Nocivis Algae
Oblačno je. Gledam u daljinu dok se zelenilo naizgled proteže u beskonačnost. Do mene dopire smrad ili, kako bi ga neki opisali, profinjen i jak miris algi. Proširile su se dalje nego što je itko mislio da hoće… No, lijepo je znati da se ipak, nakon tolikih godina, barem klima nije toliko promijenila. Čak mi je i drago što me moči kiša. To je valjda ostalo normalno. Uz manjak galebova, treba ti barem nešto, makar i padaline, da ti odvuče pozornost dok radiš na platformi. Radnici na terminalu sigurno imaju bolju plaću od mene, nekog jadnog radnika na “nasadima” algi. Prozvali su ih nasadima, mada nisu ni blizu tome. Kao da ih je itko posadio… samo su narasli. Kćer mi kaže da to sad uče u školi i da su nekad imali veću bioraznolikost, što god to bilo. Navodno nekad davno nije ih bilo. Ma, gluposti! Bile su tu otkako sam se ja rodio, valjda su prirodne. Dobro da su otjerali one smutljivce koji su širili lažne vijesti. Neke klipane koji su se nazivali biolozima. Šta oni znaju? Alge su alge, ne ovisi život njihovih obitelji o tim biljčurinama. Što se uopće dogodilo s njima? Otkako su ih otpustili više im nema ni traga ni glasa. Dobro da ne znam, nisam ja u tom društvu, sve neke propalice i otpadnici… napokon, peta tura gotova. Još samo da odnesemo ove alge u skladište, da ih Joško spakira pa idem doma. Danas ih mogu više uzeti. Zaista korisne te morske biljčice. I vrijedne, još kako! Turisti nam dolaze samo zbog toga, kažu na Vijestima, jedino tu uspijevaju. Lijepih plaža ima gdje hoćeš, ovakvih hranjivih i zdravih tvari ima samo kod nas i nikad ih neće ponestati.
***
“Nikad ih neće ponestati. Ne dok je ona grdosija od terminala još tamo. Sve je počelo s tim.”- zastanem, najednom gledan sa svih strana prostorije gdje smo se okupili. Luxia me gurne laktom u rebra i pokaže da nastavim priču. Vjerojatno će biti isto kao i uvijek. Svi će nas otpisati bez ikakvog pojma o današnjem svijetu. Ipak, kao i uvijek, ja nastavim.
“Čuli ste što sam rekao. Alge su nastale zbog sve ove industrije. To je bila neka prilagodba da bi mogle živjeti na tom području. Da nam se industrija unaprijedi, s vremenom bi nestalo i tih algi.”
Iz publike se probije nečiji glas, popraćen glasnim štucanjem od previše alkohola: “A zašto bi mi makli te alge? Dobro ih prodajemo. Kažu- hik- da su te alge zdrave. Oni koji imaju para ih jedu svaki dan, za svih pet obroka. Na kraju, šta nam- hik- smetaju platforme i stari pogoni – govornik se sruši na pod, ne uspijevajući pričekati odgovor.
Nakon laganog tapšanja po ramenu, okrenem se i počnem prevoditi Luxijine pokrete, jedva slijedeći brzi ritam njenih prstiju: “Problem je u cijeloj industriji koju koristimo. U usporedbi s ostalim europskim gradovima, mi smo među najnerazvijenijima. Trebalo bi učiniti ono što se još davno predložilo, ali ovdje nikad nije učinjeno. Moramo u potpunosti izbaciti fosilna goriva iz upotrebe. Uz svu tehnologiju koju sada imamo, puno je isplativije oslanjati se na nove, obnovljive izvore energije”- poslije kratke stanke, ona započne opet, uz nedovoljno vremena za ikoga da je prekine- “Alge možda jesu dobre za nas u određenoj mjeri, ali to ne znači da su dobre za okoliš. Nekad je na tom potezu bilo more. U Kostreni je bilo mnogo plaža, isto kao i kod Omišlja. Jedino što je sad od toga ostalo su povremeni bazenčići na slojevima algi. Najgore je to što se alge sad šire i na kopno -“.
Iz mnoštva se javi jedan glasić: “Što bi se dogodilo da imamo nešto što može uništiti te alge?”
“Ovisi. Koliko toga je potrebno?”- podrugljivo upitam i zagledam se u njega zajedno sa svojom prijateljicom- “Što ih to može uništiti?”
Kroz gomilu se probije dječak i, malo mucajući u početku, stane pričati: “Pa vidite, moj prijatelj je za svoj rođendan dobio ribicu, neku zastavu, običnu smeđu. Htio je ljubimca, ali oko te ribice je bilo previše brige i slana voda iz laboratorija je koštala previše da bi ju on mijenjao svakih mjesec dana. Zato se odlučio riješiti ribice. Rekao je roditeljima da je ribica uginula i otišao ju je baciti u jedan od onih plimnih bazenčića na algama. Kaže da je riba počela jest te alge čim ju je bacio u vodu. Vratio se za kojih tjedan dana i kune se da je riba produbila pola metra u algama.”
Luxia ga pita (a ja, naravno, prevedem): “Čekaj, nisu li zastave zaštićene? Gdje ju je nabavio?”
Mali pocrveni, ali svejedno joj odgovori na pitanje- “Mislim da jesu, ali ja ne znam gdje su ju nabavili. Čuo sam da mu je tata bio prije na pecanju pa ju je valjda uzeo sa sobom.”
Očito je ta riba bila ulovljena u divljini i imala je nekakav utjecaj na te alge. Pitam se, ako vratimo više autohtonih riba, što bi se dogodilo…
“Jeste li vas dvoje oni znanstvenici koje su izbacili sa sveučilišta?”
Okrenemo se i nađemo licem u lice s jednom mladom djevojkom, od kojih 14 godina i upitam je – “Tko si ti?”
***
“Ja sam Sarei i moj tata radi na nasadima algi.” Pitala sam imaju li pristup do ribogojilišta i još važnije, do laboratorija. Barem se znaju snalaziti tamo, jer trebat će mi pomoć ako ne želim da me uhvate. Ja znam gdje možemo pronaći te ribe, samo trebam nekoga da me odvede do njih. Uzgajaju se, ali nisu dostupne ljudima jer na njima provode eksperimente i kojekakva istraživanja. Već sam riješila pitanje prijevoza. Dogovorili smo se naći ovdje idući tjedan i napraviti plan. Ne mogu vjerovati da je i onaj dječak pristao. Nema ih više puno koji bi se zauzeli za očuvanje okoliša. Mogla bih još sanjariti o tome, ali moram ići kući, da tata ne shvati da me još nema iz škole. Popnem se u prvi tramvaj i krenem put Spilja, nekadašnjih Pećina. Dođem doma nekoliko minuta prije njega, taman na vrijeme da sve namjestim kao da sam ovdje bila već sat vremena. Začujem kratki bip na vratima i trenutak kasnije uđe moj tata, neobično dobre volje.
“Hej, ribice! Vidi, dobili smo paket algi povrh! Jošku nije trebalo jer ide kod roditelja idući tjedan. Mama će biti sretna. Ista cijena, više hrane! Kakav je tebi bio dan?”
“Ma znaš, kao i obično. Pišem priče, spašavam svijet… ništa nova.”
__________
Mari Rodin, rođena 2005. u Rijeci. Pohađala je OŠ Dolac te zatim OŠ Nikola Tesla u Rijeci te se upisala u Prvu sušačku hrvatsku gimnaziju.
Sa svojim literarnim radovima sudjelovala je na mnogo natjecanja.
Nekoliko puta predložena je za državnu razinu LiDraNa, dobitnica je priznanja na 32. Lovrakovim danima kulture kao i priznanja Side Košutić Radoboj. Između ostalog, osvojila je 3. mjesto na županijskom i 2. mjesto na državnom natjecanju Hrvatske vatrogasne zajednice.
U slobodno vrijeme voli čitati (ponajviše fantastiku), a s vremena na vrijeme se javlja na natječaje kao što je Decameron 2020.
