fekp WEB GORE 1140x313

       VIJESTI

Mlada žena hoda, prekriženih ruku i buljeći u vrhove cipela, u krugu oko bunara, i svatko tko je dulje promatra mora se za nju bojati. Ljudi u tamnoj odjeći, koji stoje po rubovima dvorišta, bacaju iskošene poglede, ali nitko joj se ne obraća. Žena ima kosu boje mrkve, zbog čega se neugodno ističe na podlozi sivkastog dana. Ona hoda oko bunara ne sluteći da je kameni kvadrat dvorišta na tom mjestu ranjiv. Svaki bi čas mogla propasti u zemlju.

Iza visokog zida čuje se vozilo koje usporava, no tek kad skreće pred ulaz i zaustavlja se ne gaseći motor, vidimo da je riječ o pogrebnom autu. Ljudi u dvorištu podižu poglede i lagano se sklanjaju ne bi li ga propustili, premda za to nema potrebe. Isprva gledaju znatiželjno, no kad se auto sasvim približi i otkrije neugodno izdužen prtljažnik, oči im dobivaju baršunastu presvlaku.

Dvojica iz pogrebnog poduzeća odvoze lijes u jednu od novijih građevina na zapadu dvorišta, a ljudi kreću za njima. Svi se pokušavaju utisnuti u sobicu na čijoj sredini stoji rastegnuti stol prekriven plahtom. Dvojici se pridružuju još dvojica pa zajedno istovaruju lijes na stol. Jedan od pogrebnika, muškarac s golemim trbuhom i crnim brkovima, pita ženu koja izgleda kao da je izgrađena od samih kostiju i kože: Oćemo li otvarati? Ona se trenutak nećka, tražeći potvrdu u očima prisutnih, a onda kimne. Ženu s kosom boje mrkve ne uočavamo odmah, jer stoji na vanjskom rubu kruga koji se stvorio oko lijesa, nasuprot prozora čije je svjetlo čini tamnom od tjemena do stopala, no kad je jednom uočimo, upada nam u oči način na koji se naginje preko glava prisutnih ne bi li bolje promotrila leš. Nema u tom načinu nimalo boli, ili barem znatiželje, ne, lice joj je, vidimo to sad kad joj se uspijevamo približiti s boka, bezizražajno i napeto, a oči se pomiču prebrzo, oštro zasijecajući u prizor. Jasno je: ne može vjerovati u to što vidi.

Sad se i mi naginjemo preko glava prisutnih. U otkivenom lijesu leži žena u kasnim šezdesetim godinama, krupna i, u uspravnom stanju, vjerujemo, visoka, guste crne kose, izraženih crta lica, napadno našminkana i odjevena u haljinu prekrivenu milijunima crvenih šljokica. Prsti prikriženi pod bujnim, napola otkrivenim poprsjem, na kojima su krupni i dugački nokti premazani lakom jednako crvenim kao i haljina, prepuni su zlatnog prstenja. Dugo je promatramo i, unatoč određenom neukusu koji izbija iz pojave, ne vidimo nikakvog razloga za čuđenje.

Na dvorištu, sada gotovo pustom, žena s kosom boje mrkve nalazi se u razgovoru s dvojicom pogrebnika. Oni sjede na zidiću, svaki s nekoliko feta pršuta prebačenih preko lijevog dlana. Muškarac s golemim trbuhom i brkovima drži na bedru pametni telefon, s kojim pokušava nešto napraviti slobodnom rukom, no kako su mu prsti zamašćeni pršutom koji još uvijek žvače, ne uspijeva u svoj namjeri. Drugi muškarac, svjetlokosi momak nježnih crta lica, gleda ravno preda se i nevoljko žvače, a svakih nekoliko sekundi otme mu se štucaj. Žena govori pretiho da bismo je mogli čuti, no jasno je da je uznemirena. Čini se kao da govori sama sa sobom, jer je muškarci uopće ne gledaju, no onda se stariji pogrebnik trgne i reče iznervirano: Vi, dakle, gospođo, tvrdite da to nije vaša mater. Jeste li baš sto posto sigurni? Znate, ljudi se izobliče kad umru. Osuše se ili napušu. Nije vam to ništa, obični fiziološki procesi. Razmislite malo o tome, pogledajte ponovno. Da se niste možda zabunili, a?

Žena s kosom boje mrkve nestane na trenutak u nastambi u kojoj se nalazi lijes, a kad se vrati, stade opet previše tiho tumačiti starijem pogrebniku svoj slučaj. Morat ćete se obratiti višoj instanci, gospođo, reče ovaj ozbiljno i pomalo mučenički, povlačeći opet masne prste po ekranu telefona. Ja moram, reče, prije svega riješiti problem štucanja mladog kolege, to je ozbiljno nasilje anusa nad ždrijelom koje šteti njegovu pogrebničkom ugledu.

Žena s kosom boje mrkve prolazi opet kroz ulazna vrata iste nastambe, no ne skreće potom desno u sobu s lijesom, nego produžuje ravno, do malog zahoda na dnu hodnika. Kroz ključanicu je promatramo dok, potpuno odjevena, sjedi na školjci i razgovara na mobitel. Moja je mater bila dvadeset centimetara niža, govori nekome s druge strane slušalice, i nikad se nije šminkala. Ona je, govori uz uzdah, imala mišje sivu, tanku kosu i nije podnosila dodir nikakvog metala. Kako ne kužiš, govori nervoznije, moja je mater bila jezivo stroga bogomoljka, a ne kafanska pjevačica. Gleda ravno u ključanicu i oči joj na trenutak dobivaju baršunastu presvlaku, no kad svrne pogled na pločice, njihova bijela površina odrazi joj u pogledu iznenađujuću količinu razuma.

Žena s kosom boje mrkve sjedi na zidiću. Pogrebnici su otišli, no približava joj se starac koji je upravo došao. Tek kad sjedne tik do nje, moguće je primijetiti da je sitan i nosi beretku. Ti si ćer, reče bez prizvuka pitanja. Aha, potvrdi žena nesigurno. Ja sam Jere zvan Francuz, reče starac, i oću da se prema meni tako odnosiš. Masline će ove godine slabo roditi, reče Jere Francuz, procvitale su rano pa ih je steglo. Aha, reče žena odsutno. Za ništa san in stavlja govna i slamu i okopava i riza. Di ću sad sa svin onin bocan, reci ti meni? Aha, reče žena. Iskopa san jutros i rupe za šljive, tribat će i izorat prije pomidora, stavit ću i dvi do tri tikvice. Što misliš, je l' bi bilo dobro stavit koju balancanu? Aha, reče žena. Jere Francuz ustane i protegne kosti. Napravi nekoliko koraka prema nastambi s lijesom pa se vrati i upita: Imate li baguette? Mislim da imamo, reče žena, ali je narezan. Uuu, to nije dobro, reče Jere Francuz trljajući čelo, ja moran imati baguette ispod pazuha jer inače nisam uvjerljiv. Aha, reče žena.

Ljudi ulaze u sobu, zastanu u podnožju lijesa da se prekriže, a zatim ulaze u prolaz između mrtvog tijela i tijela ljudi koji primaju sućut: dva starija muškarca, natapirana plava žena, žena od kostiju i kože i žena s kosom boje mrkve. Uspijevamo im se prikrasti s leđa upravo u trenutku kad žena s kosom boje mrkve tiho govori ženi od kostiju i kože: Ali, strina, mater je bila puno niža i jedva da je imala usne i sise. Žena od kostiju i kože kaže još tiše: Možda ti se samo čini jer je dugo nisi vidila. Ali, strina, reče s tihim bijesom žena s kosom boje mrkve, moja mater je bila potpuno drugačija žena. Ljudi se minjaju, zaključi žena od kostiju i kože jednako tiho, blago kao bolničarka.

Soba nasuprot sobe s lijesom neugledan je prostor bez prozora. Lijevo od vrata nalazi se stol s hranom, sada gotovo sasvim pojedenom, a desno je vitrina iz pedesetih godina, u gornjem ostakljenom dijelu pretrpana porculanskim ukrasima, čipkom i malim raspelima. Na podu podvijenih nogu sjedi žena s kosom boje mrkve i vadi iz donjeg dijela vitrine fotografije, koje potom slaže na pločice. Uz stol stoji Jere Francuz i pokušava selotejpom zalijepiti dijelove baguetta u cjelinu. Nije mi jasno, reče žena s kosom boje mrkve, sjećam se svih ovih događaja, ali se ne sjećam da je moja mater bila ovakva. Sjećam se da smo išli na more, ali mater se nikad nije skidala, sjedila bi u dugim hlačama i nijemo nas promatrala sve dok ne bi postalo nepodnošljivo. Sjećam se da je uvijek imala izraz kao da nas za nešto optužuje. Jere Francuz na trenutak prekine svoju zanimaciju, zamisli se i reče uz znakovit smiješak: Sićan se ja tvoje matere. Bože moj, kako se ta znala zabaviti. Na pirevima bi plesala po stolu i zalivala se šampanjcen. Kažen ti, bila je krš i lom.

Bila je slaba vjernica, ali molit ćemo za njen spas, reče svećenik. Lijes je izvučen na dvorište, ljudi u tamnoj odjeći pokrili su opet rubove, ožalošćeni su na svom mjestu, a svećenik se, govoreći, nehotice približava bunaru. Žena s kosom boje mrkve pažljivo ga promatra i čini se da razmišlja kako bi svaki čas mogao propasti u zemlju, jer se odjednom počinje smijati. Isprva je to neprimjetno, napreskokce i skriveno dlanom, no onda se više ne može zaustaviti. Smijeh je preuzima. Nečujno trese čitavo njeno tijelo, kao da se neko biće u trbuhu batrga da izađe van. Kad ugleda Jeru Francuza kojem baguette upravo ispada na pod i raspada se u komade, smijeh postaje nalik na vrtlog vjetra, glasan i prestravljujući.

Žena koja se smijala zaključala se u zahod i odbija izaći. Ljudi okupljeni oko vrata ne daju nam do ključanice pa nismo sigurni možemo li je još uvijek zvati žena s kosom boje mrkve. Slutimo da je ta boja sad nešto usijanija. Iako se postojano udaljavamo, čujemo je kako viče: Strgnut ću ovo lice. Ovo nije moje lice, viče, baš kao da joj je kosa u plamenu.

guote up

Kristine Želve

 

Moram priznati da sam iznenađena tako visokom kvalitetom festivala, izbor autora bio je jednostavno savršen – provela sam dvije zaista zanimljive večeri slušajući dobre i vrlo različite tektove! A iznad svega iznenađena sam vašom strašću i ljubavi prema književnosti i onome što radite, sjajno!

 

guote down