Kratka priča – što je ona zapravo i što vas privlači ovoj formi? S čime biste usporedili kratku priču?
Kratka priča je poput energična, drska, ali neiskusna bika o kojemu priča Robert Duvall u filmu Colors. Dakle, tata bik i sin bik stoje na vrh brda promatrajući stado krava u dolini. Mladi bik kaže: „Hej, stari, sjurimo se dolje i zaskočimo jednu od onih zgodnih kravica.“ Stariji mu odgovara: „Čemu jurnjava, sinko, spustimo se polako i maznimo ih sve.“ Kratkoj priči privlači nas upravo ta eksplozivnost, energija. Od dvadesetak pokušaja uspjet ćemo jednom i to samo ako se sve poklopi kako valja. Mislim da je u životu moguće napisati otprilike deset vrhunskih priča. Sve ostale neće biti na toj razini, neće biti ni blizu. Na kraju, kad dođe vrijeme za greatest hits ili best of album, ako nađeš tih 10-12 pravih, velikih hitova – možeš biti sretan.
Kamo vas je kratka priča najdalje odvela? Što vidite kao svoje najveće postignuće?
Godinama poslije rata, vjerojatno i do kraja života, u sjećanju ostaju scene, prizori koje bi rado zaboravio, ali ne možeš. Preduboko su urezani. Tek početkom dvijetisućutih nešto od svega toga, jedan mali dio, pretvorio sam u priče. U kombinaciji s fikcijom, stvarni događaji postali su podnošljiviji. Buka se malo stišala.
Na koje karakteristike usmjeravate pozornost dok pišete? Kakvi likovi žive u vašim pričama?
U mojim pričama žive raznorazni likovi, djeca iz predgrađa, sanjari, lopovi, kockari, dileri, skinjare, ubojice, usamljenici, ima i nestvarnih, polumitoloških bića koja se miješaju sa stvarnim ljudima utječući na njihove odluke. Na primjer Larry Bird pretvoren u sitnog švercera ili Christopher Walken u anđeoskom obličju, smrt koja dolazi u obliku samuraja, duh Neila Armstronga itd. Žive oni s malo ili nimalo sreće, muškarci su uglavnom površni, plitki i neodgovorni, a žene onda ispadaju jače, odgovornije i nadmoćnije, pa se razočaravaju u njih ili ako ih baš vole i ako im se da – spašavaju ih od njih samih. Većina priča spoj su tragičnog i komičnog, sve počinje jednim likom, tom prvom figurom iz koje onda slijedi sve ostalo: drugi likovi i situacije koje samo podsjećaju na stvarni život. Razlika između kratke priče (romana ili pjesme) i života jest to silno pretjerivanje.
Ove godine izlazi vam druga po redu zbirka priča Nema slonova u Meksiku, 7 godina nakon što ste objavili Doggiestyle. Što povezuje priče u novoj zbirci i na što upućuje naslovna tvrdnja, na prvi pogled sasvim očita?
Između zbirke Doggiestyle i Slonova objavio sam dva romana i nedavno, zbirku pjesama. I roman, na jedan, i poezija na drugi način, prostori su u kojima imaš osjećaj gotovo neograničene slobode. Moguće je vraćati se unatrag, premještati, kombinirati… Kratka priča ne može biti sve kao što to može biti roman ili pjesma. Za Slonove sam uzeo malo više prostora i vremena. Od otprilike 15 dovršenih priča ostalo je 9. Odbacio sam sve što se na ovaj ili onaj način nije uklapalo. Priče u Slonovima povezuju utvare koje likovima pomažu ili im još više otežavaju život. Ukazuju im na pravi, teži put ili ga obmanama skrivaju. Naslov, ovako izvučen iz konteksta, zvuči kao nešto uistinu očigledno. Ako još neko vrijeme razmišljaš o njemu, malo ti bude žao što nema slonova u Meksiku. Velika zemlja, misliš, klima im paše, baš bi i mogao biti pokoji. Na kraju – nije uopće istina da ih nema. Moralo bi ih biti, pa makar po zoološkim vrtovima. Ali i onih koji slobodno lutaju prostranstvima.
Slažete li se s jednim likom iz svog romana Đavli od papira koji kaže da „književnost ne nudi nikakvo iskupljenje“?
Književnost, ako nije ona estradna, paradna, ne može autoru ponuditi ništa ni blizu iskupljenja. Koliko god se netko sklanjao u svijet fikcije i kakva god čudesa tamo činio, realnost ga sustiže, ruši mu se na glavu svakog dana. Vrlo često, književnost je područje tjeskobe, sumnje, stalnih dvojbi i preispitivanja. To je uzak prostor između stvarnosti i fantazije, kao nekakva šupa u kojoj držimo stvari koje nam gotovo sigurno nikad u životu neće trebati, ali mi ih svejedno čuvamo tamo.
Razgovarala Katarina Brajdić
