Zarez prenosi priču Kerry Hudson, škotske književnice i aktivistkinje koja je gostovala na ovogodišnjem Festivala europske kratke priče.
Autorica: Kerry Hudson
S engleskog prevela Andrea Rožić
***
Na početku smo. Nova i stara ležimo jedna pokraj druge na oblucima koji nježno popuštaju pod dizanjem i spuštanjem naših tijela. Stijene mirišu na Sjeverno more, koje riče niže niz plažu. Kažem joj da mislim da je nebo boje ispranih bijelih školskih čarapa i ona se nasmije. Još smo uvijek na mjestu gdje ona misli da je sve što kažem malo čudo, iako smo odvojeno ovdje bile dovoljno puta da znamo da je taj osjećaj prolazan i to visi nad nama, obojeno sivom nasuprot jarko bijeloj činjenici da smo našle jedna drugu.
Da mi vrati za moje malo čudo, kaže mi da voli razmišljati o jeci koju će naša isprepletena tijela ostaviti na plaži. Kako će taj naš otisak polako sakriti valovi, polako udarajući sve bliže nama. Ili još bolje, promisli, kako će, kad nas već odavno ne bude, zagladiti naše obrise baš kao i rubove ovog kamenja koje je nekoć bilo oštro.
Potpuno sam mirna. Bojim se izgubiti vezu s toplinom njezina tijela u sebi, bojim se da bi pokret mogao nešto slomiti. Možda i ona to misli, jer se njen mali prst čvrsto omota oko mog kažiprsta, kao da spušta sidro pred oluju koja slijedi.
„Pa reci mi onda. Rekla si da hoćeš. Obećala si.”
„Što?”
Malo zakrene glavu, usnicama lagano prijeđe po glatkoj, blijedo smeđoj površini kamena dok govori, a ja pokušam prigušiti suludi val ljubomore. Želju da uzmem taj kamen, bacim ga u more i pritisnem svoje usne na njene.
„Ono o čemu smo pričale. Želim čuti sve o njima.”
Kratko se nasmijem, osjetim malenu pticu panike kako lepeće krilima u gnijezdu unutar mojih rebara.
„Popis nije kratak, znaš.”
„Ajde, to si već rekla. Moram shvatiti kako smo došle ovamo.”
„Kamo to?”
„Upravo ovamo. Jedna pored druge.” Sasvim okrene glavu, pogleda ravno u mene, a ptica počne udarati o meso mojih prsa kao da želi pobjeći. „Kako smo došle ovamo i što je sljedeće. I shvatiti da moramo shvatiti gdje smo bile prije.”
„Misliš, gdje sam ja bila prije.” To zazvuči grublje nego što sam htjela, ali morski valovi i sol u zraku ublaže dio te oporosti. Kao da su se urotili, ti moji stari prijatelji, i sad mi pomažu da ne zajebem. „OK. Ali ne smiješ me prekidati. Daj da ti ispričam do kraja.”
Okrene se na leđa, namjesti se u svojem gnijezdu na plaži uz kuckanje oblutaka koji kao da odobravaju naš plan. „Dobro, može. Počni od početka i nastavi dalje.”
„OK.”
Pridignem se, ali ostavim prst zarobljen u njenu. Gledam raštrkane galebove kako se bjesomučno obrušavaju boreći se s vjetrom, odbjegli bijeli papir za zamatanje pomfrita kako se veselo kovitla niz obalu. „OK… počnimo od samog početka. Prvo je bila Jenny…”
„Reenie…”
„Šššt, nema prekidanja, sjećaš se? Znači, Jenny je živjela u mom kvartu, samo nekoliko kuća dalje. Usne su joj uvijek bile slane ili slatke i ništa između. Kad smo se ljubile, nismo znale što trebamo raditi, pa smo samo pritiskale usne jedne o druge sve jače i jače što smo se duže ljubile. Nabrekle masnice poljubaca. Jednog ljeta svakog bismo popodneva otrčale kupiti bombone i smoki od sladoledara u kombiju i…” Okrenem se, vidim da su joj oči zatvorene, vidim mekoću njezinih trepavica na maslinastoj puti i oduprem se, teškom mukom, porivu da vrškom prsta prijeđem preko njih. „…i zatim bismo odlazile gore u moju sobu, skinule se i hranile njima jedna drugu ispod popluna. Svoje pičke zvale smo ‘čuče’ i dok smo jele svoj slatki plijen, govorile smo ‘vidim ti čuču’ neprestano se hihoćući.”
Oči su mi ponovno na obali pa kad se začuje njezin smijeh, djeluje kao da se meki, slatki zvuci penju jedan po jedan mojim kralješcima.
„Zanimljivo, odlazile smo na mjesto nedaleko odavde prije nego što su taj komad ukrali za golf-teren. Ležale bismo na trbuhu na valovima dok nam bedra od hladnoće ne bi postala boje crvenog mesa, izbivajući od kuće koliko smo mogle, svaka iz svojih razloga.” Njen mali prst stisne me malo jače. „Uglavnom, ona je bila početak. Moja prva ljubav. Bila bih učinila sve za nju. Gledala sam je neprestano, kako se kreće. Jednom sam zbog nje stala pred bijesnog pitbula, i rekla sam Taniji Sweeney, najopakijoj curi u kvartu, da je gabor i otrpjela šutiranje. Bilo mi je samo šest godina, ali Jenny mi je dala nevinost i nježnost kad je kod kuće nije bilo. Probudila je u meni poriv za istraživanjem, željom i zaštitom.”
Neko vrijeme šutimo dok helikopter prelijeće iznad nas, vjerojatno na putu prema naftnim bušotinama. Okrenem se, očekujući da će otvoriti oči, nešto reći, ali šuti pa protegnem noge, bijele kako i priliči ženi iz Aberdeena i počnem slagati liniju kamenčićā od gležnjeva gore. Nakon tri kamenčića shvatim da sam to radila i kad sam imala šest godina.
„A onda… a onda su došli dečki. Njihove ruke ispod moje suknje na školskom plesu, dečki koji pumpaju na plaži, dečki koji su mislili da su romantični ako me prvo poljube u vrat pa mi onda zavuku ruke u kosu i traže ‘pljuganje’. Ali to je ispunilo prazninu na više načina, pa sam nastavila. A onda je došao muškarac. Samo jedan.”
Linije kamenčića, različitih boja i veličina, protežu mi se po nogama do podignuta ruba suknje. „Dečki su uzimali samo ono što im je trebalo u onih dvadeset minuta ili pola sata koliko su trajali, ali ovaj muškarac, on je uzeo sve.”
Valjda sam se pomaknula, iako to ne osjećam, jer su se kamenčići otkotrljali, pa privučem koljena k sebi. Udahnem prsima napetim poput bubnja. „Neko vrijeme. Neko vrijeme uzimao je sve. Kad kažem ‘uzimao’, mislim krao. Jer nije pitao. I on nema lice, iako mi se nekad čini da je možda imao brkove. Mozak izmisli takve stvari, zar ne? Loš Tip, daj mu velike brkove poput glumaca iz suludih pornića 70-ih.”
Šuplje se nasmijem. Ona pusti moj prst, ali onda zgrabi moju stisnutu šaku, njeni se prsti ispruže i stegnu oko nje. Osjećam njezinu napetu energiju iza sebe, ali ne miče se, ne kaže ništa. I čini mi se da joj mogu biti vrlo zahvalna na miru i tišini u tom trenutku. „Ne, mislim da mu zapravo nisam vidjela lice. Pa je njegovo lice postalo modrice na mojim nogama. Beba koju nisam željela i nisam zadržala. Napušten studij, još alkohola. Bez jebanja, doduše, bar neko vrijeme. Bila sam tako crna, tako beznadna da…”
Gumena kriška slanine proleti zrakom poput projektila, a zatim šok crnog i bijelog krzna, ružičast jezik isplažen preblizu mog lica. Pas, mješanac, uzbuđeno vrti šape u zraku, zatim stane, zagleda se – kao da je okusio nešto u zraku. Njezina ruka, dugačka, tanka i čvrsta kao i ostatak njena tijela, ispruži se preko mog ramena i počeška ga po ušima, a on odjuri svome gazdi: crven pulover, spol koji se ne da raspoznati, maše s drugog kraja puste plaže.
Ne želim se okrenuti jer sam puna suza. Zapravo ne plačem, ali nabrekla sam od susprezanja, bol iza nosa i očiju, njezina uzavrela ružičasta toplina na čelu. A njezine usne, kad dotaknu moj potiljak, stisnute su i hladne i, naravno, od toga malog znaka pažnje još mi je teže.
„Nastavi, nastavi. Slušam te.”
Sad legnem na bok, glava mi je i dalje okrenuta na drugu stranu, malo se skvrčim udaljivši se od nje. Ali, kao da se moje tijelo oglasilo i nešto zatražilo, osjetim njezina koljena u preklopu svojih, njezina ruka grli me oko struka. Ptica u meni prestane paničariti, mahnito mahati krilima i smjesti se nekamo na toplo i mračno, kao da zna da se sprema kiša.
„A onda je došla Amanda… ali većinu ovoga znaš.”
„Svejedno mi reci, tvoje riječi su ono što želim. Volim kako pričaš.”
Voli. Prvi put je spomenula ljubav. Iako već tjednima zuji oko nas kao elektricitet u zraku.
„I spasila me. I voljela sam je. I voljele smo se strastveno šest godina i onda su, eto, stvari postale kompliciranije.”
„Dogodi se.”
„Ali ona mi je dala svoju obitelj i putovanja. Ona…” Pitam se kako bih se ja osjećala da ovo slušam, ali svejedno nastavljam, ovo je dio mene i želim da me ima cijelu. „Ona me učinila jakom. Mirnom. Kao da mi je kosti presvukla željezom i utrobu napunila pijeskom. Stvorila me i spasila me i ja sam isto učinila za nju.”
„Ali…”
„Ali deset je godina dugo. Nije mogla shvatiti odakle sam došla, ne zapravo. Znaš, znaš i sama kako je.” Uzmem je za ruku i zagladim kožu na prstenjaku. Nije mi namjera da zazvuči grubo, kao kritika, više kao instinkt, ali ona povuče ruku, no ipak mi je stavi između lopatica. Pitam se osjeti li njezin dlan kako mi od njezina dodira pulsira utroba. „A onda je došao Danny. Tužnooko pseto od čovjeka. Ne pseto kao seronja. Nego pas koji je htio da ga se mazi i hrani i voli, ali zapravo nije mogao dati više nego mahati repom i biti toplo tijelo koje diše pored tebe.”
„Onaj depresivni?”
„Da, bio je i to. Nije on kriv. Stvarno sam vjerovala da ga mogu voljeti bolje i da će od toga postati bolji. Vozili smo se na biciklima po Vijetnamu. A onda je bila Rosa, španjolska kuharica koja je voljela anilingus.”
„Ani… što? Ahh, Isuse, Reenie!”
„Što? Toga se najviše sjećam, bilo je to samo nekoliko mjeseci usredotočenih na usta, onda me razljutila jer je uvrijedila moje maslinovo ulje, ali bila je dobra za mene. Onda… Želiš li osim posebnih i manje posebne ili ne?”
„Spomenula si lizanje dupeta, koliko ne-posebno zapravo idemo?”
„Pa, onda Charlie, na početku tranzicije, imala je male jake ruke; gole u krevetu jele smo kolačiće s ružičastom glazurom u obliku dojki. Saksofonist, Peter, koji je nevinost izgubio s trideset godina i to nakon što je odlučio da bi se radije ševio nego si čuvao mjesto u raju. Matt, medijska budala, koji je volio lupanje po guzici, njegova sigurna riječ bila je New York. Dougie, on je grizao. Ahh, znaš, gomila ne-posebnih, njih shvati kao statiste bez teksta koje sam pokupila u podrumskim barovima Istočnog Londona. Zapravo, smatraj ih posebno ne-posebnima.”
„Kao kad želiš fish and chips, a pojedeš šnitu tosta s margarinom jer ti se ne da izaći iz kuće?”
„Točno tako. Samo nešto da me podsjeti da sam još uvijek dio ljudske vrste. Bilo ih je nekoliko s putovanja po Vijetnamu, Rusiji, Budimpešti; francuski kustos u Seoulu; Marokanka u Berlinu s tetovažom cijelog Bude na leđima; mladić, konjušar iz Novog Zelanda u Parizu koji mi je slomio srce kad mi je rekao da ne zna čitati.”
Smije se, gotovo kao da reži, duhanskim smijehom možda bi rekla moja mama. Ali bez dima. Taj smijeh bio je pun seksa, topline, predaje.
„OK, šuti. Shvaćam što radiš, ali prestani. Želim prave priče.”
„Sve su istinite. Nije bio dječak, ali radio je u nekoj konjušnici. I… ah, Južnoafrikanka Shannon koja je uvijek bila tako nervozna u mojoj blizini. Zatim…”
„Uvijek muškarci i žene? Nikad nisi poželjela, znaš, izabrati stranu?”
Primaknem joj se bliže, nadam se da će joj moja blizina biti umirujuća kao što je njezina meni. „Da, i znam, znam da to tebi nema smisla. I meni je bilo teško shvatiti, pa sam na kraju zapravo prestala pokušavati. Ali meni su svi bili različiti i u isto vrijeme isti. Usne, ruke, jezici, topao dah, rebra koja brojim prstom prelazeći preko njih. Ista želja i davanje. Ali svi su bili i različiti.”
„Krhke majušne pahuljice snijega.”
Samo se kratko nasmijem iako njezin sarkazam nije sakrio tračak nečega oštrijeg. „Donekle, da. Sva tijela traže drugo tijelo, ali svako je posebno, nova priča. A ni jedna od tih razlika nije nikad imala veze s time jesu li muškarci ili žene. A ako biram strane, uvijek biram stranu…”
Ruka joj prijeđe preko mog lica i prekrije mi usne ostavljajući riječ „ljubav” da mi i dalje udara iza zubā.
„I onda?”
Poljubim joj prste, pokušam zubima gricnuti slankast okus njena dlana. „I onda, i onda sam se osjetila praznom i znala sam da nema dovoljno ni tijela ni zemalja za mene. I onda sam se vratila kući. Vratila se kući u ovaj usrani grad s lijepom obalom. Vratila se kući da umirim kuću kojoj se nikad nisam htjela vratiti, od koje nisam mogla dovoljno brzo pobjeći. I onda… i onda sam našla tebe.”
Okrenem se i svojom težinom snažno pomaknem oblutke tako da sada ležimo u našoj maloj uvali. Položim ruku na lûk njene čeljusti, čekam dok me ne pogleda tim uvijek prodornim, opreznim očima. Kratka joj je kosa boje mokra pijeska, jedna šarenica blijedo plavih očiju ima smeđe pjegice. Izgleda kao da je stvorena ovdje na plaži, kao da je došla iz mora. Poljubim je. Nije to dug poljubac, polagan, nježan. Nego grub, suh poljubac koji ostavlja modrice kao da prvi put učimo kako se to radi. Ona mi stavi ruku tik ispod ruba majice, umoči srednji prst u moj pupak.
„A što sam onda ja?”
„Ti? Ti si, Jenny, moj početak. A ovo? Želim da ovo bude kraj.”
Fotografija: Edi Matić
