Magdalena Blažević (1982.) rođena je u Žepču, a njezina je proza jedno od najmoćnijih, najbrutalnijih i estetski najsuperiornijih svjedočanstava o traumi i ženskom iskustvu na ovim prostorima. Njezin je stil minimalistički, poetičan i kirurški precizan – ona ne piše blagim riječima, već rečenicama koje sijeku poput stakla. Magdalena posjeduje rijedak dar da najstrašnije ljudske užase, nasilje i gubitak zaodjene u začudno lijepu, gotovo hipnotizirajuću vizualnu estetiku. U njezinim svjetovima priroda je bujna i ravnodušna, a proza miriše na riječni mulj, zarasle vrtove, spaljenu zemlju i tihu, nepokorenu tugu žena koje ostaju skupljati krhotine nakon što povijest protutnji kroz njihove živote.
