Kratka priča – što je ona zapravo i što vas privlači ovoj formi? S čime biste usporedili kratku priču?
Kratka priča je atom. Energija sabijena u malom, koja te može razvaliti u trenutku. Bliska je životu. Način pripovijedanja i izlaganja stvari jednak je onom u svakodnevnom životu – ako je vaš prijatelj prevario djevojku, a vi to prepričavate drugom prijatelju, nećete 20 minuta opisivati sobu ili šumarak, nego ćete odmah ići u glavu. Isto je s kratkom pričom i upravo me to privlači ovoj formi – kratka priča kao kratak, možda i slučajan susret, u kojem želiš reći nešto što ti je važno i produžiti dalje.
Kamo vas je kratka priča najdalje odvela? Što vidite kao svoje najveće postignuće?
Kratka priča me vodala po samome sebi, bacala po svijetu i drugim svjetovima. Govorim dakako o tuđim pričama. Priča, odnosno književnost u svim svojim formama, paralelni je svemir, svijet u koji se možeš sakriti od svih i svega i otkrivati sve i sva. Što se mojih priča tiče, sretan sam što su me odvele na neke festivale i radionice (jer su dvije stvari koje najviše volim književnost i putovanja) i što su mi omogućile da upoznam zanimljive ljude. Ujesen me kratka priča vodi u Australiju, a dovela me i na FEKP, kojem se neizmjerno veselim. Pogotovo otvaranju i kuhanju. (Da, hrana je treća stvar koju volim.)
Na koje karakteristike usmjeravate pozornost dok pišete? Kakvi likovi žive u vašim pričama?
Ovo je malo teže pitanje, jer ne volim govoriti o svojem pisanju. Naime, pišem jer imam potrebu nešto reći i to na način na koji pišem (koji ne ispadne uvijek dobar, ali to je već nešto drugo), a kad moram o tome govoriti čini mi se da moram dekodirati ono što sam se silno trudio kodirati. Pozornost mi ponekad privuče lik, a ponekad atmosfera ili nešto drugo pa priču gradim oko toga. Što se likova tiče, oni su uglavnom tromi i nespremni bilo što poduzeti, osim lajati po birtijama, jednako kao i u stvarnosti. I sâm sam uglavnom takav, samo što ja lajem pišući, pa osim što se ispušem imam i zadovoljstvo tu i tamo odgovoriti na pitanje što mislim i, kao što sam već rekao, putovati i upoznavati nove ljude. Fakat se veselim onom kuhanju!
Kao pobjedniku natječaja Prozak, koji svake godine organiziraju Zarez i Algoritam, uoči Festivala izaći će vam zbirka priča Divan dan za Drinkopoly. Koliko se koncept i izgled zbirke mijenjao od trenutka kad ste se prijavili na natječaj s pričom Asju više ne mogu vidjeti?
O konceptu je besmisleno govoriti jer ga nema. Nisam još došao u fazu da pišem zbirku. Dakle, da imam unaprijed zaokruženu ideju i pišem priče o npr. utjecaju rasta cijene kaučuka na živote vulkanizera. Veseli me različitost tema i postupaka pa se trudim pisati različite priče. Uglavnom, pišem priče, a ne zbirke. Kad ih se nakupi stavim ih na hrpu i to je onda zbirka. Izgled zbirke se od natječaja do danas, kad je knjiga pred tiskom i trebala bi biti gotova za FEKP, prilično promijenio. Recimo da je od početnog rukopisa u knjizi ostalo pola priča. Druge su napisane nakon što sam dobio Prozak, a i mnoge su stare prerađene. Neke više, neke manje. Moj urednik Kruno Lokotar stalno je nešto prigovarao! (Usiljeni smijeh.)
Jedna vaša priča uskoro će biti objavljena u Americi. Kako je došlo do toga i koji su vam sljedeći književni koraci?
Imao sam na engleski prevedenu naslovnu priču zbirke Divan dan za drinkopoly za antologiju kratke priče s područja bivše Jugoslavije koja je trebala dvojezično biti objavljena u Sloveniji i plasirana po Americi. Kako je taj projekt propao (nemam službenu potvrdu, ali prošle su dvije godine i ništa se nije dogodilo), sjeo sam za kompjuter, uguglao the best american literary magazines i počeo pretraživati. Bilo je tu posla, ali srećom sam to uglavnom uspio riješiti na radnom mjestu. Zatim sam priču poslao u nekoliko časopisa i prihvaćena je u časopisu Glimmer train te bi trebala biti objavljena u zimskom broju. Zapravo, bilo je tu više od nekoliko časopisa, ali isplatilo se. Što se sljedećih koraka tiče, planiram pisati i pisati i slati to Lokotaru s molbom da na brzinu pročita. I objavi. Bit ću uporan, nek me se pazi! Nadam se da neću krivo stati ili slomiti književnu nogu – to mi je najvažnije.
Razgovarala Katarina Brajdić
