“Vraćaju se”, reče Ane dok je za velikim stolom u dnevnoj sobi vadila raznobojne tablete iz kutijica i slagala ih na jednu hrpu.
“Ko?” upita Mare, zavaljena u fotelju, ne skrenuvši staklasti pogled s upaljenoga i posve utišanoga televizora.
“Petar i Roka”, Ane će.
“Kad?”
“Danas popodne.”
Nateklih nogu na kožnom tabureu, u crnom od glave do pete kao i Ane, Mare čvršće stisne omlohavio stručak peršina koji je već sat vremena držala u lijevoj ruci. To ga je jutro ubrala za ručak – riblju juhu s rižom. Na televizoru su se izmjenjivali prizori s Jadrana: promočene sirijske izbjeglice u čamcima nasred mora i Brad Pitt, u bijelom, kako se uspinje na uglancanu bijelu jahtu. Bila je nedjelja, ali nisu bile na misi. Ne mogu više, ni stajati ni sjediti na tvrdom.
“Šta ima bit?” procijedi Mare nakon poduže stanke.
“Nisu se snašli”, reče Ane.
“Kako sad?! Pa eno ih pedeset godina u Australiji!” Mare će.
“A eto, kažu da nisu. Vraćaju se.”
“Ma di se vraćaju?!”
“Vamo. Nisu se snašli.”
“Svašta!”
“A ni ona ni mogla dite imat.”
“Pa neće ga sad imat, ovdi.”
“Danas popodne”, ponovi Ane i stane gutati tablete, jednu po jednu, zalijevajući ih bijelom bevandom.
“Šta ću in ja”, Mare će, ovaj put nedovoljno glasno da bi je nagluha Ane čula. A zbog mrena, Ane nije mogla vidjeti da su se Mari pomakla usta.
***
Kamena kuća u kojoj žive ima tri jednaka prozora s prednje strane. Samo je jedan njihov, odnosno Marin. Druga dva pripadaju dvojici braće Marina pokojna muža Stipe, koji žive u Australiji. Dok god ne pitaju za njih, dobro je. A i što bi s njima? Ili ona s ovim jednim?
Njezina starija sestra Ane k njoj je uselila prije godinu i tri desetljeća. Nekoliko gredica povrća Mare je zasadila prije ljeta.
U vrt iza kuće ponese niski drveni tronožac i postavi ga na početak gredice. Učini rupu, sjedne; učini rupu, sjedne. Pomakne tronožac malo više uz red, opet sjedne i nastavlja dupsti zemlju. Trebalo bi naći nekoga da pazi na njih i njihov vrt, ali koga? Na otoku je šaka staraca, u njihovom selu na vrhu brda jedan ostario mornar. Bolestan na jetru. Namirnice i pokoju ribu povremeno im donese vlasnik dućana u luci, čovjek iz grada. A tko bi drugi htio biti na minijaturnom otoku cijele godine? Nema tih para. A para ionako nemaju. Ovdje, u dvorištima praznih kuća cvjetaju ružičaste bugenvilije. Pokraj nekadašnje škole razbijenih prozora leži bor koji je olujna bura te zime digla iz korijena. Čempresi su drugačiji, njih vjetar povija, ali ne lomi. Pred njihovim ulaznim vratima, također ružičasta bugenvilija. Zatrpat će ih jedno jutro, strahuju, jer joj ne mogu pometati latice i lišće – ugušit će se pod suhim cvijećem. Od te pomisli ne spavaju.
***
“Vidi lavande kako miriše”, reče Ane, misleći na svježi buket na komodi koji im je to jutro, nakon što je odslužio misu, donio don Slavko, pitao kako su, a zatim se ukrcao na trajekt za grad.
“Čujen”, Mare će, još uvijek u polusvjesnom stanju induciranom tabletama iz kojega zapravo nije ni izlazila – tek prividno. Kao, uostalom, i Ane.
“Na prvu san se skoro udavila”, nastavi Ane.
“A jel?” Mare će.
“Ja to ne mogu. Rekla san mu.”
“Eto te đavle.”
“Sve se skuplja na me, a ja bi da me ni.”
“Meni lipo vonja.”
“Nekad mislin da mi Bog ne želi dobro. Ni Bog ni don Slavko. Donit frišku lavandu u kuću!”
“Kako se samo sitija?!”
***
Stari ga je napravio na vrućem pijesku Sinaja: ujeb’o u zbjegu. Bilo Dalmatinaca more tamo. Tako se Petar znao predstavljati od svoje dvadesete, kad je i snimljena fotografija koju Mare čuva na dnu ormara u spavaćoj sobi. On, ispružen na pramcu bijeloga broda bez kabine, u tijesnim kupaćim gaćama, balansira na desnoj podlaktici dok podignutim lijevim palcem naizgled dotiče terasu hotela u pozadini. Vitak, nasmiješen, preplanuo. Fotografiju je snimila Mare, s kraja, tuđim aparatom. Brod je vezan. Konopom napetim od kuke pramca do donjega desnog kuta slike.
Djed mu je bio kauboj u Americi, kad su oko New Yorka još bile ledine. Jednom je u vlaku našao torbu punu dolara, na relaciji Boston-New York. Ukrao – vjerovali su otočani – pa pobjegao natrag ovamo. U novom, skupom odijelu. Otac mu je negdje imao nudistički kamp pa ga prodao. Otac mu se i jedne kolovoške nedjelje prevrnuo ispred crkve i više nije ustajao. Petar je još uvijek bio dijete kad je izgubio i majku. Zato se svima činilo da je i on na otoku u prolazu. Svima osim Mari.
Ona bi često bila poželjela da on nekamo ode, da može ostati i disati sama. Bio je nametljiv kako to znaju biti psi, ucjenjujući umiljatošću. Zato je i pomislila da je treba više nego ona njega, da posjeduje nešto što njega obnavlja i tješi, i to u izobilju. Prevarila se, iako je naslućivala da njegova tiha revnost u sebi sadrži obećanje eventualnoga pregorjevanja.
Bilo je kao da je gleda preko ruba čamca, dok se ona u moru vrtloži i pjeni. Mislila je da će poludjeti od silnoga čekanja. Od uspavanki. Pogotovo jer joj se činilo da bi on tako promatrao bilo što, bilo koju, jer je to ono što mu treba: uljuljkavanje, zibanje. I uvijek u čamcu, uvijek na suhom. Dala mu je nadimak: Kapetan Bonaca.
Mare nije htjela pustiti svoju ljutnju, potonuti ispod njezine uzburkane površine. Osjećala je da se baš na toj površini ima dogoditi nešto važno, samo je bitno izdržati. Kad se napokon dogodilo, rekla mu je: ovaj otok smrdi, trebaju otići. Spavaju i umrijet će u snu. A nema goreg od toga.
Poslužio se metaforom: Mare je bila škarpina, kapitalni primjerak. Udarala je o dno njegova čamca u samrtnom grču, koprcala se, borila za udah. Gledao je kako izbjeći njezine bodlje, njezin otrov. Ili je izbaciti. Ali samo ju je puštao da se izdivlja, sama. Da se izmori i izdahne.
Petar je zazirao od dubina, od bića koja ondje kruže izobličena silinom vode, s brzom smrću na pipcima i žalcima. Njemu su bili draži koraljni plićaci u kojima igra svjetlost. S otoka je, stoga, otišao bez nje, rekavši joj da nema snage za obje, za nju i Australiju. Ondje je ubrzo oženio Roku.
Ljutnja je bila samo mamac. Nije li joj dao dopuštenje da ga izazove na taj način? Svojom nedorečenošću, neodlučnošću. Da je samo htio, mogao je vidjeti kako su se divno ta dubokomorska bića prilagodila životu u mraku, tlačenju vode. Kako im kvrgava čela svijetle, sama od sebe.
Udala se mnogo kasnije nego što je to bilo uobičajeno za cure, kao i Ane. Nije imala za koga, a možda je i čekala. Stipe je izgubio lijevu ruku kad je kao dječak u djedovom masliniku pronašao granatu zaostalu iz rata. Za Australiju je otplovio za braćom, na istome brodu kao i Petar, ali se, za razliku od njih, odande vratio za par godina, s dugačkim bijelim velom u kožnatoj torbi i drskom hrabrošću koju u međuvremenu nije opravdao pismima. Vjenčanicu je bila muka naći. U gradskim su buticima držali brojeve samo za tinejdžerke ili cure u dvadesetima: trideset šest, trideset osam, a Mare je bila visoka četrdeset četvorka u trideset drugoj. S dvije snažne, gotovo muške šake. Danima je spavala s papirićima u kosi da je uvije u spiralne lokne. Vide se dobro na slici od pola života. Haljina se vidi na onoj koja je cijeli život. Tako je o fotografijama govorio Stipe.
Svadba je bila u ljetno doba. Sve je bilo gotovo do sedam – i vjenčanje u općini i ingliš valcer iznad čitaonice. Već u sedam i petnaest našli su se sami u kući, jedno pred drugim pod toliko svjetla. Čekali noć. U mraku, Stipina je ruka vrijedila kao dvije. Opet će se prevariti u njoj kad je Stipe za dvije godine ostavi zbog žene iz grada. Uvijek je mislila da se, zbog nje jedne, ne bi usudio. Moguće je ta usamljena ruka bila i jedini razlog zbog kojega se udala za njega. Ali dugo joj se poslije njegova odlaska zbog bijesa činilo da nije.
Naglo je umro, bez da su se ikada razveli. Ova kuća koju je dijelila s njegovom bolesnom majkom bila joj je skučena do njezine smrti, a onda se proširila do nepodnošljivih razmjera. Kao i Anina kad joj je muž, te iste zime, klonuo glavom dok je gledao televizor. U papučama je pretrčala cestu i uselila k Mari, ostavivši na kuhinjskome stolu pola tanjura nepojedene kokošje juhe.
Mare joj je odmah spravila čaj od kamilice s limunom i medom, u keramičkoj šalici s pripadajućim tanjurićem na kojoj je bila ugrubo skicirana karta Australije. Okružena – gotovo zagušena – egzotičnim cvijećem: klokanova šapa, posuta dlačicama, eukaliptus ficifolia, banksija, kalistemon i pustinjski grašak. Spazivši ih uredno poslagane na polici trgovine mješovitom robom u Melbourneu, Stipu je privukao jarki optimizam tih predmeta. Od čitavoga seta od šest, Mari je preostao samo jedan par. I soljenka u obliku klokana u kojoj drži mljeveni papar.
Noću, jer ne spava, Mare gleda kulinarske emisije, filmove, dokumentarce o životinjama. Recepte ne pamti. Prije nego je jutros izašla u vrt, Ani je pričala o Falklandskim otocima: kako nisu ništa drugo nego susret mora i kamena, a na njima se stisnulo toliko gegavih pingvina da bi ih lako mogli potopiti. Svojim su nožicama već uspjeli izbrazdati stijene jer se njima uspinju uvijek istim rutama.
***
“A di će stat?” upita Mare, premećući po lijevoj ruci stručak peršina koji je zbog podnevne žege polagano gubio i divlje zelenu boju.
“Ko?” odvrati Ane.
“Petar i Roka. Di će stat kad se vrate?” ponovi Mare.
“Tu, u Markovoj staroj kući”, reče Ane i okrene se prema velikome prozoru bez zastora i kamenoj kući s druge strane.
“Zašto baš u Markovoj?”
“Kupili je.”
“Ma nemoj. A kad?”
“Prošle zime.”
“Nisan znala.”
“Kako nisi? Pa rekla san ti.”
“Nisi mi ništa rekla.”
“Petar je tija baš Markovu kuću.”
“Zašto Markovu?”
“Jer je priko puta njegove.”
“Njegova je prodana, ima već deset godina. Onin Slovencima. A ni pri tega ni bila njegova, neg švapska.”
“Al vako je može gledat svaki dan kroz ponistru.”
“Pa šta ima od gledanja?”
“Bilo mu važno da gleda.”
“Nemoj reć.”
“More bit je i kupi, đava zna.”
“A jel?”
“Već in je nudija silne pare, al neće Slovenci.”
“Ja bi mu je prodala.”
“Nemoj reć.”
“Samo da prestane gledat.”
