Najbolji FEKP? Najveći FEKP? Najsnažnija uspomena? Najbolja priča s FEKP-a? Najluđa anegdota? Riječima Senka Karuze – teško mi je reći (bar znamo koju smo priču najčešće slušali!) – previše se dobrih autora, pripovjedača, likova, prostora, situacija i zapleta naredalo kroz godine.
Ali FEKP za mene svakako jest najdraži festival, ponajprije zato što nam je ostvario onu fantaziju iz Salingerova Lovca u žitu – da se možemo sprijateljiti s piscima knjiga koje volimo. Zajedno smo bili na šanku i nazdravljali, dijelili sendviče na izletu i sjedala u autobusu, plesali i pričali, grlili se dok se to još moglo. FEKP je festival priča i FEKP sâm je priča, priča u koju uranjamo na bilo kojem njezinom rubu, koju živimo i dijelimo tih nekoliko dana – publika, pisci, organizatori.
Neću dakle izdvajati što je bilo naj, jer sve je naj i sve je FEKP, ali prisjetit ću se nekih naših kratkih rezova. Kad kažem FEKP, pomislim na nešto ili sve od ovoga: mrak u dvorani Teatra &TD i László Krasznahorkai čiji nas je hipnotički glas zamađijao, disali smo tiho kako se ništa ne bi čulo osim njega, rečenica duga kao vlak kojim smo otputovali u njegov jezik, putovanje s kojega smo se jedva vratili.
Elizabeth Strout, dan nakon festivala, ulični koncert na Zrinjevcu, pleše sa svojim partnerom.
Yiyun Li, koju je dopratila obitelj, suprug i dva nježna dječaka s kojima smo se kupali u Splitu, godinama kasnije čitamo da je jedan od njih počinio samoubojstvo kao tinejdžer.
Parovi, priča koju nam je čitao João Anzanello Carrascoza, napisana u množini u kojoj smo se mnogi htjeli prepoznati.
Sve poharano, sve spaljeno, žestoka priča Wellsa Towera koja nam nije dala spavati.
Puštanje titlova za priče Etgara Kereta, izgubljenost u jeziku u kojem nismo imali nijedan oslonac za koji bismo se uhvatili, činilo se da nijedna riječ ne povezuje izraelski s engleskim ili hrvatskim, skrolali smo po osjećaju i Keretovim izrazima lica, dodatnim stilskim figurama.
Naši pisci i kuhari – Senko, Ferić, Robi i Prtenjača, točanje kruha u brudet, crno vino i rakije.
Arnon Grunberg i Frode Grytten plešu u Močvari. DJ Prt u riječkom Palachu i mi svi. Kasnonoćno druženje na zidiću u Pazinu s Davidom Albaharijem.
Anonimno natjecanje u pisanju kratke priče do 20 riječi na papirnatim podlošcima za tanjure u Nacionalnom parku Krka (zna li netko gdje su nagrađene priče?).
Igra asocijacije sa Želimirom Perišem u autobusu, satima.
Zadnji taktovi festivala – Mario Kovač aka Elvis i pjesma Where is my mind, himna svih organizatora i volontera.
Kate Brajdić
