Sjećam se zadnje svirke Gavrana Gushanija, najneopjevanijeg idola koji je kročio sa svojom akustičnom gitarom među nadgrobnim spomenicima, skrivećki grabeći obrube haljina ožalošćenih udovica, kćeri, majki i ljubavnica. Bio je pun pogodak kad su ga uvrstili na repertoar sahrana. Stare narikače već su izjaukale i previše nekoherentnih samoglasnika, svi popovi u naselju premješteni su na druge lokacije iz nekog meni i dalje nepojmljivog razloga, a pjesnici nihilisti, koji su se znali ukazati svake prijestupne godine kada bi im ovisnost o alkoholu počela opet tinjati van kontrole ljuljavši ih prema prvim stadijima tremensa, nisu više jednostavno bili zainteresirani, jer eto, neki trendovi i tradicije nisu svima svete. Ostali smo samo mi. Gico, Branko, Miro, Lino, gazda, njegova gluha žena i ja. Zvonko zvani Zvone. Osim iskapanja, zakapanja, nošenja i sličnih fizikalija, mene je najčešće zapadala noćna smjena. I naravno. Osluškivanje zvonca vezanih za palce stopala preminulih. Ne brinite. Puka priča. Malo smo selo. Komadić komadićka. A naših 100 susjeda čiji je broj padao svakim danom više nisu mogli podnijeti mrtvačku tišinu. Gazda je žrtvovao radni dan kad se brojač spustio na 99, te nas poslao van sela da korigiramo problem.
Gico je doveo babu sa staklenim okom koja je svirala violinu. Prije trideset godina. Dok nije još istrpila posljedice teškog dijabetesa. Mislim da je dovoljno reći da je morbidna kutija u kojoj je bio njen bezudi torzo završila tamo otkud je i došla. Branko je pronašao dječaka mađioničara koji je padao u nesvijest svaki put kad bi vidio tijelo. Miro je predložio sebe kao zabavljača, čisto jer je lijena pizda kojoj se više nije dalo kopat. Lino? Lino je krep’o. A Gavran Gushani je mene našao.
Brkati Rom, zalizane kose i jarkih crnkastih očiju, obučen u ljubičasti sako, čist k’o suza, mirišljav i nasmijan bez zlatnog zuba! Pa da ne vjerujete. Kao da ga je sam đavo poslao. Čekao me doslovno na prvom raskršću van sela, odmah je imao ugovor sa sobom, te sam ga bez oklijevanja potpisao istog trenutka kada je odsvirao neki stari američki blues Roberta Johnsona. Dobro pa je Lino umro, pa smo mogli napraviti probni pogreb. Gazda je bio oduševljen, a njegova gluha žena skoro kao da je mogla čuti melodiju koju je uglađeni Rom prevrtao preko žica svoje pažljivo uštimane gitare, dok bi mu svako toliko zlatni prsten na lijevoj ruci zapinjao za vrat gitare, dajući onaj posebni prljavi štih. Na kraju pjesme, nakloni se, mi položimo starog Linu u grob i pretrpamo ga, te se zapijemo svi u krčmi. Bio je putnik i prošao je cijeli svijet. Nevjerojatno znanje o povijesti. A da ni ne pričam kakav je tek lumen bio sa ženama. Ispod stola sam mogao uhvatiti kako ga pipka gazdina žena, dok se njegov zlatni prsten izgubio negdje među njenim nogama.
- Pokopali smo je. Našli su je u ekstatičnoj smrti, širokih zjenica i još šireg osmijeha. Gushani joj je posvetio jednu predivnu španjolsku baladu, koja je valjda proparala nebesa i sijevnula kroz vratnice raja. Gazda ga je izgrlio i izljubio dok je ovaj već mjerkao njegovu kćer Lolu, koja je doputovala sa studija iz Graza, iako je mrzila svoju pomajku. Tu večer, kada sam provjeravao zvonca u sektoru A5, a imali smo sektore jer je gazda gledao neke čudne američke dokumentarce o grobljima i zaboravio da je naše selo mrtvije od groblja u njemu, čuo sam žensko stenjanje pomiješano sa šuškanjem zemlje i lomljenjem stakla. Mogu vam reći da je Gavran bio teški operater! Mala Lola možda je svašta naučila u Austriji, ali nije naučila s Gushanijem. Dok joj je prevrtao kosu preko face, uhvatio je moj pogled, namignuo mi i samo stavio kažiprst preko usta.
- Profesor Kovač. Našli su ga u WC-u birca, nasmiješenog i zadavljenog. Neka djevojka je navodno bila s njim, kažu bivša učenica. Inspektor Gobić nas je uvjerio da nemamo razloga za brigu i da se samo klonimo mladih cura. Ja znam da sam ja miran. Pa koja će mene? Nisam Gavran Gushani. On je za Kovača odsvirao Morriconeovu temu iz Lolite. Tako mi je bar rekao poslije.
Lola se zadržala duže od planiranog. Bila je na svakom sprovodu, kao najveći Gavranov obožavatelj. Kao one ženske koje vise na rock koncertima i bacaju grudnjake na stage. Gushani bi vrškom jezika doticao gornju usnu, provlačeći se i zavodeći cijele ožalošćene gomile, koje bi se na prvi udar zemlje o trulo drvo lijesa, razbježala negdje natrag u selo, zatvorila se u svoje domove i radila na povećanju brojke. Nakon pogreba, dok sam slagao brošure s Gushanijevim likom, uhvatio sam ga kako se svađa s Gicom oko nečeg. Bilo je fizičkog kontakta, ali Gavran se i dalje smiješio, nekim prljavim, ljigavim šarmom.
- Gico. Našli su ga utopljenog u vlastitoj rigotini, spuštenih gaća, u friško iskopanom grobu. Valjda se napio i pao dok je pišao. Šteta. Mislim, bio je on meni OK. Ali, realno, alkos. Lola je i na njegovom pogrebu bila. Vidio sam već i kako joj gazda pomalo počinje srati što se previše zadržala doma. Govorio joj je kako joj ne plaća fakultet da se zajebava. Tu večer je zvonilo zvonce u sektoru A2, br.11. Ovaj put mi je namignula Gushanijeva gola guzica koja se ritmično ljuljala među Lolinim nogama dok je njen lijevi taban lupkao po okačenom zvonu.
- Poštar Dinko i inspektor Gobić. Službena priča je da je njegovoj ženi zvonio dva puta. Nakon što ga je Gobić strastveno ustrijelio svojom starom ratnom puškom, pao je s balkona s kojeg je pucao na odbjeglog preljubnika. Službena priča. Ono što sam ja čuo je da je Lola viđena u okolici, a da Gobićeva žena nije ni bila kući. Gushani im je odsvirao malo Djanga Reinhardta.
- Gripa je odnijela 29 života u samo mjesec dana. Ne mogu ni opisati koliko smo se umorili. Jadan Miro je isto podlegao boleštini. Ta me smrt zapravo jako pogodila. Nisam imao više s kim pit’ pivo poslije posla. Znam samo da je iste te noći bilo toliko tiho da mi je došlo iščupati si uši. Sva sreća pa je Gavran Gushani došao do mene i odsvirao mi neku čudnu akustičnu verziju Final Countdowna. Nakon toga mi je samo rekao da uskoro odlazi jer će mu ponestati posla ako svi nastave ovako umirati brzo. Pitao me da li ću s njim. Rekao sam mu da ću razmisliti. Gledam, ovo selo je sad već skoro toliko malo da će srušiti Guinessov rekord.
- Pomrli su nam posljednji ribari u stravičnoj nesreći. Neki bogati turisti skršili su im brodić sa svojom jahtom. Dragi moji, da ne znam bolje, mislio bih da je đavo uzeo na pik naše mjesto. Gazda je već pakirao torbe i pokušavao i dalje potjerati svoju kćer što dalje od ukletog mjesta kojeg smo zvali domom. Nakon tog masovnog pogreba, kada je Gavran zgrabio Lolu za guzicu pred njenim ocem, promptno je dobio otkaz. Sutradan je gazda nađen obješen na jednom jedinom stablu koje je ostalo živo u ove zimske periode. Jadan valjda nije mogao podnijeti stres posla i tolike smrti. Ne pretjerujem kada kažem da je ovoliko ljudi pomrlo u tri mjeseca od kad je Gavran došao. Gazdin pogreb bio je grandiozan. Došli su svi ljudi u selu. Nas trinaestero otišli smo poslije do krčme i popili sav alkohol koji je ostao. Dostava nije prošla već tjednima. Govorilo se za naše mjesto da je ukleto. Ne znam ni kako su ti turisti uopće došli do nas.
Odvojio sam se za poseban stol, pustivši Lina i Branka svojem etiličnom snu. Izgubio bih se već u crnim mislima da Gavran Gushani nije sjeo do mene. Potapšao me po ruci svojim glatkim dlanom i rekao da sutra svira posljednji put. Ponovno me pitao ako ću s njim i Lolom na put. Samo sam mahnuo rukom, rek’o k’o jebe sve i pristao. Sva sreća!
Znate. Mi smo bili jednostavni ljudi. Za nas je pojam zla i ludila sezao više u neke stare knjige i popovanja premještenih svećenika. Kada ti netko kaže da je neki luđak pobjegao iz obližnje ludnice i predstavlja se k’o vrag, nasmiješ se, obrišeš znoj sa čela nakon dugog radnog dana i kažeš “Ah, šta ćeš”.
Gavran Gushani je svirao za posljednjih 10 koje je njegova Lola otrovala te večeri. Ja sam svoj posao odradio kao i svaki put, iskopao jednu veliku rupu u koju smo ih potrpali, okačio deset zvonca na njihove palce i zatrpao sve. Nikakvi lijesovi. Nije bilo nikog tko bi ih stigao napraviti. Lola je oko Gavrana plesala u svojoj crnoj haljini, sakrivajući svoje lijepo ludo lice ispod točkastog crnog vela, dok je on svirao neku pjesmu, a majke mi, na aramejskom valjda. Otpratio sam ih do ruba sela, pomogavši im s prtljagom. Zahvalio sam mu se i rekao da ću ipak ostati, jer se netko mora i o mrtvima brinuti. On je samo kimnuo u razumijevanju i stisnuo me svojom hladnom šakom. Okrenuo sam se kada su se izgubili na prašnjavom horizontu i vratio se tu da vam objasnim zašto vas ne smijem pustiti van. I možete vi sa svojim zvoncima zvoniti koliko želite, ali neću vas iskopati. Vaša zvonjava Gavranova je posljednja pjesma. Kako tome odoljeti?
_____
Eliša Papić rođen je 1992. u Beogradu. Osnovnu školu pohađao je u Puli, gdje je završio i jezični smjer Gimnazije Pula. Nakon toga seli u Rijeku, gdje završava Medicinski fakultet, te sudjeluje u neuroznanstvenim istraživanjima na Zavodu za fiziologiju i imunologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci.
Kantautor, pisac te liječnik. Dobar dio fakulteta provodi kao član benda Elm Street Escape gdje je tekstopisac, gitarist i producent elektronskog dijela njihove glazbe. U to vrijeme objavljuje i svoj prvi roman Šest žica i Stetoskop (Naklada Bošković, 2017.) i postepeno započinje samostalno raditi svoju autorsku glazbu pod imenom Elisha (Inner World demo 2016., Outer Noise 2017., Chapters album 2018.). Godine 2019. izdaje svoj drugi album Chaos Buddy djelomično baziran na svojim kratkim pričama.
Godine 2018. osvaja prvo mjesto na 7. međunarodnom festivalu Pavle Popović poezije i proze u kategoriji mladih do 30 godina. Njegova priča Da je bar sve to rock’n’roll proglašena je najboljom kratkom pričom na 7. natječaju za kratku priču Muzeja Anđela 2018. S kratkom pričom Monument, ulazi u top 27 kratkih priča na 16. WHFestu, a pričom Johnny Gitara ulazi u zbirku 17 kratkih priča na 6. natječaju za kratku priču Gradske knjižnice Samobor. Godine 2019. s kratkom pričom Tele ulazi u zbirku kratkih priča FantaSTikona 2019. U užem je izboru za nagradu Prozak 2018. i širem izboru za natječaj Kritična masa i sedmica
Trenutno radi kao liječnik specijalizant neurologije u Kliničkom bolničkom centru Rijeka te stvara novu glazbu i piše kratke priče.
