Nisam mačak

Mačka skoči s mojih koljena. Promatram je dok hoda na tamnom asfaltu.

Kako to da mačke uvijek završe sigurno na četiri noge? Ne bih znao, ne brinem zbog toga.

Trenutno osjećam samo toplinu pločnika na kojem sjedim te zrake sunca dok podižem glavu. Mislim da bih trebao spomenuti da je moja glava jedna od jedinih stvari koje mogu podignuti. Udahnem. Kratka mi crna kosa smeta pred očima te mi se naočale zamagle. Izdahnem. Da sam bar i ja mačka, ali nisam, ne, ja sam samo Finn. Finn koji ne može sigurno završiti ni na dvije noge, a kamo li četiri.

Prije točno tri godina pao sam s balkona. Pred auto. Pravo je čudo da sam preživio, kažu doktori, a ja se ne sjećam ni što se dogodilo. Jedan trenutak imao sam večeru, drugi tren sve mi se smračilo, a treći ležao sam u bolničkom krevetu bez lijeve noge.

Nakon nekog vremena smio sam otići kući, iako sam regularno morao na preglede. Ne znam što je sve krivo s tim mojim tijelom, ali noga nije bila jedina stvar koja se “oštetila”.

Sada kad sjedim na, u međuvremenu već poznatom, parkingu iza bolnice napokon imam par trenutaka vremena za sebe.

Sjećam se da sam oduvijek htio postati pilot, ali taj san više nema šanse. Prilike lebde u daljinu te ih gledam svojim očima, a nikako da ih uhvatim. Mala se lokvica skuplja na kraju mojih tamno smeđih očiju i kapljice slijede jedni druge preko moje istobojne kože. “Ajme, opet plačem…”, promrmljam sam sebi u bradu i spustim naočale na pločnik. Siguran sam da mačke ne plaču. Stisnem svoju ruku.

Ako već ne mogu biti pilot, možda ću postati kuhar? Sestra mi je uvijek govorila da sam bio dobar u tome; često sam joj pomogao s priređivanjem raznih jela. Naravno, to je bilo prije nezgode. Volim Fionu, ona mi govori da je jedna noga zapravo vrlo super i šali se sa mnom da uvijek mogu postati gusar ako mi je to želja. Čini sve što može da se osjećam bolje, a ja sam zbilja zahvalan. Sjećam se kada je jedne subote u bolnicu potajno prokrijumčarila toster, kruh i sir. Htjela je da nastavim kuhati čak i u kritičnoj situaciji, kao što je na primjer iskustvo skore smrti.

Nadam se da se mogu prihvatiti kuhari bez jedne noge.

Brinem se i za školu. Imam samo četrnaest godina; pohađam osmi razred. Što će biti u srednjoj školi? U koju ću školu ići? Nisu sve škole napravljene za ljude poput mene koje trebaju invalidska kolica. Broncani list proleti blizu moje noge uz pomoć neočekivanog vihora. Stanem na njega i protrljam nogu lijevo-desno. Što će biti s ismijavanjem, s ruganjem? Podnosio bih to, naravno, ali čvrsto se nadam da ću upoznati nove prijatelje. Možda, ako uspijem ući u posebnu školu, pronaći ću i učenike poput sebe.

Svaki dan se plašim, dan za danom živim u strahu. Sanjam o ljudima u bijelim košuljama, o smradu bolnice i vriskovima koji ispunjavaju zrak. Sanjam o padu u tamnoj rupi. Nesigurnost me grize. Zašto nisam mačak? Bezbrižan, slobodan. Zašto ne mogu loviti ptice umjesto snova?

Prije nekoliko godina moja je obitelj i ja otišla na kampiranje, sjećam se jasno tog tjedna. Postavili smo sivi šator i kasnije smo se išli smočiti u potok. Fiona je upoznala nekoliko prijatelja njezine dobi, te su me oni ponijeli sa sobom do najdubljeg dijela vode. Hodali smo uzvodno i kada smo stigli ugurali su me te sam pao u dubinu. Znao sam plivati. Tada nisam izgubio nogu. Možda da sam znao završiti na dvije noge, i slijedeći pad bi završio veselim vriskovima i smijanjem. Sjećanja me bole, jer znam da sada više ne mogu plivati. Jeste li znali da se mačke boje vode, ali odlično plivaju? Ja sam suprotno. Ja nisam mačak.

“Finn. Finn!”

Okrenem se i pogledam svog oca u oči. On i majka napokon su se vratili s razgovora s doktorom. Pokaže rukom na auto i poziva me te ga moram podsjetiti na činjenicu da se ne mogu dignuti. Ni on se još nije naviknuo. “Hajde”, udahne dok mi pomaže da se sjednem u kolica, “Fiona nam je skuhala nešto.”

Kroz prozor auta bacim zadnji pogled na mačku koja sada kopa u smeće pored zgrade.

Dok se vozimo i grad prolazi pred mojim očima pokušavam isprazniti glavu. Mrke misli mi ništa ne pomažu.

Jednom kod kuće, imam šansu pomoći svojoj sestri da završi jelo. Sjaj u njezinim očima provocira sjaj u mojim. Barem ove trenutke mogu doživjeti zauvijek. Sjaj prelazi i u smaragdne oči moje majke te u tamne oči mog oca kada lazanje stignu do stola. Unatoč svemu, smiješak mi pokriva lice.

U međuvremenu, prošlo je jedanaest godina. Ja više nisam Finn bez noge. Imam mehaničku nogu, imam prijatelje s mehaničkim nogama kao ja te imam obitelj koja me podržava. Ja sam Finn, kuhar u glavnom hotelu grada i otac svoje kćeri. Pripremam jela, radim ono u čemu uživaju i ja i ljudi oko mene. Mačke love miševe, skakavce i ose, a ja mogu stvoriti što god želim vlastitim rukama!

Ja nisam mačak, i to je u redu.

_______
Ime mi je Phaidra De Becker te sam 2007. godine rođena u Kraljevini Belgiji, ali živim u Hrvatskoj (Istra) od svoje prve godine te tu pohađam školu. Dvije godine nakon selidbe rodio se moj brat, a pet godina kasnije moja sestra. Kod kuće pričam flamanski, a među učenicima hrvatski.

Kada sam bila mlađa, roditelji su mi čitali knjige te sam od svoje osme godine sama počela čitati u slobodno vrijeme. Prve knjige koje sam čitala bile su na hrvatskom, kasnije sam se naučila čitati na flamanskom te sada mogu razumjeti i engleski. Oduvijek sam volila pisati sastave/pjesme u školi, ali samo sam nedavno počela pisati i kod kuće. Ovo mi je prvi natječaj u kojem sudjelujem i nadam se da će mi pomoći u poboljšanju svojih radova. Nekoliko godina otišla sam i na ljetni kamp Škola Lijepog Čitanja gdje sam upoznala prijatelje koji imaju slične interese.

Osim toga, zainteresirana sam i u umjetnost; u digitalno crtanje.

Nakon nekoliko godina, nadam se da ću upisati umjetničku školu.