Autorica Giulia Caminito predstavila je roman “Jezerska voda nikad nije slatka” o socioekonomskoj borbi jedne talijanske obitelji početkom 21. stoljeća, u sklopu Festivala europske kratke priče (FEKP) u četvrtak u Knjižari Fraktura.
Radnja ovoga društvenoga bildungsromana smještena je na početku dvijetisućitih godina, a bavi se neispunjenim obećanjima bolje budućnosti i razočaranjem čitave generacije te “razotkriva laž u koju svi vjerujemo: da uz dobro obrazovanje svi možemo postati netko i nešto”, poručili su iz Knjižare Fraktura.
Radi se o vremenu “u kojima velike političke i građanske bitke više ne postoje, a važno je jedino izboriti se za svoje mjesto pod suncem”.
Okolnosti obitelji o kojoj se govori gotovo su hiperbolično prikazane, istaknula je moderatorica razgovora, talijanistica Tatjana Peruško.
“Riječ je o šesteročlanoj obitelji koja živi u socijalnome stanu, u kojoj je otac je ostao invalid nakon pada sa skele, i kompliciranim obiteljskim odnosima. Ta obitelj nikada nije vidjela središte Rima, Kolosej, Vatikan niti Sikstinsku kapelu.”
Kći Gaia, čije ime saznajemo tek pri kraju romana, srami se svoga identiteta i pokušava se izvući iz teške financijske situacije, ali u tome ne uspijeva, kazala je autorica Giulia Caminito.
“Mislim da sam uspjela stvoriti lik koji je teško smjestiti na jedno mjesto, već za čitatelja prolazi više dimenzija. Egoistična je, nasilna, nepodnošljiva. S druge strane, u sebi nosi osjećaj tuge, propasti i promašaja. U tome sam smislu koristila i vlastite osjećaje.”
Istaknula je da se radi o vremenu kada se “luksuz pomaknuo i prema adolescentima”.
“U talijanskim školama prisutan je klasizam. Išla sam u školu u kojoj su đaci nosili torbe od po dvije tisuće eura. Kako se natjecati s time?”, poručila je Caminito, no dodala da se ne radi o autobiografiji niti autofikciji.
“Željela sam naglasiti da je ovo ipak roman, iako su me talijanski mediji ispitivali radi li se o meni, morala sam im objasniti da ne tučem ljude”, kazala je.
Naglasila je da je roman specifičan iz lingvističkoga stanovišta. “Htjela sam upotrijebiti adekvatan jezik, naći Gaijin glas i način da bude uvjerljiv. Stalno koristim isti jezični registar i željela sam postići dojam da je vrijeme stalo”, poručila je Caminito.
“Obitelj glavne junakinje tinejdžerke siromašna je. Jezik kojime se govori o onome što ona ne može imati i posjedovati često je negativan”, dodala je.
Spisateljica kaže da još radi na svome jezičnome izričaju koji se kroz njezine romane mijenja, a da je učila mnogo iz talijanskih rječnika, glosara, enciklopedija, rječnika sinonima i antonima.
“Tražim neuobičajene riječi i tražim način da ih upotrijebim iako se u talijanskom toliko ne koriste. Upotrijebila sam riječ scantonare (šmugnuti), koja se u talijanskom ne koristi prečesto. Ne znamo kako da šmugnemo, zaobiđemo ugao i zbrišemo”, objasnila je autorica.
Roman je nagrađen nagradama Strega Off i Campiello, a s talijanskoga jezika prevela ga je Alja Gudžević.
(Izvor: Hina)
