fbpx

Adi Tufek: Fraktal

Fraktale je moguće uvećavati beskonačno mnogo, a da se pri svakom novom povećanju vide neki detalji koji prije povećanja nisu bili vidljivi, i da količina novih detalja uvijek bude otprilike jednaka. Oni su (barem približno) samoslični (sastoje se od umanjenih inačica samih sebe), ali isuviše nepravilni da bi se opisali jednostavnom geometrijom. (Wikipedija)

fr-AKT-al

Rekla si da ne podnosiš nedjeljna jutra i cimet. Za cimet više nisam toliko siguran. Pristala si, oduševljeno, u nedjelju 16. studenog u 10 ujutro doći u atelje i pomoći mi da iskamčim diplomu. Solidarnost je studentski moto, zar ne? Čudilo te kad sam odmahnuo rukom. Ta me ista ruka cijelo poslijepodne mučila dok sam iscrtavao i iznova brisao. Trudio sam se, no linije su se pod zrakama prigušenog svjetla gubile same u sebi, a ni ti nisi pomagala neprestanim pomicanjem i zanovijetanjem da si očekivala bar štogod od jela ili, u najmanju ruku, kavu. Svi ste vi umjetnici isti, vikala si. Valjda u šali, ne znam.

FUCK-tal

Rekla si da imaš obaveza, ali si pristala i došla sva tri sljedeća vikenda. Nisam slutio da ću imati prilike proučiti tvoje linije iz toliko zavidne blizine. Još ih i danas pokušavam naslikati, pretočiti rezove u pamćenju u poteze rukom. Smijali smo se mojim uvrnutim stopalima koja su te podsjećala na socijalističke toplice sa starcima, i na tugu. Atelje je bio naš, a nedjelje ispunjene. Prolazio sam ti kroz kosu pod izlikom umjetničke znatiželje, a ti bi se nato samo još nasrtljivije privila meni. Trenutak je bio umjetnost, a platno na stalku odgurnuto u stranu.

FAKT-al

Rekla si da nije do mene, opet promrmljala nešto o fakultetu i odlasku na jug. Nisam razumio, oprosti, ali je bît bila jasna i jednom umjetniku u otrcanom ateljeu. Od činjenica mogu bježati u platna, u crte, u svoje nedoumice o pastelnim bojama, ali jutrom se budim zureći u požutjeli strop s kojeg već mjesecima obećavam ukloniti plijesan. Ni ja više ne podnosim nedjeljna jutra. Cimet još kupujem iz dječačke osvete. Često dok slikam na radiju puste tvoju omiljenu i znam da čujem tvoj šapat: ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku starim parobrodom koji vozi sol. Pitam se, glupo nevino, je li jug zaista toliko daleko i je li moralo tako, telefonski. Ta i mi umjetnici smo ljudi!

f-RAK-tal

Rekla si da nije ništa strašno, da su prognoze dobre i da se ne brineš. Lagala si toliko dobro da sam ti vjerovao sve dok nisam stigao na odjel koji je mirisao na jeftine deterdžente. U krevetu si se utopila s plahtama, a sva sila medicinskih pomagala oko  tebe tvorila je kompoziciju koju ni danas ne pristajem prenijeti na platno. Nasmiješila si se, ispričala se za poziv i priznala da si možda bila ishitrena. Prenio sam slikarski stalak u tvoju sobu iz koje su me sestre triput bezuspješno pokušale izbaciti. Naučio sam doktorsko nazivlje i vjerovao da razumijem što se događa unutar tvog tijela. Bila si ponosna na svog umjetnika. Neumorno si ispitivala o diplomi tjerajući me da odlazim na konzultacije profesora koji se već mjesec dana nije pojavljivao na fakultetu.

frakt-ALI

Rekla si da ne želiš da postanem umrjetnik zbog tebe. Da treba privesti studij kraju, slikati što me volja, ljuljati se u suton uz plažu. Preporučila si dva parka kod sebe na jugu, ondje imaju ljuljačke za odrasle. Sama si se sebi zatim osmjehivala jer si me nazvala odraslim. Posložili smo (volim misliti u množini iako ti nisu dali iz kreveta) sve skice i gotove radove na kojima si se nalazila tvoja figura uza zidove skučene sobe. Tvoju rodbinu je plašilo. Ali oni su ti donosili kolače s cimetom, stoga su potpuno neuračunjljivi. Tu mi se negdje miješa kronologija; mutno vidim crna vozila, tvoga oca koji mi pruža ruku i sestru koja mi ovaj put uljudno savjetuje da je vrijeme da odnesem svoje slike iz bolnice.

Nisam siguran znaš li, ali kupio sam karte za jug. Putujem sutra. Pronaći negdje park, ljuljačke, a ako bude sreće, i stari parobrod. Slikati što me volja: krivulje tvojih bedara, vijuge vlasi koje padaju niz tvoje prisutno lice i – ruke. Nemirne ruke koje mi se smiju iz blokova koje skrivam od pogleda znatiželjnih putnika u tramvaju. U bezdanu njihovih linija gotovo da miriše sol.

_____
Adi Tufek rođen je 1997. u Rovinju gdje je završio osnovnu i srednju školu. Trenutačno je student Filozofskog fakulteta u Zagrebu i privodi kraju preddiplomski studij lingvistike te španjolskog jezika i književnosti. Bavi se sociolingvističkim temama kao što su jezične ideologije, manjinski jezici, standardizacija, ali također uživa u hispanoameričkoj književnosti, osobito poeziji.