Prevrni nebo i zemlju
There`s no end to the lengthts I`ll go to
Hunting high and low…
To find her again.
A-ha
No, dakle… ovoga puta, stvarno, nisam mogao pogriješiti pri izboru odjeće. Zatječem se u vlaku Fashion Cityja, u RoboCop oklopu. Nasuprot meni sjedi žena u krinolini s muškarcem napudrane perike. Pokraj njih stoji mladić u pripijenom srebrnom glitter kostimu iz ranih sedamdesetih. Stražnjim izlaznim vratima prilazi čovjek zaogrnut rimskom togom i nezainteresirano me promatra. Grčevito stežem ručicu divovskog revolvera, premda stvarne opasnosti nema. Hm, da… stvarne opasnosti nije bilo ni u Sousréalvilleu, dok se nije pojavila ona slatka djevojčica. No… tu priču vam moram ispripovijedati.
Isprve nisam znao, radi li se o kakvoj infekciji ili, tek, o lošem scenariju. Na kraju se pokazalo kako je u pitanju bio sasvim običan grad, s pomalo neobičnim vizurama. Automobili su nesmetano prolazili ulicama, pješaci vōdali svoje ljubimce, a kuće se uzdizale, formirajući ulice i trgove. Jedino… uvijek je nešto nedostajalo: vizualno, ne tvarno ili funkcionalno. Toranj u središtu gradskog trga bio je – od vrha do podnožja – oguljen, poput jabuke. Ponegdje ste mogli vidjeti zaposlenike gdje si češu potkoljenice, dosađujući se u uredima. Tu i tamo, sa strana, provirivale su strme kosine ogoljenih spiralnih stubišta, “oglodani” prostori konferencijskih dvorana ili prepolovljeni bazeni fitnes centara. Ipak, sve je funkcioniralo normalno. Nitko se nije čudio, niti je ikome padalo na pamet pozivati sa ceste svog rođaka koji si kopa nos gore u uredu. Ne znam, jesu li ovdašnji stanovnici svoj životni prostor doživljavali onako kako sam ga ja doživljavao, ali tramvaji su mirno i uredno vozili cestama – kojih je dobar dio, u slojevima, nedostajao – tako da ste ponegdje mogli vidjeti “jaruge” u zemlji, s presjecima cijevi vodovoda, kanalizacije ili električnih kabela.
Pored mene je prolazila žena, vodeći divovsku dogu na metalnom povodcu. Premda su mnoge karike naočigled nedostajale, pseto je, sopćući, žustro zatezalo lanac. Dogin je prsni koš, s moje točke gledanja, bio potpuno otvoren pa sam mogao vidjeti gdje joj se srce i pluća nadimaju u nastojanju da se oslobodi lanca i napadne me. To joj je na kraju i uspjelo. Predviđajući razvoj događaja, izvukao sam ispod kožnjaka samostrijel i ustrijelio je. Taman da ću se malo opustiti, kad se pojavi djevojčica: “Striček, možete mi pridržati balončeke?”
“Naravno dušo”. Mislio sam da je s ramena spustila školsku torbu. Predmet je u tolikoj mjeri bio “vizualno pojeden” da sam tek u posljednji trenutak shvatio kako se radilo o bacaču plamena.
***
Kroz prozor vlaka, što brza vijaduktima Fashion Cityja, zadivljen promatram kako preda mnom promiče čudesno lijep presjek povijesnih urbanih arhitektura. Iz snatrenja me prene dolazak osobe koja se predstavlja kao kontrolor putnih karata. Nije bio kontrolor; isto kao što ni ja nisam bio budala. Rasuo sam mu mozak po stropu vagona i sišao na prvoj sljedećoj postaji: Brand City.
Sve je izgledalo kao igra; a opet, umalo da zaglavim. Sjedio sam u McDonald`su i žvakao svoj burger, kad mi je pozornost privukao trolist za susjednim stolom. Playboy Bunny je strigala ušima i mjerkala, sebi nasuprot sjedećeg, stasitog zlatnog Oskara, senzualno šapćući: “We measure what we treasure.”
“I`m a treasure you can`t measure”, bahato joj je odgovarao dripac. Istodobno sam slijeva začuo: “Bitte ein biss!” Uslijedio je munjevit napad Pume i Lacoste-krokodila na moj hologram u sredini prostorije. Stigao sam, samo, pokupiti svoj pomfrit i baciti se kroz zatvoren prozor.
Ove uspomene pobude u meni neodoljiv osjećaj gladi. Sjednem na kamenu uličnu klupicu, nedaleko od blaziranog CEO-a koji objeduje salaticu. Izvadim iz bočnog pretinca svog oklopa sendvič sa slaninom i lukom pa počnem blagovati. Biznismen završi sa salaticom, ustane i odjuri. Iza kamenog zidića klupičinog postolja zamijetim rub aktovke s patentnim zatvaračem. Aktiviram “Anti Blast Barrier-Shield”. Snažna eksplozija razori čitavo gradsko naselje. Sjedeći ispod zaštitnog zvona, čekam da plamen i dim malo jenjaju. Sve to skupa neminovno usmjeri moje misli prema Paradise Cityju i prema tome, kako sam dovde, uopće, uspio dogurati.
***
“Ready for landing; Over!” Spuštam se letjelicom na pistu zračne luke, položenu po zadignutoj haljini Marilyn Monroe, na gigantskoj statui u kojoj je smješten oceanski metropolis Paradise City. Iz boginjinih očiju kuljaju zasljepljujući mlazovi žute reflektorske svjetlosti. Zubi se kristalno bijele iza karmina usana. Tamo se nalaze najskuplji gradski “penthausi”; oni koji pružaju izravan pogled na Pelvis City u daljini; gdje stoji bog Elvis, među namreškanom površinom oceana i crvenilom oblaka u sunčevom zalasku, s gitarom u rukama, blago zanjihanih bokova. “Roger; Over and out”, slijećem. Moje odredište je Daliville, kvartir koji se ugnijezdio usred boginjine lijeve sise.
***
Neudobno se truckam u hram-gondoli, prostrtoj po leđima divovskog slona koji, budući dijelom šašave karavane, kroči pustinjskim pijeskom kroz kristalnu modrinu nebosklona, djelomice prekrivenu tmastim, crnim kumulo-nimbusima.
“Ej, gazda, polakše to! Otpadoše mi bubrezi”, protestira jedan od “ali bābā” iz zajedničkog prostora lože. Izvadim iz džepa džepni sat pa ga položim na dlan. Sat mi počne curiti između prstiju, da bi na kraju, poput palačinke ili jajeta na oko, ostao visjeti preko mojeg lijevog palca. Spremim ga u džep pa se nagnem preko ruba gondole. U vrtoglavoj dubini ambisa zamijetim mravičaste likove. Istog trena jedan od “ali bābā” isuče svjetlucavu damaskinju te, uz urlik “bazinga”, pojuri prema meni. Bilo je prekasno za učiniti bilo što. Kao u usporenom filmu, “babine” su se vrečaste svilene hlače, upotpunjene opancima oštro zavijenih vrhova, nezaustavljivo kretale prema meni, dok su mu se usta, prepuna smrdljivih, crnih krnja, gnusno krivila u urliku. Nešto se neobično događalo s njegovom sabljom. Kao da je gubila na erekciji. Film se opet ubrza i “baba” me, u munjevitom naletu, proburazi… listom poriluka. Nije uspio ni useknuti cureću balu, kad ga u nos pogodi ushiro mawashi geri moje donje ljevice. Ostali “ali babe” i dalje su mirno sjedili, kao da se njih sve ovo uopće ne tiče. I nije ih se ticalo.
“Vrpolje”, zaderem se. Šofer naglo prikoči; slon, podižući surlu, zaglušno zatrubi; putnici se raspu po loži, a s otvorenih vrata gondole u dubinu se odvije užad ljestava; otprilike tristo metara. Tričetvrt sata kasnije prilazim dvojici pustinjaka, u pustinji, koji stražare pokraj praznog postolja “Mliječne fontane”. Pozdravim ih dalijevskim jezikom pa upitam čovjeka s divovskim turbanom na glavi: “Znate li, možda, gdje je ona gologuza mlada dama koja iz svojih nabreklih grudiju s postolja izlijeva slapove mlijeka po žednome pijesku?”
“Tornjaj svoje debelo dupe odatle, dok ti ga nisam napunio red, hot, chily potato crispersima, odvrati čovjek s divovskim turbanom na glavi. Ponovim malopređašnji mawashi. Ovoga puta čak mi je i bolje sjeo.
“Znate li, možda, gdje je ona gologuza mlada dama koja iz svojih nabreklih grudiju s postolja izlijeva slapove mlijeka po žednome pijesku?” upitam čovjeka bez divovskog turbana na glavi. “Navodno joj je ponuđen bolje plaćen angažman u Puzzletownu”, odgovori ovaj mirno. Pojurim za odmičućim ljestvama. Sat i po kasnije već sam u gondoli, a tri sata kasnije na ulazu u Puzzletown, kojeg od milja nazivam i Pabloville.
***
Stisnutih vilica, uplovljujem u bestežinski bez-prostor. Uokolo plutaju raskomadani i ispreturani dijelovi građevina, stvari, životinja i ljudi, u beznadežnim pokušajima da se saberu. Sve je plošno, dvodimenzionalno. Pokraj mene napol` ćelava glava nekog čiče urla za divovskim guzovima začuđujuće sabranog tijela napol` ćelave mlade žene. Odlučujem obratiti se glavi koja mirno promatra svoje potkoljenice, spojene prometnim znakom obveznog smjera: “Jeste li, možda, vidjeli golu mladu damu, iz čijih divovskih prsnih bradavica izviru slapovi mlijeka?”
“Upravo je otplutala u Sunset City“, spremno odvrati glava. Već sam bio pripremio ljevicu – svoj jedini posjedujući ekstremitet – da ga okinem ručnim tehnikama, kad ono…
“Hvala.”
***
U sućutnoj tišini, pod zlatnim mjesečevim srpom na crnoj nebeskoj modrini, valovima Temze promiče zaprega propetih konja sa svoda Brandenburške kapije. U svom nečujnom plovu splav zapinje za razdrtu, hrđavu mrežu nogara potopljenog Ajfelovog tornja. Na suprotnoj riječnoj obali, podno ruševina Zgrada Parlamenta, nasukani poput oguljenih rebara ulješure, sablasno se bijele pužni lukovi Sidnejske opere. Malo nizvodnije udesno, naplavljen na obalu, nakrenut počiva velebni pentagon američkog Pentagona. Sve je tu… samo, nigdje ne vidim svoju Dulsineju od Dalivillea.
“Režija, tko je ovo pustio u eter?” zaori se ljutit, megafonom pojačan glas. “To je sabotaža!” Istog trena uočim odbljesak mjesečine na bešumnoj bjelini slapova.
“Tu li si, majstorice?” Prilazim joj. Uzimam je u naručje. Nosim je u blještavi Nothingville, kvartir ugniježđen u bjelini boginjinih gaća. Tamo ćemo živjeti do kraja vremena; možda i kraće.
