Naočari
Od svega se najviše sjećam njegovih očiju. Male i okrugle kao brabonjci, sa bojom isto negdje u tom spektru. Nosio je velike naočari, tako sam ga i upoznala – naočarastog. Da ih nije nosio, sigurna sam da ne bih progovorila ni riječi sa njim. Kada nije imao naočari, nije imao ni očiju.
Prvi put ih je skinuo kad smo vodili ljubav i morala sam ići povratiti. Gledajući svoj povraćak, činilo mi se da ga gledam u oči i povratila sam još jednom. On se preplašio i upitao šta mi je, a ja sam ga zaklinjala da stavi naočari i da mi izgine s očiju.
Kada bi ih ponovo stavio, sve je bilo dobro. Njegov glas je bio hrapav i dubok, njegove riječi pametnije, a njegovo okruglo lice nije ličilo na izgubljenu kravu. Često sam se naslađivala i mučila njegovom prošlošću. Kada ga nije bilo kod kuće, ostavila bih sve što sam radila i išla gledati njegove fotografije iz prijašnjih dana. Najdraže su mi bile one u tuđim zemljama, pune ekscesa i perverzije, zbog kojih sam ga mrzjela.
Uživala sam u fotografijama sa drugim ženama. Što sam ih više gledala, to su me više živcirale i zato sam ih gledala još više. Na njima je uvijek izgledao kao pauk ili skakavac. Jedna ruka mu je bila na guzici, druga na dojkama, treća (ne zna se čija) visjela je kao izglavljen ekstremitet iz kontejnera napunjenog izložbenim lutkama. Više puta su njegove ruke imale običaj da mlohavo stoje u zraku, ispružajući onaj glupavi kažiprst, kao da tobože plešu uz ritam na podijumu. Gledajući te fotografije, razmišljala sam o tome kako parkira auto i pere tanjire, i ipak mi je bilo lakše kad sam pomislila, da je pored svog tog frajerisanja u javnosti ipak samo sirotinja za kojom moraš pet puta oprati čašu.
Jednom sam iz albuma istrgala fotografiju sa nekom djevojčurom kojoj štipa dupe i njome oribala šerpu. “Evo”, rekla sam mu, “kad ne znaš ribati spužvom kako treba, možda ćeš makar guzicom”. A inače sam te fotografije čuvala kao oči u glavi i pazila sam da ih ne oštetim – ne zbog poštovanja do njegovih uspomena ili nešto slično tome, jer na njemu ne poštujem ništa. Čuvala sam ih, tobože, u budućnosti će mi pomoći da ga lakše ostavim.
Trenutak kada bih ga na njima ugledala onako ogavnog, u kafanama sa ćikom u ruci i oblivenog znojem kao da je na leđima prevalio bale sijena, željela sam da traje vječno. Toliko mi je išao na živce da sam ga htjela ubiti. Pogotovo one njegove naočari – bockale su me ravno u štitnjaču. Na svakoj fotografiji je imao druge: neke ukošene sa narančastim staklima iz devedesetih, zatim crne aviatorke, zbog kojih je izgledao kao mačo. Čak i kosu na glavi je imao.
Ovisno od naočara i raspoloženja sam si o njemu u mašti tkala različite priče. Nekad je bio istrošena krpa koja juri za ženama, nekad drogeraš, drugi put porodični čovjek, a nekad šmrkljavi student na protestima sa knjigom o Che Guevari.
Otkad se naviknuo na mene, nosi samo obične naočari – zbog kratkovidnosti. Izabrao je najružniji model, onakav kakvog nose igračice iz starih porno filmova. Aviatorke je odavno prestao nositi. Kaže promijenio se, samo ja sam mu bitna u životu. To nije istina, kažem: ljubav mora mijenjati prošlost, a ne budućnost. Kad-tad se mora plaćati za ekscese.
Odlučila sam ga napadnuti jedne večeri, dok smo sjedili u kolima na parkiralištu. Uobičavala sam ga napadati tada, jer nije imao kuda pobjeći. Evo, ove slike sam našla na tvome kompjutoru. Sa ovom kurvom si se kurvao petnaest dana prije nego što smo se upoznali, rekla sam mu, gledajući u aviatorke sa fotografije, zbog čega mi se štitnjača pretvarala u zmiju. Činilo mi se, ako uspijem smrskati njegove naočari, razbit ću njegovu prošlost, bez koje nije ništa doli slijepi bogalj sa bljutavim očima.
“Jesi ti normalna? Napadaš me za stvari prije tri godine, da ne bi slučajno šta iz doba Rima izvukla, pa me još i time tukla po glavi?”, vrištao je. “Tad se uopće nismo poznavali, shvati to jednom. Gledaj naprijed i razmišljaj o nama, našoj sadašnjosti i budućnosti”.
Ali ja tu nisam imala šta razmišljati, jer će on i u sadašnjosti i budućnosti biti sirotinja što ne zna parkirati auta i oprati tanjire. Prošlost si čovjek bar može mijenjati i objašnjavati je onako kako mu se čini da je bila.
U tom trenutku me je već toliko iznervirao svojim kazivanjem i odlučnim pogledom naprijed, da sam ga puknula šakom, toliko da su frcnula stakla iz naočara. Već sam ga planirala ostaviti i lupnuti vratima; smrskati i njega i ono što je možda nekad bio, a nije više. A ipak ga nisam mogla jednostavno pustiti da slijep vozi po cesti i pogine.
Zato sam mu pokušavala pomoći: vlastitim rukama sam popravljala naočari, a umjesto ljepila ili niti, sa kojima bih pričvrstila stakla za okvire, poslužila sam se dugačkom vrećom za pseća govna, koju sam našla na zadnjem sjedištu. Sa tom vrećom sam zavezala stakla za okvire, kao špagom. Na njoj su se bijelili uzorci životinjskih šapa.
Upalio je kola i krenuli smo. Gledala sam u njegov profil sa naočarama, gdje se u promahi lelujala vreća za pseći izmet. Napajala sam se tim pogledom i otkriveno sam željela da traje vječno: njegove naočari su prosto vreća za proljev, kojeg seru njegove oči. Ništa više.
