Samo jedna noć viška na neugodnom mjestu može biti previše. Anthony Morton, britanski psiholog stare garde, redovni profesor Sveučilišta u Oxfordu i sudionik vikend-seminara na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, tvrdio je to otpočetka akademske karijere, više kao dosjetku nego pravu tezu. Bila je to ona vrsta parapsihološke opservacije koja se stavlja na stol među konvencionalnim kolegama, kad nakon znanstvenog skupa nastupa večer ispunjena internim šalama, osrednjim cigarama i bocama jeftinih pića. No, danas je njegova teorija dobila argument sebi u prilog, ali on zbog toga nije bio nimalo sretan. Dapače.
Popeo se do svoje sobe na sedmom katu hotela Panorama, gdje ga je Alice čekala praveći se da čita knjigu u fotelji. Inače uopće nije bila sklona pratiti ga na poslovnim putovanjima, pogotovo kratkima poput ovog, no ovaj put bila je zaista zapela i Anthonyju nije preostalo ništa drugo nego pretvarati se da se veseli što će napokon zajedno provesti vikend u inozemstvu. Znao je da mu je supruga kadra čitati između redaka, ali se nadao da je njena sposobnost kopnila otkako joj je počeo namjerno dosađivati i svojom pojavom i svojim spisima.
Premda je bila veljača, sunčana, ali hladna, veliki hotelski prozor bio je širom otvoren. Povremeni naleti večernjeg vjetra vitlali su zavjesama, ocrtavajući njima svakih nekoliko minuta oblike potpuno oniričke pod ljubičastim svjetlom zimskog sumraka. Reklo bi se da će netko svaki čas ući u sobu upravo tim putem, kao u zaboravljenim holivudskim filmovima iz tridesetih. S prozora je pucao pogled na sjeveroistok – sunce je zalazilo daleko iza tamne crte koju je povukla željeznička pruga, s obje strane omeđena visokim zidovima. Na južnom zidu zjapila je ogromna, mračna rupa kroz koju su prolazili policajci i forenzičari netom pristigli iz smjera Anthonyjevog i Aliceinog hotela.
– Što su rekli? – pitala je Alice bez okolišanja.
– Kvragu, ništa! Što uopće mogu reći? – odgovori Anthony – Sve već znaš. Izašao je iz hotela prije tri sata i ostavio na recepciji poruku da ide prošetati. Poslije samo dva sata njegova šetnja naglo je završila. Na pruzi.
Teddy! Zašto, Teddy? Zašto smo prihvatili dekanov prijedlog da ostanemo još jedan dan u ovoj rupi?, pomislio je. Mogli smo odletjeti jutros i ništa se ne bi dogodilo. Baš ništa!
Zgrabio je kutiju plavog Camela i letimično ju pogledao. Zadovoljna narančasta deva katkad bi ga smirila u stresnim situacijama. Gotovo je zapalio dvije cigarete odjednom.
– Znači, bila je to nesreća? – reče Alice.
– U svakom slučaju je nesreća, zar ne? Ili možda nije? – odbrusi joj on.
– Nisi pri sebi. Ne stavljaj mi riječi u usta. Pitam se je li to učino namjerno.
– Zar je to uopće važno? – opet će on – Teddy je mrtav.
– Da sam ja Theodoreova majka, bilo bi mi važno – reče ona.
Anthony ju više nije slušao. Polako je pušio svoju devu i neprekidno gledao kroz prozor, a licem mu se širio izraz gađenja. Pred njim se prostirao grad koji nije znao što bi sa sobom. Ako je ikad bio lijep, tu je ljepotu ubilo odsustvo svake urbanističke logike, posebno u četvrti u kojoj se zatekao pukim slučajem. Nebrojene sivosmeđe zgrade naprosto su nagrđivale pogled prema visokoj planini na sjeveru, opasanoj oblacima punim smoga, a vrhunac svega bio je monumentalan dimnjak toplane iz kojeg je non-stop sukljao dim, grijući ga i gušeći istodobno. Nije mogao shvatiti zašto se Teddy poželio prošetati tom pustoši.
Bio je tako mlad, tako briljantan znanstvenik… prisjećao se Anthony. I tako lijep momak.
Koliko sam samo uživao u razgovorima s njim poslije predavanja… Naš prvi zajednički rad morao je biti trijumf! Nitko drugi još se nije okušao u tom polju. Nitko! Otkrili bismo potpuno novo područje socijalne psihologije, čitavu novu metodologiju istraživanja… To bi mu odmah otvorilo sva vrata. Onaj kreten rektor pozelenio bi od zavisti. Samo jednom u životu si mentor doktorandu takvog kalibra… Sranje. Trebali smo ga smlaviti skupa.
– Vas dvojica niste bili samo profesor i asistent, jel’ tako? – reče Alice.
– Molim? – prene se Anthony.
– Bili ste i dobri prijatelji, jelda?
– Da. Bili smo dobri prijatelji. – prihvati on – Bio mi je… Bio mi je poput sina.
– Ako ti je Theodore bio poput sina, onda jedva čekam da se naš mamlaz odseli.
Mogao joj je koješta odgovoriti na to, ali nije mu se dalo. Bilo je prekasno. Uostalom, zašto bi joj se pravdao zbog bilo čega? Samo jedan dan viška odjednom je iskapio njegovu dušu. Što će uopće raditi kad se vrati u Oxford? Nastaviti predavati studentima kao da se ništa nije dogodilo? Posthumno objaviti Teddyev rad, tek toliko da zatrese rektorovo dupe?
– Alice, slušaj me! – reče odlučno – Bojim se da smo još noćas ovdje, hoćeš-nećeš. Večeras više ne možemo otići, a policija će valjda imati još pitanja. Ako Teddyevi roditelji odluče doći, također ne bi bilo loše da smo tu. Idem kupiti cigarete i udahnuti malo zraka. Ne čekaj me.
Otvorila je usta da bi nešto rekla, no ipak je samo odmahnula rukom i ustala iz fotelje kako bi napokon zatvorila prozor. Udaljavanje Anthonyjevih koraka zvučalo je kao potmula dionica kontrabasa kojem žice pucaju jedna za drugom. Sati su prolazili dok je Alice prkosno čitala u krevetu, ni ne pomišljajući da ga nazove i provjeri gdje je. Zaspala je s upaljenim svjetlom i knjigom na grudima. Rano ujutro naglo se prenula iz sna, skočivši iz kreveta da razgrne zavjese.
Čim je pogledala kroz prozor, znala je da će ostati u Zagrebu još barem jednu noć. Rupa u zidu širila je svoje ždrijelo, još gladnija nego jučer.
