Kratka priča – što je ona zapravo i što vas privlači ovoj formi? S čime biste usporedili kratku priču?
Raymond Carver o kratkoj priči govori kao o “letimičnom prizoru”. Poput onoga koji nam se ukaže iz jurećeg vlaka ili kroz prozor neke kuće. Malo se toga vidi, puno je toga nevidljivog, no i to malo katkad može dostajati da se zamisli ostatak. Kad je pisac dobar, dovoljno je sasvim malo.
Kamo vas je kratka priča najdalje odvela? Što vidite kao svoje najveće postignuće?
Kad me čitatelji pitaju što se kasnije dogodilo s likom iz moje priče, gdje se sada nalazi, što sada radi. To znači da je i za njih živ, baš kao što je bio za mene. Za mene nema većeg uspjeha.
Na koje karakteristike usmjeravate pozornost dok pišete? Kakvi likovi žive u vašim pričama?
Prije svega razmišljam o prostorima. Volim kuće, ali i krajolik koji ih okružuje, i imam potrebu jasno vidjeti gdje se događa moja priča, prije no što se zapitam što će se u njoj dogoditi. Ne sviđa mi se razmišljati o priči koju tek trebam napisati u terminima zapleta, teme ili stila. Čini mi se da su to aspekti koje otkrivamo dok pišemo, da su to odredišta, a ne polazišta. Za mene sve započinje s nekim mjestom, likom i njegovim odnosom s ostatkom svijeta. Često je riječ o ženi ili mladoj djevojci, po mogućnosti žgoljavoj, štrkljastoj, nepodnošljivog karaktera.
Proveli ste prilično puno vremena i u užurbanom New Yorku i osamljeni u divljini; grad ste portretirali u literarnom vodiču, a iz osame ste donijeli dnevnik Il ragazzo salvatico (Divlji dječak). Jesu li New York i planine savršeni antipodi?
Ne, nipošto. U mojoj glavi ta su mjesta slična, jer sam ih proživio u samoći: šetajući, osluškujući, gledajući (u daljinu, u visinu). To su mjesta usredotočenosti, na kojima iznova izoštravam sluh i vid, što za mene znači vraćati se ishodištu pisanja.
U svom romanu Sofia veste sempre di nero (Sofia se uvijek odijeva u crno) glavni ste lik oživili povezivanjem deset priča i različitih glasova. Koji se učinci mogu postići mijenjanjem pripovjednih lica?
Ne radi se tu samo o pripovijedanju u prvom, drugom ili trećem licu, u prošlosti ili sadašnjosti (pokušao sam pripovijedati i u budućnosti). To su samo tehnike i do neke mjere služe igri. Zabavno je pisati priče i zato što svaki put možeš iskušati nešto novo. No, mimo toga, moja je zamisao bila da kružim oko Sofije – koja u priči predstavlja neku vrst neuhvatljivog središta – promatrajući je iz što je više mogućih motrišta. Izbliza, izdaleka, odostraga. Iz zrcala ili očima neke druge osobe. Iz priča koje o njoj ostaju nakon što je otišla. Iz nadzornih kamera koje su negdje u svijetu zabilježile njezin prolazak. To nizanje ulomaka iz kojih, kad ih posložimo jedan uz drugoga, niče neka slika: s pričama je to moguće i to je ono što mi se kod njih jako sviđa.
Razgovarala Katarina Brajdić
