fbpx

Kristīne Želve: Uvijek se može kraće, samo reži!

Kratka priča – što je ona zapravo i što vas privlači ovoj formi? S čime biste usporedili kratku priču?

Oduvijek me zanimalo ono fragmentarno u životu. Mislim da to dolazi iz mog filmskog obrazovanja i iskustva, a odražava se i na moj stil pisanja. Jedna od glavnih lekcija na studiju filmske režije i montaže bila je – uvijek se može kraće, samo reži!

Kamo vas je kratka priča najdalje odvela? Što vidite kao svoje najveće postignuće?

Vjerujem da je sasvim moguće ispričati priču u jednoj rečenicu, što još ne mogu potvrditi vlastitim spisateljskim iskustvom, ali vidjela sam da drugi mogu i to je nešto čemu težim.

Na koje karakteristike usmjeravate pozornost dok pišete? Kakvi likovi žive u vašim pričama?

Sve je to kuhinja, radionica, majstorska klasa ili tajna – kako želite – piščeva posla, prilično neobjašnjiva ljudima koji nisu pisci. Mogla bih izmisliti odgovor i reći „sve je to o meni“, ali to će istovremeno biti i točno i netočno. Pa recimo onda zasad da je tako. No ono što je sigurno – prvo pitanje na kontrolnom popisu za prosuđivanje vlastitog i rada mojih kolega uvijek je bilo: „Je li ovo dosadno?“

Kad ste počeli pisati priče iz zbirke Meitene, Kas Nogrieza Man Matus (Djevojka koja me ošišala), isprva ih niste planirali objaviti? Kako je izgledao taj put i je li vam sada lakše smatrati se piscem?

Moja profesija su film i televizija. Nikad se nisam smatrala profesionalnim piscem – sve do jednog razgovora s kolegicom, pjesnikinjom i urednicom moje knjige. Tvrdila sam da je profesionalni pisac netko tko piše svaki dan (što ja nisam radila). Ne, nisi u pravu, rekla mi je –  profesionalni pisac je pisac koji MOŽE pisati. A to mogu.

Radnja vaše zbirke smještena je u 90-e, doba kad je Latvija, kao i Hrvatska, postala neovisna Nedostaje li vam što iz tog razdoblja? Što se otad promijenilo u Latviji i kako književnost prati te promjene?

Latvija je neovisnost stekla 1991, zapravo bila je to restauracija neovisnosti nakon sovjetske okupacije koja je trajala od 1945, Latvija je već bila neovisna država od 1918. do 1940. Iz sovjetske prošlosti ne nedostaje mi apsolutno ništa– ne osjećam ni trunku nostalgije za tim vremenom, iako je to bilo doba mog djetinjstva i mladosti. Vrijeme prilagodbe i prelaska iz Sovjetskog Saveza i “komunizma” u divlji kapitalizam bilo je jako teško, a zanimljivo je da se sve događalo istovremeno – postajanje odraslom osobom (za mene i moje prijatelje) i stvaranje nove države. Za sve nas bilo je najteže naučiti živjeti kao slobodna i odrasla osoba. Šištanje, rezanje djevojačke pletenice – to je bilo opraštanje od djevojaštva, od vlastite prošlosti. Nemoguće je u nekoliko rečenica opisati što se sve promijenilo u Latviji, jer se promijenilo sve. Književnost na te procese reagira vrlo polagano, vrlo sramežljivo, ali to je razumljivo – potrebna je distanca u vremenu da bi se život pretočio u književnost.

Razgovarala Katarina Brajdić