Kapljica psihodelije za polupraznu čašu
Mir. Pokušavam se kroz rasulo u sinapsama probiti do neznane jezgre, koju jednostavno zovem sobom, svojim imenom. Međutim, moja rodna gruda iz džungle, koju je konzumerizam izgladio do sjaja golog puža, teži tome da vratim glavu u torbu, ne bih li našla među praznim omotima mobitel ili koji zalutali zalogaj; bilo što, samo da muku koja je potrebna da se saberem još jednom odgodim pritiskom na točku ugode.
Da, beskičmena sam, sluzava i tupa kao alga u počecima postanka, na dnu, daleko od zbivanja. Mogućnosti da se pomaknem s tog mjesta dosad sam svakog jutra mahala u prolazu. Ipak, danas se odlučujem dozvati sebi, pokrenuti i zakoračiti van.
Pogledaj sada – koljena mi kvase valovi deponija. Sve što možeš zamisliti, sve što smo imali pred sobom na policama i u kontejneru ovdje je, samo napola prazno, stiješnjeno i rasuto u plastičnu juhu gdje lako tone svaki pokušaj doslovnog ili osobnog zelenog klijanja.
Na glavi mi usprkos tome stoji košara voća, koje zreli onda kada se pretvorim u petogodišnju sebe – istraživača. S dlanom kao kapom na čelu, pogledom hoću zakačiti granicu obzora da vidim postoji li ona uopće iza nepreglednih šarenih brda. Na um mi pada sasvim logična misao. Kako misliš da možeš virnuti u sutra, kada se ono još nije dogodilo? Sada i ovdje su okolnosti iz kojih se ono treba roditi.
Uh. Radi se o odgovornosti koju prihvaćam htjela to ili ne. Podrazumijeva se da u današnjem danu stoji dan koji slijedi, od kojeg dio možemo oblikovati i dijelu se prilagoditi. A to što nam je na raspolaganju daje viziju poluprazne čaše. U sustavu koji smo stvorili prehranjujemo se podražajima koji nas udaljuju od vlastitih psihoza, koje nas pak udaljuju od toga da gledamo, klijemo i djelujemo. Možda ne kao pojedinci, ali već kao masa da.
Mnoge religije imaju shemu toka vremena – hinduizam, primjerice, percipira cikluse koji se sastoje od zlatnog, srebrnog, brončanog do željeznog doba. Kao što je za pretpostaviti, zlatno je doba bilo vrhunac svijesti i morala, čije je čvrste temelje čuvala religija. Zapravo, što sada misle bogovi, vanzemaljci, priroda ili kako god nazvali izvor od kojeg smo dobili veću dozu samosvijesti nego ostala stvorenja? Jesmo li nedonoščad evolucije zbog toga što ne primjenjujemo vlastite spoznaje?
Neka preloša šala, imati um kojim ne znamo baratati. Otoci od plastike, rastopljeni polovi, izumiranje oprašivača, dani kada smo prije kraja godine na Zemlji potrošili više resursa nego što ona može godišnje proizvesti. Zadnje postotne nam je opasno zasjelo na ramena. Je li to način na koji planet izvodi ono što i zvijezde na kraju života – urušava se sam u sebe nakon iscrpljivanja svih resursa?
Što se može, kad su nam puževi za naše umove premladi. Još nisu ni razvili kućice da se ne osjećaju svako malo tako ranjivo da imaju potrebu uništiti i progutati. Zjenice su nam uvijek bile i ostat će nezasitne crne rupe. Ali, tu su i šarenice, odraz cvjetova džungle koji mogu zračiti ljubav.
Ako vrijeme teče cirkularno i ako pretpostavim da smo u hrđavom dobu, znači li to da nam nakon toga opet dolazi renesansa? Evolucija svijesti, iluminacija. Kao drevne kulture nakon prapovijesti, preporod iz doba plastike. Možda je avangarda zato prethodnica.
Do koljena u deponiju, vidim iskrice kao mušice koje je obzor opio bojama, u šarenicama, koje prelaze u misli i djela. Osjećam kako me zanose, zajedno sa sjemenkama, valovi promjene.
_______
Zovem se Madhu Marie-Louise Hadžić. Rođena sam 31.7.2002. u Würzburgu (Njemačka). Tamo sam provela prve tri godine života pričajući dva materinja jezika – hrvatski i njemački. Kasnije sam se preselila u Petrinju (Hrvatska), gdje sam pohađala osnovnu i srednju školu. Trenutno idem u 4. razred petrinjske gimnazije. U slobodno vrijeme pišem i bavim se ekologijom. Od viših razreda osnovne škole slala sam svoje pjesme na LiDraNo i Goranovo proljeće. U 7. razredu osnovne i 1. razredu srednje škole pohvaljena sam na Goranovom proljeću dok sam u 3. razredu osvojila prvu nagradu u kategoriji srednjih škola.
