Smrtonosno gorivo
Vruće je ljetno poslijepodne. Četveročlana obitelj Šimić putuje na more. Voze se starom cestom kroz Delnice u svom modro plavom lebdećem monovolumenu, zadnjem kriku čiste tehnologije. Gospodin Šimić uživa u sporoj vožnji. Odjednom iz automobila počinje izlaziti zeleni dim. Šimić se zaustavlja, izlazi van, otvara haubu i provjerava što se događa. Začuje se pucketanje i pištanje. Šimić zatvara haubu i gleda pod magnetske generatore auta.
Bum! Auto je odletio u zrak.
Alan Torano, tajni agent, vozio se prema mjestu zločina u svom lebdećem crveno-crnom smartu.
Stigavši, uputio se prema grupici svojih kolega iz Agencije H12. Tamo je ugledao i forenzičara Miru. Upitao ga je što se dogodilo. Odgovorio je da je eksplodiralo eko-gorivo u modro plavom lebdećem autu. Eko-gorivo nedavno je izmišljeno, ove 2150. g. i eksplodiralo je pod utjecajem elektromagnetskog zračenja.
“Treba javiti tom čovjeku koji je izumio to eko-gorivo. Kako se ono zove… Aleksandar Volno?” rekao je agent.
Miro mu je objasnio da su mu već javili i da je bio jako potresen. Još je nadodao da imaju sumnjivca za ovu nesreću. Vitu Balabana, vlasnika naftne bušotine negdje u Tihom oceanu. Samo bi vlasnik bušotine htio napakostiti eko-gorivu zbog boljeg trgovanja naftom. Alan se pitao kako je Vito Balaban uopće došao do elektromagnetskog zračenja?
Odjednom se začuje zvonjava. Zvonio je Alanov sat. Sat je prikazivao 3D verziju Alanovog šefa, Velikog M-a. Veliki M je bio mršav šezdesetogodišnjak, sijede kose i brkova. M ga šalje na naftnu platformu Vite Balabana kako bi saznali što Balaban smjera. Alan će tamo stići svjetskom prugom koja povezuje cijeli Svijet i putuje ispod mora. Kada se približi destinaciji vlak će automatski izbaciti njegovo sjedalo u obliku male podmornice i padobranom ga spustiti na platformu. Tamo Alan treba otkriti postoji li veza između eksplozije i Balabana.
H12 jedna je od najvećih organizacija koja se bavi raznim istragama u svijetu, a vlasnik organizacije, Veliki M, posjeduje i svjetsku prugu. Taj vlak je jako brz i Alan bi mogao stići na odredište za samo 2 sata i 30 minuta.
Za 2 sata i 30 minuta. Alan je stigao na drugu stranu svijeta! Izašao je iz izbačenog kožnog sjedala s padobranom i počeo s istragom. Bio je zadovoljan jer ga stražari nisu primijetili, nalazio se u sjenovitom dijelu platforme tako da je bio na dobrom položaju za promatranje. Uzeo je svoj dalekozor i počeo promatrati. Na zidovima je ugledao velika tiskana slova AV. Radnici su dovezli veliku kutiju. Otvorili su je i izvadili jednu poprilično veliku strojnicu. Jedan od njih rekao je da je to jedan od prototipova koja izbacuje elektromagnetska zračenja. Ukupno su napravljena samo dva prototipa. Ovo je bio drugi. Dakle, to je prouzročilo eksploziju automobila kod Delnica! Ali, gdje je prvi prototip? Vjerojatno je još uvijek u Delnicama. No, odjednom se iza Alana stvorio jedan od radnika. Htio je pozvati kolege u pomoć, ali ga je Alan spriječio naglim udarcem u trbuh i odmah mu stavio ruku na usta te ga zavezao za ogradu. “Ovako, postavit ću ti par pitanja. OK?” upitao je agent. Zarobljenik je kimnuo glavom da se slaže. Upitao ga je što točno Vito Balaban želi učiniti s eko-gorivom? Radnik se brzo slomio. Odgovorio da on takvog ne poznaje te da je Aleksandar Volno vlasnik svega ovoga. Alanu je sinulo! Ona slova AV su njegovi inicijali!
Vito Balaban je najvjerojatnije prodao svoje naftno carstvo Aleksandru samo što njegova agencija ima stare podatke! Zahvalio je radniku. Nije ga odvezao jer bi mogao otrčati po pomoć. Alan je skočio u vodu. Stisnuo je gumb na svom odijelu. Oko njega se stvorio neprobojan štit poput staklene podmornice. Mogao je upravljati tim štitom. Ako je sve ovo istina i ako se obistine njegove sumnje, trebao je što prije stići kući da spriječi Volnu u njegovu planu. Ubrzo se uspio spojiti na svjetsku željeznicu.
Alan je stigao ispred Aleksandrove vile. Vrata su bila odškrinuta. Ušao je unutra. Ispred njega je bio veliki hodnik, vrlo raskošan. Sa svake su strane bila vrata. Vrata s lijeve strane bila su odškrinuta. Oprezno je provirio unutra i primijetio veliku kutiju. Uspio je otvoriti kutiju. Unutra je bila puška elektromagnetskog zračenja! Znači, to je prvi prototip!
“Ah, nepoznati gost ili bolje rečeno nepozvani gost!” rekao je neki glas i nastavio: “Nije li to slavni agent Alan Torano, odnosno, uljez koji se ušuljao na jednu od mojih naftnih platformi?” Alan se polako okrenuo, a pred njim je stajao nitko drugi nego Aleksandar Volno, glavom i bradom. Agent je neprimjetno stisnuo svoj tajni gumbić za pojačanje u slučaju nevolje. Volno nije primijetio taj pokret jer se gumbić nalazio u cipeli, a agent ga je stisnuo nožnim palcem. Torano i Volno gledali su se tako nekoliko trenutaka, sve dok Volno nije započeo svoju priču. Pričao je o tome kako je uspio nagovoriti Balabana da mu proda svoje naftno carstvo kako bi izumio eko-gorivo koje eksplodira pod utjecajem elektromagnetskog zračenja. Nabavio je oružje koje emitira elektromagnetsko zračenje s velike udaljenosti, a sve kako bi osramotio eko-gorivo i sebi osigurao bolje tržište naftom. Nafta se sve manje koristi što ga dovodi do propasti. Završio je ovim riječima: “Nisam očekivao da ćeš ti riješiti ovaj slučaj. Uvijek sam htio napakostiti H12. Znam da si im ti najbolji agent. Što kažeš da im malo zapaprimo?”te uperio pištolj u Alana. Alan je zatvorio oči. Bum! Aleksandar je pao na pod. Što se dogodilo? Veliki M ga je svom snagom udario tavom za pečenje.
On je primio njegov poziv u pomoć te je skoro cijela agencija došla ispred Volnine kuće. G. Volno se osvijestio sa zavezanim rukama. Otpremili su ga u policijski kombi. Veliki M naredio je zaposlenicima da Aleksandra strpaju u najsigurniju ćeliju. “Znaš, Alane, dobar si agent, zaista dobar i zato ću te nagraditi promaknućem!” rekao je, a zatim otišao.
Alan je bio zadovoljan zbog promaknuća i sretan što je riješio slučaj, no jedva je dočekao da može doći kući, sjesti u svoj naslonjač i čitati neki dobar krimić.
_______
Zovem se Marko Mačković, rođen sam 31. 7. 2006. godine u Zagrebu. Ove jeseni krećem u 8. razred osnovne škole Tituša Brezovačkog u Zagrebu. Od pete godine sviram gitaru, šest godina pogađam tečaj glume te se od prošle jeseni bavim i solo pjevanjem.
U slobodno vrijeme crtam, gledam filmove, igram stolni tenis i šah te čitam. Najdraži mi je žanr kriminalistički roman.
