Jenni Fagan je škotska spisateljica i pjesnikinja. Njezin romaneskni prvijenac The Panopticon iznimno je dobro primljen od kritike te mu je The New York Times nedavno posvetio naslovnicu. The Panopticon je preveden na osam jezika, ušao je u uži izbor za nagrade Desmond Elliot i James Tait Black te je nominiran za nagradu Dublin Impac. Jenni Fagan trenutačno završava scenarij za film koji će producirati Sweet Sixteen Films, a režirati Jim Loach. Snimanje filma počinje ujesen. Dobitnica je nekoliko priznanja za svoje pjesničke zbirke, među ostalim nagrade 3AM za pjesničku knjigu godine, a dvaput je nominirana za prestižnu nagradu Pushcart. Trenutačno privodi kraju zbirku kratkih priča, a njezina je priča When Words Change the Molecular Composition of Water nominirana za nagradu EFG za kratku priču Sunday Timesa. Godine 2013. časopis Granta (koji takav izbor objavljuje jednom u 10 godina) svrstao ju je među najbolje mlade britanske pisce. Jenni Fagan trenutačno boravi na spisateljskoj stipendiji na Sveučilištu u Edinburghu. Njezin drugi roman The Sunlight Pilgrims izlazi dogodine, a s njezinim djelima moći ćete se upoznati na 13. FEKP-u u Zagrebu i Šibeniku.
Kratka priča – što je ona zapravo i što vas privlači ovoj formi? S čime biste usporedili kratku priču?
Usporedila bih kratku priču sa slikom. Gledate u sliku i mislite da možete vidjeti što je na njoj, ali nekad morate nastaviti gledati, iz različitih kuteva, kako biste otkrili o čemu se zapravo radi. Čini se kao cjelina, ali zapravo je riječ o mnogo stvari.
Kamo vas je kratka priča najdalje odvela? Što vidite kao svoje najveće postignuće?
Moja je najdraža priča Kafkin Preobražaj. Otkako sam je pročitala, pokušavam napisati vlastitu verziju i još uvijek nisam uspjela, ali sam na tom putu napisala neke zanimljive stvari. Možda nikad neću dostići tu razinu, ali ona me tjera da ciljam visoko.
Na koje karakteristike usmjeravate pozornost dok pišete? Kakvi likovi žive u vašim pričama?
Zanima me ono periferno, stvari koje nisu očite, ljudi koji se nalaze u nekonvencionalnim situacijama, ljudi koji se moraju nositi sa životom unatoč neobičnim okolnostima. Privlače me ideje, a likovi nalaze mene, to je uvijek dobra stvar.
Nakon izvrsno primljenog romanesknog prvijenca The Panopticum, koji su hvalili i autori kao što su Irvine Welsh i Ali Smith, sada će izaći vaša nova zbirka priča There’s A World Outside, I Know Cos I Heard Talk. Otkud taj intrigantni naslov? Zasigurno vam ne ponestaje ideja – već imate nacrte nekoliko sljedećih knjiga?
Moj drugi roman The Sunlight Pilgrims izaći će sljedeće godine i napravila sam koncepte za buduće romane. Nisam sigurna kako je moguće potrošiti ideje, ovaj svijet i ljudska egzistencija su toliko bogati pričama i sukobima. Naslov za zbirku dolazi od stihova koje je Mr E napisao za grupu Eels. Zanima me kako je to živjeti udaljeno od života, kao iza zatvorenih vrata, ili kako je to osjećati se izvan života. Naslov govori o tome. Trenutno također završavam filmski scenarij za The Panopticon. Producentska kuća Sixteen Films uskoro će početi sa snimanjem, možda kasnije ove godine.
Sudjelovali ste u različitim projektima, uključujući i rad sa zatvorenicama, mladim prijestupnicima i beskućnicima. Koliko vam je to bilo izazovno i kako vidite moguće uloge književnosti u društvu?
Da, bilo je izazovno, ali i i zanimljivo. I sama ne dolazim iz ne baš uobičajenog okruženja, odrastala sam u ustanovi Barnado’s. Zanimljivi pripovjedači nalaze se na svakom koraku i mislim da je iznimno važno moći pronaći svoj glas ako se inače osjećate bezglasno. Vjerujem da književnost, pripovijedanje i pisanje imaju praktičnu ulogu u svakodnevnom životu ljudi i to bi trebalo promicati, a ne razdvajati, književnost bi trebala biti dio svačijeg života.
Razgovarala: Katarina Brajdić
