Petar Čorić: Pripremajući Suicid Party
Probudilo me zvono na vratima. Sranje, rekao sam. Odavno mi je to prva riječ ujutro. Duže, puno duže nego otkako je otišla. Toliko dugo da tamo ne želim ići.
Otišla je pred tri mjeseca. Bolje. Bolje i za mene i za nju. Jer je bolje živjet bez osmjeha nego sa grčem na licu. Ona je sanjala kućicu u cvijeću, predgrađe naravno, dvoje klinaca koje razvozi sa klavira na tenis, labradora što preskače lijehe i sere pod hibiskus, pa se onda svi skupa smijemo…
Ja nisam sanjao ništa. Kad bih imao sreće.
Kad ne bih, imao bi more.
Isto je i danas.
Igrao sam pošteno, odmah sam joj rekao da ću joj pružit sve što mogu ali da iskreno sumnjam da ću se dobacit do predgrađa i maćuhica. Ako se i dobacim to će bit krivo predgrađe.
Zvono je bilo uporno. U prolazu sam pogledao sat, podne manje dvadeset, pravo vrijeme da drugi put to jutro kažem sranje!
Prvi Normabel popio sam noćas u ponoć, drugi u četiri. Ne znam kad, ali znam da sam ipak zaspao.
Ispred vrata stajao je Guta. Susjed, kat ispod. Glista od dva metra, istetoviran poliptihom koji bi se mogao nazvati kratka povijest hajduka. Na kljuketinu je nabio rej ban naočale, one sa slonovačom i malim krugom između očiju. U taj je krug lola zabio prst debelu jointčinu. Ni sad nemam riječi, pa kako bi ih imao onda. Da slika bude potpuna, držao je i listić kladionice u ruci.
– Stari skužaj, stara i žena su me izbacile sa televizije, da će in sa’ serija. Mogu li u tebe pogledat tiket.
Nisam rekao ništa, samo sam se sklonio s puta.
– Fala stari, brale, jesi čovik. Rekao je sjedajući na kauč sa daljinskim u ruci.
Otišao sam u WC. Otkrio sam, davno još, da mi je to najugodnije i vrijeme i mjesto u stanu. Stavim lijevu podlakticu vodoravno na pločice i na nju naslonim čelo. Drugom rukom žuborim, a desnu nogu zabacim na petu lijeve i oslonim je na same vrhove prstiju. Lijeva noga je u koljenu blago skvrčena. Mogao bih tako ostati satima. Jednom jamačno i hoću.
– Di ti se lista teleteks od’e? – prenuo me Guta iz snatrenja.
– Sljedi srce Guta, sigurno ćeš uspjeti.
Umio sam se. Pokušao sam i oprati zube, ali sam naglo izgubio volju. Poslije kave ću. Valjda.
Zapalio sam cigaretu.
– Aaaa, evo naša san.
– Jesan ti reka. Stavio sam đezvu na plin.
– Jesi popia kavu?- retoričko pitanje, zapravo.
– Jesan i opet ću ako pitaš.
Đezva je ionako puna.
– Aj dolazi amo… Tulio je stisnuta grla. Da mu ne pobjegne dim.
– Di ti je pepeljara?
Dodao sam šećer i odnio mu pepeljaru. U prvi mah mislio sam da u ruci, s obzirom na veličinu žara, drži bengalku.
– Mašala, koliki je,- prokomentirao sam.
– Bujrum,- rekao je i gurnuo mi, sjedeći, onako krakat, joint ravno pod nos.
Odbio sam. Jednostavno nisam taj.
– Stari ulio san ti mlika koliko i sebi.- Donio sam kave.
– Ma svima jednako… Filter jointa mu je bio na dva centimetra od poluotvorenih usta, no bio je prezadubljen u koeficijente da ga usiše.
– Ma jesi čuja, šta je oni tvoj iz rata sinoć napravija u Goge? – prenuo se ustima, očima ne.
– Šta ću čut, sa’ si me probudia. Šta? Koji moj?
– Oni zajebani. Bude sa vama u Goge.
– File Tufer?
– Ma on je jaki. Oni drugi. Ritko dođe. Žilavi…
– Muda? Fali mu tri prsta na ruci?
– EEEE, eeee taj.
– Pa jeben te mutava, šta mi nisi odma reka da čoviku fali po ruke. – Gutu možete ili volit ili ne volit. Ja sam izabrao volit.
– A jebi ga stari.
– Eee, šta je Muda izveo? – Bilo mi je sumnjivo. Muda dolazi u vrh glave dva puta mjesečno u lokal, i, pošto mu je to sav društveni život, uvijek se najavi.
– Uša je u lokal, naručia kriglu pive, brale iz dva cuga je popijo, sta isprid Đuze, reka mu „takni je još jedanput, i bit ću ozbiljno ljut“, i zavitla mu onu kriglu u glavu. Brale izmasakrira mu je facu.
Protrnio sam. Đuza je sad sa Mirnom, onom s kojom je Muda pregrmio rat. Krenuli su oko Peruče, 93. Ostavila ga je malo poslije oluje. Dvije trećine rata. Ne znam ni kako, a ni koliko ju je Muda uopće prebolio.
Upalio sam mobitel u želji da ga nazovem. Ni snašao se nisam, stigla mi je hrpa poruka.
Između njih i Mudinih.
Di si, jeben te asocijalna, pisalo je u zadnjoj.
Pali pilu kume!! Predzadnja.
Ne znam što je u trećoj, zazvonio mi je mobitel. Crna Afrika.
– Alo Crna Afrika,- javio sam se.
– Jesi čuja za Mudu. Ima bit da je zapalia onome Zriliću kuću.
– Ma kojem Zriliću, jeba te, koju kuću?
– Čovik stečajni upravitelj. Zajeba koga moga i koga nije. I Mudinu firmu razjeba.
– Jesi ga zva? Mudu?
– Nisan stiga. Sa’ mi javio oni moj pandur. Cila uprava ga traži. Prvo san tebe nazva. Znan da je on s tebon još najbolji.
– Aj ja ču ga sad nazvat, a ti mo’š polako krenit put mene, pa ćemo do njega.
– Mora’š ti mene pokupit, o’šla mi je lamela.
Prihvatio sam pa prekinuo. Srknuo sam kavu i zapalio cigaretu. Morao sam se sabrati. Muda ne ispada iz suvislosti tek tako. Ali kad ispadne najbolje je promijenit kontinent, pa se vratit kad oluja prođe.
Nazvao sam ga.
– Pa diii siii tiiii staaaarrriiiii? Zatulio je u slušalicu.
– A di ću bit. Di si ti.
– E’o sa’ san doma. – bio je pijan, strepnja koja se pojavila na njegovo javljanje sad se obistinila.
– Doma, doma?
– Najdomastije doma. Stari, bi’š mi kum!
– Kakav kum?
– Vi’t češ. Dođi do mene. Šta prije.
– Evo krećen, samo nek pokupin Crnu Afriku.
– Ma kaki, koja Crna Afrrika, dođi sam, dođi odma.
– Krećen.
Popio sam kavu u pet gutljaja. Između njih sam objašnjavao Crnoj Africi kako idem do Mude sam, a mi ostajemo na vezi.
Parkirao sam ispred kuće, Splitsko zaleđe. Vrata su bila razvaljena, jedne od trojih grilja visjele su. Zvono razbijeno. Pokucao sam o dovratak.
– Kristijaneee, – zapjevao sam uvlačeći glavu u hodnik. Bio sam svugdje, radio sam svašta. Zato sam danas oprezan.
– Di si kume, jeba te, više?
Sjedio je u potkošulji za kuhinjskim stolom. Krvavih ruku. Ispred njega kava i veliki srebreni metak. Iz nečega sviraju Doorsi.
– Stari koji se kurac događa? – pogledao sam mu duboko u oči. Nije bio toliko pijan. Možda uopće nije bio pijan. Usrao sam se.
– Sve je u redu, Buzga. Sve je kako treba.
– Šta si ono napravio Đuzi?
– Zasra je. Udaria ju je. – tuče je, a obojica to dobro znamo, otkad su skupa.
– Sićan se da si reka da je to izabrala i da se ne’š mišat.
– A jebi ga, pridomislia san se.
– Šta je sa vratima? Škure?
– Tražila me policija. Nisu ih učili da se može normalno uć u kuću.
– A di si ti bija?
– Na šufitu. Jeba te šta su glupi. Nisu ni pogledali gori.
– Panduri ti provalili vrata radi Đuze?
– Ma kurac Đuze. Napa san Zrilića. Jeba te, uništija je firmu, dvista ljudi na ulicu… Srića njegova šta ga nisan naša.
– Jesi normalan? Taj će ti naručit ubojstvo.
– Eeee, zato san te i zva’. Zajebat ćemo ih. Bi’š mi kum.
– Ma kakav kum, jeba te kum?
– Smrtni kum, eto kakvi…
Ostao sam zabezeknut.
Okrenuo se i sa regala iza sebe uzeo fasciklu. Plavu, plastificiranu. Vidjeli su se masni otisci prstiju po njoj. Povukao je gumicu, otvorio je i treskom bacio pred mene.
– Rak debelog criva. Metastazira ka šoping centri po gradu. Iman još koji misec.
– Sereš… Nisam osjećao tijelo niže od ključne kosti.
– Volia bi, volia bi. Al ne seren. – Srknuo je kavu i pogledao me.
– Šta’š pit?
– Daj mi nešto ljuto.
Lijeno se ustao pa izvadio Jack daniels iz frižidera i stavio bocu pred mene.
– Dalje češ znat i sam.
Sjeo je s mukom. Boli ga.
– Šta te boli?
– Šta me boli? Sve, stari moj, sve. I zato se neću patit. Ti tribaš objasnit policiji. I prosut moj pepeo sa Golubovog kamena.
– Golubovog? Pa jel ti to malo patetično? Pepl, ovo ono…
– Odgori. Tamo san i triba poginut, a ne ‘vako. I normalno da ima patetike… Zadnja želja mi je.
Sagnuo se i izvadio pištoljčinu. Srebrene boje, sa bubnjem. Unutrašnjost cijevi crnila sa kao smrt sama.
– Slušaj, pošto se o mojoj glavi radi, moglo bi se desit da me uvati nećkalica, a bila bi mi čast, ako bi ti…
Prije bih sebe…
– Ma jesi ti normalan?! Manjka mi traumi. Ja mislin nastavit živit.
– Dobro, dobro, šta si ti nadrkan, kad ja nisan.
– Di neću bit…
– Slušaj, ja ću sad otić u kupatilo, stavit glavu u kadu, da je lakše očistit, i opalit si ovi… – očima je pokazao na metak, – …357 u glavu. Srebreni. Da se ne povukodlačim.
– Ma daj uzmi tetejca, probit ćeš kadu,- nisam mogao vjerovati što govorim, no govorio sam upravo to.
– Ma jebe me se. Slušaj, o’de imaš za pismo za novine. Optužit ću politiku šta san se ubija.
– Jel to sve?
– Nije. Oporuka ti je u odvjetnika.
Što to moj Muda govori?
– Kod telefona ti je vizitka. Za sprovod, ti samo tribaš nazvat. Sve ti je plaćeno, račun ti je ispod telefona.
– Ma čekaj, ne mo’š tako,
– Kako ne mogu?
– Ne mo’š uvridit će se ljudstvo… Pozdravia si se samnon, a druge ko jebe.
– Pa bia san na groblju…
– Na groblju, govno jedno… Pozdravia si se sa mrtvima a sa živima neš! Nas ko jebe, jeli? A mrtve’š večeras opet vidit.
– Ma nije ja san…
– Prvo, moraš to prolongirat. Ne mo’š sad.
– Stari, boli me, na morfiju sam.
– E jebi ga. – uzdahnuo sam. I nastavio se borit – Slušaj, ovako ćemo, ja ću okupit ekipu, ti uzmi tri, pet, tristo doza, kolko triba i pravimo tulum. Suicid party.
Zastao je. Dvoumio se. Ozbiljno se dvoumio. U životu nikad većeg straha. A sve se, zapravo znalo. Ishod je bio neminovan. Kao smrt, rekao bi Avdić.
– I dovodim sve šta vridi. – klimnuo sam.
– Može, ali samo ako je večeras.
– Ma ako’š odma. U osam smo ti svi tu.
Trgnuo sam žesticu, zagrlio ga jednom dok sam drugu ruku blago naslonio na stol, pa odjurio do auta. Putem sam nazvao Crnu Afriku, objasnio mu situaciju, pa mu usput uvalio zadatak da nazove svo ljudstvo, da se pozdrave s čovjekom. A i on s njima.
Afrika me nazvao,taman dok sam parkirao pred zgradom. Većina ekipe već je bila koliko toliko upućena u incident. Za rak im je Afrika morao svima reći. Muda je patio sam i u sebi.
Ušao sam u kuću, Guta je upravo motao joint, sa reprizama nogometnih klasika na ekranu.
Produžio sam u WC, stavio lijevu podlakticu na pločice, otkopčao patent.
Jedna je suza bućnula tik uz mlaz.
– Računaj i na mene! – viknuo sam Guti.
Mogu se opustiti… U džepu sam pipao veliki metak srebrnog zrna.
Autor: Petar Ćorić
*Kratka priča osvojila je prvo mjesto na natječaju ‘FEKP & In Your Pocket’.
***
Vladimir Bulatović: Dobri plastični vojnik Hans
Niko nije bio srećan nakon što smo prodali stan.
Majka je plakala. Od sreće, ubeđivala nas je.
Otac je bio zadovoljan zarađenim novcem, ali ne i prelaskom u bučniji i zagađeniji kraj grada.
Meni je nedostajalo svakodnevno viđanje sa drugarima iz kraja, a moju skrušenost pojačavala je činjenica da zauvek napuštam gospođu zanosnih oblina, koju sam svakodnevno krišom posmatrao s prozora sobe kada god bi se presvlačila u zgradi preko puta.
Novi stanar, gospodin ogrubelog, masnog lica i nesrazmerno velike, oficirske glave, nije žurio s useljenjem. Krpio je ostatke svog, kako nam je pričao, zamalo propalog braka, zadovoljavajući ne male prohteve supruge pod stare dane željne putovanja i avanture. Pre useljenja čekao ih je dvomesečni boravak na prekookeanskom brodu, krstarenje beskrajnim plavetnilom okeana i hranjenje kitova ubica.
Neverovatno je koliko predmeta može da nakupi jedna porodica za dvadeset godina stanovanja. Masivni, trokrilni ormar, poput mučenika razapet od zida do zida, pretrpan garderobom, posteljinom i porculanskim antikvitetima, predstavljao je upečatljivi simbol neumornog i višedecenijskog gomilanja stvari. Ipak, ukoliko biste pitali majku, najveći izazov u čitavoj selidbi predstavljala je moja soba.
Oduvek se žalila da nešto smrdi na buđ. „Brišeš li ti prašinu“, pitala bi me još s vrata. Potom je produžavala do računara i, prethodno zapinjući nogom o loptu, tegove ili gitaru, skidala kažiprstom debeli sloj prašine sa ekrana.
„Sad bih ti natrljala nos ovim“, rekla bi preteći sivkastim naprstkom.
Htela je da pobacam veliki deo stvari u kontejner. Umesto kartonskih kutija, predložila mi je da upotrebim osamdesetolitarske kese za smeće.
Najviše police u plakaru, koji je dosezao plafon, retko sam koristio. Popeo sam se na merdevine i odškrinuo vratanca koja su bučno zaškripala. Preda mnom se otvorio jedan potpuno zaboravljeni, i doduše prašnjavi svet. Albumi sa sličicama, spomenari, sveske sa prvim ispisanim slovima i brojevima, slikovnice, lego kockice, stoni hokej, plišane životinje bez jednog oka, bez usta i repa, i još mnoštvo drugih igračaka koje su oblikovale moje detinjstvo.
Majka je svratila da vidi kako napredujem.
“Trebaće mojoj deci, mislim, jednog dana”, rekao sam držeći u rukama plastični bager kojim sam, jednog leta osamdeset i neke, preorao pola plaže u Ulcinju.
Skinuo sam poklopac s jedne metalne kutije oslikane čajnim pecivima i panoramom jednog skandinavskog grada. Tu sam pronašao davno zaboravljenu britvicu, oštru kao žilet; karte sa golišavim devojkama, među kojima je bila i dugokosa brineta po čijem sam liku kasnije tražio sve svoje fatalne ljubavi; potom, prva ljubavna pisma, groteskna i nezrela, nikada poslata na pravu adresu.
“Čoveče”, radosno sam uzviknuo ugledavši plastičnog vojnika Hansa.
Boja njegovog nepokretnog lica stapala se sa zagasitim zelenilom nemačke vojne uniforme iz Drugog svetskog rata, s puškomitraljezom i tankom elipsastom podlogom za koju je bio zakovan dubokim čizmama. Primetio sam da po telu ima sitne rupe, verovatno probušene špenadlom. Sa opasača je visila kupasta kutija, čuturica s vodom i torbica s hranom.
Spustio sam ga na policu pokraj kreveta, uz starinsku lampu, mesto s kog je nekada stražario i čuvao moju sobu.
Kao mali, verovao sam da Hans štiti mene i sve moje igračke od „ludog Pohehagena“, lika nastalog u glavi mog ujaka. “Ludi Pohehagen” je krao igračke deci koja su izbegavala podnevnu dremku i mrštila se na kuvanu blitvu i pileću džigericu. U pohode je išao uglavnom noću. Ujak ga je opisivao kao „majmunoliko biće, svetlećeg nosa, s oštrim zubima i repom kao u pauna“. Dešavalo mi se da, skriven ispod jorgana, ne zaspim do svitanja strepeći zbog njegovog dolaska. “Ludi Pohehagen” se na kraju nije pojavio, a ja sam, ubeđen da kradljivac igračaka strepi od Hansovog puškomitraljeza, mogao konačno da spavam spokojno.
Moju maštu su razbuktavali mnogobrojni partizanski filmovi prikazivani na televiziji. Nisam se usuđivao da govorim o simpatijama koje sam gajio prema nemačkim vojnicima. Video sam Hansa u svima njima. Verovao sam da je on, pre nego što je postao plastični vojnik, bio čovek od krvi i mesa, običan mladić, na silu mobilisan i doveden kao okupator u našu zemlju. Hans sigurno nikoga nije ubio niti povredio, bio je previše dobar da bi to učinio. Nakon završetka rata, njega i mnoštvo drugih mladića u uniformama su, odlukom Amerikanaca i Rusa, pretvorili u plastične vojnike.
Zamišljao sam Hansovo poslednje pismo napisano roditeljima u Nemačkoj. Bilo je kratko. Pisao im je da ne brinu, jer tamo gde ide postoje samo beskrajna mašta i čista dečija nevinost. Nadao se da neće završiti na nekom otpadu, zaboravljen i bačen sa gomilom drugih igračaka, ili biti izbušen špenadlama po telu, mada to poslednje nije spomenuo u pismu, kao što je izostavio i patetiku romantičarskog prikazivanja detinjstva.
Pubertet je doneo značajne promene u moj život. Pored bubuljica i glasa „kao iz bunara“, dobio sam snažan nagon zbog koga mi se dešavalo da i po deset puta dnevno trčim u kupatilo, pamteći i najmanji detalj ili pokret kojim bi me neka dama u trenutku uzbudila.
Zapamtio sam svoj prvi “sudar”. Devojka se zvala Tatjana, iz sedmog pet.
Nekako sam baš u to vreme počeo da verujem kako nošenje amajlije pomaže u važnim situacijama. Tako sam na pismeni iz matematike poneo daljinski od televizora. Izvadio sam ga iz torbe i stavio na sto pokraj vežbanke. Pre nego što sam prepisao i drugi zadatak od drugara iz klupe, profesor mi je oduzeo daljinac i pismeni rad. Pozvao je oca da dođe u školu, optuživši me da sam daljinski koristio kao puškicu. Teško je bilo objasniti sopstveno verovanje u magijsku moć pojedinih predmeta i ubeđenost u to da nežive stvari pozitivno utiču na moj život. Zato što sam ocu onemogućio menjanje kanala dve večeri uzastopno, a ne zbog jedinice iz matematike, trpeo sam jednomesečnu kaznu ne gledanja „Sportskog pregleda“ nedeljom i „Indirekta“ ponedeljkom.
Bilo mi je potrebno nešto manje i pouzdanije. Tako sam počeo da nosim Hansa u džepu.
Imao sam frku pred izlazak s Tatjanom. Svaki čas sam odlazio ispred ogledala i popravljao frizuru. U to vreme bile su popularne uvijene šiške, na pola čela. Koristio sam mamine viklere i gel u tubi koji je slpeljivao kosu poput lepka. Nešto malo paperjastih brčića ispod nosa nevešto sam skinuo očevim žiletom, posekavši se na više mesta. Pokušao sam da zaustavim krvarenje „brionom“, a bol masturbiranjem na Tatjanin lik razbijen u mutne fragmente. Bio sam spreman.
Reka se tog proleća izlila iz korita poplavivši šetalište i mlade, tek posađene breze. Uputili smo se preko nasipa, i prošavši kockastu, sivu zgradetinu iz koje je bučno kuljao mlaz vode, zaustavili se kod klupe prekrivene gustom i visećom krošnjom vrbe. Vazduh je rasecao oštar miris mulja i benzina prolivenog iz plutajućih kanistara u poplavljenom čamcu nasukanom blizu nas.
Ko god da očekuje eksplicitne scene tinejdžerskog seksa u redovima koji slede, ostaće razočaran.
Priznajem da su me u to vreme do vrhunca dovodile samo seksulane fantazije koje sam uspevao jedino maštajući da pretvorim u nešto opipljivo i istinito. U stvarnosti sam bio suviše stidljiv, bez samopouzdanja.
Uživajući u slatkom samozavaravanju Tatjani sam pokazao Hansa.
Možete li da zamislite mladu devojku oduševljenu plastičnim vojnikom čiju zaštitničku moć ne umanjuje ni debljina tekstila kojom je opšiven džep pantalona, kao i njegovom zlom sudbinom koja ga je načinila prvo igračkom, a potom i amajlijom jednog pubertetlije? Ne mogu ni ja.
Vrlo brzo otpratio sam Tatjanu do ulaza.
Kako si rekao beše da ti se zove onaj plastični vojnik, upitala me je. Hans. To je nemačko ime? Da. Siguran si? Jesam. A kako znaš da je on baš nemački vojnik? Gledao sam filmove. Koje? Partizanske. Veruješ da te taj glupi plastični vojnik čuva? Verujem. Od čega te čuva? Od svega. I od mene?
Autor: Vladimir Bulatović
*Kratka priča osvojila je drugo mjesto na natječaju ‘FEKP & In Your Pocket’.
***
Želimir Periš: Dvaput godišnje
Mali gradovi, govorio bi Edvin. Mali su gradovi nabijeni silnom dozom seksualnosti, tamo sve pršti od spolnosti. Hodaju zavodljivo, kukovi su im zaigrani, iz pogleda im zrači tjelesnost. Dovoljno je zagledati se ljudima u oči i shvatiti da nikad nisu predaleko od seksa. Uvijek im je na vrhu jezika, govorio bi Edvin i bio u pravu.
“Zimmer frei fuck?” ponavljali su mi mantru čim sam sišao s autobusa. “Zimmer frei fuck?” Debele domaćice s kartonskim natpisima koje su svoje sobe pretvorile u ad-hoc kupleraje, unose se u lice pridošlicama na kolodvoru i besramno ponavljaju istu frazu. Ljubazno sam ih ignorirao, preuzeo svoj kufer i izišao na ulicu. Mali je grad mirisao po trešnjama i letargiji. Iz džepa sam izvukao sredstvo za suho pranje ruku, kapnuo par kapi u dlan i dobro istrljao. U avanturu treba ići čistih ruku.
Nekadašnje oaze s par tisuća stanovnika, danas uništene privrede, razorene infrastrukture i atmosfere općeg beznađa. Mali gradovi dovoljno udaljeni od autoceste i od mora, taman da im se perspektiva odavno ne nadzire. Nezaposlenost tolika da nema ni kriminala, tu se već dugo nema što ukrasti. Ljudi nemaju novca ni za drogu ni alkohol, odavno su prepušteni sami sebi pa zato samo sebe i troše. Seks s očajnicima – najbolji seks, govorio bi Edvin s vražjim smiješkom.
Edvin je hedonist, nije revolucionar. Stalo mu je samo do tih mladih tjelesa, njihovih sokova i mirisa. Čitav je život na čulnost potrošio. Danas mjesta na globusu pamti samo po stidnicama koje je tamo sretao. Za sebe volim vjerovati da imam više ciljeve. Ne činim ovo samo zbog vlastite tjelesne ugode, činim ovo zbog civilizacije u cjelini.
Hotel Plaza, otkrivaju moju lokaciju velika neonska slova nad ulazom kričave dvokatnice. Kockasta zgrada nasilno prebojana u radioaktivnu žutu blistala je na glavnoj cesti. Hotel Plaža, prepričao mi je povijest zdanja Edvin. U sedamdesetima odmaralište neke tvornice mesa ili papuča. Tvornicu je za jednu kunu uništio bivši vozač kamiona, arhetip hrvatske pretvorbe, od onda je odmaralište dijelilo sudbinu cijelog mjesta – polako je erodiralo i raspadalo se. Plaža se pretvorila u odlagalište neispravnih peglica, frižidera i veš mašina. Nekad prozirna rijeka transformirala se u smrdljivu smeđu vodu. Na isti su način počeli truliti i ljudi. Raspali bi se da ih očaj nije okrenuo seksu. Novi vlasnik uklonio je kvačicu s naziva i prefarbao betonsku kocku. Najslasnije djevojke, kleo se Edvin. Žute i gore i dole, kao fasada te zgradurine, takve boje nigdje nisam vidio.
Edvin se nagledao boja, ima iskustva, upušta se u lascivne avanture svaki mjesec. Moj ritam je dvaput godišnje. Dvaput godišnje razumna je mjera za zbrinuti izvanbračne potrebe. Stvar je u tome da svaki sistem treba preispitivati i stavljati na kušnju. Sistem, u bilo kojem svom obliku, treba podrivati. Pa tako i brak. Nametnut prvo od crkve, a onda i od države kao mjera kontrole obitelji, to je institucionalizacija zadiranja u slobodu privatnosti i protiv toga se treba boriti. To, da li je čovjek u osnovi monogamna ili poligamna životinja, to ostavljam antropolozima. Moja revolucionarna dužnost je ljuljati temelje te institucije. Dvaput godišnje.
“Imam rezervirano”, govorim recepcionaru Hotela Plaza, bivšeg odmarališta Hotel Plaža.
“Broj sobe?”, pita recepcionar nezainteresirano.
Stvar se, jasno, dogovara preko interneta. Internet je danas posve preuzeo poslovnu komunikaciju, za sve na svijetu je dovoljna jedna važeća kreditna kartica i spoj na mrežu. Jasno mi je, čovjek s novcem uvijek je mogao kupiti sve, ali danas je to lakše, diskretnije i jeftinije nego ikad. Ne kupuje danas manje novca više moći, već uvid u raspodjelu kapitala i siromaštva omogućuje povoljnije aranžmane. Zbog toga je prava moć u informaciji. A za to imam Edvina i njegove isprobane preporuke. Mali gradovi, govorio je Edvin. A u jednom takvom malom gradu imam pravi biser za tebe, uzneseno me uvjeravao.
Analna akrobatesa, 27, cjelonoćna usluga plus dodatno: masaža, oralno i analno, total – dvije stotine i deset eura. Soba 17, Hotel Plaza, spominjani grad.
“Soba 17”, kažem recepcionaru. On me nezainteresirano odmjeri, pa preda ključ i izrecitira: “Prvi kat, odjava do deset sati, ugodan provod.”
Analno, jedina doista revolucionarna izvedenica seksa. Treba reći da i kad govorimo o seksu govorimo o nametnutom sustavu, samo što nam je taj sustav nametnut intrinzično. Naravno, spolnom je činu biološka svrha prokreacija, ali čovječanstvo i jest tu gdje jest upravo zato što se oduprlo tom biološkom nagonu i pretvorilo ga u zabavu. Čovjek je nadrastao prirodu životinje upravo tim revolucionarnim stavovima. Sodomija, kontracepcija i mogućnost planiranja obitelji posljedica su potkopavanja nepromjenjivih temelja biologije. Spolni odnos bez mogućnosti začeća imperativ je biološke slobode. Baš je zato analni seks nužni zadatak svakog revolucionara.
Stigao sam pred vrata sobe 17 uzbuđen. To su divne najave avanture – slasna napetost i slatka uzbuda. Na brzinu sam oprao ruke i pokucao. Analna akrobatesa već treba biti u sobi i čekati me. Točno je 19 sati, vrijeme u koje smo zakazali susret.
Kako nisam čuo odgovor pokucao sam malo glasnije.
“Da?” uzviknuo je muški glas iz sobe.
Odškrinuo sam vrata i provirio. Iz sobe me zapuhnuo snažan miris osvježivača s aromom vanilije. Muškarac, malo krupniji, nešto puniji, u svojim pristojnim četrdesetim, stajao je pokraj kreveta i gledao me.
“Oprostite, je li ovo soba sedamnaest?”
“Jest”, uljudno je rekao muškarac.
“Onda sam ja pogriješio.” Izvukao sam računalo i provjerio kalendar. Nije bilo pogreške. Pisalo je Analna akrobatesa, soba 17, 19:00, zapis preuzet direktno s narudžbe portala.
“Čini se da nisam pogriješio”, pristojno sam primijetio. “Da li bi bili ljubazni provjeriti da možda vi niste u krivoj sobi, ili možda u točnoj sobi ali u krivo vrijeme? I to se događa ponekad.”
“Unaprijed se ispričavam ako sam nešto pomiješao”, ispričao se muškarac. Moram priznati da se najviše grozim nesporazuma i oholih ljudi koji pod svaku cijenu brane svoju poziciju u njima. Ovaj gospodin bio je ugodno iznenađenje. Vrlo pristojan i samozatajan, izvukao je svoj planer i čitajući tiho prošaptao “Analna akrobatesa, soba 17, 19 sati.”
“I vi ste naručili Analnu akrobatesu?” nisam uspio sakriti oduševljenje. Osim što je muškarac bio pristojan i ugodan, dijelili smo i slične interese.
“Grozno ime, zar ne?” muškarac se nasmije.
“I krivo”, prihvatim. “Ispravno bi bilo – akrobatkinja. Ovo – akrobatesa – čista je poza. Doduše, postoji klaunesa.”
“Klaunesa, zanimljivo, nisam to znao. Rodno razlikovanje zanimanja nam je donijelo mnoge zanimljive nazive”, kaže simpatični stranac. “Znate onu: govornik – govornica?”
“Bilježnik – bilježnica”, prihvatim.
“Rodno osjetljiv jezik važno je društveno pitanje, no, ne znam koliko je primjereno da komentiramo rodnu ravnopravnost dok smo u poziciji korisnika prostitucije, te najstarije od djelatnosti koje degradiraju ženu.”
“Slažem se, potpuno se slažem. Ipak, pomalo jest smiješna ta situacija u kojoj nas je ostavila gospođica Analna.”
“Ili gospođa”, nasmije se stranac.
“Točno, ili gospođa. Oprostite mi danas sam pun predrasuda. No, jako sam nepristojan, nisam se ni predstavio.“”Predstavim se i muškarac mi stisne ruku. Stisak mu nije ni čvrst ni mekan. Procjenjivati čovjeka po stisku ruke je naprosto ignorantski, no grozim se alfa muškaraca koji svoju dominaciju iskazuju nasiljem u prvom kontaktom. Čvrst stisak ruke je također norma koju treba potkopavati.
Gospodin J. doktor je informacijskih znanosti. Nije oženjen, kaže da se previše posvetio poslu da bi ikad imao vremena za obitelj, pa su mu i ovakvi izleti manje avantura a više potreba. Sve u svemu, vrlo ugodan čovjek, koji možda ne dijeli moja revolucionarna načela, ali nije ni predaleko od njih. Oboje se slažemo u spoznaji da je upravo spolna sloboda izlaz iz okova potlačenog čovjeka. Često nas upravo tjelesna seksualnost održava iznad površine svakodnevnog sivila. Sa zadovoljstvom smo ustvrdili da dijelimo interes prema tajnim ponudama malih gradova i intrigantnom pozivu naše nedostajuće domaćice, gospođice ili gospođe Analne akrobatese.
“Ma koliko spretna bila u svojim analnim akrobacijama, čini se da nije i u analitičkim. Bar što se tiče analize vlastitog rasporeda”, zaključi gospodin J.
“U potpunosti se slažem.”
“Koje su nam onda opcije?” upita.
“Nećemo kritizirati uslugu hotelu, oni samo nude prostor koji je ona zakupila našim novcima. Očito, opcija nam je ostaviti primjedbu na internet portalu na kojem smo kupili uslugu i upisati minuse za ocjenu usluga Analne akrobatese.”
Ocjena na portalu je sve. U tržišno doba interneta, kad se kvaliteta onoga što kupujemo ne može opipati rukama i procijeniti pogledom, dobar glas je jedina mjera kvalitete. To je sustav koji ne smije opstati jer subjektivni dojam stavlja ispred objektivne vrijednosti. I njega treba srušiti.
“Upisati minus jest primjereno”, kaže gospodin J., “međutim, ne rješava naš problem smještaja za ovu noć. A i to što smo ostali bez… usluge. Druga opcija bi nam bila – improvizirati je.”
“Kako to mislite – improvizirati je?”
“Pa, soba je plaćena. Naša noć je plaćena. Uslugu koju smo naručili smo također platili i, iako je ne možemo realizirati s gospođicom Analnom, još uvijek je na određeni način možemo – iskoristiti”, pristojno se osmjehne gospodin J.
Zimmer frei fuck – sjetio sam se domaćice s kartonskim natpisom.
Financijski gubitak jest neugodna iritacija, no novac se uvijek gubio i bacao na gluposti, prebolio bih i tih dvjesto deset eura. Nije me pokrenula želja da nadoknadim plaćeno. Niti me pokrenuo taj ugodan i slučajan muškarac na mjestu na kojem sam se nadao razuzdanoj ženi. Pokrenuo me protest. Svakodnevna sila očekivanja i normi koja se u neprekinutom nizu stavlja pred mene, prividnih odluka koje se donose u moje ime i betoniranih putova koji su jedina prihvatljiva staza za koračanje. Svakodnevicu treba lomiti.
Iz džepa sam izvukao sredstvo za suho pranje ruku, kapnuo par kapi u dlan i dobro istrljao, a onda skinuo košulju i otkopčao hlače.
Autor: Želimir Periš
*Kratka priča osvojila je treće mjesto na natječaju ‘FEKP & In Your Pocket’.
