Svi putovi vode u Rim (miR)?

Kako je lijepo biti mlad i biti star, a osjećati se mlad. Godinama se neprekidno krećem, naginjem, klizim, nabirem… mijenjam. Ah, već sam sva deformirana, prepuna “bora”, a nekad sam bila jedinstvena, cijela. Tko je tomu kriv, događa li se to prirodno ili me previše tlačiš? Nekad si i ti bio jednostavan, jedinstvena vrsta. Sad si sve nemirniji, stalno putuješ, gradiš pa rušiš, obnavljaš (kao da bore možeš sakriti), širiš se, pucaš po šavovima, ispituješ svoje granice. Dosađuješ li se pa si previše znatiželjan? Postajem ti nezanimljiva, pretijesna, sve više uzdižeš zemni koračić prema svemirskom mozaiku. Možda i bolje, možda je vrijeme za regeneraciju, novi Veliki prasak. Buuum… Jesam li te preplašila? Mudra sam ja, ipak sam stara 4,6 milijardi godina, a tebi je usred tvoje genijalnosti važna stvar doživjeti stotu. Znaš li da je lijepo starije poštovati? Svaka čast izuzetcima, ipak ih je premalo kao i tek rođene djece, a ona su jednostavna i ne tlače.

Napustio si moje sigurno, špiljsko utočište i to mi je drago, prepuna sam prirodnih ljepota koje si tek trebao otkriti. Što mogu kad imam široku lepezu lijepih fizičkih osobina. Ubrzo si se našao na raskrižju misleći da svi putovi vode u Rim (miR). Još dan-danas nosim ožiljke tvojih nepromišljenih odluka, mnogobrojnih ratova. Za mene su milijuni izbačenih ratnih strelica u jednakom razmjeru s atomskom bombom, koje ti kao bumerang vraćam u obliku munja. Nije ni čudo da povremeno izbacujem i užarenu masu, već bih odavno dobila čir na želudcu. Ne, ratovi ne donose heroje. Odnose i donose žrtve. Nekada su heroji bili oni koji su krvarili u borbi s mačem u ruci, ranjeni ili poginuli, a danas su heroji oni koji krvare svaki dan donoseći odluke za opće dobro nalazeći se 10 koraka ispred svih. Oni donose najbolja rješenja, grade kružne tokove i svi vode u Rim (osim ako se slučajno netko ne okrzne). Tvoji bi šuškavi papiri trebali pokretati svijet, rađati heroje novog doba, pokretače, nezasitne inovatore, vizionare budućnosti. Svi su drugi antiheroji, ali važni potencijalni heroji. Tvoji zidovi imaju uši te mojim ulicama, mojim krvnim žilama kolaju priče, a imam ih sve više jer ti si ipak prvenstveno graditelj. Jedna djevojčica sanja o prošlim vremenima za bolju budućnost. Da, nekad je njezino mjestašce imalo najsjajniji biser u iskorištavanju moje prirodne ljepote. Mnoštvo zgrada pored termalnog izvora u oazi mira i svi su se godinama vrtjeli unaokolo njega kao mačka oko vruće kaše, a sada je postao santa leda i najzarašćeniji dio u državi koji ne bi ni najjači princ mogao raskrčiti. I dok na drugoj strani svijeta zelenih površina ima sve manje, a visoke se zgrade rađaju preko noći kao divovi, ona se kupa u zelenim poljima i sanja o lijepim zgradama. U budućnosti vidi novouređen perivoj s hotelima i vilama koje lebde u zraku, golf terenima, sponu povezivog i naizgled nespojivog u vrhuncu čovjekove kreacije koji svima oduzima dah. Plemeniti g. Ritter bio bi i više nego zadovoljan i prestao bi se prevrtati u grobu. Da mogu, iskopala bih iz svoje jezgre zlato, ionako tamo čuči bezveze, i darovala joj ga pa da ona postane heroj. Istovremeno sanja kako se privatni dječji bazeni, tobogani, ljuljačke, trampolini stapaju na jednom mjestu okupljanja. Hoće li Trnoružica sanjati tisućljetni san? Gdje su ti nezasitni inovatori i investitori, heroji? Tko će u ovom kozmičkom kaosu pokrenuti inženjerske nacrte?

Previše sam se emocionalno vezala i krivo procijenila, ti očito nisi prvenstveno graditelj. I dok ćeš ti s vremenom rušiti satelitske gradove efektom domina, ja ću ih sakrivati kao nekad izgubljene rimske gradove kojima će se budući naraštaji oduševljeno diviti kao izumrlom dinosauru. S druge strane misliš li da su zeleni grmići na vrhu zgrada pravo rješenje? Posadi drvo, ne budi panj! Pojedincima je to sve lagana igra, Monopoly, tko će brže, više, jače. Nekada je ta djevojčica kredom na cesti iscrtavala kvadrate s brojevima i s radošću ulazila u Školicu, sjedila na cesti i s prijateljima igrala Čovječe, ne ljuti se, gotovo bez prekida, tek tri-četiri automobila dnevno, taman da malo istrese prašinu s pokrivača. Očito je zbog njih neki antiheroj dobio ideju za „ležećeg policajca“ i postao heroj. Kao svjedok vremena, vidim je kako se guši na bučnoj, dvoetažnoj cesti, automatiziranu, ali dezorijentiranu dok u njoj mutira neki novi virus. U kući se neće gušiti, danonoćno će joj po prostorijama kružiti roboti, a oni zaduženi za malo travnate površine, vječno će puštati mozak na pašu. Ništa bolje ne čeka ni nju. Imat će aplikaciju za svaku situaciju i tabletu za svaku toaletu, za doručak, ručak i večeru. Odavno si mi promijenio klimu i uništio tlo. Pa nisi ni primijetio da već godinama jedeš plastičnu rižu, a u paprici olovo! Pregradni će joj zidovi postati ekrani koji se gase pljeskom ruke i mislit će da je uspjela dok će neprekidno buljiti u njih raznih dimenzija kao elektronički moljac s dioptrijom +7 i iskrivljenom kičmom od 15 stupnjeva. Posao će obavljati besprijekorno, savršeno i ni za što drugo neće imati vremena. A što sad ljubav ima s tim? Emotikoni i srca ostat će visjeti u zraku jer će zaboraviti pritisnuti send, kružit će u Bermudskom trokutu između Instagrama, WhatsAppa i TikToka dok ih ne utopi na krivu adresu ili će ih jednim klikom obrisati s lica zemlje, baš kao i svoju, tobož, ljubav. Čista suprotnost vječno urezanim srcima na korama stabala i srcedrapajućim grafitima.

Misliš da se sve vrti oko tebe, a oko mene putuju milijuni komada nakupina tvoga smeća koji me usporavaju i zbog toga ću ti darovati jedan dan koji ćeš, naravno, odmah pretvoriti u državni blagdan. Iskoristi ga za gradnju Noine arke jer će doći vrijeme za čistilište te ako izbaciš ratove i svađe, ostat će ti mjesta za ljubav. Zemljište si na Mjesecu već kupio, ali ne znam hoćeš li se imati kamo vratiti. Naučila sami i ja neke igre, igre slova i Erde može lako postati Ende. Čovječe, hodaš malen ispod zvijezda!

_______
Ime mi je Laura Završki i živim s roditeljima, bratom i bakom u Velikom Komoru blizu Mača, ali bliže Sutinskim toplicama koje su već godinama zatvorene (to je ta santa leda i najzarašćeniji dio u državi). Završila sam 1. razred opće gimnazije Srednje škole Zlatar. Rođena sam iznenada 21.7.2004. u Zagrebu na najtopliji dan te godine. U slobodno vrijeme uživam u rock i pop glazbi, pronalazim se u crtanju, opuštam uz razne serije i filmove, utjehu nalazim u knjigama, a pisanju se strastveno posvećujem. Od petoga sam razreda počela pisati eseje, kratke priče i pjesme za brojne natječaje. Redovito sudjelujem na Susretu riječi Bedekovčina te sam 2017. osvojila 2. nagradu u kategoriji osnovnoškolskih eseja, a od tada dva puta za redom 1. nagradu. 2018.g. osvojila sam nagradu za najbolji literarni rad na temu „Svijet po mom“ kada je u OŠ Mače gostovao Lino višebojac. Prošle godine okušala sam se i u likovno-literarnom natječaju Domovinski rat UVSPDR Barun te osvojila 2. nagradu. Također sam sudjelovala na Natječaju Dani Ksavera Šandora Gjalskog 2019. te dobila nagradu za 2. pohvaljenu kratku priču. Zahvalna sam što postoje brojni natječaji, kao što je i ovaj (hvala prof. Ani Rihtarić što mi je rekla za ovaj natječaj), gdje mogu disciplinirati svoju misao, razmišljati o zadanoj temi, istraživati, kopati sve dublje i dublje dok ne nastane priča kojom prvenstveno moram biti sama vrlo zadovoljna, iako nikada ne znam kako započeti i o čemu bih pisala, a onda moram kratiti priču zbog ograničenog broja znakova. Zahvalna sam svojoj mentorici Marini Rod Kralj, prof. hrvatskog jezika, koja je na vrijeme prepoznala da bi bilo vrijedno da moje priče odu i dalje u e-sferu. Zahvalna sam i svojoj majci koja me redovito potiče da ne odustajem od onoga što želim. Ovu priču posvećujem svom djedu Juraju koji nas je ove godine napustio zbog duge i teške bolesti. Nadam se da je pronašao svoj put za Rim (miR).