Opsada Istanbula
Imperijski glavni vojni centar je bio, naprotiv svoj propagandi, mračna, hladna, skučena sobica niskoga stropa. Tada su u njoj stajali Imperator Balkanskog Imperija Artur Kovačević, Ministar Rata Karlo Dobrić, Ministar Vanjskih poslova Mihajlo Vranas, Ministar Kozmonautike Samuel Horthy te 2 inženjera BMK-e koji su bili zaduženi za uspostavu kontakta sa ZEVS stanicom u Zemljinoj orbiti.
“… Kao što vidite na ovim snimkama, Imperatore, vojni konvoji stalno voze ljude do i od Aje Sofije. To mora biti nekakav komandni centar, centar kojeg se moramo riješiti ako želimo pobjedu.”
Ministar Dobrić je bio očito samouvjeren, dok je Ministar Vranas odmahivao glavom. Ministar Horthy je ignorirao razgovor i radio sa svojim inženjerima.
“Imperatore, moramo pomnije razmisliti o ovome. Aja Sofija je kulturni i civilizacijski centar! Ne možemo ju samo tako lako bombardirati, ako ne zbog etičkih razloga, onda zbog političkih. Koliko god Ujedinjeni Narodi bili zastarjela institucija, oni još uvijek imaju određen autoritet u svjetskoj zajednici. Zasada su ostavili nas i naš rat s Osmanskim Carstvom na miru, ali uskoro se bliži dan kada bi oni mogli pokušati intervenirati, a ovim bombardiranjem bi se taj dan približio!”
“Bah, svjetske zajednice i kultura! Jebeš to Vranase! Bez uvrede, Imperatore.”
Imperator je bez riječi kimnuo glavom, što je dalo Dobriću do znanja da se nije uvrijedio i da može nastaviti pričati.
“Činjenica je da smo mi u ratu. U ratu smo već zadnjih 36 godina, i sada kada smo konačno pred glavnim gradom Osmanlija, ti bi ustuknuo? Zbog kulture? Ludost, Imperatore, kažem vam to je ludost! Aja Sofija je, u ovoj konkretnoj situaciji, vojna meta. Moramo ju tretirati kao takvu.”
“U krivu si, Dobriću! Izuzev svega ostalog što sam rekao, što ako si u krivu? Jednake su šanse da je to civilna bolnica koliko i da je to komandni centar. Ne bi se ni čudio, pogotovo zbog tvog bezbrižnog korištenja bijelog fosfora tijekom napada na Galatu…
U svakom slučaju, trebamo poslati izviđačke jedinice prvo, da vidimo što uopće je u Aji Sofiji. Kada potvrdimo je li ona vojna meta, pošaljemo 2-3 bataljona da ju zauzme.”
Dobrićev podsmijeh je nestao. Zurio je hladnim pogledom u Vranasove oči.
“Ne. Apsolutno ne. Već smo izgubili dovoljno trupa u ovoj opsadi. Znamo zasigurno da dolaze i odlaze konvoji puni ljudi. Također znamo, koliko nam naši oštećeni senzori dopuštaju, da se nalazi dovoljno napredne tehnologije za komandni centar.
Ponavljam, to je vojna meta koje se moramo riješiti nama najlakšim načinom, a to je korištenje ZEVS stanice.”
“Ministre Horthy, što vi mislite o ovoj situaciji?”
Po prvi put tijekom cijelog sastanka, Horthy je otrgnuo pogled od skučenih monitora svojih inženjera i pogledao Imperatora.
“Iskreno Imperatore, ja sam po ovom pitanju neutralan. Mene jedino zanima hoće li se ZEVS stanica koristiti danas. Samo bi vas htio podsjetiti na prvi put kada je ZEVS iskorišten, te uništenje koje je uzrokovano.”
Artur se dobro sjećao tog dana. Bio je Imperator tek 2 godine kada se ZEVS projekt dovršio. Tada su još ratovali s Poljacima. Koristeći standardnu ZVEZDA raketu, došli su do stanice u malo više od 6 sati. Nakon 10-ak minuta razgledavanja, ušli su u samu komandnu sobu.
Nadgledavala je generator tog tipa IV lasera kojeg je ZEVS koristio. Pokazali su mu svih 5 razina snage lasera, te ga zatražili za lokaciju demonstracije. Artur nije napunio ni 18, i tada je odlučio zapečatiti sudbinu Krakowa i svih njegovih stanovnika. Peta razina snage, uperena ravno u centar grada. Nakon minute namještanja, tijekom čega se cijela stanica micala kao živući, metalni levijatan, sve je bilo spremno. Generator se upalio, pojačao, i ispucao. Na naciljanom području je ostao samo krater. Krater promjera 30 kilometara.
Dok je tako razglabao u sebi, nova snimka senzora se pojavila na projekciji. Još jedan konvoj, dosada najveći, se kao neka glomazna gusjenica zaustavila pred Aju Sofiju. Gledajući te male bijele točkice kako iskaču iz kamiona i trče u Aju Sofiju, Imperator je donio svoju odluku.
“Ministre Horthy, kontaktirajte ZEVS stanicu. Razina snage lasera neka bude 2, a meta… meta je Aja Sofija.”
U istom trenu se raspoloženje svih ministara promijenilo. Dobrić se trijumfalno smješkao, Vranas je uzdahnuo, a Horthy je samo kimnuo glavom i dao naredbu svojim inženjerima. Dobrić je također dao naredbe svojima, i uskoro su sve Imperijske trupe povukle na sigurnu distancu. Projekcije su se prebacile na snimke Aje Sofije u stvarnom vremenu, da se može vidjeti detonacija.
Odmah se i odredio bataljon koji bi ušao u područje detonacije i odredio ne samo količinu štete, već i je li Imperatorova odluka bila ispravna. Nakon trenutka neizvjesnosti, Artur je kimnuo glavom, i ZEVS se aktivirao.
Laser krvavo crvene boje se zabio u zemljinu površinu, širio nekoliko trenutaka, i onda nestao istom lakoćom kojom se i pojavio. Udarni val se proširio kroz cijeli grad, rušeći sve bliže zgrade. Kada su se prvotna izvješća primirila, što je trajalo nekoliko minuta, Imperator je dao naredbu i jedan bataljon sa kamerama i senzorima je otišao do Aje Sofije. Što su se više približavali, to se krater produbljivao. Naposljetku su došli do ostataka džamije i krenuli sa izvješćem.
Prva stvar koju su našli na podu je bila skoro u potpunosti spaljena zastava Crvenog križa. Kada su ušli dublje, našli su stotine nad stotinama spaljenih trupala. Od nekih su ostale samo kosti. Pri sredini poda je sjedila žena, ili je barem to prije bila žena, sa malim djetetom u rukama, kojem je prekrila oči svojom desnom rukom. Izgledali su kao da su napravljeni od ugljena. Njena usta su bila širom otvorena, zauvijek zamrznuta u tom sada bezvučnom vrisku. Od same Aje Sofije je ostao stojeći samo jedan zid. Na njemu je bio naslikan Isus na križu. Njegov uobičajeno bolan pogled se sada pretvorio u jedan od razočarenja dok je promatrao smrt ispod sebe.
“Dragi Bože… Ovo je tragedija! Kako ćemo ikad ovo sakriti od Ujedinjenih Naroda… Imperatore, što da radimo? Imperatore?”
______
Moje ime je Marko Mikšić, rođen sam 19. ožujka 2004. godine u Karlovcu. Pohađam treći razred Gimnazije Karlovac trenutno. Krenuo sam ozbiljnije pisati tijekom 2016. godine, a prvu nagradu za pisanje sam dobio prošle godine (osvojio sam drugo mjesto sa svojom pričom na SFerakonu). Od predmeta najviše volim povijest i engleski.
