#onokadtiživotstaneupetkartonskihkutijaatikažešBogudragomhvala

Nekad, jednom davno u vremenu, dok sam znao, samo, za prozor, koji se krio iza loše prefarbanih rešetki pretrpane sobice s podaskanim podom što se uvijao i ispod mojih nogu kad bih stigao da se oslonim na njih, a Svijet gorio i bio realan – tražio nemoguće, nisam znao NIŠTA. Ako ima manje od –  – NIŠTA, e!, onda, sam znao toliko. To što sam čitao već dvije godine u nizu i što bi mi se trafikanti uvijek obradovali, to… I to se može uvući u – NIŠTA. Nisam znao šta se desilo sa Svijetom, ali očevo, svakomalo, uz upaljen radio, ili TV – Jah sranja i govana, koje bi obavezno propratio trzajem desne ruke visoko negdje u vazduh i okretanjem glave u kontra stranu, je govorilo da od realnog i nemogućeg nema ništa, tako da bih popio svoju večernju terapiju i slušao, još jedno, držanje lekcije, kojih je mati imala u izobilju i uvijek spremne da izađu vani kad je prilika – Jesil’ rek’o danas da mu pripreme “vruću”? Znaš kakav je bio prošli put kad mu… Dijete nije moglo stat na nogu pet dana. ‘Ma ja’, zaboravio. I tako svaki put, a? Imao sam intervale bez bolesti i tad bih izlazio vani, u dvorište ograđeno daskom od prometne ulice, išao do pionirskog centra iz kojeg su dolazili zvukovi klavira, harmonike i gitare, prilazio svim jakosnim krugovima i slušao šta pričaju, pamtio, ćut’o. Jednom neko donese album Automobili koji se trebao popuniti samoljepljivim sličicama. Odrasli odmah uzeše da ga kupusaju, računaju broj potrebnih sličica da se sve namiri, uzimajući broj sličica po kesici, dodavajući procenat mogućih duplih, trostrukih istih, pomnožiše sve u glavi i rekoše – E, haj’ sad svako od sebe koliko ima, treba toliko! Ko će do granapa? U roku sat u albumu je falilo tek dvadesetak slika, ali broj duplih i broj onih koji će tek kupit album je kazivao da će se album popuniti za sedam dana najviše i onda kružiti od ruke do ruke. Za svo to vrijeme nisam progovorio, ali mislim kako mi se donja vilica odvalila i nije imala namjeru vratiti se u početni, zadati položaj, pogotovo kad se došlo do zadnjeg dijela albuma koji je pokazivao kakvi će automobili biti u dalekoj budućnosti, u 2000-oj godini. Mario, student, momčina koja je sve oko sebe smirivala svojim prisustvom i pomirljivošću, ili bi snagom ruku i nogu rastjerivao komšije iz tek izgrađenog nebodera, koji su umjeli preći na našu teritoriju sa namjerom da je preuzmu, me zovnu po imenu, upita – Koji se tebi sviđa?, a ja vratih par stranica unatrag i bez riječi pokazah na VolksWagen Bubu. Blago se nasmija, prođe mi rukom kroz kosu i reče – Svaka čast! Ne znam šta sam uradio, ali su me svi drugi u sekundi krenuli gledati drugačije nego su me gledali do te sekunde. Ćaća je na moje molbe da mi kupi album ostajao i nijem i gluh, ali ga je na kraju donio, uz pet kesica u kojima se krilo po pet sličica. To je bilo to, i umjesto da gledam u slike, ja sam čitao tekstove ispod i pamtio pročitano. Mene je čekala škola, a dočekala prva odbijenica jer mi je nedostajalo manje od sto dana da je upišem po pravilima, jer otac i mati nisu znali nikoga koji bi regulu o potrebnim godinama i mjesecima za redovno i obavezno osnovno školovanje mogao preskočiti, dok mene niko ništa nije pitao, a bez muke sam mogao upisati peti razred osnovne škole, jedino što bi mi bilo potrebno su dodatni časovi iz fizičkog/tjelesnog odgoja, jer sam bio toliko bez snage da mi je i sjedenje izazivalo umor. Za tu godinu čekanja sam naučio igrati šah. Otac je između naših šahovskih lekcija i partija pregradio sobicu na dvije ćelije, probio prozor na nosećem zidu i uveo Sunce u kuću. Moja bolja budućnost koju su obećavali  roditeljima mi, ko zna koliko godina unatrag, se pojavila i ja bih gledao kako Sunce izlazi iza kuće i trešnje, žene, po zanimanju babice, koja me dočekala kad sam došao na ovaj svijet, gledao dok me sve moje ne zaboli. Nisam odustajao kako tad, tako ni sad, ali da boli – boli. Nek’ boli. Volim kad me boli Sunce. Bolja budućnost se javila, opet, kad se otac vratio sa sindikalnog putovanja po sjevernoj Italiji i donio mi šarene bermude, koje nikad nisam obukao, ali u drugoj ruci su mu zvonili ključevi dvosobnog stana koji je imao vodu na tri mjesta, šest sijaličnih grla, četiri utičnice, bojler, kadu i dvije brave na ulaznim vratima. Bolesti su se razrijedile i ja sam trčao i trčao i… Malo mi je nedostajalo da krenem letjeti, ali nikad nisam poletio. Lako se navići na ponavljanje jednog te istog, kakvo god da je to jedno te isto i taman kad se navikoh na kvadraturu dostojnu samoupravnih pregaoca ubaciše me u ispranu uniformu, razgažene čizme, spavaonicu i pripadajućih joj dvadeset kreveta, zajednički mokri čvor. Tad su meni krenuli govoriti kako me čeka bolja budućnost i da bi to dokazali na licu mjesta ponudiše mi da ostanem, ponudiše Beograd i visoko obrazovanje. Jasno, odbio sam. Jesam li imao razloga, a da ne razmislim ni sekunde, da odbijem? Biću kratak – jesam. Sve moje je već bilo osam stotina kilometara daleko, a da ostanem još četiri godine bez tog mojega… Vratio sam se i nastavio tapkati u mjestu uživajući u ponavljanju jednog te istoga, tek… Iz mojega su krenuli odlaziti moji. Prvo mati ode, pa dođe rat, onda ode otac. Moje je ostalo moje, ali to moje više nikad nije bilo ono moje. Ponudili su mi bolju budućnost, trebalo je otići do Zenice, zaraditi čin, ali sam odbio. Jesam li imao razloga za odbiti, a da ne razmislim ni sekunde? Jesam. Sve moje bi bilo sedamdeset kilometara daleko, tako da sam nastavio tapkati u mjestu. U svoj nemoći došla je moja Moja. Bolja budućnost se pretvorila u Zlatnu kašiku koju su nam obećali, a već je neko, neki, neke  kusali supu njome, ili kidao pečeno meso, jer niko nije govorio o drugim djelovima escajga, a ja sam na prazan stomak iznio iz porodilišta kćer, nešto kasnije i sina. Više mi niko nije ništa obećavao, a tapkanjem u mjestu sam se ukopao dovoljno duboko da me više niko nije vidio, čuo. Nikad obećan profesionalizam države i njezinih ruku, nogu, koji uvijek podrazumjeva nedostatak emocije, je pokucao na vrata mi i računima oteo moje, neko novo moje, ali, opet, moje i evo me stojim na sred sobe, dok mi svjetlost sijalice od sto svijeća, upaljene u po’ bijela dana, smeta i gledam u pet kartonskih kutija u koje je stalo sve moje i spremam se da napravim još jedno – moje, da ga proglasim – mojim i vidim ženu za koju sam znao kad sam je prvi put vidio da ću sa njom imati djecu, kako se pogrbljena i bez riječi vuče kroz naše, gledam kćer i sina kojima je naše – naše, ali i samo njihovo i sve me boli. Plakao bih, ali ne smijem. Urlao bih, ali ne smijem. Državu bih pravio od početka, temelja, a ne od krova, kako su ovu moju sklepali Kašikari, ali nemam s kim. A budućnost? ‘Ma, pet minuta mira unaprijed će biti dovoljno, tek da ne mislim, da ne brojim, sabiram i oduzimam, ne redam slike ljudi uz minus, rijetko koji je u rubrici sa plusom, a ako se produži na duže… Ne mora biti duže, pet minuta tišine, mirnoće, Sunca će biti dovoljno

Bit’ ću grub, a kakav biti ukopan, nevidljiv nego grub, pa reći, proderati se, ne bi li me ko čuo, pronašao – Budućnost – to sam Ja, Ja i onih Mojih, samo, pet minuta unaprijed.