fbpx

Igor Marić: Avala, Avala!

Rekao je da ga ne čekam kada jednoga dana ne dođe.

Otkada ga nema osjećam se usamljenije nego inače, mada se ništa značajno nije promijenilo: još sam usamljen otprilike onoliko koliko čovjek može biti usamljen, a da ne skrene s uma, još nemam djecu jer su sve žene s kojima sam ih mogao imati bile dovoljno promućurne da navrijeme nestanu bestraga, još sam siroče iako se to u ovim mojim godinama teško može poturiti kao tragična stvar, još živim u jednoipolsobnom stanu koji sam devedesetih godina za nekoliko milja maraka otkupio od države koja mi ga je nešto ranije bila velikodušno darovala, još živim od sramotne prijevremene mirovine prosvjetnoga radnika trudeći se da ne umrem od gladi i ne strunem u pogani u kakvoj, iz nekih nedokučivih mi razloga, téže skončati samci i neženje, mamini sinovi i skotovi drugih vrsta. Ali, da, osjećam se usamljenije otkada ga nema naslonjenoga na šank nekih deset lakata od mene, što bi kafanski inženjeri lako preračunali u pet barskih stolica i potencijalnih pijanaca u njima, no nije u ramenima povijeni lik prebrzo izrasloga djeteta ono što mi nedostaje, prvenstveno zato što je njegova sjena na posljednjemu mjestu uza zid još ovdje, ostala na izlizanomu šanku iza njega kao bijelo ruho iza preminule nevjeste, već je njegova upadljiva nepripadnost, aura nevinosti s kojom je bio ušao i s kojom je bio ostao, na ovomu mjestu gdje se okupljamo mi beznadni, ono što mi nedostaje i što me nagoni vraćati ga u sjećanje.

Rijetko je imao što za reći, a još rjeđe je govorio, pa nikada nisam saznao kako se zove, mada sam znao kako bih ga zazvao kada bi za time bilo potrebe. Isto sam tako o njemu znao i više nego što sam smatrao da je o nekomu moguće saznati i, svakako, više nego što sam smatrao da je o nekomu poželjno vjerovati. Rođen u domu domaćice i fabričkoga radnika, od kojih ni jedno ni drugo nisu bili udarnička snaga, još je u prvomu razredu pokazao neočekivanu bistrost, pa ga je učiteljica, koja je svakoga dana do seoske škole vjerojatno putovala duže nego što je u njoj predavala, probrala u tomu stadu seljačke dječice kako bi od njega načinila nešto vrijedno njezinoga truda, načinila đaka odlikaša na ponos ljubomornom ocu i priprostoj materi, zbog čijega je neshvaćanja već u petomu razredu počeo pušiti, iako nikada nije zapalio pred njima, u sedmomu piti, iako nikada nije puzao ispod stolova, u prvomu gimnazije kockati, iako se nikada na sreću nije zalijetao tuđim novcem, a na fakultetu, ponesen novim valom studentskoga slobodarstva, počeo je uzimati droge i kurvati se, nije gledao što mu je pod rukama, bilo mu je bitno samo osjetiti struju u žilama. I takav je, raščupan, bez prebijene pare i blijed, završio dva fakulteta summa cum laude, pa raširio ruke ispod vedroga neba, diplomska mu se mantija zavijorila oko trupa i nogu, podignuo je glavu visoko, nos upro u nebo, zatekao se u onomu rijetkomu trenutku savršenoga mira kada čovjek postane svjestan da se popeo na vrh na koji se već dugo penjao, ali već u sljedećemu trenu fijuk projektila rasjekao je zrak, začula se lomljava, graja i kuknjava. Počeo je rat. Nije prošlo mnogo prije nego je stajao iznad raskopane zemlje, iznad dva smeđa sanduka, iznad dva drvena križa, opraštajući se od roditelja onako kako sinu jedincu priliči, sa suzom u oku i dlanom na srcu, iako je ono što mu je od majke i oca bilo ostalo, računajući i nasljedstvo, mogao strpati u teglu od kiselih krastavaca i baciti je s mosta u potok bez straha da će se kasnije gristi. Sjetio se toga samotnjačkoga pogreba, bez svećenika i prijatelja, kada je zastao u pola koraka na motornim uljem pomazanomu keju njemačke luke, povratio je na oči tu sliku dok je osluškivao šum njemačkoga mora, pokraj kojega je već godinama prolazio idući s osmerosatne smjene ribanja njemačkih kupatila u posranomu njemačkomu staračkomu domu na osmerosatnu smjenu usluživanja gastarbajtera njemačkim pivom u posranoj njemačkoj pivnici. Toga mu je dana bio četrdeseti rođendan. Te noći nije čuo što izbjeglice misle o stanju u njihovim domovinama.

Mnogo je toga čovjeku dopušteno podijeliti, tugu, bol, radost i sretnost, ali svoju samotinju mora se čuvati samo za sebe, skrenuti pogled kada ti nedraga osoba krene u susret sa suprotnoga pločnika, pognuti glavu kada te znatiželjna nešto priupita, odbiti zamahom ruke svaku ponudu supatništva i slastica; učio sam te zapovijedi iz nezapisanih udžbenika krvareći nad zapišanim školjkama i lučeći žuč po bijelim posteljama. Dođe vrijeme kada ti jednostavno prestane biti do sebe. Nije to predaja, jer nemaš se komu predati, nije ni izdaja, mada je ona ovdje posve svakodnevna stvar. Čuo sam da radi kao profesor za zrno kukuruza, uči maloljetne tuke i tupane rasporedu kontinenata i kako su usmjerene strane svijeta, pokušava ih natjerati da misle svojim glavama te im, ponekada, osim nezaslužene ocjene, dadne pet maraka za kafu i cigarete. Čuo sam da svakoga dana kući ide dužim putem, u jednomu od dva slabo pristajuća odijela, sivomu ili plavomu, u cipelama ravnoga vrha, prođe pokraj kafićâ u kojima poslije nastave sjede njegova djeca kako bi zavirio unutra i uvjerio se da se oko njih ne muvaju govnari različitih vrsta. Prekršio sam zakon, podignuo pogled, samo jednom, samo tada, kako bih u njegovim zakrvavljenim očima vidio je li ono što sam čuo istina, e to je bila prava izdaja: ugledao sam sebe očima drugoga čovjeka.

Možda mi ipak najviše nedostaje kada se zapijem i uvalim se u bjesomučnu partiju karata sa znojavim fizičkim radnicima, koji u ovim razizemnim četvornim metrima traže neka svoja zlatna runa, kada se izgubim u magnovenju cigaretnoga dima i zvuku alkoholom uništenoga glasa raspale pjevaljke čije me ime podsjeća na ružan san. Tada poželim da ponovno, vraćajući se iz klozeta, zastane i pokuša se oduprijeti porivu pridružiti se toj našoj partiji bez pravila i iznimaka, da ponovno ne uspije i da mi ponovno priđe, stane iznad ramena i, ne čekajući poziva, upre kažiprstom u nasumičan broj i znak među mojim prstima, karo osmica ili herc keca, ni na trenutak ne vjerujući da me je savjetovao kako treba, ali s pravom potpuno uvjeren da ću ga poslušati kao da sam isti potez htio odigrati i sâm. Mahnuo bih konobaru piće ili dva, već dužan do dna, ali spreman uplatiti novi ulog u vlastito poniženje, jedinu valutu koja se u utrobi ovoga broda prihvaća, jer ovdje se igra za zeru osjećanja, ponosa ili srama, uznositosti ili jada, trunku onoga na što smo oglušili, što nam više ni u snovima nije java, eto zato, zato je nama i poraz značajna pobjeda. Sjedio bi tako pokraj mene i slušao o čemu se bez mnogo mnijenja ponad karata razgovara, kimao bi glavom čak i kada se ne bi slagao, potvrđivao je ljudima pravo misliti i govoriti što im je volja, a lišavao ih providnosti svoga stava, zbog kojega je bio spreman pokupiti se i otići kući čim bi se netko s previše htijenja zanimao za njega. To sam razumio, nije teško braniti se od napada kada je samoća brdo, teško je kada je sutjeska.

To sam razumio, ali ljudi su rijeka, a razumijevanje daleka obala. Noć prije nego što će nestati, podignuo je pogled s beskorične knjige aforizama, koju sam ga u unutarnjemu džepu sakoa ili kaputa često vidio nositi uza se, a kapci su mu bili teški, sklapali su se poput mrtvačkoga sanduka nad zrcalnim očima: “Dobio sam otkaz”, saopćio je mirno, oprezno. Tako postupaju nevini, pomislio sam i okrenuo se od njega. Postoji dobar razlog zašto noći provodim u nutrini potonulih lađa, s raskovanim robovima i raspuštenim kurvama, zašto ližem znoj s golih sapi pjevačica i nazdravljam i s dužnicima i sa zelenašima, zašto poznajem imena kriminalaca i prepoznajem ubojice po hodu i tremoru obraza, postoji dobar razlog zašto se budim u podne i zašto me kod kuće nitko ne čeka, postoji ne samo dobar, već i sasvim uvjerljiv razlog zašto nemam prijatelje i zašto ne dopuštam nikomu da mi nedostaje, razlog dovoljno uvjerljiv da sam mu i ja povjerovao. Negdje duž ove ceste na putovanje kojom sam se otisnuo, od početka sam toga bio svjestan, morao sam naići na znak za ćorsokak. Sada se sramim, a sramota je providan til. Shvativši – sve, rekao je: “Nemoj me čekati kada jednoga dana ne dođem”. U sutonu dana, ponovno posve sâm, zamišljam ga kako psuje i tuče, kako šakama rastvara meso nesretnika, dopunjavam plemenita čovjeka primitivnim slikama od kojih ni jedna ne odgovara, pokušavam na njega prilijepiti još neki komadić sebe, ali sve što dobivam apstraktna je škrabotina. Ne mogu ga zamisliti kako ubija, ne mogu ga zamisliti kako mrzi, kako sve oko sebe odbija. Sve mi se više čini da on niti ne postoji, da nikada nije postojao, da je ona sjena na kraju šanka uza zid, što je krajičkom oka promatram, samo mrlja na ogledalu, izblijedio ožiljak u obliku čovjeka.

Ali još ga čekam, potpuno uvjeren da će se uskoro vratiti.

Jer ovdje nitko, zaista, ne podiže ruku na sebe.

_____
Igor Marić rođen je u Travniku, u Bosni i Hercegovini, 1994. Osnovno i srednje školovanje završio je u rodnomu gradu. Trenutno studira u Zagrebu. Polaznik je dva semestra radionice kreativnoga pisanja u Booksi pod vodstvom Zorana Ferića. Trenutno polazi scenarističku školu Palunko u organizaciji Hrvatskoga filmskoga saveza. Član je ZLO – literarne organizacije koja okuplja osam mladih zagrebačkih književnika. Priče su mu objavljivane na portalima Arteista i Bookse. Radi na romanu (i zamislima za druge). Sve što trenutno želi je dokazati se kao pisac.