Karirana košulja. Crne traperice. Naočale crna okvira. Frizura kao i inače.
Sve je normalno.
Soba je blago osvijetljena dok se sprema za školu. Pri završetku, stoji tamo, na sredini sobe, s torbom preko jednog ramena i nešto gleda na mobitelu. Vrijeme, najvjerojatnije, jer kad pogleda to što je trebao, izraz lica mu iz neutralnog prijeđe u blagi šok i već je za tri sekunde vani, trči prema školi.
Ok, tri sekunde je možda malo pretjerano. Ajmo reći minutu. Ipak je trebao i obuti cipele i što sve ne.
Ali to trenutačno nije važno.
*
Dakle, vrijeme prođe, dođe u školu i izgleda kao da je odahnuo, ramena su mu se malo spustila. Hoda prema svlačionici, preobuje se, možda popriča s kojim prijateljem i izlazi natrag na hodnik. Sva su se djeca već uputila prema učionicama, što znači da je malo zakasnio. Hvala bogu, još uvijek nije zvonilo.
Kosa mu malo poskakuje kad trči niz hodnik. Lijepo.
*
Sjedi kraj Franje na prvom satu. Povijest. Jedan od njemu najdražih predmeta (valjda i to treba zapisati). Ne pogledava uopće prema satu, zapravo, ne pogledava nikamo osim na nastavnika i ploču (nažalost). Sva su ostala djeca jako bučna. On sjedi, zapisuje i priča s nastavnikom koji svako malo zastajkuje kako bi utišao razred. Tužno je gledati Franju kako stalno pokušava dobiti njegovu pozornost, ali tu se nema što pomoći. Franjo je jednostavno takav, gladan pozornosti.
Što je to na njegovom licu, razočaranje? Oh, da. Knjige se moraju spremiti. U redu.
*
Tjelesni je drugi sat. Svaki put kad je tjelesni, od njega se može vidjeti malo više nego inače zbog čega je to masovno najpopularniji predmet u razredu. Oni koji sjede sa strane, doduše, ne smiju ništa pisati (još jedno od, iskreno, glupavih pravila učiteljice tjelesnog), što je razlog istrgnutom papiru i lošem rukopisu. Kao da je taj rukopis inače dobar. Kaj god.
*
Na hodniku priča sa sestričnom koja ide u 8. a. S njom se uvijek druži. Ali dobro, ipak mu je sestrična, a i hormoni puno utječu na mišljenje, tako da je to opažanje najvjerojatnije potpuno beskorisno.
*
Zvono zazvoni, djeca se jedva naguraju u razrede i počinje treći sat, koji je u slučaju osmog c engleski. Učiteljica brblja nešto svoje, nitko ne prati, čak ni on. Evo, okreće se i priča s razrednim cvrkutalom, to će reći Golubom. Iznenađujuće, ali ne i neočekivano. Engleski je najdosadniji predmet. Predzadnji stol kraj prozora pun je papira, bilježnica i udžbenika, ali ništa od toga nije ni približno riješeno. Osoba za tim stolom prezaposlena je gledajući. Što? Njega. Ali zašto sada govorim o njoj? Nije važno.
*
Zvoni, veliki je odmor. Hrana. Posluže nam neko smeće koje svi dobrovoljno uguraju u usta. On ne jede hranu školske kuhinje zbog čega ga se jasno može vidjeti usred glavnog predvorja kako jede kroasan kupljen na školskom automatu. Mali, delikatni zagrizi. Uvijek pravilni. Treba mu dvije minute da pojede taj kroasan. Uvijek je tako, zato brojanje ovoga puta nije bilo potrebno. Dvadeset i tri zagriza. Niti za to brojanje više nije potrebno. Savršenstvo je uvijek pravilno.
*
Četvrti i peti sat su hrvatski. Dođe mi da plačem. Moje je mjesto ravno ispred njegova. Dva sata. Dva ću sata tako sjediti.
Bez obzira na to, sat počinje, učiteljica nešto objašnjava. Prilično sam sigurna da bismo sada trebali provjeravati neki test ili tako nešto? Ne znam. Moje su misli drugdje.
Jesam li danas uredila kosu? Naravno. Čak sam ju i oprala. Leđa ravno. Duboki udah.
Oh ne. Preglasno.
“Jesi li u redu?”
Naravno da sam u redu. Kako ne bih bila u redu?
Tako je drag. I brine se za druge. Čak i za mene.
*
Na lijevoj mi je ruci sat. Jedan od onih koji mogu pristupiti internetu, uspostavljati pozive i to. Njegova mama ulazi u sobu i njuška naokolo. Nepristojno. Približava mi se. Skida medvjedića s police, oprašuje ga i malo se zagleda u crne staklene sfere postavljene za oči. Baca medvjedića na pod i skoči na njega.
Kamera se ugasi.
_____
Ja sam Marija Kuten, rođena sam 21. 7. 2005. u Zagrebu, a živim u gradiću Vrbovcu gdje pohađam (a uskoro i završavam!) II. OŠ Vrbovec, dakle, osmi sam razred. Osim regularne osnovne škole pohađam i glazbenu školu. Od malena jako volim književnost, a još od vrtića pišem kratke priče i pjesme. U zadnje vrijeme najviše pišem na engleskom jeziku, ali hrvatskim se jezikom još uvijek nisam prestala koristiti. Dva sam puta došla do županijske razine na natjecanju LiDraNo, jednom za novinarstvo, a jednom za kratku priču. Između ostaloga sam sudjelovala i na manjem natjecanju “English all around” (multidisciplinarno natjecanje na engleskom jeziku organizirano od strane Privatne umjetničke gimnazije u Zagrebu) i na tom sam natjecanju prvi put dobila “honorable mention” za pjesmu, a ove godine i prvu nagradu, za kratku priču, u konkurenciji od 35 priča iz cijele Hrvatske.
Mentorica je profesorica Sandra Hajak.
