fekp WEB GORE 1140x313

       VIJESTI

U našoj porodici muškarci su oduvijek bili verbalno agresivni, nerijetko i fizički nasilni ‒ ovako je Milici pričala njena majka, koja je priču o muškarcima čula od Miličine bake, svoje svekrve ‒ zato ne treba da ih izazivaš, kad vidiš da su ljuti skloni se, brzo ih prođe ljutnja, poslije se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo ‒ govorila joj je majka. Milica je priču o tome uzimala olako, kao što je uostalom uzimala olako skoro sve priče koje su dolazile od majke s ciljem da je na vrijeme upoznaju sa životom. Majka je u školi njenog života predavala predmet ‒ životne nevolje, a Milica je sa tih časova redovno izostajala i bježala u maštu, literaturu i vjerovanje da postoji idealan svijet. Svijet odnosa koji se zasnivaju na ljubavi i povjerenju. Majčine priče sve odreda činile su joj se preuveličanim, a majku je smatrala osobom koja ne zna da uživa u životu. Miličina majka se neprestano žalila na svog muža. Tiho je psovala kad je mislila da Milica spava, a ona je samo ležala u mraku i na naslonu kreveta crtala srca. Nije ih probadala strijelom jer joj je neko u školi rekao da je to simbol patnje u ljubavi.

Kada je odrasla dovoljno da razumije besmisao trpljenja pitala se, i pitala je majku zašto se udala za njenog oca. Majka na to pitanje nikad nije odgovarala riječima, samo nekim neodređenim izrazom licom koji nije mnogo odavao. Zato je Milica morala da nastavlja razgovor sama sa sobom. Išlo bi to otprilike ovako: pa dobro i što si se udala, hajde da to i razumijem, šta si znala sa dvadeset godina? Kako bilo ko može iz te mladalačke perspektive i zanosa da odabere partnera za cijeli život? Može samo da potrefi, žargonski rečeno, da mu se posreći, ali da zna, to teško! I što se nisi, kad si uvidjela kakav je, razvela od njega? Rekla si da te je slagao već prvog bračnog dana, nekoliko sati poslije vjenčanja. Majka bi ćutala, a Milica nastavljala: nemoj mi reći da je to bilo zbog djece, to su samo izgovori onih koji nemaju hrabrosti da se suoče sa promjenama. Pa, nisi bila bez posla i obrazovanja, kao njegova majka, koja je morala da trpi njegovog oca. Možda ni ona nije morala, ali nekada je bilo drugačije. Trebalo je izdržati sav taj teret i prisak tuđeg mišljenja ‒ šta će ljudi reći, razvela se, sad je raspuštenica, nijedan je mškarac više neće uzeti za ženu... Majka bi ćutala, a Milica nastavljala: koga briga šta drugi pričaju, oni ionako time samo prikrivaju sopstveni jad. Nije to tako jednostavno, rezvesti se, a tvoj otac mene nikad nije udario ‒ branila se majka. I to bi bile gotovo jedine riječi koje je koristila u svoju odbranu. Nije te udario, istina, ali te je verbalno zlostavljao govoreći ti da si glupa i nesposobna, odvraćala bi Milica na to. A majka bi dodavala: nije on ni blizu tako loš kao njegov brat, koji je svoju ženu neprestano tukao. Šta bi tek rekla na to ‒ pitala je majka Milicu stvaljajući u svoju odbranu situaciju goru od njene. Razgovor bi išao tim redom skoro svaki put. Samo jednom majka joj je priznala da se zarekla da se nikad neće rastati jer bi to razočaralo njene roditelje. Brak je svetinja, i muška glava se mora poštovati ‒ tako sam vaspitana, meni je to u genima ‒ govorila joj je – u mojoj porodici se niko nikad nije rastajao. Milica joj je objašnjavala da se naslijeđen obrazac ponašanja može i smije, štaviše mora promijeniti onda kada nas ugrožava. Majka o tome nije htjela ni da čuje. Da je uvijek lakše biti sudija nego sudionik Milica je razumjela u godinama koje su uslijedile. Možda je tek u zrelom dobu razumjela majčine priče kojima je pokušavala da je zaštiti od agresije koja se prenosila s koljena na koljeno, ali i dalje bila zbunjena i nemoćna da ih opravda, pošto je već nekoliko godina bila redovan posjetilac psihološkog savjetovališta.

**

– Kad vas je otac prvi put udario?
– Imala sam 15 godina kada sam dobila prvi šamar.
– Smatrate li da ste ga zaslužili?
– Mislim da batine nisu zasluga.
– Izvinite, krivo sam se izrazila. Možete li da opravdate očevo ponašanje?
– Ne mogu, ali djelimično mogu da ga razumijem.Majka je uvijek bila plašljiva, ona je oca izluđivala panikom. Ja sam te večeri izašla u grad, sticajem okolnosti u gradu se desilo ubistvo. Čovjek, izboden nožem, ležao je u lokvi krvi nadomak naše kuće. Kad je majka saznala za ubistvo, poslala je oca da me traži, ali nas dvoje smo se mimoišli. Stigla sam kući prije njega. On se veoma dugo zadržao i vratio se kući uplašen. Kad me je ugledao, udario me je bez riječi. Pamtim da sam zateturala, i da sam danima poslije na obrazu nosila crveni otisak njegovog dlana.

***

– Koliko dugo ne razgovarate s ocem?
– Tri godine.
– Kako je moguće da živite u istoj kući i ne razgovarate?
– Izbjegavamo se. Nije lako.
– Zašto se prestali da razgovarate s njim?
– Zamahnuo je da me udari.
– Da li vas je udario?
– Nije.
– Nikad?
– Jedanput kad sam bila dijete, imala sam petnaestak godina.
– Da, sjećam se o tome ste mi pričali prvi put kad ste bili ovdje.
– Zašto ne razgovarate s ocem?
– Tako sam sigurna da neće doći do sukoba.

**

– O čemu danas želite da razgovaramo?
– Moj brat tuče svog sina.
– Koliko njegov sin ima godina?
– Tri.
– Kako se to odražava na vaše stanje?
– Boli me. Borim se protiv toga, ali ne uspijevam. Nemoćna sam. On ima podršku ostalih članova porodice koji smatraju da je to dobro vaspitanje. U tom uzrastu djeca ne razumiju uzročno-posljedičnu vezu batina. Ustvajaju batine kao model ponašanja.
– Jeste li im to rekli?
– Jesam.
– I, šta su vam rekli na to?
– Da se mora znati ko je autoritet, i da je moj trogodišnji nećak bezobrazan. Ja sam rekla da za bezobrazluk treba svijest, ali uzalud... Majka je rekla da je moj nećak izazivao batine svojim ponašanjem, i opravdala je svog sina, mog brata.
– Znaju li članovi vaše porodice da dolazite na ove razgovore?
– Ne znaju. Oni to ne bi razumjeli jer oni smatraju da porodične stvari ne treba iznosi napolje, nigdje van kuće.

**

– Djelujete uznemireno?
– Uzenimrena i jesam.
– Šta se dogodilo?
– Danas su iz obdaništa pozvali da hitno dođemo jer je moj nećak tukao jednog dječaka čiji roditelji su insistirali da se djeca razdvoje.
– Šta je vaš brat rekao na to?
– "Pa šta, ako su se malo pogurali, dječja posla?!" – doslovno ovako – Plašim se vršnjačkog nasilja. Ja sam otišla po nećaka u vrtić. Svi su bili zauzeti. Mislim da im je to bio izgovor. Stajala sam u hodniku i čitala šta je vaspitačila napisala i okačila na oglasnu ploču: Nepedagoške rečenice: Batina je iz raja izašla! Pravićete vi mene od blata! i još nekoliko koje nisam zapamtila. Gutala sam suze, i bilo me je sram. Ali sam nećaka držala čvrsto za ruku i poslije sam ga odvela na sladoled na mjesto koje je on odabrao.
– Šta te time htjeli da mu poručite?
– Da ga volim.

**

– Osjećate li ste spremnim da uđete u brak?
– Nisam sasvim sigurna. Volim ga, ali plašim se i dalje.
– Čega najviše?
– Plašim se da li mi je upisano trpljenje u gene? Jesam li ga nesvjesno naslijedila?
– Mi smo u proteklih nekoliko godina mnogo radile na tome. Vi ste osvijetlili svoj strah, i shvatili ste da se možete izboriti protiv genetskog naslijeđa sviješću o tome da ste slobodno biće koje može birati s kim će i kako živjeti. Došlo je do promjena i u vašem životu, a i u svijetu. Sada je 21. vijek. Žene na našim prostorima o nasilju govore otvoreno. Imaju podršku zakona, i zajednice. Ekonomsku nezavisnost. Ne treba da se plašite. I mene možete uvijek pozvati.

**

– Dobar dan, možete li da me primite, molim vas, hitno je?
– Nažalost, danas ne mogu. Dugo se niste javljali. Nadam se da ste dobro.
– Nisam dobro. Kad me možete primiti?
– Može li sutra u 17 časova?
– Može, hvala vam.
– Šta se desilo? Veoma loše zvučite. Plačete li?
– Udarila sam muža.
– To nisu dobre vijesti, ali pokušajte da ostane pribrani. Ispričajte mi ukratko šta se desilo. Je li to bio udarac u samoodbrani?
– ...
– Jeste li još tu?
– Tu sam... Zamahnuo je da me udari, ali sam ga preduhitrila... On tvrdi da nije, da mi se učinilo. Možda je u pravu, zbunjena sam, zato vas i pozivam.

guote up

Tilman Rammstedt

 

Samo sam vam želio poslati jedno brzo hvala-hvala-i-opet-hvala dok i dalje pazite i mazite, hranite i vodite kratkopričašku gomilu kroz Balkan. U Zagrebu mi je bilo i više nego fantastično – lijepo se naspavajte kad sve završi i budite ponosni na sebe – obavili ste fantastičan posao!

 

guote down