Pičkin dim

Za Anu Petrović
6.4.2018.

Oleg Aleksandrovič Konoplev rodio se u ruskoj pripizdini. I to kakvoj pripizdini! Neopisivoj riječima. Pripizdini u kojoj čovjek zapravo ima sve potrebito za ugodan život, a to sve tijekom samo jedne duže zime zaraste u apsolutno ništavilo.

Jednoga se ljeta vratio u svoj gradić s mapom od tvrdoga papira pod lijevim pazuhom. U mapi su bili prijepis ocjena zadnje godine Tehničko-dizajnerske škole i crteži. Mnoštvo crteža.

Otac je sjedio na kraju stola ogrnutog plastičnim stolnjakom. Oleg je izučavao printane uzorke na sjajnoj plastici, majka je prinosila čaj, a otac je otpuhivao dim cigarete.

– I tako si ti, Olja, postao umjetnikom – uzdahnuo je otac. – Znaš, da si bolestan, znao bih ti pomoći. Da si kriminalac, molio bih za tebe. Da si propalica, pružio bih ti ruku. Da si radnik, radili bi. Ali ovako, ja ne znam što bih ti rekao. Ma i da si peder, mogao bih makar vikati i plakati.

Oleg se neko vrijeme, gotovo urotnički, razmišljao o svojoj mogućoj homoseksualnosti. Tijekom prve godine srednjoškolskoga obrazovanja, nepozvano i, prije svega, lukavo, umiješala se Jelisaveta Vasilijeva, otvorivši mladome Olji oči (u smislu tjelesne naslade i ponešto osjećaja sigurnosti). Jelisaveta je radila kao babuška, odnosno čuvarica, na petome katu obštežitija u kojega su smjestili Olju. Iako po zanimanju babuška, nije bila stara, mogla je imati oko trideset i osam, možda koju zimu više, i bila je, u onom tradicionalnom smislu riječi, zanosna. Živjela je u ulici Komsomolskaja 286. Komsomolskaja. Melodija te riječi podsjećala je Olega na prekuhane peljmene, smrad suhih haringa i strastvene uzdahe ekstaze.

Starije su žene ostavile traga na mladome Olegu. Potvrdilo se to i one jeseni kada je, sasvim slučajno, primljen na Akademiju u Brnu. Već tijekom prve godine studija preselio je svojoj učiteljici crtanja, sredovječnoj, ali izuzetno dobro uščuvanoj usidjelici. S obzirom da je učiteljica, za razliku od Jelisavete Vasilijeve, Bog joj prosti dušu, živjela vrlo dugo, Oleg je prvo tajio njeno ime, a to je dovelo do toga da joj je ime na kraju zaboravio. Sjećao se nekih drugih, možda neočekivanih stvari. Na primjer, onoga jutra kada je napuštao Brno, na Trgu slobode vidio je čudan prizor. Vidio je gotovo pravilnu okruglastu rupu kroz koju bi se progurala odbojkaška lopta u velikome oknu tek otvorenoga McDonald’sa. Oleg se približio oknu i na podu u sredini restorana vidio bačenu ciglu. Ali ono što ga se dojmilo bilo je odsustvo reakcije drugih ljudi. Neki su pospano zamatali hamburgere u plastificirani papir, a neku su ih, još pospanije, odmatali i jeli. A cigla je samo stajala na podu.

Upravo ga je ta slika proslavila u Parizu. Nazvao ju je “Reakcija na slobodu”. Uslijedile su mnoge druge slike, fotografije, kipovi, instalacije. Onda je stigao telegram od ujaka Vladje koji ga je obavijestio o očevoj smrti. Oleg nije niti pomišljao otići na sprovod. Razmišljao je zašto je telegram poslao baš majčin brat, a ne netko drugi? Odlučio je putovati, ali u suprotnom smjeru od grobova.

Dalmacija ga je oduševila. I to ne zbog srodnosti jezika, nipošto, ta srodnost mu je zapravo bila nedraga. Trudio se ne razumjeti. Obuzela ga je srodnost boja. Koliko je toga naslikao, a nikada mu nije palo na pamet da bjelina kamena može tako zarobiti zelenilo borova, žutilo suncem spaljene trave, crvenilo zemlje, plavetnilo mora i neba. I da sve to ne mora imati nikakvu posebnu formu. Sama prisutnost tih boja davala je svemu neupitan smisao. Oleg je razmišljao kako je to uopće moguće. Tijekom potrage za odgovorom, naučio je u Dalmaciji jednu frazu koja mu se, baš poput cigle iz Brna, zauvijek usjekla u pamćenje: pičkin dim.

Značilo je lako, neobično lako. Zastrašujuće lako. Kao vrijeme. Ono koje je prošlo. I sada, u Parizu, ponešto ostario Oleg, priznati umjetnik i prekaljeni ljubavnik, polako shvaća olakost sudbine.

Pokušava se sjetiti života prije Pariza: majka je imala kopču za kosu, metalnu s crvenim i žutim intarzijama. Ocu je lijevo oko bilo manje od desnoga, možda usred nekog davnog udarca. Jelisaveta je noćnom ormariću imala malenu uramljenu sliku Vadima Kozina. Od svih ljudi, gledao je tog ćelavca dok se prepinjao preko njenog uzdrhtalog tijela. Učiteljica crtanja uvijek je imala jabuke posložene na novinskom papiru na vrhu ormara u dnevnoj sobi. Neke su bile trule. I što još? U ruskim tramvajima prodavale su se karte otisnute na uskim rolama papira. Zar su to neka bitna sjećanja? Kome? Oleg, jedva primjetno odmahuje glavom hodajući jednom pariškom ulicom.

Uvijek je volio doći u Louvre. Ulazio je, zahvaljujući korisnom poznanstvu s Marcelom, kustosom iz stare garde, kroz jedan od sporednih ulaza, izbjegavajući tako gužvu. Preselio bi šetnju s ulica u muzej, gotovo i ne osjetivši promjenu u krajoliku i tijeku misli.

Kakva je to mala, vraška slika. Gustave Courbet, “Podrijetlo svijeta”. Pred njom bi se dugo zadržao, možda duže nego bilo gdje drugdje. Fiksirao bi pogled na naslikanoj pički i osjetio kao da mu ona govori (po svim postavkama teorije vizualnih umjetnosti). Onda bi promatrao druge koji promatraju. One koji fotografiraju. Olegu je to bilo neprocjenjivo. Sjećanje koje sam sebi predstavlja kao iskonsko i vrlo staro.

Čuo je da se u zadnje vrijeme pojavila skupina idiota koji pičku žele izbaciti iz Louvrea zbog opscenosti. Kao da čuje Jelisavetin glas:

– Gospode, tu ogavnost treba zapaliti!

Alarm. Hodnicima trče kustosi i pokazuju posjetiteljima najkraći put evakuacije. Na najvišim dijelovima zidova trepću male crvene lampe dok neki uplašeni ljudi šapuću o terorizmu. Kustos pokaže Olegu rukom prema izlazu, ali onda ga prepozna i kimne glavom. Oleg nastavi hodati suprotno od smjera evakuacije u sada posve opustjelom muzeju. Izložba usamljene civilizacije. Dolazi do Marcelova malenoga ureda.

– Što je to? – upita Oleg.

– Ništa. Vjerojatno je netko opet zapalio cigaretu u toaletu. Posvuda su senzori za dim, i eto.

Oleg Aleksandrovič Konoplev, priznati umjetnik i prekaljeni ljubavnik, sad već u nekim godinama, prolazi kroz jedan od sporednih izlaza Louvrea i dolazi u stvarni svijet neznanog podrijetla. I smije se. Dim. Ma nije to dim cigarete, to je dim iz Courbetove slike. Taj sjajni pičkin dim.