Američka spisateljica Siri Hustvedt virtualno je gostovala u programu 20. Festivala europske kratke priče, gdje je sa svojim hrvatskim čitateljima podijelila svoja promišljanja o književnosti te govorila o svojem stvaralaštvu u kojemu objedinjuje različite discipline.
S jednom od najčitanijih i najcjenjenijih autorica suvremene američke književnosti razgovor je u Knjižari Fraktura u Zagrebu vodila prevoditeljica Anda Bukvić, a o njezinu je pisanju uvodno govorila književnica i urednica Ivana Rogar.
Rogar je istaknula kako je riječ o cijenjenoj autorici sedam romana, jedne zbirke pjesama, nekoliko zbirki eseja te jedne knjige memoarske proze čiji je rad svojstven po tome što obuhvaća razna područja interesa.
“Romani i eseji Siri Hustvedt interdisciplinarna su mješavina raznorodnih znanja. Posrijedi su najčešće područja neuroznanosti, psihoanalize, teorije književnosti i filozofije, te vizualnih umjetnosti. Podrijetlom je iz Norveške, te također govori i norveški jezik, a njezini su romani specifični po tome što su multidisciplinarni spojevi pripovijedanja i eseja iz raznih područja”, rekla je Rogar.
Napomenula je da su “to uvijek eruditski romani koji su često složene strukture, lišeni tradicionalnog linearnog pripovijedanja i imaju brojne filozofske i teorijske digresije, ili su pak stvoreni kombinacijom različitih komunikacijskih vrsta, od intervjua, preko reportaže do dnevnika.”
Na hrvatski jezik dosad je preveden njezin romaneskni prvijenac Zavezanih očiju (1992.), te dva svjetska bestselera, Što sam volio (2003.) i Ljeto bez muškaraca (2011.).
Siri Hustvedt, koja se svojim hrvatskim čitateljima pridružila putem Zooma iz svojeg doma u New Yorku, kazala je kako je pisati počela s planom da napiše kratku priču, ne očekujući da će to što piše prerasti u njezin prvi roman.
“Nisam ni znala da je to roman dok nisam završila ono što je trebala biti priča. Tek tada sam shvatila da nije gotova i onda je to postalo neka vrsta kvarteta priča, koje su naposljetku prerasle u roman”, pojasnila je autorica.
Tema 20. FEKP-a su “Otoci”, a govoreći o tome koja je po njoj uloga umjetnika u današnje doba te je li se ona promijenila u proteklih godinu i pol dana pandemije, Hustvedt je kazala kako smatra da su umjetnici svih vrsta, ne samo pisci, u neprestanom dijalogu sa svijetom, pa premda možda i rade u samoći, oni su zapravo čitavo vrijeme s drugima.
“Neprestano smo u nekom stanju pluralnosti, pluraliteta, jer što je pisanje romana negoli preuzimanje glasova raznih likova? Stoga, možete biti sami u nekoj prostoriji, međutim, još uvijek su s vama drugi ljudi”, rekla je autorica.
Siri Hustvedt (1955.) poetično, britko, promišljeno, začudno ali i provokativno piše o pamćenju, boli, sjećanju, stanjima duha, pisanju, obitelji i ljubavi. Djela su joj prevedena na više od 30 jezika. Živi u newyorškome Brooklynu gdje život i pisanje već četiri desetljeća dijeli sa suprugom, jednim od najznačajnijih američkih književnika 20. stoljeća, Paulom Austerom.
Govoreći o njezinu stvaralaštvu, Bukvić je kazala kako je je riječ o spisateljici ogromnoga znanja koja svoje priče piše sa sviješću da svaka priča nosi u sebi mnoštvo priča.
“Te se priče konstantno sudaraju; one su nekakve ektoplazme koje se prožimaju na razne načine, u dijalogu su jedna s drugom, i onda izranjaju kao neki oblici koje ona obično stavlja u jedan žanr, žanr romana”, rekla je.
Romani Siri Hustvedt su postmodernistički tour de force, dodala je, “s gotovo opsesivnim temama, među kojima je vjerojatno najpostojanija i najraslojenija tema identiteta, pa nepreciznosti sjećanja”.
“Oni funkcioniraju u slojevima; mogu se čitati s jedne strane kao napete priče o obiteljskim odnosima, nekakvi bildungsromani, portreti umjetnice kao mlade osobe. Kad uronite u njen pripovjedni svijet s napetošću čitate da vidite kako će priča završiti, no ona naravno nikad ne završava”, dodala je Bukvić.
Hustvedt je napomenula kako je važnost disciplinarnosti u njezinu stvaralačkom procesu posljedica dugog procesa osobne evolucije, a i dalje je velika zagovornica čitanja u raznim disciplinama.
“Smatram da to pomaže u usvajanju položaja koji ja zovem epistemiološki pluralizam, a to znači da možete gledati isti problem s višestrukih stajališta. Na taj ćete način imati veću fleksibilnost razmišljanja i izaći ćete iz rutine na koju ste navikli”, rekala je autorica koja, kako je naglasila, dinamički razmišlja o ljudskom postojanju.
Hustvedt se također bavi vizualnom umjetnošću, a ovom je prilikom otkrila kako je prije nego je odlučila postati spisateljica ozbiljno namjeravala postati vizualna umjetnica.
“Još uvijek crtam, ne mislim da sam ozbiljna umjetnica, no uživam u tome. Ako su reprezentativne i nešto prikazuju, slike su manje apstraktne od riječi. Ono što me zaista zanima je sama crta u crtežu, jer ta crta ima i emocionalni i tjelesni, fizički efekt”, dodala je Hustvedt, jer “mašta je ključna kako bismo preoblikovali razumijevanje”.
___
Izvor: Hina
Foto: Spencer Ostrander
