Ožujak, 2019.
Ušao sam u svoju sigurnu oazu – knjižnicu. Jedino mjesto gdje sam bio siguran i gdje se nalazila moja jedina prijateljica – knjižničarka. Znam da to zvuči pomalo čudno jer je ona dosta stara, a ja još u srednjoj, no volim njeno društvo.
– Hej, trebaš čuti ovu priču, odlična je! – rekla je knjižničarka skroz oduševljena što će napokon s nekim podijeliti tu priču. – Ali, ne znam hoće li ti se svidjeti, ona nema sretan kraj.
– Želio bih je čuti! – odgovorio sam s pretpostavkom da se opet radi o nekom traču ili nečemu sličnom.
– Znači sve je započelo ovako: bilo je to davno, navodno se jedna djevojka tek preselila u ovaj grad i ovu školu i znaš kako to ide, nije imala baš puno prijatelja pa je većinu vremena provodila u knjižnici, gdje je čitala i onda je sve započelo kada je pronašla jednu knjigu…
Svibanj, 1979.
Sve je započelo kada sam pronašla tu knjigu… Moj život prije nje bio je čak donekle i normalan, no onda se sve promijenilo; postala sam popularna, moji su se obogatili, imala sam sve što sam mogla poželjeti, ali onda mi je ostalo svega nekoliko stranica do kraja…
Studeni, 1978.
Stigla sam do kraja hodnika jer kada uđem u knjižnicu tamo mi neće moći ništa, morat će me prestati naganjati. Ušla sam unutra, a one su ostale vani, nisu se htjele suočiti s knjižničarkom koja me je već nekoliko puta spasila od tih nasilnica. Iako ona nije bila puno starija od nas ipak su je se svi bojali, no ne i ja.
– Dobar dan!– pozdravila sam ju.
– Dobar dan! Opet te gnjave, ha? I ja sam nekada imala probleme s nasilnicima,rekla je pogledavajući me sve čudnije – no onda sam pronašla tu knjigu koja mi je promijenila život. I tebi se to može dogoditi samo pogledaj u red H7.
– Dobro, hvala!, odvratila sam i otišla u red H7.
Prolazila sam kroz taj red i pronašla neke stvarno zanimljive knjige, no samo mi je jedna stvarno privukla pogled. Bila je to knjiga crnih korica ukrašena zlatnim uzorkom, a na poleđini knjige pisao je naslov I sve želje su ispunjene. Nije pisao autor, možda se njegovo ime izbrisalo jer se knjiga nije činila novom. Otvorila sam zadnju stranicu knjige na koju se potpišu svi koji su pročitali knjigu. Pisalo je dosta imena, no nitko meni poznat nije se upisao, možda zato što nikoga i ne znam, osim jednog imena – imena knjižničarke, ali to je valjda uobičajeno jer mi je ona preporučila ovu knjigu.
Uzela sam tu knjigu, jako me zanimalo o čemu se radi i htjela sam to što prije saznati. Provirila sam kroz vrata, nasilnice su otišle pa sam i ja potrčala do svog bicikla i odvezla su kući.
Započela sam s čitanjem… ono što je pisalo u knjizi jako me je uplašilo jer knjiga je bila o meni. Sve je bilo isto: imena mojih roditelja, škole, mjesta u kojem sam prije živjela, sve je bilo isto, samo je jedan detalj bio drugačiji. U priči je bilo jasno naglašeno da sam popularna, a moji roditelji– bogati. To mi je bilo teško za povjerovati pa sam otišla na spavanje. Puno toga sam doživjela danas.
Kada sam se probudila sve o čemu sam sinoć čitala postalo je istina. Bila sam najpopularnija cura u školi i svi su htjeli biti moji prijatelji. Imala sam kuću na tri kata, a u garaži barem pet različitih auta. Nisam mogla vjerovati jer to je sve ono o čemu sam čitala i htjela sam nastaviti jer što ako sve može postati puno bolje.
Svibanj, 1979.
Knjigu sam nastavila čitati i činilo mi se da joj nema kraja. Svakim sljedećim poglavljem moj život je postajao sve bolji, ali onda sam stigla do posljednjeg poglavlja. Mislila sam da će mi to poglavlje biti nešto najbolje do sada. Tad sam se gadno prevarila.
Ožujak, 1979.
Ovo je čudno, ostalo mi je svega još jedno poglavlje. Njegov naziv je bio “Vrijeme je za naplatu”. Ovdje se knjiga mora osvetiti nasilnicama. Započela sam s čitanjem, ali nije se radilo o tome – ja sam ta koja mora platiti.
U kuću nam je ušla policija i privela moje roditelje zbog bavljenja ilegalnim poslovima. Kada sam stigla u školu svi su već znali što im se dogodilo i nitko se nije htio družiti sa mnom, a nasilnice su se vratile. Udarale su me sve dok se nisam onesvijestila. Probudila sam se u bolnici. Doktor mi je rekao kako razlog moje slabosti nisu bile batine već tumor na mozgu. Nisam mogla vjerovati da mi se sve ovo događa.
Vrativši se kući odmah sam uzela knjigu i pokušala ju uništiti, ali nisam uspjela. Knjiga je neuništiva pa sam je zato zaključala da je ne mogu pročitati jer, ako sam u pravu na kraju umirem.
Svibanj, 1979.
Napravila sam istraživanje i sve osobe potpisane na kraju su također umrle, vjerojatno zato što su pročitale knjigu.
Morala sam pričati s jedinom osobom koja je preživjela – knjižničarkom. Pitala sam je kako je ona još uvijek živa, a ona mi je odgovorila – Jer svi moraju čuti ovu priču.
Nisam se više mogla nositi s ovim bolom i s nemogućnošću da nekako sve ovo zaustavim; u trenu sam izgubila sve, zato sada dajem i život. Pročitala sam i zadnju stranicu…
Ožujak, 2019.
– Ma daj, samo me zezaš jer sam nov ovdje.
– Možda, no to je ipak samo priča ne moraš mi vjerovati ako ne želiš, uzvratila je knjižničarka uvrijeđeno jer joj ne vjerujem pa tko bi – ali tu knjigu možeš naći u knjižnici.
Lipanj, 2019.
Mislio sam da je možda poludjela od svog tog čitanja, ali iako joj nisam vjerovao ipak sam htio pronaći tu knjigu i jesam. Sada i ja čuvam tih posljednjih par stranica i pišem ovo za sve one koji će pronaći ovu knjigu poslije mene. Nemojte ju čitati jer što god lijepo da vam se dogodi na početku na kraju će biti duplo gore. Volio bih da nikada nisam čuo ovu priču, zbog nje sam postao znatiželjan. Dogodilo se to i onoj djevojci koja je čula priču o svim tim ispunjenim željama, a na kraju je izgubila život. Nešto slično se dogodilo i meni jer nisam očekivao da će kraj tako brzo doći, no ipak je. Doživio sam prometnu nesreću i sada sam paraliziran od struka pa na dolje. Ne mogu više podnijeti ovu bol. Stvarno želim da nikad nisam čuo ovu priču. Upravo sam pročitao posljednju stranicu…
_____
Monika Madžar (Srednja medicinska škola Slavonski Brod, smjer: zdravstveno- laboratorijski tehničar, 2.c)
Mentorica: Slavica Tomić, prof. pedagogije i dipl. knjižničar
