Čitanjem i glazbenim nastupom u Malom pogonu Tvornice kulture završilo je ovogodišnje izdanje Festivala europske kratke priče. Tim finalem završilo je razdoblje FEKP-a kakvim ga je osmislio i svih ovih godina vodio Roman Simić.
Program je otvorio pjesnik i prozaik Ivica Prtenjača, koji je u ovih ove 22 godine Festivala europske kratke priče imao više uloga: bio je član organizacijskog odbora, nastupao je kao gost, a brojni ga se festivalski gosti sjećaju i kao jednog od četvorice domaćih pisaca-kuhara, koji je u neformalnom festivalskom programu Pisci kuhaju dijelio pregaču sa Zoranom Ferićem, Senkom Karuzom i Robertom Mlinarecom.
‘Bit će suza, stihovi će teći’
Tim je riječima Ivica Prtenjača započeo svoj nastup te je istaknuo da je zbog Romanove “nesposobnosti” FEKP prošao Scile i Haribde jer Roman nije zao znao proširiti ideju festivala na cijelu godinu, nego veličanstveni književni događaj uvijek stisne u nekoliko dana. S puno manje šale priznao je da je Festival europske kratke priče temeljito promijenio njegov odnos prema piscima i čitanju.
“Tu su autori poput Denisa Johnsona, Olge Tokarczuk, Juliena Juliana Barnesa, Láazsla Krasznahorkaija… i mnogi drugih, koje sam najprije obožavao čitati, a onda sam ih imao priliku upoznati i uživati u njihovim nastupima. FEKP mi je donio mnogo na razini spoznaje i emotivnog potiska. Druga je razina zadovoljstva što se jezgra Festivala očuvala od prvih dana i danas u realizaciji sudjeluju manje-više svi ljudi koji su tu od prvog dana. Lijepo je bilo, divno je bilo i nadam se da će Festival europske kratke priče nastaviti istim smjerom”, rekao je Prtenjača u razgovoru s Ivanom Jozićem.
Teme se mijenjaju kroz godine
Nakon Prtenjače pozornicu su preuzeli Lovorka Sršen i Josip Radić, s kojima je razgovarao Andrija Škare. Lovorka Sršen je u samostalnu je glazbenu priču krenula relativno nedavno, a Josip Radić je multiinstrumentalist i glazbeni autor, publici najpoznatiji iz bendova Kensington Lima i Valentino Bošković. “On je taj koji je to sve smislio, otpjevao i napisao”, najavio je Škare.
Zanimao ga je kreativni proces nastanka njihovih pjesama, : što dolazi prvo? Je li prvo glazba ili je prvo tekst?
“Zajedno, zapravo, jer nekako jedno podupire drugo. Možda se ideja rodi iz neke lijepe slike i lijepe rečenice i lijepe riječi, ali zapravo, glazba i tekst postali su mi neodvojivi. Otkad sam počela pisati i glazbu i tekst, doista više ne ide jedno bez drugog. Ne mogu zamisliti da napišem neki tekst koji onda naknadno pokušavam uglazbiti. Mislim, to smo i pokušali u par navrata. Josip mi je poslao glazbu, pa je tražio od mene da napišem tekst na to, ali to je jednostavno preteško. Tad se trebam uklopiti u njegovu ideju. Pa mi onda kaže: da, dobro, ne moraš baš to sve tako strogo shvaćati, ti izmijeni nešto. Onda mi bude bed, mislim se što da mu izmijenim, pa to je njegova stvar, cijela je ideja njegova. Može se intervenirati, ali mora biti dobro ako ćeš intervenirati. A onda, ako ništa ne bude dovoljno dobro, onda jednostavno kažem: sorry, dajte nekom drugom”, rekla je Lovorka.
“Zajedno, zapravo, jedno podupire drugo nekako. Možda krene iz neke lijepe slike i lijepe rečenice i lijepe riječi, znači, ali zapravo, meni je postalo neodvojivo. Od kada sam počela pisati i glazbu i tekst je doista ne ide jedno bez drugog. Ne mogu zamisliti da napišem neki tekst koji onda pokušavam uglazbiti. Mislim, to smo i pokušali u par navrata. Josip mi je poslao glazbu, pa me je tražio da napišem tekst na to, ali to jednostavno ide preteško. Onda se trebam uklopiti u njegovu ideju. Pa onda kaže, da dobro, ne moraš sada baš to sve tako, strogo pa ti izmijeni nešto. Onda mi bude bed, kao, kaj mogu sad izmijeniti; to je njegova stvar, sijela ideja je njegova. Sve, možeš intervenirat, ali mora biti dobro ako ćeš intervenirat. A onda, ako ništa ne bude dovoljno dobro, onda jednostavno kažem, sorry, dajte nekom drugom”, rekla je Lovorka.
“Tekstovi su, ti znaš sam, da je toznaš i sam, močvara., Tto je rudnik, to je kopanje, to je ono što najteže dolazi, ako želiš da to zadovolji neke kriterije. Super je to, puno slikovitije od mene, i boljei bolje od mene, opisao je Nick Cave u svojim redovnim newsletterima. On je opisao kao,to opisao ovako: kad dolazi glazba, to su mali bucmasti anđelčići sa trubama i predivne muze koje vas dočekuju u tom dvorcu, a onda nakon toga slijedi pad u bezdan, u rudnike, u ono baš kamenolom u kojem treba što tražiti, tesati i glodati”, reko rekao je Josip. Dodaje da su mu najbolje pjesme one kod kojih mu iz nekog eteričnog fonda pjesama istovremenu istovremeno dođu i tekst i glazba.
S obzirom na to da su pjesme koje piše nalik na kratke priče, jer imaju naraciju i likove, pogotvo pogotovo pjesme Valentina Boškovića, Škaru je zanimalo jesu li ikada razmišljali o svojevrsnom nastavku tih priča u nekom drugom fromatu formatu osim glazbenom, jesu li ih mislili razraditi ih na nekom širem prostoru.
“Ne, priče koje su namijenjene za jednu pjesmu, ostaju u toj pjesmi. Ali i dalje se razvijam kao autor i kroz svaki tekst trudim se, riječima Nicka Cavea, stvoriti male bombe istine, kao da neke pjesme imaju moć predviđanja budućnosti”, rekao je Radić.
Lovorka je počela kao tekstopisac, ali kad je počela raditi i glazbu, dogodilo joj se malo otkrovenjeotkrivenje. “Kad sam uzela giratu gitaru i počela komponirati, kao da sam dobila štake, ako tako da napokon mogu hodati kroz cijeli proces. Stvarno te može jako inspirirati jedan akord, može ti stvoriti atmosferu i pomaže ti da nastaviš”, kaže. “Ali nisam sigurna mogu li ti tekstovi nastaviti živjeti negdje drugdje”.
“Veliki sam fan dobre priče, ali priče i teme se mijenjaju s godinama. U dvadesetima sam pisao o stvarima koje su me tada zanimale, danas pišem o posve drugačijim stvarima”, kaže Radić.
Odgovrajući Odgovarajući na pitanje o ovogodišnjoj temi Festivala europske kratke priče – Razum i osjećaji – i Lovorka i Josip su odoggovorili su da su prije svega za osjećaje, a razum ulazi u igru tek kasnije.
Osnivač, direktor, pisac…
U protekle dvadeset i dvije godine Roman Simić, osnivač i direktor FEKP-a, čovjek neuništivog entuzijazma, bio je i motivator i moderator, ali sada je po prvi put nastupio kao pisac.
“Da se poslužim nogometnim rječnikom, nakon 22 godine došlo je vrijeme da neki senatori odu na klupu, ne da odu zauvijek, ali da odu na klupu za pričuve, a da neke mlade snage izađu na teren, kako ono kaže, obuju kopačke i pokažu se. U tom smislu, kako ti vidiš tih naših 20 godina, što je zapravo većina tvog odraslog života?”, upitao je Ivan Jozić na početku razgovora.
“Festival je jedan od silno važan dio mojega života. Ne zato što je to neki festival, nego zato što su meni su festival ljudi. Festival je od početkaotpočetka za mene je bio organizam, nešto živo, nešto što je i jelo, i davalo i energiju, i davalo i ljude i dijelilo. To mi je ključna stvar. Igramo košarku zajedno i meni je u cijeloj toj priči najvažnije dodat’ dodati loptu. Nije najvažnije zabiti koš. I Nego ta naša igra dodavanja između sebe, sa prekrasnom ekipom ljudi koja je u tih te 22 godine bilo bila oko festivala na svim mogućim pozicijama. A onda pisacapisci…, ono što je Ivica spomenuo, predivni pisici, znači, ljudi koji koje sam čitao, koji koje sam obožavao i onda sam ih poznao. Onda sam s njima pio, onda sam s njima putovao. Taj mi dio mi nitko ne može ni dati ni uzeti. Sve se dogodilo zahvaljujući ovu ovom projektu u kojem, opet ponavljam, nisam sam. Svi ljudi koji su prošli, fotografi, dizajneri, umjetnici, pisici, lektori, prevoditelji, pisci, volonteri, ekipa iz odbora…. Dakle: vrh”, rekao je Simić.
Osim po dječje dječjoj književnosti i književnosti za mlade, Roman Simić je najpoznatiji je kao autor triju zbirki priča, a to su: Mjesto na kojem ćemo provesti noć, U što se zaljubljujemo i Nahrani me. Stil mu odlikuje savršeno izbrušena rečenica, iza čega stoji brutalno “peglanje teksta” i na taj način jedino pristaje uz kratku priču.
“Kratka priča u nekom smislu, kako ja vidim, doista treba biti maksimalno precizna, gotovo neka savršena forma. Kao pjesma. U romanu je to teško postići… to apsolutno savršenstvo. Negdje će nešto odlutati, nešto će biti slabije napisano. U kratkoj priči toga ne bi smjelo biti. Dakle, to je neki moj ideal, gledam da tako jeto tako i zahtijevam to od sebe. A s druge strane, ono što je u meni odgovaram tom pozivu je to jejest strah da ne podbacim. Dakle, strah da ne kažem nešto što nije kako bi trebalo biti, kako zvoni meni u glavuglavi. Dakle, ne bitida ne budem ispod onoga što od sebe očekujem. Ii to je strašno, to je užasno. Zato je meni pisanje neugodna muka. Dakle, meni je to tlaka, nemaš pojma kakva. I samo ponekad, – a volim to raditi kao kao kukavicekukavica –, cipelarim priču tek kad je priča na podu, onda je cipelarim. Onda mi je super, onda mi je ludilo. A do tada je, dok nisam siguran da imam moć nad tom pričom, (a to traje do možda zadnje rečenice),. Do tad je patnja”, rekao je Simić o svom pisanju.
Nakon izvrsnih kratkih priča za odrasle Roman je napravio svojevrsni odmak i objavio nekoliko odličnih priča za djecu, i još jedankao i roman za mlade.
“To se dogodilo s rođenjem moje djece, kada odjednom shvatiš da nisi sam na svijetu. Pomakne ti se fokus, kao i u priči. Ne gledaš više en face, nego sa strane. Mnogo je razloga zašto nešto pišeš pa onda više ne pišeš. Ja mislim da je, meni je zapravo pisanje zapravo uvijek bilo nekakva antena, kao da sam neki mali kukac koji ide okolo s tim antenicama, pokušavam skužiti što je okolo. Naravno da ne mogu prepametno. Ako sam žohar, ne mogu znati što je na s druge strane prostorije, ali pokušavam što je bolje moguće shvatiti, uhvatiti vibraciju, shvatiti što je oko mene i. I kakav je to svijet., Pokušavam stvoriti nekakvu mentalnu, emotivnu sliku oko toga, i to mi se događalo iz knjige u knjigu. Svaka je knjiga pratila neku epohu mojeg života, neku moju općinjenost opčinjenost nekom temom. Je li to ljubav, je li to obitelj, jesu li to djeca… A onda kad sam postao otac, onda sam počeopočeo sam razmišljati o nekim drugim pričama, o drugoj vrsti priča. Što ne znači da sam prestao razmišljati o pričama za odrasle, ali su mi one iz nekog razloga postale dodatno teške. I onda je nastao taj nekakav roman koji je za srednju školu, za adolescente., Tte su priče su pratile odrastanje moje djece, zašto da se lažemo. Sad će oni postati odrastaliodrasli, onda će ću opet pisati za odrasaleodrasle”, kaže Simić.
“Kletvu” Romana koji ne piše romane razbio je s djelom za mlade Iva, do Mjeseca i natrag.
“Ako mi je pisanje za odrasle silna tlaka i uvijek me drži u nekom registru koji je taman i koji je negdje na rubu, skužio sam da kad pišem za djecu, silno uživam, igram se. Uživam u igri, nešto što inače nemam u knjiženosti književnosti za odrasle. I onda sam rekao: OK, roman nikad nisam uspio napisati, pa sam probao prevariti samog sebe i pisati u nekom prostoru između odraslih i djece, a to je prostor adolescenata, u kojem mogu hvatati sve teme koje me zanimaju kao pisca za odrasle, a mogu se i igrati. I to me držalo. Svakog bih se dana bih se probudio nasmiješen u pet ujutro i pisao. I za tri mjeseca sam napisao sam taj roman.
Svaki se put iznova pitam jesam li ja pisac? . Dakle, knjiga je gotova, . OK, to traje mjesec-dva, i mislim da mogu napisati sljedeću. A onda krene razmišljanje: mogu li, doista mogu li, imam li što reći? To je stvarno jer nNe vjerujem u pisanje radi pisanja, ne vjerujem u pisanje da bi se bilo pisac. Ako nemam što reći, ako nemam ono, u želucu, ne toliko u glavi, nego u želucu to što je moja sljedeća priča, onda dolazi idući problem: što ako ako je ne znam izreći. ? Imao sam više priča koje ne mogu dati, ne mogu ih staviti na papir onako kako su mi u glavi, i onda ih ne vidiš. Onda ih ne možeš počitatipročitati, nitko ih ne može počitatipročitati, jer ne mogu ni ja. Ali tražim način. To je ta igra mačke i miša”, kaže Roman Simić.
“Dalje planove ne mogu otkrivati; imam u glavi novi roman za odrasle i novi roman za adolescente, koji me vesele. Nemam konkretnih rokova, pa zaista ništa više ne mogu otkrivati. Ali, sada kaka kada završimo Festival, popit ću piće i sutra se vratiti poslu”, završio je Roman.
