2010.
Baseball je više od igre. Nisam se odmah zakačio. Kao i za mnoge druge stvari, tako mi je i za baseball trebalo vremena. Protekle su godine dok se s istočne obale, iz Bostona, nisam dovukao do Kalifornije. Dalje od toga nisam više mogao. Pacifica u okrugu San Mateo, gradić od kojih 35 ili 40 tisuća stanovnika, definitivno je jedna od onih krajnjih točaka na kugli zemaljskoj do koje sam ja, umorni Bosanac, tad još na rubu četrdesete, uopće mogao stići.
Jessicu Morales upoznao sam u Sanchez Art centru gdje su polaznici tečaja fotografije, kojeg je ona vodila, priredili izložbu svojih najuspjelijih radova. Bez prevelikih očekivanja počeli smo se viđati, šetali bi po Rockaway Beachu promatrajući surfere, izlazili na večere i pričali jedno drugom djeliće svojih života ne razotkrivajući možda sve, ali ipak dovoljno da bi shvatili kako vrijeme, na ovaj ili onaj način, uvijek učini svoje. Iza nas je ostao pristojan broj ruševina, prvih i drugih ljubavi, ozbiljnih i usputnih veza, razdoblja samoće koja, složili smo se, uopće nije tako strašna kakvom se čini.
Pet ili šest tjedana poslije oprez je popustio.
„U nedjelju idemo kod mog brata na roštilj, gringo. Ne planiraj ništa drugo“, rekla je.
„Ne znam je li to pametno, nisam baš dobar na velikim obiteljskim okupljanjima.“
„A kad si se to, molim te, posljednji put obiteljski okupljao negdje? Osim toga nije ovo ništa veliko – Opening Day, znaš, počinje sezona baseballa. Roštilj, pivo i utakmica. Već sam javila da ne dolazim sama. Onda?“
„U redu, idemo na roštilj, za baseball ne mogu ništa garantirati.“
Nije problem, Moralesovi su iz Venezuele – jedne od možda deset zemalja u svijetu u kojima znaju sve o baseballu, pa ako želim, putem do San Francisca objasnit će mi ona osnove igre. Dakako, ništa ili skoro ništa nisam shvatio. Da bi čovjek razumio, a onda i zavolio baseball, mora se sam upustiti u to. Sjedneš pred televizor i gledaš, objašnjenja sa strane koliko pomažu – toliku i odmažu. Slično je i s odabirom momčadi. Nitko te ne može navući da navijaš za Giantse, Red Soxe ili Dodgerse. Iz teško objašnjivih razloga jedna od momčadi ući će ti pod kožu. Proljeća 2010. zavolio sam SF Giantse što i nije bilo naročito teško. Osim činjenice da je to bila naša, domaća momčad i što je Jessica navijala za njih, Giantsi su imali ono nešto. Bili su skup čudaka kakve je teško i zamisliti na jednom mjestu: Barry Zito, Madison Bumgarner, Jonathan Sanchez, Juan Uribe i veliki Pablo ‘Kung-fu Panda’ Sandoval iz Puerto Cabella u Venezueli.
„Onda, ljudi“, osokoljen pivom bubnuo sam pred Jessicom, njenim bratom Alejandrom, njihovim prijateljima i rođacima okupljenima oko velikog roštilja u dvorištu Alejandrove kuće, „hoćemo li osvojiti prvenstvo ove godine?“
Najednom je zavladao teški muk.
„Misliš na diviziju ili baš World Series?“, pitao je Alejandro u čudu.
„World Series, hombre, iako – nije ni divizija za baciti.“
U tren započela je rasprava oko toga jesam li ovom izjavom upravo uništio još jednu sezonu. Kad je riječ o baseballu, doznao sam, naoko normalni ljudi pretvaraju se u grupu teških praznovjernika. Spomenuti osvajanje prvenstva na samom početku sezone tumači se kao teški baksuzluk. S Giantsima je bilo još osjetljivije, jer oni World Series nisu osvojili od kad su davne 1958. iz New Yorka preselili u San Francisco.
Na koncu je zaključeno kako se moja nesmotrena upadica ne može uzeti za ozbiljno jer, kako im je Jessica pojasnila, njezin gringo nikad u životu nije pogledao ni jednu baseball utakmicu. Izvukao sam se uz javnu opomenu, no od tog trenutka svi su me promatrali kao da imam vrlo rijetku bolest.
„Vidiš, Carlito“, Alejandro je čučnuo kraj svog petogodišnjeg sina i pokazao prstom na mene, „ovaj gringo je dečko tete Jessi i ne zna ništa o baseballu.“
Carlito je prvo razrogačio oči, pa otrčao drugoj djeci ispričati veliku novost.
Do kraja sezone te 2010. godine Giantsi su prvo osvojili NL West s 92 pobjede i 70 poraza, pa onda izbacili Atlantu 3-1, u divizijskom finalu dobili Phillies 4-2, a u World Series i Texas Rangerse 4-1 i tako osvojili prvi naslov od 1954. U tih sedam mjeseci izrastao sam u zagriženog fana i dok su Jessica, Alejandro i ostatak društva cijeli svoj život čekali na titulu, ja sam je dočekao u svojoj prvoj sezoni.
2011.
Za onih pet dugih mjeseci koliko svaki ljubitelj baseballa u Americi mora svake godine pregurati do nove sezone, Jessica i ja još više smo se zbližili. Negdje između Božića i postnovogodišnje depresije osjećaji su nadvladali svaki oprez u nama. Bilo je samo pitanje dana kad ćemo i formalno početi živjeti pod jednim krovom. Jedna od opcija bila je i preseljenje u San Francisco. Iako mi je jedno vrijeme odgovaralo živjeti u manjem gradu, nisam se vezao uz mjesta, a posao administratora baza podataka ionako sam uglavnom obavljao od doma. U iznimnim slučajevima, obično kad bi preuzeli novog klijenta, morao bih otputovati na par dana ili tjedana, ali nisam ja bio problem.
U ne tako davnoj prošlosti Jesscia je prekrižila San Francisco. Nije željela ulaziti u detalje, a ja nisam inzistirao – koliko zbog nje, toliko i zbog sebe. Posve sigurno, pretpostavljao sam, nije riječ o ugodnoj priči i zato sam je pustio.
„Treba mi još vremena“, priznala je na koncu.
Početkom veljače iznajmili smo veći stan u centru Pacifice. San Francisco može čekati.
2012.
Novu sezonu sad već po tradiciji otvaramo na roštilju kod Alejandra. S pet piva u sebi najavio sam nastavak zlatne ere Giantsa i novu titulu. Žamor nezadovoljstva daje mi do znanja da opet prizivam zlu kob. U prijevodu – laprdam. Jedino mi Jessica daje za pravo podsjećajući sve okupljene na moje proročanstvo od prije dvije godine. Na žalost i ona je pod gasom. To je naša nova zanimacija. Od jeseni prošle godine moja draga počela je sve češće zavirivati u čašicu. Prvih tjedana uporno sam joj prigovarao što je dovelo i do ozbiljnijih svađa. Osjećao sam da iza tog njenog cuganja stoji nekakvo mračno nezadovoljstvo.
„Ne, gringo, sve je u redu. Pijem tek tako“, uvjeravala me.
Postoje ljudi koji uistinu piju tek tako – jer im se pije, ali ona nije spadala među njih. Uvjeren da ću je izgubiti i već pomalo i pomiren s takvim raspletom počeo sam i ja istjerivati duhove iz boce. Kao pripadnici dvaju naglašeno emotivnih naroda prometnuli smo se u par zanimljivih pijanaca koje je splet životnih okolnosti izbacio na obale Amerike. Velika, obećana zemlja Amerika navikla je nositi se i s puno većim problemima nego što je jedan venezuelansko-bosanski ljubavni par srednjih godina. Nije našoj drugoj domovini smetalo ni to što smo skliznuli u autodestruktivnu fazu. Uredno smo plaćali porez, a sve ostalo naša je privatna stvar.
Sredinom kolovoza, nakon što smo dva skoro pa trijezna tjedna pregovarali, pokupili smo svoje stvari i doselili u San Francisco. Iz stana u Langton st. mogli smo kamenom dobaciti do Willie Mays Plaze i AT&T parka. Giantsi, pojačani s još nekoliko osobenjaka kao što su na primjer Brian Wilson, krakati Hunter Pence ili Angelo ‘El Caballo Loco’ Pagan, djelovali su kao družina spremna na sve.
Činilo se da Jessi i ja također možemo dalje. Njezina emocionalna stanja nepogrešivo su se održavala na meni. Od nemira do spokoja pratio sam je poput vjernog psa. Za mene je San Francisco bio novost, za nju ne – odrasla je u tom gradu, doživjela dobre i loše stvari. Iz iskustva sam znao da nije pametno vraćati se i toga sam se držao. Više od dvadeset godina nisam pošteno ni pogledao u retrovizor. Svaki grad, svakom mjesto u kojemu si proveo neko vrijeme, naseljavaju duhovi prošlosti. Moj rodni grad spalili su do temelja, sve one druge spalio sam ja sam. Nisam, međutim, nikad ni pomislio da bilo tko drugi, pa tako i Jessica, mora živjeti na taj način. Vjerovao sam da ona najbolje zna zašto je otišla i zašto se sad, nakon godina dobrovoljnog izgnanstva, vratila u San Francisco.
Konac sezone Giantsi su dočekali na čelu NL West divizije uz skor – 94 pobjede i 68 poraza. A onda su redom, kao jesenje lišće, pali Redsi, Cardinalsi i u velikom finalu Detroit Tigersi. Ovi posljednji razbijeni su 4:0, a Kung-fu Panda ispalio je u prvoj utakmici tri home runa i poslije predvodio šampionsku paradu ulicama San Francisca. Negdje u toj narančastoj gomili bili smo i nas dvoje. I baš tu, usred slavlja, na tren sam uhvatio Jessicin pogled. Shvativši da je njezina tuga uhvaćena na prepad samo je oborila glavi i rekla:
„Moramo razgovarati.“
2013.
„Kažem ti, gringo, tip je propast. Ne obična, svakodnevna, on je propast od formata. Propalica poput Lestera Diamonda iz Casina i moja sestra je budala. Rekao sam joj – ti si budala, ženo. Znam, kaže, baš ovim riječima. Samo znaš kako je, odrasla je žena, ja joj ne mogu pomoći u ovakvim stvarima.“
Alejandro i ja našli bi se s vremena na vrijeme na stadionu. Giantsi nisu izgledali dobro te sezone. Godina siva u svakom pogledu.
2014.
Baseball je, kažem, više od igre. Velika američka priča. Te godine Giantsi su izrasli u dinastiju. Po treći put u pet sezona posljednji su napustili teren. Jessica Morales otišla je daleko na sjever, sve do Seattlea. Dobili smo svoje vrijeme i potrošili ga nekako prebrzo. S osamnaest bila bi to skoro pa grčka tragedija za moje slabo srce. S četrdeset i nešto ostaješ na nogama bez obzira na sve. Ne zato što si jak, već zato što baš i nemaš prevelikog izbora.
Na kraju nekako sam ostao u San Franciscu. Odbrojavam dane do početka još jedne sezone. Pablo Sandoval napustio nas je i za velike novce prešao u Red Soxe, ali ništa zato – ostat će mu lijepa sjećanja na vrijeme kad su Divovi hodali zemljom.
Zoran Pilić
