Ingo Schulze (1962., Njemačka, NDR) jedan je od najvećih, a zacijelo jedan od najnagrađivanijih njemačkih autora druge polovice dvadesetog, ali i dvadesetog i prvog stoljeća. Počeo je pisati tek nakon pada Berlinskog zida, a te priče o ujedinjenju, za koje on pak tvrdi da je više bila nenasilna smjena Istoka i Zapada, prožimaju njegovu prozu. Iako su ti elementi vidljivi i prisutni, njegove priče ne boluju od nostalgije, ali su zato tako majstorski zapletene da vam nije ni jasno da ste zarobljeni, a onda kad shvatite, već ste pri kraju knjige.
Ingo Schulze rođen je 1962. godine u Dresdenu. Na Sveučilištu u Jeni studirao je klasičnu filologiju i njemački jezik te je radio kao dramaturg u Nacionalnom kazalištu u Altenburgu. Na proljeće 1989. godine napušta kazalište i počinje raditi kao politički novinar, a sredinom 1990-ih započinje književnu karijeru. Dosad je objavio šest romana, uz brojne zbirke kratkih priča, eseje, članke i radiodrame. Za svoju debitantsku knjigu 33 trenutka sreće (33 Augenblicke des Glücks, 1995) osvojio je nagradu Alfred-Döblin-Wettbewerbs. The New Yorker 1997. godine objavljuje tri njegove priče iz debitantske knjige, a Richard Avedon uvrštava ga u Pet najboljih europskih mladih autora. Za knjigu Jednostavne priče (Simple Storys, 1998) osvaja nagradu Berlin Literaturpreis. Iz njegova opusa valja još istaknuti kratki roman Novi život (Neue Leben, 2005), zbirku priča Handy (2007), te romane Adam i Evelyn (Adam und Evelyn, 2008); Peter Holtz (2017) i Čestiti ubojice (Die rechtschaffenen Mörder, 2020). Schulze je član Berlinske akademije za umjetnost i Njemačke akademije za jezik i poeziju. Njegove knjige prevedene su na više od 30 jezika.
