Taj dan stajala sam pokraj autobusne stanice i čekala autobus. Nebo je bilo tmurno, grmilo je i kiša je padala. Pokraj mene je prošao neki čudni čovjek bez kišobrana koji je pričao sam sa sobom. Znala sam sve ljude u našoj ulici, ali njega još nisam vidjela. Došla sam doma i pitala mamu tko je to. “To je barba Juraj, tek se doselio”, rekla je. Pogledala sam kroz prozor i ponovno ga vidjela.
Bila sam znatiželjna pa sam ga odlučila slijediti. Došli smo do velike stijene kada je on viknuo: “Otvori se!”. I tajna vrata u stijeni su se otvorila. Ušao je unutra, a ja sam se sakrila iza velikog kamena da me ne primijeti. Iza nas vrata su se zatvorila. Unutra je sve bilo svjetlucavo od dijamanata i napitaka, tu se čak nalazila i jedna polica puna čarobnih štapića. Pomislih: “On je čarobnjak! Ali to je nemoguće!”. Morala sam biti tiha kako me ne bi primijetio, ali u jednom trenutku sam kihnula i razbila bočicu s rozim napitkom. Juraj se okrenuo. Sakrila sam se iza velike bačve, a smrad napitka bio je grozan. Čim se Juraj okrenuo natrag, potrčala sam van iz stijene. Otišla sam doma i odmah zaspala.
Ujutro sam se probudila i osjećala bolje nego inače. Prvi smo sat pisali ispit iz matematike. Čudom sam znala sve odgovore, a u glavi sam rješavala račune toliko brzo kao da nisam čovjek. Nakon škole sam odlučila otići u onu stijenu od jučer. Dođoh tamo i viknuh: “Otvori se!”. Velika vrata su se otvorila, a ja sam ušla unutra. Gledala sam sve one čarobne štapiće, kad sam začula da netko dolazi. Uzela sam najmanji čarobni štapić i pobjegla doma.
Na putu kući mahala sam čarobnim štapićem i u jednom trenutku voda iz bazena mog susjeda se zaledila. Bila sam začuđena i iznenađena. Još jednom sam mahnula štapićem i vrt moje susjede je postao zelen. Pomislila sam da sam postala čarobnjak, ali kako? Tada sam se sjetila rozog napitka kojeg sam razbila. Bila sam presretna: “Sad sam čarobnjak”, govorila sam. Uperila sam štapić u nebo i postalo je vedro i sunčano. Zamahnula bih štapićem i dvorište neke kuće postalo bi predivno. Čak nisam morala riješiti zadaću, jer ju je riješio moj čarobni štapić. Cijeli dan sam se zabavljala sa svojom moći i sve je bilo savršeno.
No idućeg dana moj čarobni štapić je nestao baš kao i čarolija. Otišla sam natrag do stijene, razbila isti rozi napitak, uzela drugi rozi štapić, ali ništa nije vratilo moju čaroliju. Došla sam doma, a barba Juraj je pio čaj s mojom mamom. Mama je otišla u kuhinju po šećer, a barba Juraj mi je rekao: “Prije ili poslije, sve prođe.”
____
Moje ime je Mihaela Tomić. Rođena sam 1.rujna 2007. Živim u malome mjestu koje se zove Šmrika, a idem u Osnovnu školu Kraljevica u 6.b razred. Imam starijeg brata i stariju sestru.
Za vrijeme trećeg razreda odlučila sam akcelerirati razred te ići u peti umjesto u četvrti. Morala sam puno učiti i vježbati kako bih to uspjela. Istovremeno sam išla i u treći i četvrti razred, ali trud se isplatio te sam postala prva učenica naše škole kojoj je to uspjelo.
U šestom razredu sam se upisala u Glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova, gdje sviram klavir. Također se bavim i plesom. Doma često samostalno vježbam gimnastiku jer otkada sam bila mala, voljela sam se rastezati i razgibavati.
U slobodno vrijeme volim slušati muziku, plesati i raditi gimnastiku, ali i pisati priče koje redovito razvesele moju profesoricu, roditelje i kolege.
