fbpx

Elisa Marčinko: Priče su važne

Sjedim u zadnjem redu učionice i promatram svoje nove kolege. Početak školske godine je, sve miriše na ljeto, na sreću i na život, a mi moramo sjediti u nekoj sivoj učionici, slušajući još dosadnija predavanja. Svi oko mene potajno pričaju sa osobom do, samo ja sjedim zureći u prazno. Nije da nemam prijatelja, nego… ovo nije moj grad, nije mjesto gdje želim biti, nije ništa. Počela je srednja, a joj se ne veselim. Ne veselim se više ničemu.

Profesorica kaže glasom koji podsjeća da i ona želi biti drugdje: “Da biste se međusobno bolje upoznali, pošto su mnogi od vas novi, dobit ćete zadatak koji ćete obraditi u parovima.” Nezadovoljno uzdišem, ne želeći da me netko ometa u mojoj samoći. Ali naravno, zaboravljam da me tata poslao u ovu naprednu školu u centru grada, uz to i matematički smjer, kao što sam nekada davno htjela. Naravno da me neće pustiti na miru, koliko god ja to željela.

Pošto ne mogu učiniti ništa da promijenim svoju sudbinu, ostajem bezvoljno sjediti dok profesorica određuje parove. Ni ne pogledam osobu koja sjedne do mene, sve dok me ne uznemiri njen pogled, koji kao da me želi pročitati. Okrećem se i prelijećem očima punim dosade dečka pored sebe. Tamnozelene, gotovo crne oči i poduga kosa boje pune, kišom orošene zemlje, koja mu u šiškama pada preko čela i zaustavlja se iza ušiju. Smiješi mi se, iako ne mogu shvatiti zbog čega. Grimizna kosa tirkiznih pramenova mi u neurednim kovrčama pada na ramena, a olujno sive oči bi mogle probiti zid svojim ledom. Pruža mi ruku, koju ne prihvaćam, pa mi se predstavlja: “Hi, ja sam Justin, a ti?” Priča blago engleskim naglaskom, pritom naslanjajući ruku na stol skladnošću zbog koje promišljam: “Još jedan glazbeni čudak, ma izvrsno! Kao da sama nemam i više nego dovoljno problema!” Odlučujem se za kratki i formalni: “Laura”, prije no što utonem u duboku i daleku, neprobojnu šutnju.

Nastavnica odmah objašnjava: “Nakon nastave ćete dogovoriti neko mjesto sastanka i tamo se upoznati odgovarajući na pitanja koja ćete dobiti.” Zurim u netom dobiveni papir, zgražajući se svemu što ću morati pričati svom partneru, ali duboko udišem i ne dopuštam valovima panike da zagospodare mojim umom na spomen upoznavanja drugih, a time i samih sebe. Ako je imalo nervozan zbog dobivenog zadatka, Justin to ne pokazuje na nikakav način, nego mi samo govori, ponovno me obasipajući suvišnim i nepotrebnim osmijehom: “Vidimo se danas u četiri na glavnom trgu.” Ne daje mi mogućnost da uzvratim, ustajući sa zvonom i hitajući prema izlazu, dok sam ja još uvijek nepokretna i gotovo zamrznuta u vremenu.

Što se više približava vrijeme sastanka to postajem nervoznija, što mi uopće nije slično, pošto sam oduvijek bila dosta otvorena cura koja je obožavala kemiju i uvijek znala što reći. Još jednom duboko dišući, pozdravljam tatu na izlazu i hitam do glavnog trga, kojeg sam jedva upamtila u novom gradu. Odmah primjećujem Justina kako mi nasmiješeno maše, čineći se kao da nikad nije bio tužan. Pitam ga gdje ćemo se smjestiti, a on mi odgovara: “Vodim te na specijalno mjesto za mene. Pokazat ću ti.”

Kratko hodamo kroz uredni dio centra, da bismo izbili na prostrani park za čije postojanje do sad nisam znala. Sve je tako ogromno, a istodobno intimno i mirno, da se ne mogu prestati zadivljeno ogledavati, koliko god to pokušavala prikriti. Sjedamo na klupu u jednoj od širokih aleja, kroz koju mirno struje ljudi, pa na trenutak uživamo u okolini. Justin opet prvi počinje: “Znači, moramo se upoznati. Prvo jednostavne stvari. Ideš li na izvanškolske aktivnosti? Koja ti je najdraža boja? Što voliš raditi? Što mrziš?” Htjela bih nestati, koliko mi je neugodno pričati o sebi, no umjesto toga odgovaram: “Išla sam u književni klub i na napredne tečajeve iz kemije, ali sad ne radim ništa. Najdraže boje? Crvena i plava. Volim kemiju i čitanje, a mrzim pričati o sebi.” Stvarno sam to izgovorila, iako nisam namjeravala. Justin kima glavom i dodaje mirnim, tihim glasom: “Shvaćam te. Ni ja ne volim pričati pred drugima. Dolazim do izražaja samo u glazbi i u pisanju pjesama, ne znam zašto. Najdraža mi je topla, jaka boja vatre, ali nemam ništa protiv bijelo–crne glatkoće i ogoljenosti tipki klavira. Osjećam da tamo nema prijevare, nema skrivanja, sve je jasno i čisto kao melodiozni akord …”

Šutim, shvaćajući da mi je otkrio velik dio sebe i ne znajući kako prihvatiti taj opasan dar. Njegove tamne oči prelijeću nebo, pa onda progovara: “Znam da je teško pričati o sebi, ali ja ću probati biti iskren. Ispričat ću ti priču, mislim da je moraš čuti da bi shvatila tko sam. Nisam uvijek bio ovakav. U prošloj školi se nikako nisam uklapao, bio sam drukčiji i to mnogi nisu mogli prihvatiti. Jedna cura mi je jednog dana prišla i počela pričati sa mnom. Postali smo prijatelji, uvela me u svijet glazbe i strasti za znanjem, potakla me na pisanje … a onda nestala. Morala se odseliti jer su joj se roditelji razveli, a od tad je više nisam vidio. Puno sam patio, nemoguće puno. Shvatio sam da sam ponovno ostavljen na milost i nemilost ostalima, ali sam ovaj put bio jači, imao sam glazbu i poeziju, imao sam ljubav prema životu. Svaki se dan pokušavam obradovati nečemu, pronaći ljepotu u svemu. Teško je, ali osjećam da sam pronašao sebe u onome što radim.” Ne gleda me u oči, obrazi mu gore, a naglasak mu je izraženiji no prije. Tim riječima mi se približio kao nitko dosad, osobito jer dobro znam kako je to kad izgubiš voljenu osobu.

Odlučujem se za veliki korak i govorim glasom tanjim od razlomljenog stakla: “U prijašnjoj školi sam imala prijatelje. Bila sam otvorena i vesela, puna života i iskričavih ideja. Bila sam ja. Sve dok … mi prošle godine mama nije umrla.” Ne nastavljam, znajući da će me razumjeti, osjećajući duboko u sebi sponu koja nas veže. Justin polako pruža ruku prema meni i blago me gladi po leđima. Dodir je toliko topao i jednostavan da mu se prepuštam u tišini, shvaćajući da se između nas rađa nešto posebno i predivno, temeljeno na različitostima i sličnostima, i na priči.

 

_____
Ja sam Elisa Marčinko. Rođena sam 29.10.2004. u Trstu i pohađam 8. razred OŠ Dolac.

Izvanškolske aktivnosti:
– Osnovna glazbena škola I.M.Ronjgov, 6. razred
– Odbojkaški klub OA Petica
– Informatička radionica programiranja u Centru Tehničke Kulture
– Članica čitateljskog kluba Mali knjigoljupci

Spisateljska dostignuća:
– Nekoliko kratkih priča u nižim razredima osnovne škole
– Dvadesetak poezija u 6. razredu osnovne škole
– Treća nagrada na riječkom Natjecanju San Vito 2015. godine
– Tisak u nekoliko primjeraka prvog dijela svog romana Elementium na dva jezika (hrvatski i talijanski), od kojih se jedan čuva u GKR Stribor
– Pisanje još dva nastavka istoga
– Prva nagrada na Međunarodnom natjecanju Gare di lingua italiana za kratke priče 2019.