuće knjige ili razgovarajući s djevojkama. Razgovara i s muškarcima, ali muškarca kojeg želi zavesti i udati se za njega još nije upoznala.

Ulazi učitelj Vincent, sjeda za stol i izgovara imena studenata da provjeri tko nije prisutan. Učitelj je nasmijan čovjek srednjih godina. Oženjen. Zlatni prsten svjetluca na njegovu prstu. On je, misli Ina, pristalica retro stila i sigurno navija za torijevce, ljigave licemjerne konzervativce kako ih naziva njen stanodavac David Cross. No Ina priznaje da je Vincent dobar učitelj engleskog. Dva školska sata oštrog rada. Ina je spremajući se za bijeg u Englesku mjesecima svakoga jutra slušala na televiziji CNN i na kompjutoru BBC Radio Oxford, a u trenucima predaha gledala britansku humorističnu seriju Only Fools and Horses. Ella Cross joj je rekla da izraz Lovely Jubbly izgovara kao prava Britanka. Danas su u razredu komentirali članak iz Guardiana o neurotičnom konzumerizmu. Inine komentare Vincent je dvaput pohvalio. U oksfordskom šoping centru West Gate promatrala je uživo taj fenomen. Primijetila je da su neurotični kupci uglavnom debeli muškarci i debele žene bez obzira na boju kože i etničko porijeklo. Pokušala je zamisliti kaotičnu psihu tih ljudi. Sigurno pate od nedostatka inteligencije i teške nesanice. Ina pogleda kroz prozor. I dalje je oblačno.

Caramba café je veseli pakao, kako Ina naziva kombinaciju kafića i zalogajnice u dvorištu škole. To je raj multikulturnosti posut osmijesima naizgled bezbrižnih mladih ljudi. U pauzi između dva bloka nastave studenti hrle u stražnje dvorište škole, u Carambu. Argentinka Maria brzo ih poslužuje. Ina odlazi u dno dvorišta gdje je mali prostor s nadstrešnicom na kojoj je natpis ”Smoke House”. Sjedne za velik plastičan stol. Iz ruksaka vadi breskvu koju je jutros kupila u uličici koja se, gle čuda, zove North Parade Avenue. Sad će pojesti breskvu i popušiti tri cigarete. Za vrijeme pušenja doživljava ugodno stanje svijesti. To stanje svijesti Ina naziva ”svijetlom pomrčinom opuštanja”. Ta pomrčina sastavljena je od misli koje teže mudrosti i hrabrim zaključcima. ”To su fragmenti osobnog kaosa”, pomisli Ina. Sve u svemu, njen tata Stjepan je u redu. Dobro zarađuje kao automehaničar; problem je u tome što pola plaće zapije. Alkoholizam je veliko zlo. Majka Marica čini sve da oca odvrati od pića, iako i sama pije. Nekad je bila zgodna žena, ljepotica, a sad je ruina od 46 godina. Odnos majke i Ine. To je prijateljski odnos s tugom u očima mame, blagajnice u supermarketu, koju maltretira pijani muž. Stalna borba od prvog do prvog. Depresivno slaganje računa na kuhinjskom stolu krajem mjeseca. Oskudica. Svaki dan neko varivo s ponekim komadićem mesa, najčešće ono od graha sa sušenim kostima. Salate od kiselog zelja ili od krumpira. Političke svađe uz gledanje TV-dnevnika. Tata je euroskeptik, mama nije. Ona je od početka za ulazak u Europsku uniju. Svađe uz alkohol. Ina je donijela neopozivu odluku: pobjeći će od siromaštva. Odmah je izbacila iz glave poeziju i prekinula s dečkom. Nema vremena za poeziju i dečka. Treba u nepunih godinu dana zaraditi 38 tisuća kuna za bijeg. Već je 5 do 11. Još dva školska sata. Ubrzo stiže učitelj Paul.

***

Bijes i tuga siromašne djevojke mogu biti raspršeni sretnim događajem, recimo povijesnim trenutkom sreće. Taj trenutak sreće hrabre, ali bešćutne djevojke Ine je 15.20 popodne kad je 11. kolovoza u legendarnom pubu The Eagle and Child upoznala Nigela, profesora engleske književnosti na Oksfordskom sveučilištu koji je u proljeće ove godine umirovljen, dan prije svojega 66. rođendana. Rekao joj je da joj može biti djed. Stidljivo je popravila nestašne nabore svoje bezosjećajne haljine, a zatim ga pogledala svojim lijepim očima. U njima se zrcalila hinjena nježnost koju je Nigel doživio kao istinsku. Ah, ta njihova popodneva i večeri u prostoriji puba u kojoj su se nekad skupljali Tolkien i ostali članovi literarne grupe The Inklings! To ne bi mogao opisati čak ni Thomas Hardy svojim brutalno realističnim stilom. Eh, a njihovi izleti vikendima kad Ina nema nastavu! U njegovom starom Bentleyju krstarili su Engleskom. Ogrlica znamenitosti. London. (U Nacionalnoj galeriji ljubili su se ne mareći za posjetitelje i usput pravili selfie-fotografije.) Bajkoviti Bath. Portsmouth. (Na ratnom jedrenjaku Victory cijelo su se vrijeme držali za ruke, a slobodnom su rukom dodirivali topove koji Inu oblikom podsjećaju na patrijarhat.) Woodstock, zapravo Blenheim Palace u kojoj se nalazi Churchilova rodna soba i ispod stakla njegova dječja platnena košuljica. A tek surovi Stonehenge! U Inino sjećanje zauvijek je urezana ta histerična ljubavna noć koja se zbivala sa subote na nedjelju na jednom velikom kamenu. Tko bi pomislio da čovjek od 66 godina, njezin djed Nigel, može biti toliko strastven. Ljubavnim žarom poderao je njenu haljinu, posutu cvjetovima ljiljana, i snježnobijele gaćice te zadihan tražio mesne dragulje po njenoj koži. Nekoliko dana boljela su je leđa od seksa na tom historijski znamenitom kamenu. Najluđi kolovoz u njenom životu. Otišli su i u Shakespearov rodni grad Stratford-upon-Avon. U jednom dućanu kupili su 18 razglednica na kojima je otisnut Shakespeareov 18. sonet. Stojeći ispred njegove rodne kuće čitali su naglas sonet dok su ih, mislila je Ina, književno neobrazovani turisti u čudu gledali.

***

Očajnim pijanim roditeljima javila je da se ne brinu o njoj jer je našla dobar posao u Engleskoj. Uskoro je Nigel zaprosi, ona pristane. Vjenčat će se u Dubrovniku jer je to već nekoliko godina u Europi in. Na medeni mjesec odlaze u Hrvatsku. Putuju od Zadra prema jugu. U Zadru slušaju Morske orgulje; na rivi gledaju zalazak sunca, ljube se i naglas maštaju. Uskoro stižu u mjesto Mlini blizu Dubrovnika. Još su u Oxfordu unajmili u Mlinima apartman u kući blizu mora. Često odlaze u Dubrovnik. Jedne noći pri kraju medenog mjeseca inače uvijek sabrana Ina, koja nosi žilete u srcu, a na tijelu bešćutne haljine, usred teškog pijanstva priznaje Nigelu da je trudna i da se udala za njega iz interesa.

***

Ina je gužvala jastuk te noći dok su pijani roditelji urlali psovke u svojoj sobi. Nije mogla spavati. Oblikovala je plan. Treba joj 38 tisuća kuna. Ina će otići u Student servis. Prihvatit će sve poslove koje joj ponude. Roditelji, siromašni ovisnici o alkoholu, svađama i seksu, sretni su zbog njene odluke. Ina je radila svakoga dana, i nedjeljom, i praznicima i blagdanima, ali za 11 mjeseci zaradila je samo 29 tisuća kuna, koje je potrošila uplativši u turističkoj agenciji jednomjesečni tečaj engleskog jezika u Oxfordu i smještaj u oksfordskoj obitelji te avionsku kartu Zagreb-London-Zagreb, koju nikad neće potpuno iskoristiti. Dio London-Zagreb otpada.

Neumitno se približava bijeg iz Zagreba, taj žuđeni odlazak u Oxford u subotu 1. kolovoza, a njoj nedostaje još 9 tisuća kuna. Donosi očajničku odluku: prostituira se blizu Glavnog kolodvora i za deset radnih noći zaradi potrebnu svotu.

Dan uoči leta za London, u petak, odlazi na tulum kod prijateljice Anje noseći samo studentski ruksak (da roditelji nešto ne posumnjaju) u kojemu su knjige o Oxfordu, pasoš i ostali dokumenti te osnovna kozmetika. Sve ostale stvari kupit će u Oxfordu. Ujutro se Ina ne vraća u svoju trošnu obiteljsku kuću prožetu siromaštvom, kućnim nasiljem i alkoholom; ona je ujutro u Međunarodnoj zračnoj luci Zagreb. Nitko o tome ne zna ništa osim službenice u turističkoj agenciji. Ina je odahnula kad je zrakoplov Croatia Airlinesa u 8.30 poletio za London.